Ne mogu se više sjetiti gdje sam to pročitala, niti tko je to rekao. Sigurno nije Dalaj-lama, jer on zastupa globalni ekumenizam, ali možda je bio neki budist ili hinduist: pričao je o kulturološkom šoku koji je doživio kad je shvatio da je središnji simbol kršćanstva čovjek kojeg su pribili na križ i izmučili na smrt.

Imala sam 14, možda 15 godina, i upravo sam doživjela prosvjetljenje. Pogledala sam u križ na zidu kuhinje svojih roditelja i shvatila sav apsurd njegove simbolike, gledajući ga očima nekog istočnjaka.

Biste li oko vrata nosili čovjeka nabijenog na kolac? Što biste mislili o tinejdžeru, a kamoli odraslome čovjeku, koji vidljivo nosi lik ljudskog bića kojem su odrubili glavu? Iščupali nokte? Odsjekli mu genitalije? Ili mu iskopali oči? (Da, mislili biste da s njim nešto nije u redu.)

A ipak, svaki katolik, svaki kršćanin ovoga svijeta, oko vrata nosi ili ima na zidu svoga doma križ na kojeg je pribijen čovjek kojem su kopljima izboli rebra, na glavu mu nabili krunu od trnja, u dlanove i stopala mu zakucali čavle i tako ga pustili da satima, polako, umire u mukama.

Tada, sa četrnaest, još nisam znala da sam zapravo žrtva marketinga, ali nešto mi se u cijeloj to priči nije činilo u redu. (Priznajem, do današnjeg dana, cijela ta priča s Isusom Kristom nije mi dobro sjela. Žao mi je, ne volim mučenja, ne volim žrtvovanja. Moja slika Boga bitno je drugačija i ne uključuje ritualno klanje u bilo kojem obliku.)

Ako ste kršćanin, knjiga Brune Ballardinija “Isus pere bjelje” (Fraktura, 2010.) mogla bi vas ozbiljno uvrijediti, jer osnovna hipoteza ovog, zapravo uknjiženog eseja na 176 stranica počiva na tezi da marketing, PR, merchandising, copywriting i menadžerstvo nisu nastali u moderno doba, nego prije dobrih 2000 godina kada se Katolička crkva ustoličila na Isusovoj muci i smrti. Ballardini, talijanski publicist, filozof i copywriter, rođen u Veneciji 1954. i profesor jezika i marketinga na Fakultetu komunikacija Sveučilišta u Rimu, u knjizi se Crkvi ne obraća s uobičajenim poštovanjem, nego je dosta posprdno naziva Multinacionalkom, Pavla iz Tarza naziva prvim product managerom, a sve vjernike ovoga svijeta naivčinima koji su debelo “popili” prvi i do danas najbolji mogući marketinški plan na svijetu.

Ideja crkvenog marketinškog plana je sljedeća – svi smo, odmah po rođenju, krivi (zbog Adama, Eve i istočnog grijeha). Ta se krivica već 2000 godina umnaža do neslućenih razmjera, najviše zahvaljujući 10 Božjih zapovijedi. Kako god, naime, okrenuli, o neku ćete se sigurno ogriješiti, a ako vas ne zakače one, tu je uvijek sedam srmtnih grijeha. Crkva, naravno, ima rješenje. Ako budete dobri kršćani, vjerujete u Boga, služite mu i žrtvujete se za njega (i usput redovito plaćate Multinacionalki čije su usluge, navodno, besplatne) imate dobre šanse ući u Raj i živjeti vječno.

Čovjekovo izbacivanje iz Raja, navodi dalje Ballardini, Pavao iz Tarza vješto je povezao sa žrtvom Isusa Krista, opravdavajući njegovu smrt kao “dokaz” vrijednosti robe koju Crkva nudi. Taj je tip, kaže Ballardini za Isusa, morao imati veliku karizmu, no ključni trenutak za dobrobit Multinacionalke učinio je kad se posve žrtvovao za ciljeve tvrtke. Koliko je taj marketinški plan bio vizionarski i vješto smišljen, možda najbolje dokazuje jedan, pomalo bizaran primjer. U središtu euharistije – primanja svete pričesti na misi – u osnovi je nimalo prikriven kanibalizam: vjernike se potiče da blaguju Isusovo meso i krv. Ako mislite da je riječ samo o metafori, a slučajno ste išli na vjeronauk i obavili prvu pričest i krizmu, sjetite se onih upozorenja, gotovo pod prijetnjom pakla, da nikako, ali nikako ne zagrizete u euharistiju, a ne daj bože - žvačete. (Pričest se morala progutati, odnosno pustiti da se polako topi, što je u mom slučaju redovito značilo da bi mi se zalijepila za nepce.) Uglavnom, svi kršćani su zapravo kanibali, koji dan-danas ubijaju Isusa, jedući njegovo meso i krv, ali im je sakralizacijom Isusova lika i djela to postalo potpuno prihvatljivo.

