Baš negdje u ovo vrijeme, prije deset godina, američka povjesničarka religije Karen King objavila je veliko otkriće: Isus je, moguće, bio oženjen. Na konferenciji u Rimu rekla je kako je pronađen papirus veličine osam puta četiri centimetra na kojem piše: "Isus im je rekao: moja žena." O papirusu se počelo govoriti kao o izgubljenom Evanđelju Isusove žene, no četiri godine kasnije novinar The Atlantica Ariel Sabar dokazao je kako je u pitanju – prevara. Niti je pergament bio autentičan, niti je pronađen dokaz da je Isus bio oženjen. Karen King priznala je pogrešku i ubrzo se povukla u mirovinu.
Taj je događaj, međutim, američkoj spisateljici Sue Monk Kidd, hrvatskim čitateljima najpoznatijoj po romanu i filmu "Tajnovit život pčela", poslužio kao inspiracija za roman "Knjiga žudnji" koji je upravo objavila nakladnička kuća Vorto Palabra, u pažljivom i posvećenom prijevodu Senke Galenić (oko pojmova u knjizi savjetovala se s rabinom Kotelom Da-Danom i ocem Srećkom Koralijom). Da je Isus uistinu imao ženu i da se povijest odvila kao što jest, ona bi bila najušutkanija žena u povijesti i žena kojoj je najpotrebniji glas. Pokušala sam joj ga dati, piše autorica u bilješkama na kraju romana.
Isusovu buduću ženu upoznajemo kad joj je četrnaest godina. Ana je židovska djevojka rođena u Seforisu, u bogatoj i moćnoj obitelji – njezin je otac glavni pisar i savjetnik tetrarha Heroda Antipe. Dopustio joj je naučiti čitati i pisati, možda zato što mu je bila jedinica, iako se sramio njezinih blagoslova – govorio je da je jedini dječak u njihovoj obitelji djevojčica. Druge djece pisar Matija nije imao, pa je posvojio nećaka svoje supruge Hadar – Judu, buntovnog mladića koji se druži sa zelotima što se bune protiv Rima.
Na tržnici u Seforisu otac i majka ugovorit će joj prvi susret s budućim zaručnikom – starijim, krutim i neprivlačnim, ali bogatim poznanikom njezina oca Natanaelom ben Hananijem. No dok se Ana nevoljko vuče na taj susret, pažnju će joj na pazaru privući neobičan seljak koji sestri pomaže namotati predivo. Taj je mladić bio Isus., godina je 16./17. nove ere.
Neka vas datacija ne zbuni: Sue Monk Kidd predano je odradila istraživanje za roman. Većina povjesničara religije i biblijskih učenjaka – bili religiozni ili ne – danas se slaže kako je Isus rođen oko četvrte godine prije nove ere, a razapet je i umro oko 30. do 33. godine nove ere. U biografiji Isusa kao povijesne ličnosti dvije su referentne točke nesumnjivo potvrđene – njegovo krštenje i raspeće, o čemu postoje i brojni, nebiblijski izvori.
Sue Monk Kidd je za radnju svojega romana iskoristila dio Isusova života od njegove dvanaeste do tridesete godine, o čemu ne postoje nikakvi zapisi. Isusova djela i riječi tijekom tih nepoznatih godina plod su njezine mašte i nagađanja, a izmislila ih je, navodi u bilješkama, jedino kako je mogla – izvodeći razumne zaključke na temelju raspoloživih podataka. Portret Isusa u romanu proizlazi iz tumačenja njegova lika i djela koje se temelji na njezinim četverogodišnjim istraživanjima povijesnoga Isusa i Palestine u prvome stoljeću, ali i na zapisima u Svetome pismu koji govore o njegovu životu i učenju te na drugim komentarima.
"Kako sam osmislila Isusov lik? Prikazala sam ga kao tipičnoga židovskog mladića od dvadesetak godina koji živi pod rimskom vlašću i kao muža koji radi da prehrani obitelj, no koji se istodobno bori sa snažnom unutarnjom potrebom koja ga vuče da ode i počne javno propovijedati. Prikazala sam ga kao mamzera, to jest kao osobu koja se u izvjesnoj mjeri suočava s odbacivanjem – u Isusovu je slučaju razlog tomu nejasno očinstvo. Zamislila sam ga i kao društvenoga proroka i budućeg rabina čija je najvažnija poruka ljubav, suosjećanje i naviještanje kraljevstva Božjeg koje je na početku smatrao eshatološkim događajem uspostave vlasti Božje na zemlji, a na kraju kao unutarnje stanje u srcima i umovima ljudi. Ja sam ga vidjela kao nenasilnoga političkog buntovnika koji pruža otpor i preuzima ulogu mesije, obećanoga židovskog spasitelja. Glavna osobina lika koji sam stvorila jest Isusovo suosjećanje za izopćene, siromašne i otpadnike svih vrsta, kao i njegova neobična bliskost s Bogom."
