Pitanje je za žene: sjećate li se kad ste prvi put shvatile da ste djevojčice? Što je značilo biti djevojčica? I jeste li se od dječaka razlikovale po tome koliko vam je slobode bilo dopušteno? Ovisno o tome kad su rođene, i koliko godina imaju danas, žene će davati različite odgovore. Ne sjećam se kad sam prestala biti dijete a postala djevojčica, ali znam da bi se moj odgovor – u stupnju slobode i jednakih šansi s dječacima - razlikovao od odgovora moje majke i bake. Potonja ne bi mogla pročitati ovaj tekst jer nikad nije naučila čitati i pisati.
Kraj je sedamdesetih kad skupina američkih žena – skupina supruga i majki od kojih ni jedna nema posao, barem ne takav od kojeg bi mogla samostalno živjeti – vodi ovaj razgovor. Jedna kaže kako je svojoj djeci kupila knjigu, popularnu u to doba, a koja kaže da djevojčice mogu biti sve što žele. Liječnice, odvjetnice, astronautkinje. "Onda me Jenny upitala, ako ona postane astronautkinja, tko će se brinuti za njezinu djecu?" Bethie, koja ih ispituje, nastavlja: "Evo još jednog pitanja. Jesu li brak i majčinstvo ono što ste očekivale?" Na tren zavlada tišina, a onda Valerie Cohen izjavi: "Katkad je dosadno." "Dosadno je stalno", prekine je Nonie. "Kao da Arnold i djeca samo uzimaju i uzimaju i ništa ne ostaje tamo gdje sam ja nekada bila." Jo, Bethiena godinu i nešto starija sestra, ona je koja konačno presudi raspravi: "Mislim da muškarci odlaze u svijet i tamo se napune. Dobivaju pohvale za svoj rad."
Bethie i Jo u tom su trenutku već temeljito zamijenile uloge. Bethie je uživala biti djevojčica, već s pet godina bila je bucmasta i slatka, i uvijek bi rekla pravu stvar. Jo je bila visoka i mršava, prevelika i preglasna, mrzila je haljine i suknje, i gotovo sve što bi napravila bilo je pogrešno. Nije voljela biti djevojčica, ali je voljela djevojčice. Majke takve stvari osjete, čak i ako o njima ne govore otvoreno, pa će Jo, uvjerena da je majka mrzi, djetinjstvo proživjeti s teškim teretom da je u njoj nešto pogrešno i pokvareno, i da se to nikako ne može ispraviti. Bethie će biti ljubimica, "zlatno dijete", no znamo kakvi su životi djevojaka i žena – malo koja od nas izmakne usudu "ženskosti", ako smo i blagoslovljene sretnim djetinjstvom, ako i ne znamo da smo djevojčice, saznat ćemo to u pubertetu ili odrasloj dobi.
Pozamašna obiteljska saga Jennifer Weiner, "Dvije sestre" (Znanje, 2022. prijevod Mirjana Valent), počinje 1950-ih godina, kad Jo i Bethie imaju gotovo sedam, odnosno pet godina i zapliće se u složenu tapiseriju obiteljskih, primarno sestrinskih odnosa i potrage dviju djevojčica, kasnije djevojaka i žena, za identitetom. Trinaesti od petnaest romana Jennifer Weiner, hrvatskim čitateljima poznatoj tek po prevedenom romanu iz 2005. godine, "Baš kao ona", po kojem je snimljen i istoimeni film, temeljito je štivo o ženskoj emancipaciji koje prati četiri generacije žena, sve do 2016. godine.
Počinje sa Sarah, Joinom i Bethienom majkom, čiji su roditelji Židovi pobjegli iz Rusije u Ameriku i sve uložili na jednu kartu: u nadu da će njihova kći, jer oni ne mogu, postati prava Amerikanka. Sarah, kućanica koja će se zaposliti iz nužde, tek kad joj suprug iznenada umre, želi da njezine kćeri imaju ono u čemu je i sama uživala, koliko god to bilo kratkotrajno – zaštitu muškarca, njegovo prezime, njegovu ljubav i potporu sa svim pogodnostima koje to nosi sa sobom. Između ostaloga i to da žena ima vlastitu kreditnu karticu, neovisno o mužu, na što su žene u SAD-u dobile zakonsko pravo tek 1974. godine.
