Svako vrijeme ima svojeg vampira, pisala je sredinom 1990-ih godina profesorica engleske književnosti Nina Auerbach u knjizi Our Vampires, Ourselves ("Naši vampiri, mi sami"). Taj je vampir, argumentirala je, točno ono što tom vremenu treba, utjelovljuje ga i odražava: možda vampiri nekad i nisu mogli vidjeti vlastiti odraz u zrcalu, ali zato zrcale vrijeme u kojem žive. Upravo zbog toga, tek naoko paradoksalno, prisutnost vampira redovito postavlja pitanje što znači biti čovjekom (u određenom vremenu).

Debitantski roman Jacqueline Holland, "Bog koji donosi kraj" (Sonatina naklada, prijevod Nevena Erak Camaj), potpuno je izvan važećih kanona vampirskog romana: začudno je staromodan, kao da je napisan 1980-ih godina, i umjesto da koketira s dominantnim trendom u žanru: erotsko-ljubavnim romanom, on svojeg vampira – vampiricu! – ustvari vraća u umjetničku prozu i portretira kao Vječnog Žida koji se pokušava iskupiti za prokletstvo svoje vrste.

Holland svoju priču ispisuje u dva paralelna narativa: u prvom, suvremenom, koji se doista i zbiva 1980-ih godina glavna junakinja Collette LeSange živi u svijetu ljudi i skriva da je besmrtna i žedna. Nakon 150 godina uglavnom patničkog života živi na sjeveru države New York, slikarica je i vlasnica francuskog likovnog vrtića. U paralelnom narativu, pratimo je od njezine smrti u 1830-im godinama u Sjedinjenim Državama i vampirskog rođenja: novi život podario joj je djed, drugi, čudnovati suprug njezine bake, i time spasio od smrti od sušice, od koje joj je pomrla čitava obitelj.

Dok pratimo povijesnu Annu – što joj je pravo ime – kako napušta Ameriku i odlazi u neimenovanu istočnoeuropsku zemlju, pa potom bježi u Njemačku, Francusku i Aleksandriju, istodobno se junakinja u suvremenosti bori s iznenadnim i zastrašujućim napadima gladi koje, čini se, budi jedno od djece u njezinu vrtiću: za slikanje nadareni dječak Leo koji dolazi iz problematične obitelji…

Da nije vampirica, Collette LeSange sasvim bi lako mogla biti junakinja našeg doba jer gotovo da i nema vampirskih atributa, a gotovo u potpunosti izostaju oni folklorni: ne smeta joj sunčeva svjetlost, vidi se u zrcalu, ne može je se otjerati češnjakom ili križem, vrlo vjerojatno joj ne bi naštetio ni kolac jer su je u pojedinim razdobljima ljudi neljudski mučili pa je svejedno preživjela, potreban joj je san, ali u krevetu. Jedini znakovi vampirizma su žudnja za krvlju i vječni život. Ono po čemu Collette najviše odudara od klasičnog vampira, a "Bog koji donosi kraj" od vampirskog žanra, jest potpuni izostanak seksualnosti i erotike. Naime, u trenutku kad je djed od Collette načinio vampiricu, nestali su joj spolni organi: to je dobro jer ju se ne može silovati, ali nema nikakve erotske žudnje. To nije tema ovoga (vampirskog) romana.

Folklorni elementi sporedni su i prisutni tek u tragovima: dade se naslutiti da je djed Rus, možda Bugarin ili Rumunj porijeklom, kao i njegov pomoćnik Agoston koji će djevojčicu Annu otpratiti u Europu i odvesti je u privremenu obitelj pred kojom ne mora skrivati vampirizam: u kuću u zabačenu kraju u kojem živi starica Piroška i dvojica romskih blizanaca, Vano i Ehru. Tamo će Anna/Collette prvi put čuti za Černoboga koji je i podario naslov romanu Jacqueline Holland. Autorica elemente slavenske mitologije također unosi tek u tragovima, nenametljivo, tek da začini priču i moguće poveže roman s tradicijom vampirskog žanra i vampirske mitologije, pored toga što joj je za radnju potreban bogoliki osvetoljubivi antagonist.

Sve navedeno tek je okvir priče; vraćamo se na pitanje s početka ovoga teksta: što ova vampirica govori o današnjem svijetu, što njezina besmrtnost i glad za krvlju govore o suvremenoj ženi?

Vampir je gotovo kanibal: hrani se ljudima kojima jako nalikuje, piše Leigh Marion McLennon u svojoj doktorskoj disertaciji Contemporary Vampire Genre Fiction: Ethical Feeding and the Posthuman Vampire in Urban Fantasy and Paranormal Romance ("Vampirski žanr suvremene fikcije: Etičko hranjenje i posthumani vampir u urbanoj fantastici i paranormalnoj romansi"). Istodobno, njegova žudnja da se hrani ljudskom vitalnošću (krvlju) vampira označava kao Drugoga, a ne kao čovjeka.

No posljednjih desetljeća, nastavlja McLennon, vampiri i reprezentacije vampirskog hranjenja značajno su se promijenili. Najprije, od kasnog dvadesetog stoljeća, na različite načine, vampiri se počinju "humanizirati": pretvaraju se u simpatične junake koji nisu više nužno zli. Vampirska literatura 1970-ih i 1980-ih godina unijela je četiri ključne inovacije u žanr i time humanizirale vampire. Prvi put vampiri postaju pripovjedači: priča je dominantno ispričana iz njihove perspektive. Vampiri gube mnoge folklorne odrednice koje ih povezuju s religijskim zlom. Prvi put postaju erotski subjekt i objekt, pa čak i romantični junaci i, konačno, humanizirani vampir pojačano žudi za zajednicom i družbom – želi pripadati.

