Piše Dario Grgić
Za one kojima Hemonova životna priča nije poznata, radi se o piscu koji je pred rat otišao u SAD i tamo napravio književnu karijeru koja je toliko velika da stane u jednu ovakvu rečenicu. Ovako lakonski opisan Hemonov životni put izgleda kao realizacija američkog sna propuštenog kroz vizuru nekog od holivudskih moćnika: prvo je Hemon bio mlad, a sve je lako kad si mlad, a onda je otišao preko bare i tada su u njegovu životu počeli teći med i mlijeko.
“Knjiga mojih života“ opisuje ovu putanju, jedino što je smješta u drugačije okolnosti, radi se o autobiografskoj knjizi čije je glavno nastojanje gotovo fotografsko prikazivanje događaja i ljudi koji su u njemu sudjelovali. Knjiga je sastavljena od tekstova prethodno objavljivanih po časopisima, što objašnjava povremena ponavljanja koja u novom kontekstu imaju mebijusovski efekt: čitatelj stječe dojam kako ništa od Hemonovih motiva ne prolazi definitivno, kako je život u svojoj osnovi jedna neprovarljiva stvar, što se na kraju knjige, u jezivom poglavlju “Akvarijum“, gdje opisuje umiranje devetomjesečne kćeri, pokazuje u vrlo bolnom osvjetljenju i gdje se, što nije moguće zabilježiti bez istinskoga žaljenja, Hemon potvrđuje kao majstorski pisac.
Albert Camus je rekao kako između majke i Alžira bira majku, kao što Hemon, očito, između velike povijesti koja je predodredila njegovo preseljenje u Ameriku, u Chicago, i malih životnih pripovijesti definitivno odlučuje za ovu potonju soluciju. A što je onda epicentar njegova svijeta ako ne obitelj, otac, majka, sestra i jedan irski seter, ako to u njegovu – i valjda, ma koliko toga svi bili nesvjesni – i našem slučaju nije onaj famozni, izumrli lik najboljeg prijatelja? Hemon, iako suzdržan pisac koji se usteže pred svakim misaonim i stilističkim ekstremiziranjem, kada je prijateljstvo u pitanju ne zaobilazi one najsnažnije riječi i one u svojoj glomaznosti pri tome ne zvuče banalno: prijateljstvo je doista jedna prastara stvar, odnos ja : ti, kako reče Martin Buber, graničnik je svjetova, što'no reče Nietzsche, između jednog i nijednog prijatelja zjapi ponor.
Ali na stranu velika imena, njih ovdje u “Knjizi mojih života“ nema, Hemon je dao svoj svijet reduciran samo na njega, nema velikih proteza, samo onih malih, kao što je nekoć planetarni rock'n'roll. Josif Brodski je opisujući svoj dolazak na Zapad mogao pisati o Wystanu Hughu Audenu i njegovu domu u Švicarskoj – bio je individualno protjerana osoba pomno ispraćena medijskom mržnjom i ljubavlju, ovisno o strani na kojoj ste čitali novine, dok je Hemon bio jedna izolirana lasta nakon koje su uslijedili zbjegovi cijelih gradova.
Hemon pažljivo, na osnovu ostataka pohranjenih u sivim ćelijicama mozga, rekonstruira negdašnjeg sebe i piše u duhu koji je hvalio Kundera pišući o Kišovu pisanju o ocu, a to je duh nemilosrdnosti, u kojemu je Hemon spalio sve što je bio, ili skoro sve. Pa opisuje svoje prve spisateljske i novinarske korake kao naglašeno nabusite i prepotentne, opisuje sama sebe kao osobu koja je pisala napuhane tekstove o filmovima i knjigama, podvlačeći svoje onodobno inzistiranje na “urbanosti“ i posvemašnjoj teorijskoj nabrijanosti.
Ono što se nameće kao bitno kada je Hemonov obrat u mišljenju i doživljavanju sebe i svijeta u pitanju jest prije svega da se radi o izrazito rijetkom fenomenu: većina pisaca koje čitamo – pa čak i oni koji su propali, osim ako svi oni nisu propali – cijelog su života razvijali jednu točku, jedan nastup pred publikom. Potrebne su tone inteligencije da bi se u vlastitu životu izvršilo ono što Indijci nazivaju “drugorođenjem“, odnosno, potrebno je biti zaista genijalan da bi se prestalo biti wunderkindom i napokon odraslo.
Iako je nemogće govoriti o njegovoj privatnoj perspektivi, osim na osnovu tragova nabačenih u “Knjizi mojih života“, Hemon se zbog ovakvog životnog i svjetonazorskog obrata može okarakterizirati kao pisac koji je prošao kroz svojevrsnu krizu identiteta, ali ne u smislu da je nespašen, nepribran lutao uz čikaško jezero, nego da je u novim okolnostima odbacio nizove košuljica koje su ga priječile u preživljavanju. A preživljavanje jest jedan od osnovnih motiva “Knjige mojih života“, preživljavanje sestrice, koju je kao dječak htio ukloniti sa lica zemlje, preživljavanje roditelja i prijatelja jer su imali nesreću roditi se u svijetu koji je zaratio, preživljavanje u Americi koja nije samo zemlja snova nego i surove realnosti u okolnostima kojih je trebalo ponovno početi.