Jo i Bethie sanjaju drugačije snove: Bethie mašta da će postati glumica, Jo bi željele biti spisateljica ili barem odvjetnica kao Perry Mason. Ti će se snovi istopiti kad im umre otac Ken, i sam dijete židovskih emigranata iz Poljske, a one ostanu bez prihoda i zaštite muškarca. Iako Bethie uživa biti djevojčica, zahvaljujući stricu Melu doznat će što sve znači biti djevojčica. Pohotni, znojni dodiri na prednjem sjedalu stričeva automobila, dok je vraća kući iz vlastitog obiteljskog doma gdje obavlja sitne posliće za njegovu suprugu u zamjenu za džeparac, otjerat će je najprije u prejedanje, a potom u anoreksiju. Spasit će ju Jo kad se vrati iz ljetnog kampa.
No tu negdje puca sestrinska veza i idućih pola stoljeća (!) sestre će tražiti jedna drugu, voljeti se i pomagati si, zamjerati si, zavidjeti, mrziti i čeznuti za djetinjstvom u kojem je buntovna Jo nježnoj Bethie pripovijedala prije spavanja strašne, smiješne i ljekovite priče. Kroz njihove živote prelomit će se sve ženske, intimne, brige i dobar dio društvenih: silovanje, pobačaj, višak kilograma i bulimija, manjak kilogram i anoreksija, ovisnost o drogama, neimaština, preljub, izdaja prijatelja, krađa poslovne ideje, borba s rakom, segregacija crnaca, prikrivanje lezbijstva zbog osude i odbacivanja, seksizam i zlostavljanje na poslu, začeci #MeToo pokreta… Jo i Bethie su lakmus-papir svog doba: malo su crvene, malo su plave, jednom su buntovne i prodorne, drugi put submisivne i uplašene, uvijek žene u vremenu koje je žene oslobađalo tako što im je najprije pokazivalo što im je sve nedostupno (a nerijetko je i ostalo nedostupno).
U tinejdžerskim godinama Jo je zaljubljena u najbolji prijateljicu Lynnette koja, nakon maženja u krevetu, naglas čita i izruguje se knjizi Amy Vanderbilt "Kompletan vodič kroz bonton". U knjizi, prvi put objavljenoj 1952. godine, moglo se, recimo, pročitati ovo: "Teško je ovo čuti, ali nijedna žena ne može biti sretna ako joj je karijera na prvome mjestu, prije muža i obitelji. Jednom kad preuzme prirodne ženske obveze, kojim god se poslom bavila, to mora biti na taj način da obitelj trpi što manje. Svugdje susrećemo žene koje su naizgled nadišle problem te dvostruke uloge, ali gorka je istina da je više žena s malom djecom koje ne uspijevaju stvoriti sretan dom radeći puno radno vrijeme, nego onih žena koje u tome uspijevaju."
Djevojke se hihoću "prirodnim ženskim obvezama", nesvjesne toga da će suprug i brak i jednoj i drugoj postati karta za slobodu kad postanu previše umorne: "Da se uda za muškarca, mogla bi mu prepustiti planiranje, neka se on probija, neka manevrira; a svijet u kojem bi živjeli dočekao bi ih s dobrodošlicom. Uvijek bi našli svoje mjesto." Brak je nosio mnoge prednosti; između ostaloga i majčinu ljubav.
I dok jedna sestra krči put u slobodu kroz dječje pelene, kućanske poslove, tinejdžerske bjesove, suprugove izostanke i povremena zaposlenja kao zamjenska učiteljica, druga samo želi svojega Candymana, svojeg mađioničara koji ju je mogao, stavivši joj nešto malo na jezik, osloboditi tijela, izvući je iz glave i omogućiti joj da zaboravi sve loše stvari koje su joj se u životu dogodile. Ne može upravljati životom, pa upravlja tijelom: sve što je bilo mekano, sve što je mogla zagrabiti žlicom i progutati a da ne osjeti okus; sve što je moglo ispuniti rupu koja se otvorila u njoj, bilo što da ispuni tu prazninu, sve dok više ne bi ostalo praznog prostora za ružna sjećanja, bijes, osjećaj krivnje i sram. Spasit će je hipi komuna, onda aktivizam i feminizam, na kraju odlazak u banku.
