Piše Gabrielle Roth
U nekoliko posljednjih generacija na različite načine – luckaste i divne – eksperimentiramo kako pronaći sebe. Ključno pitanje nije tko sam doista ja, nego zašto, kvragu, uopće postavljamo to pitanje? Očajnički si želimo dati oznake i titule, istovremeno prestrašeni kako će ti identiteti odati krivi dojam. Bojimo se pokazati i bojimo se ne biti viđeni – jednako smo uplašeni biti netko i nitko.
Prijateljica je bila opsjednuta jer ju je netko optužio da nije odana. Bila je očajna. “Ne mogu vjerovati”, rekla je. “Znaš me. Odana sam kao njemački ovčar.” Nije prestajala.
Nisam se mogla usredotočiti na njezine riječi. Umjesto toga, shvatila sam da se prebacujem u živahni razgovor dviju djevojaka za susjednim stolom, na kineskom. Nisam razumjela niti riječ, no ton njihovog razgovora bio je lagan i lirski. Glas moje prijateljice bio je prodoran i neskladan. Osjećala sam kako se utapam u bijeloj kavi.
Što me toliko smetalo kod prijateljice? Pogodilo me što sam nešto slično vidjela na plesnom podiju stotinu puta. Imalo je veze s određenom rigidnošću, tendencijom da se držimo za unutarnju sliku o tome kako želimo da nas drugi vide. Izgleda mi kako su samo dvije pozicije vrijedne naše pažnje: saznanje da smo sve i saznanje da smo ništa. Kad inzistiramo da nismo ili jesmo nešto, započinje problem.
“Ako nisam odana prijateljica, onda nisam ništa!” škripala je moja prijateljica, izgledajući skroz poremećeno.
Tako sam se loše osjećala – zbog nje, zbog sebe, zbog nas. Previše patimo zbog sranja.
“U redu je”, prošaptala sam. “Stvarno je. Svatko od nas uvijek nešto nije. Ako to ne možeš prihvatiti, nikada nećeš znati jesi li ili nisi lojalna.”
“Ti stvarno misliš da bih izdala prijatelja?” upitala je nepovjerljivo, ubadajući još jednom u pokušaju privlačenja mojeg ponovnog potvrđivanja.
“Juda je izdaji priskrbio stvarno lošu reputaciju, no svi smo to radili”, rekla sam.
Nasmijala se na to o Judi i završila razgovor o toj temi.
Zašto je tako teško pristati da smo sve? Nije tajna da se svatko od nas u tren oka može pretvoriti u lažljivca, ljubavnika ili odanog pažljivog prijatelja. Protekne li dan da ne prođem kroz širok raspon pristupa – u jednom sam trenu nježna, u drugom napeta, darežljiva, zločesta, rezervirana, sjajna, štreberica – sve zarolano u jedno? Koja god mogućnost postoji, bili smo to ili ćemo biti, ako ništa drugo, u svojem srcu ili glavi. Mijenjanje načina postupanja dio je ljudskosti, možda je upravo to razlog našeg postojanja i djelovanja.
Važno je prepoznavati znakove. Kad dio mene čuči u prašini s drvenom računaljkom brojeći kuglice, definirajući, braneći, sudeći i opravdavajući nešto moje u usporedbi s nečim nekoga drugoga – onda sam u nevolji. Vezanost vam jamči da ćete se svakog jutra buditi s misijom: dokazati kako ste ono što mislite da jeste – danas. No, to je potpuno iscrpljivanje energije. Toliko ste zaposleni igranjem uloge da propuštate slobodu improvizacije, mogućnosti da budete stvarni, a ne da samo isprobavate.
Umjesto toga, sjednite ogoljeni i razmislite ne samo o svojem postojanju nego i svim odgovorima koji su vam nametnuti, kao i onima koje ste odabrali. Promotrite svoje identitete jednog po jednog. Možda mislite da ste sanjar ili gubitnica ili ratnik ili pravnica ili sjajan ljubavnik ili stari prdonja. Razmislite kako vas definiraju vaš otac, majka, razni prijatelji, učitelji, ljubavnici i tako dalje. I kao što bi Bernie Mac rekao: “Ako nije primjenjivo, pusti nek’ odleti.”
Pogledajte sebe kroz što više prizmi. Otvorite se da biste spoznali što više životnih tajni unutar krhke kožne koprene koja čini vaše tijelo, iz kaleža svoje magije, ispod plašta svoje unutarnje magije. Koje slike zaista prihvaćate s ljubavlju? Branite? Od kojih bježite? Uživajte u svakoj od njih. A onda ih otpustite zamišljajući tu sliku sebe kako pluta na mračnom nebu poput usamljene zvijezde dok se ne udalji do galaksija i ne apsorbira se u univerzalni tijek svih stvari.
U pokušajima da budemo netko i da stvorimo konzistentnost karaktera, gubimo sebe. Međusobno sklapamo tajni ugovor i jedni druge održavamo maleckima i predvidljivima. No, kad otvorimo oči i pogledamo dalje od onoga što želimo biti, možemo otkriti kako je žena u Manolo Blahnik cipelama sa šiljastim petama zapravo hodačica po žici ili građevinski radnik. I možda uočimo kako na motoru koji vidimo u retrovizoru nije stokilaš mehaničar s tetovažama na dlakavim prsima i rukama, nego krhka fatalna žena, majka dvoje djece koja se, u koži, s kacigom i velikim crnim čizmama transformirala u zajebanu bajkericu. I što s tim bodibilderom na TV ekranu? Je li on stvarno izabrani guverner?
Biti sve ne znači biti sve svima i ništa samome sebi. Svi smo imali trenutke igranja stereotipa – hrabri i puni energije u javnosti, ali iscrpljeni i prazni u privatnosti budoara. To je sjenovita strana bivanja svega, velika pregršt svega – uloga, zadataka, titula – biografija na tri stranice ili osamnaest slova iza vašeg imena ili prtljaga s četrdeset dvije naljepnice – bila sam tamo, idem tamo, očekujem jedno od ovog putovanja, sjećam se drugog, ali sam sad prazna. Kad sebi dopustimo da budemo sve oslobađamo se, a ne ograničavamo; to je neograničeni potencijal, oslobođena energija. To je sloboda da budemo tko želimo i suosjećanje da znamo kako ponekad možemo biti u redu s onim što ne želimo biti usprkos dobrim namjerama.
Igrajte se s tom mogućnošću. Kad biste mogli prihvatiti kako ste već sve, bilo bi vas nemoguće definirati. Zaista, niste ništa i ništa treba ostati ništa. Možete se opustiti, otpustiti svoju krinku i nastaviti istraživati prazninu. Možete započeti tražiti sklonište u prostornosti unutar sebe, dijelu koji se može njegovati jedino meditacijom, pokretom, plesom.
Bivajući sve i ništa oslobađamo se da bismo bili instinktivni i spontani, što je ključ za ulazak u tajnu. Bivajući nešto zaključani smo, izbačeni iz kluba i nemamo pojma koja je lozinka. Paradoks ne-sepstva kao stvarnog sepstva, tečnog a ne fiksnog sepstva – je oslobađajući.
Ako nisi osoba na fotografiji iz putovnice – crnokosa, zelenooka, visoka 167 cm, s madežem na lijevom obrazu – tko si onda? Jedini način da to saznaš jest da otpustiš i svoj identitet plesača pretvoriš u ples.
*Knjigu Gabrielle Roth “Veze” objavila je Planetopija. Više o knjizi možete doznati na linku:
www.planetopija.hr/hr/knjizara/knjiga/3795
Podijeli na Facebook
