U drugoj sezoni kultne američke serije "Vatreni dečki" (Rescue me), njujorški vatrogasac i liječeni alkoholičar Tommy Gavin jedne večeri, nakon odrađene smjene, u kuhinji zatekne Isusa i Mariju Magdalenu. Tommyju halucinacije nisu strane; dođu mu kao odmor od spašavanja iz vatre, bivše žene, munjene djevojke, otuđene djece i analgetika kojima se puca.

Od Isusa i Marije Magdalene nema baš velike pomoći - ako se dobro sjećam, jedne se večeri i napiju s Tommyjem. U jednoj snovitoj sekvenci, Tommy s Marijom završi u krevetu - razočarani Isus, koji upadne u sobu, ogorčeno mu kaže da je "isti Juda". Mariji Isus uglavnom ide na živce, "pun je prokletih obećanja", a prsten joj je obećao još tri tjedna prije posljednje večere. Marija dakle dugo čeka, barem dvije tisuće godine.

Na to me podsjetio roman Nenada Stipanića "Izbacivači Majke Božje" (Algoritam, 2012.), priličan hit od prije pet godina, koji mi je ovih dana dopao u ruke. Zajebavati se s Isusom i Marijom nije mala stvar - ili će pisac/scenarist navući na sebe bijes povrijeđenih katolika i optužbe za neukusnu blasfemiju, ili će mu predbaciti trik jeftine provokacije. Treba biti jako duhovit da bi se ta vrsta dekonstrukcije dobro izvela, a Nenad Stipanić je to, iznenađujuće, izveo daleko bolje od scenarista "Vatrenih dečkiju".

Njegov dečko - glavni junak - nije vatreni, nego Crni. Bivši je izbacivač, a s redarenjem po zagrebačkim klubovima prestao je prije sedam godina. U međuvremenu je postao pisac krimića, zaredali su se intervjui u novinama, možda je uspio (ako se pita njega), možda je propao (ako se pita njegovu babu). Jedne večeri odluči posjetiti bivše kolege koji redare u narodnjačkom klubu - ostarjelog Franu zaljubljenog u konobaricu Leu, debeloga Dabu koji mašta o boljem životu za svoje klince, studenta medicine Luku koji je u liječničkoj praksi stigao tek do steroida. Mizanscenu droge, kriminala, oružja i loše glazbe čine i vlasnik kluba Krišto, sin njemačkog gastarbajtera; zaštitar Boki, jedini s licencom i jedini bez mišića; dvije suprostavljene mafijaške bande - crnogorska i hrvatska te - Blažena Djevica Marija. Osim što više nije djevica.

Crni u noćni izlazak krene s kipom Marije u prtljažniku, onom vrstom koja se može kupiti na svakom kamenu u Međugorju. No Marija oživi već nakon par minuta, sa stražnjeg sjedala zamiriši Chanel br. 5 i tamjan, i tu krene autentična hrvatska tragedija. Doznajemo da je Crnome religija načelno eskapizam, ali pokojna Baba vjerovala je u Majku Božju, i to samo u nju (što svaki pošten Hrvat srcem razumije). Vjerski preporod Crnog započeo je prije godinu dana, kada je u krizi, financijskoj, identitetskoj i svakoj drugoj, po stoti put shvatio da će morati sa životom ispočetka i krenuo se moliti Bogu i Isusu. Ali što on njima realno može ponuditi? "Ali Marija, promislim, ona kao da nas Hrvate voli više nego druge, a... nije se 2000 godina pojebala!"

Ovdje je sad već sve jasno: "Izbacivači Majke Božje" nisu literature za one slaba želuca i vatrene vjere. Ako ste istinski vjernik, Nenad Stipanić uvrijedit će vas na tisuće maštovitih načina; praksa pokazuje da religioznima, bilo koje provenijencije, crni humor i travestija nisu jača strana (sjetimo se plakata za predstavu "Fine mrtve djevojke"...). No Crni je, barem što se Djevice tiče, odabrao dobar pristup, jer njoj je već pun kufer njezina vlastitog križa.

