Piše Kruno Lokotar
Fotografija Robert Gojević
Upoznao ja tako tako nekim čudom – a danas mi se čini da je tako moralo biti – Iliju Aščića, finog čovjeka, između ostalog i fotografa, koji mi reče da bi me njegov prijatelj, neki Robert Gojević, htio fotografirati. Ima svakakvih ljudi, to već znam, pa ako mu to pričinja veselje, što ga ne bih uveselio, pomislim, i pristanem. Posjeo me Ilija u auto i odvezao u daleku i prijateljsku Dubravu. Upoznao me s Robertom, i njegovom obitelji koja ga vrijedno trpi i podržava u njegovim fotohirovima, baš smo lijepo zasjeli, popila se po rakijica, dvije, priča krenula, bogami, imalo se o čemu s Robertom, pričali bi još i sada da su sretnija vremena.
Nisam sasvim neuk kada se o fotografiji radi, bavio sam se amaterski njome, izrađivao fotografije, čak i neku nagradu u srednjoj školi dobio. Nedavno sam u daruvarskoj kući otkrio zaboravljenu plastičnu bocu s fiksirom, koju su njegovi kristalići izjeli, pa je blještava kolonija kristala izrasla na, u mraku istog ormara zaboravljenoj, knjizi Heroj Tito. Tako je moj zadnji fiksir, umjesto da fiksira i čini nešto trajnim, poslao Tita u smeće. Učinilo mi se da je to dobar znak da podijelim svoje Altixe, Zenite, Practice…
O ambrotipiji baš ništa nisam znao, ali Robertova galerija fotografija mi je sličila na šerifov ured, samo je ispod svih tih portreta trebalo pisati WANTED. Nije je bilo teško locirati u zlatno, ili bolje srebrno, doba Divljeg zapada. Vremeplov je proradio, da je Robert iz džepa izvadio bočicu do vrha punu tamnom panacejom ili zvečarku, ne bih se šokirao. Uskoro, sve je bilo jasno. Pod blještavim i vrućom rasvjetom, umjesto žarkog sunca Colorada ili bijele eksplozije magnezija, trebam naći emociju, grimasu – naočale sam skinuo jer su fotoaktivne, a kauboj sa sunčanim naočalama bio bi čisti anakronizam – zadržati je dugih pet sekundi, bez treptanja i disanja, probavu nužno ne moram zaustaviti, on će ubaciti nekim emulzijama premazano staklo, nisam bio siguran da nije prozorsko, u drvenu kutiju, i dobit će nakon malo kemijske obrade ambrotipiju, pozitiv na staklu.
Zvučalo je suludo i zabavno, nacerio sam se i pogledao ga odozdo, zamrznuo se na vrućini. Fotoni su odradili svoje, s epicentrom u oku, s vrhom nosa i uha već u kratkovidnosti, pojavljivao se u kadici na staklu koje je Robert prelijevao nekim tekućinama, izlaganje čijim isparenja jamči glavobolju, u prisustvu kojih je strogo zabranjeno pušenje, moj portret.
Robert je pričao o tehnici ambrotipije i povijesti fotografije, pamtim da je spomenuo kako su tadašnji fotografi imali crne, kemikalijama izgrižene ruke – pamtim da sam pomislio kako lovci na pitone imaju bijele noge od zmijinih probavnih sokova i kako bi bilo zanimljivo objediniti ta dva zanimanja u jednoj crno-bijeloj osobi, uživao sam i već zaboravio previše toga, dakle – molim još jedno ambrotipiziranje.
Ambrotipija je stvarno bila drugačija od svih tehnika koje sam sreo. Ja sam, u zrcalu na staklu – zato mi je asimetrična rupica na desnom obrazu – bio drugačiji, perspektivno dubok, kao da tih pet sekundi na krhko staklo hvata nešto dugo, nešto drugo, nešto dublje, nešto duše. Sada je i ona rakijica dobila smisao, bio je to alat za deinhibiranje, sve je sjelo na svoje mjesto, srebro na staklo. Odjednom, vidio sam samog sebe iz budućnosti, očima praunuka, malo mi se zavrtjelo, možda od kemikalija.
Moj unutarnji monolog rastao je kao u razvijaču, gledao sma prošlog sebe, ali ne kao inače, maloprije prošlog, nego davno prošlog, i o tome sam šutjeo sve do sada, zanijemio sam, fiksiran, vjerrojatno i duže od pet zabilježenih sekundi. Robertove ambrotipije naime hvataju vrijeme, odsječak, ne njegov presjek. Bilo je to iskustvo koje nisam očekivao i na kojemu sam Robertu zahvalan.
Izbor je sigurno mogao biti drugačiji, svaki je izbor stvar trenutka i konjunkture, ali sretan sam što smo uopće uspjeli u voluntarističkim uvjetima, što je na žalost sve više obilježje naše kulture, pokrenuti ovaj projekt i tako se nakloniti Pommeru, Gojeviću, fotografiji, tradiciji.
I svi su pisci i spisateljice bili impresionirani osobnošću Roberta Gojevića i sivom magijom njegovih ambrotipija. Nisam im sugerirao pristup tekstu, čak se nisam previše trudio ni da im usmeno rastumačim okvire projekta, jer pisac bez intuicije za važno je fotografija bez očiju. A svi imaju velike oči, sjajne od čuđenja. Što bi se reklo: vidi sliku.
* Robert Gojević fotografirao je 15 pisaca u tehnici wet platea, ambrotipije, baš onako kako je to prije 160 godina učinio zagrebački fotograf Franjo Pommer, u istoj tehnici. Pommerov projekt bio je prvi autorski fotografski projekt. Više o projektu Roberta Gojevića možete doznati na njegovoj stranici:
www.robertgojevic.com/pommer-1856-fotograficne-slike-nasih-narodnih-spisateljah/
Podijeli na Facebook
