A. S. Byatt, Zaposjedanje

Ima čitanja – istoga teksta – koja su dolična, čitanja koja kartografiraju i seciraju, čitanja koja osluškuju šuštaj nečutog zvuka, koja broje sive zamjeničice, iz užitka, ili radi pouke, i neko vrijeme ne čuju ni zlato ni jabuke. Ima osobnih čitanja, koja posežu za osobnim značenjima, prepun sam ljubavi, ili zgražanja, ili straha, tražim u tekstu ljubav, ili zgražanje, ili strah. Ima – vjerujte – i neosobnih čitanja – kad unutrašnje oko prati kretanje redaka, a unutrašnje ih uho sluša dok pjevaju li pjevaju. Tu i tamo bude čitanja od kojih se čovjeku dlake na hrptu, nepostojeće krzno, dignu i zadrhte, kad svaka riječ peče i sija jako i jasno i neizmjerno i točno, kao užareno kamenje, kao točke zvijezda u mraku – čitanja kad spoznaja da ćemo znati tekst drugačije ili bolje ili dovoljnije preduhitri svaku sposobnost da kažemo što to ili kako znamo. U tim čitanjima za osjećajem da nam se tekst doima posve novim, dotad neviđenim, slijedi gotovo smjesta osjećaj da je tu oduvijek, da mi, čitatelji, znamo da je oduvijek tu, i da smo ga oduvijek znali takvog kakav jest, premda smo sada svoje znanje prvi put prepoznali i posve osvijestili.