Bethie ima osjećaj da je sestri ukrala život, Jo katkad misli da Bethie voli izigravati pobunjenicu, a "istina je zapravo bila da joj je sestra genij za konformizam i sposobnost da od sebe napravi najbolji, najnoviji primjer verzije ženstvenosti koja bi trenutno bila u modi". Može li se pedeset godina neizrečenog natjecanja u gorčini izliječiti, može li svaka konačno biti i što uopće znači biti, pa i žena? Svaka majka, bila svjesna toga ili ne, konzervativna ili liberalna, utire put svojim kćerima, i svaka se nada će život njezinih kćeri biti bolji od njezina. Sarah se emancipirala radeći kao prodavačica u robnoj kući, prihvaćajući ulogu udovice i odabirući, na kraju, da o svojoj bolesti ne govori nikome.
Jo upire pogled u svoje kćeri. Ima ih tri: Kim radi kao odvjetnica u uredu državnog tužitelja, Missy radi u literarnoj agenciji, a najmlađa, Lila je pogubljena, no Jo se tješi da će – nadoći. Iako je sve učinila da ne postane Sarah, postala je Jo, a znamo da svaka kći ima svoj spisak zamjerki – primjerice, je li pijana majka gora od one koja je neprekidno bijesna? Svoje je ljutite kćeri Jo ne samo voljela, nego im se i divila. "Njima će biti bolje nego njoj: bit će snažnije i mudrije, sposobnije i manje preplašene, a ako im se svijet ne bude svidio, one će ga mijenjati, razbiti ga da napukne, preoblikovati ga, a neće se pognuti i zgrčiti prema njegovim zahtjevima."
Hoće li? To je središnje pitanje ovoga romana do kojeg Jennifer Weiner stiže polako i povremeno po čitatelja iscrpljujuće. "Dvije sestre" imaju gotovo 500 stranica, pravi zaplet počinje tek negdje na dvjestotoj, stoga imajte strpljenja s ovim romanom: uostalom, kao što svjedočimo ovih dana, feministička borba uvijek iznova započinje. Primjerice, 1993. godine Bethie sluša ovaj dobronamjerni savjet: "Svijet i dalje očekuje da žene žele imati djecu. A ako si uspješna poslovna žena, ne žele misliti da si zbog novca žrtvovala tapkanje dječjih nožica. Navedi mi jednoga muškarca kojega je itko upitao nedostaju li mu djeca dok je na poslu." "Jednoga dana", nastavlja njezina kolegica, "možda će Billa Gatesa pitati zašto nije došao u školu svoje djece kad su se natjecala u slovkanju nego je izmišljao računala…" Pa… prošlo je gotovo trideset godina od tada: mi danas znamo da Billa Gatesa nitko, barem javno, nikada to nije upitao.
"Žene su napredovale", tješi se Jo u 2016. godini, ali se i dalje pita hoće li žene ikada pokušati ne željeti imati sve i učiniti sve, i pritom ne pogriješiti ni u čemu. Hoće li ikada doći dan kada će biti dovoljno jednostavno dati najbolje od sebe? "Poželjela je da je barem provela više vremena učeći svoje kćeri da si žene moraju znati oprostiti, da im je pokazala kako da se s ljubavlju brinu same za sebe. Svijet je bio dovoljno grub i izudarat će ih pa ne moraju još same pridonositi tom bolu." Njezinoj generaciji to nije uspjelo, a ni njezinim kćerima. Možda će njezine unuke i njihove prijateljice biti sretnije ruke. "Nadala se da su se stvari promijenile, ali znala je da se nisu dovoljno promijenile. Sve demonstracije, podizanje javne svijesti, svi protesti i prosvjedi, sve knjige koje je pročitala, svi razgovori koje je vodila, svi izbori na koje je izašla i glasala, sav taj rad, a one su još uvijek bile tu, na istome."
Još jednom: sjećate li se kad ste prvi put shvatile da ste djevojčice? A kad ste se zadnji put osjećale zbrinuto, sigurno i zaštićeno?
Čitati, radi zdravlja!
Podijeli na Facebook