Milly Williamson u eseju Let Them All In ("Pustite ih sve unutra") tvrdi kako vampir više nije čudovište koje utjelovljuje strah od Drugoga, nego je prikazan kao simpatičan, spoznatljiv, čak empatičan. Jules Zanger u svojem eseju Metaphor into Metonymy: the Vampire Next Door ("Iz metafore u metonimiju: vampir iz susjedstva") čak tvrdi: "Ne utjelovljujući više metafizičko zlo, ne više prokleta duša, novi vampir postao je, u našoj zabrinutoj svijesti za multikulturalizam, tek etnik."

Pojačana humanizacija vampira u literaturi kasnog dvadesetog stoljeća ustvari odražava promjenjive koncepcije identiteta. Margaret Carter u eseju The Vampire as Alien ("Vampir kao stranac") objašnjava kako pomak prema humaniziranom vampiru odražava promjenu u kulturološkim stavovima prema autsajderima, otuđenim drugima, strancima. Nina Auerbach u svojoj knjizi daje širi kontekst: nakon pokreta za ljudska prava u 1960-ima, kojima su hijerarhijske autoritete izazvali potlačeni, vampir, kao arhetipski autsajder, poprimio je novi, simpatičniji oblik. U tom periodu društvene strukture moći, koje su ranije isključivale žene, tamnopute ljude i ostale marginalizirane skupine, počele su gubiti autoritet. Vampir je požurio ispuniti vakuum.

Najveća promjena u prikazu vampira jest način na koji se hrane, a upravo se on od 1980-ih radikalno promijenio, argumentira McLennon. Vampiri, naime, gotovo postaju "vegetarijanci", u svakom slučaju počinju se etički hraniti. Više ne piju krv ljudima, nego se hrane životinjskom krvlju. Anna/Collette ispočetka potpuno odbija piti krv, no kako je glad užasna, odlučuje piti samo životinjsku krv. Tek je nagon za preživljavanjem pretvara u lovca: hvata sitne životinje u šumi, s vremenom može savladati jelena i medvjeda, u suvremenosti će nježno pomaziti susjedovu kravu i popiti tek minimalno, da ne svisne od žeđi. Jedini izuzetak čini u vrijeme Drugog svjetskog rata: ispija svu krv nacističkim vojnicima koji prijete židovskoj djeci što joj, realno, nije za zamjeriti.

U trenutku kad vampirova glad prestaje biti prijetnja čovjeku, on prestaje biti i čudovište. Prehrambena promjena donosi i radikalnu psihološku promjenu. Od sve te žeđi nismo vidjeli bitno, no sada ono postaje bjelodano: vječno živi, oni zapravo ne utjelovljuju strah od smrti, nego strah od života. "Vampiri nisu neljudski niti nečovjekoliki niti pretjerano ljudski: oni su naprosto previše živi", ističe Nina Auerbach. Njihova moć i njihovo prokletstvo je njihova neumiruća vitalnost.

Auerbach vampire iz 1980-ih čita kao "umorne" i "nesposobne da podnesu vječno promjenjiva vremena" sugerirajući da su ti vampiri "ispuzali iz svojih priča zato da umru". Upravo je takva Collette, pa otuda i dojam staromodnosti priče. Ako roman Jacqueline Holland išta govori o suvremenu vremenu, onda govori sljedeće: njihova okolina ih se ne mora bojati, jer su krvopije postale utjelovljenje tjeskobe vremena – boje se sami sebe, vječnost im više ništa ne znači. Ono što je nekad bila nagrada, danas je paklena kazna: vampiri priželjkuju smrt, priželjkuju Boga koji donosi kraj jer ih razdire stravična usamljenost.

Collette je, naime, žedna kao vampir, ali gladna kao čovjek. Lišena spolnih organa, pošteđena je i erotske žudnje. Promatrajući vječnost kako se oko nje vrtloži, ne snatri za muškarcem ili ženom. Iako željna društva, ne zanimaju je vampiri – djed koji živi u Francuskoj udaljen je tek jedan let avionom, no on joj ne može pružiti ono što joj je potrebno. Stoljeće i pol u Collette nisu uspjeli zatrti ono ljudsko: glavno je pogonsko gorivo romana to što je junakinja nesposobna vidjeti prednosti vampirizma, isključivo je svjesna gubitka ljudskosti – bliskosti i intimnosti koju, smatra, može dati samo ograničenost vremena; jedna egzistencija, u prosjeku osamdesetak godina.

U tom smislu "Bog koji donosi kraj" u potpunosti je suvremen roman: žanrovske odrednice na stranu, roman govori o potrazi jedne usamljene žene za smislom. Ispisan raskošnim, kvalitetnim i uglavnom slikarskim metaforama, stilom lišenim klišeja jer većina je riječi pažljivo odmjerena (na čemu bi joj pozavidjeli mnogi nežanrovski pisci…), obogaćen finim, ironijskim humorom, ovaj debitantski roman donosi netipičan preokret. Vampiri su se možda pacificirali, ali ljudi nisu: i dalje se mogu transformirati u čudovišta, ona emocionalne prirode, a čini se da najbolji lijek za emocionalnog vampira nije kolac niti antidepresiv, nego par dobro naoštrenih zubi i kvalitetna lopata.

Žedna kao vampir, gladna kao čovjek