Identitet koji se prvo raspao, a onda ponovno sastavio Hemon opisuje kroz igranje nogometa, koje je imao kao naviku iz starog kraja i jednom je šetajući se naletio na ekipu koja je igrala nogomet i kojoj se pridružio. Nogomet nikada nije postao američka igra, kao što ni baseball nikada nije legao u europsku glavu. Nogomet je ovdje u knjizi, kao ona stara tv serija, “više od igre“, on je varljivi, ali i sasvim zadovoljavajući način da se posve ne pogube niti kontinuiranog življenja, i od one je vrste legitimacija koju pokazujemo sami sebi, ne bismo li se uvjerili da smo još živi.
A prije nego što je pitanje “jesam li ja uopće živ“ i bilo postavljeno život je tekao u predratnom Sarajevu, što je dio knjige posebno preporučljiv za čitanje, ta predapokaliptična atmosfera razuzdanog jednočinskog seksa i bjesomučnih cjelonoćnih terevenki, onaj varljivi osjećaj koji mlade duše, jer ih je mnogo u jednom stanu, može nagnati da pomisle kako ih je i inače mnogo: taj se svojevrsni fatalizam odvio u svim gradovima kasnije neposredno suočenima s ratnim događanjima i teško ga je opisati nekome tko sličnoga iskustva nema, i Hemon se tu dosta trudio, bilo mu je očito važno prenijeti te slike ravnodušnome čitateljskom puku, taj hedonizam nakon kojega je uslijedio sadizam. Restart sustava pod krinkom višestoljetne sanjane samostalnosti bio je krvava farsa odigrana pod budnom paskom svjetskih sila, u vrijeme ujedinjavanja Njemačke Jugoslavija se potukla sama sa sobom, s izgledima da republike koje su ratovale među sobom za koju godinu nastave skladan suživot u Europskoj uniji.
Hemon je atipičan pisac, barem kada su u pitanju pisci njegove generacije s regionalnih prostora. Vrlo je discipliniran, gotovo škrt na riječima, samouvjeren, odnosno uvjeren da je jedna slika za koju se odlučio ona prava slika koja će oživjeti u glavama čitatelja. On je pisac koji, osim što plovi po većem moru, što nije zanemarivo, npr., ovu knjigu je BBC uvrstio na listu najboljih knjiga objavljenih prošle godine, ne robuje tipičnoj frustrirajućoj gesti potonuća u emocije ili u mahnitanje pojma, kao što je obično slučaj kod perjanica današnjeg regionalnog spisateljskog trenutka.
Iako piše o provinciji, on nije provinicijalac, ne samo stoga što su gradovi u kojima se dokazuje tako nedostižno daleko za zagrebe i beograde našega svijeta, nego prije svega zbog te reduciranosti na pisanje o onome o čemu može pisati, bez ambicije davanja slike svijeta kakvu će nam nametnuti Zapad, ili popisivanja svih naših nostalgija koje nam nudi čini se emocionalno beskonačni ropotarij propale države.
Ono što je bitno događa se u našim sobama u kojima čitamo i slušamo glazbu i našim relacijama, ljudima s kojima smo zauzeli zajednički nazivnik, sve ostalo opasno se naginje prema općoj povijesti beščašća – prema čemu Hemon također ne zauzima posebno ostrašćen stav zauzimajući, kao ekonomičan pisac, redukcionistički opisni gard, jer je dovoljno, zbilja je dovoljno, samo usput spomenuti što se to dogodilo. Pri tome mu strategija nije u zauzimanju eksplicitno mudrog stava, prije se radi o piscu ekonomičnom i ogoljenom istovremeno, odnosno, potrebno je u njegovu slučaju zaboraviti kako je nagost jedna specifična vrsta baroka.
O literaturi puno zna, bilo je npr., ohrabrujuće pročitati kako književnost pamti samo loše opise seksa, jer dobrih opisa nema, odnosno, njegovo je znanje tako ovlaš nabačeno kroz cijelu knjigu, počev od ironiziranja vlastitih spisateljskih početaka pa do majstorskih zadnjih stranica ovog rekvijema posvećenog svijetu kojeg nije popapala cica maca nego konkretni ljudi kojima biste sada, iz ovih stopa, mogli poslati pismo. Ili optužnicu.
* Tekst je originalno emitiran na Trećem programu Hrvatskog radija u emisiji Bibliovizor
Podijeli na Facebook