Sve ovo rečeno, "Knjiga žudnji" nije roman o Isusu, nego Ani, što je i prednost i mana. Isus je u romanu sporedni lik, ponajviše zato što Sue Monk Kidd Anu nije zamislila samo kao Isusovu suprugu (i svakako ne kao tipičnu židovsku suprugu u prvom stoljeću), već i kao ženu koja je u potrazi za sobom – kao ženu koja slijedi svoje žudnje kako bi pronašla veličinu u sebi. Isus i Ana – i konceptualno i sadržajno – više su suputnici nego supružnici, a Isus je uz to i katalizator Anine preobrazbe i oslobođenja.
Ana je, naime, jedina pripovjedačica u romanu, zbog čega je čitatelj upoznat samo s događajima kojima ona osobno svjedoči. S obzirom da je Ana plemenita roda, vrlo brzo u romanu dolazi u kontakt s Herodom Antipom i na sebe navuče njegov bijes. Uspjela je izbjeći neželjene zaruke i postati Isusovom ženom, no zbog tetrarhove ljutnje mora se razdvojiti od Isusa i pobjeći u Egipat. S njom na daleko putovanje odlazi teta Jalta, sestra njezina oca, koja u Aleksandriji želi naći izgubljenu kćer. No i tamo ih proganjaju moćni muškarci pa utočište pronađu kod Terapeuta, povijesno stvarne redovničke zajednice koja je živjela blizu jezera Marjut u Egiptu i štovala Sofiju, ženski Božji duh, a u svoje su redove primali i žene. Blizu toga mjesta, u brdima iznad Nila, 1945. godine u zakopanom ćupu otkriven je spis "Grom: Savršeni Um", nepoznatog autora za kojeg se vjeruje da je bila žena i koji je datiran unutar vremenskog okvira romana.
Sue Monk Kidd iznimno je maštovita i vješta autorica: Aninu potragu za samom sobom, za njezinom vlastitom "svetinjom nad svetinjama", sklopila je u iznimno zanimljivu, uzbudljivu i ekonomično napisanu priču koju je ispreplela sa stvarnim povijesnim artefaktima, poput spomenutog spisa i Mona Lize iz Galileje, mozaikom na podu palače čiji su ostaci iskopani u Seforisu, a nastao je u trećem stoljeću. Pred nama oživljava lik hrabre mlade žene koja se bori za svoje pravo na glas, na postojanje pod svojim uvjetima – tema nikad aktualnija, iako je prošlo dvadeset stoljeća.
Intrigantno je, naravno, i zamišljati kako bi danas izgledao zapadni svijet da je Isus bio oženjen i da je njegova žena bila dijelom te priče. Moguće je, piše u bilješkama autorica, da bi žene danas bile ravnopravnije, možda ne bi bilo celibata među svećenstvom, možda odnos seksualnosti i svetosti ne bi bio tako narušen. Važno je reći da Kidd temi pristupa obzirno i dostojanstveno, s mnogo poštovanja: bili religiozni ili ne, tradicionalni ili liberalniji, budite bez brige jer "Knjiga žudnji" ne koketira s blasfemijom u pokušaju da privuče čitatelje, niti se kreće tankom granicom ljubića i kiča.
No "Knjiga žudnji", nažalost, ima problema, upravo u izvorištu iz kojeg je i izrastao roman. Čitatelju nije problem zamisliti da je Isus imao suprugu i da je možda bila slobodoumna i samostalna kao Ana; problem mu je vjerovati u ovakvog Isusa. Dijelom zato što je Ana jedina pripovjedačica, pa možemo svjedočiti samo događajima kojima je i ona svjedočila, dijelom vjerojatno iz straha od veličine teme, u romanu nisi prikazane ključne dvije godine Isusova života. U godinama koje je Ana provela u Egiptu, Isus se – prema Svetom pismu – preobražava iz čovjeka u Sina Božjeg. To je period u kojem propovijeda i izvodi čuda; čitatelj od tome ne saznaje baš ništa, osim sporadičnih vijesti koje Ana dobiva iz tridesete ruke – o tome kako o njezinu mužu u Galileji počinju govoriti kao o mesiji. Problematičan je i trenutak prije njihova rastanka, kad Isus – što je autoričina kreativna sloboda – argumentira zašto odlazi od supruge kao bi bio postao učenik Ivana Krstitelja. Najslabiji trenutak romana je razlog Anina povratka iz Egipta i prizor Isusove smrti i raspeća.
Pisati o stvarnim povijesnim ličnostima uvijek je riskantno jer postoji zaliha predodžbi u čitatelju koje autor nikako ne može poništiti. Držati se kanona i romansirati Isusa – o kojem su predodžbe i emocije učvršćene i s dvije tisuće godina religije, posebno dogme – gotovo je osuđeno na propast. Po meni je to – od suvremenih autora - uspjelo samo Amélie Nothomb romanom "Žeđ".
Uspijete li ostaviti svoje predodžbe o Isusu po strani, zanemariti nesklapnosti i neuvjerljivosti u bračnoj priči, "Knjiga žudnji" može se čitati kao temeljito istražen i sjajno napisan povijesni roman o životu židovskih i egipatskih žena u Isusovo doba, među kojima je jedna tražila – i našla – žensku stranu Boga.
Podijeli na Facebook