"Ljudi, ja nisam stvorila ni zemlju, ni vas, ja nisam kriva što ništa nije dobro napravljeno i ja ne mogu prihvatiti sve reklamacije! Nemam čime zamijeniti sve vaše bezbrojne bolesne organe ni otkinute udove, ni oživjeti mrtvu djecu, ni zaustaviti krvoločne vojske, ni graditi kuće, ni zaustaviti potrese, poplave... Ja sam kao vi, samo radim na tom prokletom Božjem šalteru i nisam ni plaćena, niti ja to želim ja to - m-o-r-a-m. (...) Ja samo sve vaše kuknjave trpam u golemi bubanj sreće i patnji i pritiskam dugme pred komisijom Oca, Sina i Duha Svetoga, ja sam samo nebeska loto djevojka koja od milijardi kuglica patnje jednu koja propadne kroz žlijeb Božje milosti pokaže trojedinoj komisiji, i kad blagogospoda kimnu, samo pritisnem ružičasto dugme koje ponekad posljednji stadij tumora dvogodišnjeg djeteta izbriše s hardvera sudbine, nekom donese vikend na Zrću, a nekom proljepša nožne listove."

Zadržite ovu sliku neko vrijeme u glavi... Jer postaje gore, ili bolje. Logoreični napad Majke Božje - u kojem gadi Boga Oca i Sina, feministikinje koje se nikad nisu borile za njezina prava, vukojebine u kojima završi u pokušaju bijega s nebesa, Serafine, Kerubine, Prijestolja i ostale dvorjane... - jedna je od onih rijetko viđenih prozaičnih minijatura, samo zbog nje vrijedi pročitati Stipanićev roman.

Stipanić, neočekivano, ne igra na sigurne karte. Humor koji primjenjuje nije rugalački, niti su "Izbacivači" komedija. Ako niste religiozni, roman će vam biti priličan zalogaj iz sasvim drugih razloga: kako kaže odmah na početku, "u budućnosti će svaki Hrvat morati provesti bar malo u zatvoru, jer svi smo krivi za ovo što imamo".

Ako ste kao ja odrastali izlazeći u Kulušić i Lap, narodnjački klub vam je otprilike kao silazak u zečju rupu - nikako zemlja čudesa, prije zemlja s one strane ogledala. U "Izbacivačima" je, slijedeći tu anologiju, ponešto zečeva na bijelom i hrpa Ludih klobučara. Crni u jednom trenutku naleti na zgodnu djevojku, Almu iz Državnog odvjetništva kako se poslije otkrije, pa se upuste u zanimljivu sociološku raspravu o izvorištima agresije. Bare se tako što se nabacuju studijama kriminala i funkcionalističkim teorijama, iako, bojim se, na Hrvatsku je primjenjiva jedino psihologija mase: kad je prvi momčić na cajke razbio čašu i podigao ruke u zrak, a djevojče navuklo minjak i štikle, tad smo se zakotrljali niz brdo i evo nas tu gdje jesmo, natrag u kaljuži Balkana - zajedničke države više nema, ali kome treba forma kad nam je sadržaj ionako isti?

Rambo Amadeus, citira ga Stipanić u knjizi, dobro je opisao taj fenomen na kojem su zube slomili ozbiljni sociolozi: "Folk je narod. Turbo je sustav ubrizgavanja goriva pod tlakom u cilindar motora s unutarnjim izgaranjem. Turbo folk je gorenje naroda. Turbo folk nije glazba. Turbo folk je miljenica masa. Pobuđivanje najnižih strasti kod Homo sapiensa. Turbo folk je sustav ubrizgavanja naroda."

Kad bi ga se trebalo žanrovski odrediti, mogli bismo reći da Stipanić, barem po ovom romanu, piše transgresivnu fikciju: njegove su teme tabu - droga, seks, nasilje; protagonisti ljudi sa životnoga dna. No Stipanić je inteligentan pisac, nije ovo kozmetika, jasno je da iza ove hard-boiled proze stoji koncept (ne znam je li proizišao iz umjetničke suradnje sa Sinišom Labrovićem ili ju je upravo on potaknuo). Taj koncept dobro funkcionira, pomalo je popustio u zadnjoj petini romana, možda zato što je roman trebalo kratiti, a možda zato što autor treba usavršiti konceptualiziranje. Načelno to ne smeta čitanju, ali ako ste skloniji manje mračnoj literaturi - a ja jesam - pred kraj biste već mogli osjetiti zamor.

Osobno bih - jer mi se čini da mu je jedan od uzora - na kraju voljela vidjeti više eksplozivne i duhovite zaigranosti Philipa K. Dicka (primjerice kao u "Ubiku"), no volite li Tarantina, osobitu njegovu estetizaciju nasilja i seksa, onda će "Izbacivači" za vas biti pun pogodak. A i realno, morate doznati je li Majka Božja doista bila u Međugorju.

Zločin i kazna Majke Božje - bijeg iz Raja u narodnjački klub