Bizaran je i primjer s početka ove recenzije iako, kaže Ballardini, “u konačnici, nije loše prošlo: valja se pitati kakav bismo gadget danas nosili na sebi da je Isus bio nabijen na kolac, ili da mu je odrubljena glava”.

Crkva, prodajući svoj proizvod, nije ponudila ništa jedinstveno, u smislu originalnog – jer neku inačicu spasenja i vječnog života obećavaju sve religije - ali je do koljena potukla konkurenciju. Zato Isus pere bjelje, zato je Isus najbolji detrdžent na tržištu.

Kako je to učinila? Pametno. Tako da je izmislila strukturalizam dobra dva tisućljeća prije nego se uistinu pojavio. Ne samo da je Katolička crkva iznova napisala povijest i time stvorila novu realnost (maznula Stari zavjet Židovima, krunicu muslimanima, a papinu kapu egipatskim faraonima), nego je Crkva i čitavu korporaciju utemeljila na Riječi koja je najprije postala surogat stvarnosti, a onda i stvarnost sama. Prvu rečenicu Ivanova evanđelja, “Na početku bijaše Riječ…”, Crkva je iz marketinškog slogana pretvorila u životnu filozofiju koja vrijedi do danas: (Božja) Riječ je počelo stvarnosti, Riječ definira stvarnost izvan realnosti, Riječ je sama po sebi postala toliko moćna da joj nisu potrebni nikakvi dokazi (osobito kad su u pitanju čuda; dovoljno je da netko posvjedoči).

Da bi bilo jasnije kako je Crkva od vjere stvorila brand, dovoljno je sjetiti se Coca-Cole i pokusa koji je “potvrdio” da to gazirano piće ima drugačiji okus, ovisno o tome je li posluženo u dobro vidljivom institucionalnom pakiranju ili pak nije. (Doista je imalo drugačiji okus u čaši ili limenci na kojoj je bilo ispisano Coca-Cola.) Ballardi to naziva uvođenjem “tekstualne percepcije”, odnosno percepcije posredovane riječima, u kojem konzument potpuno gubi vlastitu sposobnost opažanja osjetom i počinje vjerovati u ono što su drugi smislili i izgovorili. Crkva je, pritom, otišla korak dalje od Coca-Cole, jer je tekstualnu percepciju pretvorila u “sveto pismo” i time zadala konačan udarac konkurenciji: s napisanim se tekstom, koliko god pokušavali, ne može polemizirati, ne može se razgovarati, ne može se promijeniti njegov smisao. Možete napisati demantij, ali za vjeke vjekova, u tom će “svetom pismu” i dalje pisati (samo) njegova istina.

“Autora bi se moglo izazvati na dvoboj, kad bi se moglo doći do njega, ali do njega se zapravo ne može doći ni u jednoj knjizi. Ne postoje izravni načini pobijanja nekog teksta. Čak i nakon posvemašnjeg, razornog pobijanja, tekst će i nadalje govoriti posve jednake stvari kao i prije. To je jedan od razloga zašto je izraz 'knjiga kaže' u narodu dobio isto značenje kao 'istina je'”, piše Ballardini.

Iako se knjiga “Isus pere bjelje” reklamira kao marketinški priručnik, ona to nije. U pitanju je jedna od najžešćih, najbezobraznijih i najinteligentnijih kritika korporacije zvane Katolička crkva. U obranu autora, i za sve one autentične kršćane, čija vjera izaziva duboko poštovanje – Isus o kojemu govori ova knjiga proizvod je jedne multinacionalne kompanije i njezina marketinga, a nije povijesni Isus.

Žestoka, bezobrazna i inteligentna kritika korporacije zvane Katolička crkva