Naizgled vrlo običan – poštenije bi bilo reći – jednostavan roman, ne doima se kao djelo koje će vas držati u velikoj napetosti, barem ne od samog početka, iako je ovaj zlosutan ili bar nagoviješta neki preokret, neugodnost: odvjetnik, zatečen činjenicom da njegova učinkovita, odgovorna tajnica nije došla na posao, bez ikakve poruke. A sam Uvod prije toga, koji opisuje povijesno-političku situaciju tog doba, doima se previše suhoparan i dalek da biste se mogli lako uživjeti u pustolovinu.
Zatim počinje retrospektiva, radnja se vraća nekoliko mjeseci unatrag: upoznajemo suhonjavog odvjetnika (nekoliko puta spominje se njegova sličnost sa Stanleyjem Laurelom, mršavijim dijelom poznatog komičarskog para), zatvorenog intelektualca, s bogatim unutarnjim svijetom i manje prihvaćenim političkim nazorima, i njegovu pomalo neobičnu, pomalo tajanstvenu, ali vrlo sposobnu tek zaposlenu tajnicu, šarmantnu i ugodnu gospođu Matildu Wiik.
Malo po malo, radnja se uslojava, saznajemo za bolan odvjetnikov razvod, za diplomatsku karijeru, krug prijatelja posvećenih politici; Matilda nosi u sebi podvojenost, ratne rane (iz manje poznatog kratkog Finskog građanskog rata 1918.), ali i tihu odlučnost. Odvjetnik Tunjo vodi odmjeren život uglednog člana društva, dok je Matildi najdraža zabava odlazak u kino. Politika je okosnica, ali taman kad pomislite da ćete se izgubiti u povijesnim činjenicama, izranja ljudska priča od krvi i mesa, koja sve čini briljantno jasnim.
Novi likovi uvode se gotovo neprimjetno, ponekad tako da se upitate jesu li uopće neophodni, no uskoro upravo to otkriva vještinu pisca. Iz jednostavnih, gotovo elementarnih odnosa gradi nevjerojatnu kompleksnost, krhku kao paučinu, i sve je baš tamo gdje treba biti da bi radnju odvelo korak dalje. U nekom trenutku čini se da je roman čak pomalo staromodan, no i to je privid. Polaganim tempom, detaljima, s malo dijaloga, Westö vješto priziva epohu, u nekim segmentima potpuno zaboravljeno vrijeme, pa čak i duh, mentalitet tog dalekog nam sjevera, neku samoću, sporost i izoliranost.
Istodobno, slike i lica su živi i aktualni – ratovi, nesreće, zlo i njihova suprotnost u ekstravaganciji, eskapizmu, umjetnom blještavilu i euforiji tog doba. Ružno lice rata, licemjerja, predrasuda i rasizma prikriveno navodnom učenošću, moralom, uzvišenošću. Sve to, naravno, za dobro dragog malog čovjeka, dok se taj mali čovjek bori s nekim svojim demonima. I cijelo vrijeme probija negdje gotovo neuhvatljivo glas razuma, ali je nemoćan, baš kao i glavni junak, i nema izlaza osim predaje; sa zlom odlazi i dobro, ubojstvo je i samoubojstvo.
I tada shvatite, da niste zapravo ni primijetili (ili barem ja nisam) kako vas je roman uvukao u svoju mrežu, koliko su napeti postali odnosi među likovima, koliko su suptilne nijanse u šturim dijalozima, gotovo škrtim opisima i postavljenim scenama. I shvatite da je taj roman možda staromodan po svojoj "opravi", ali nikako u izričaju. Precizno nijansiranje likova, fino supostavljanje događaja i vješto korištenje vremena – sjećanja, redoslijed scena, suptilno građenje atmosfere i napetosti, mudar odabir onoga što će nam naglas reći, a što ostaviti u među-vremenu poglavlja da sami zamislimo – svrstava ovog finskog pisca u sam vrh europske književnosti, potomka one tradicionalne loze romansijera, u najboljem smislu te riječi, na kojoj smo uglavnom odrastali čitajući srednjoškolsku lektiru.
Preokret je neočekivan, gotovo brutalan, iako negdje zvoni, pa da, pa da, i znate da vam je već prije, mnogo ranije, pisac dao naslutiti ne samo rasplet, ako ga tako možemo nazvati, nego i bolnu istinu i dubine mraka koji (svi) nosimo u sebi. Ali koje je tako teško priznati. Iako ste gotovo sigurni da znate što se događa, nelagoda, neka skoro jeza, kao da se materijalizira prema kraju.
Na kraju, meni je samo bilo strašno žao što je roman završio. Kao da je netko naglo prerezao nit na čijem je kraju bilo zapleteno, ali privlačno, tako zanimljivo klupko vune. Odličan i tečan prijevod Željke Černok vjerno oživljava nordijsku atmosferu, bolje rečeno atmosferu koju nam je Westö ponudio.
Podijeli na Facebook