Alfred Tennyson: Gospa od Shalotta

Alfred Tennyson
Gospa od Shalotta (The Lady of Shalott)


I
S obiju strana rijeke leže
Oranice, raž cijelim brežjem
I ječam, dokud obzor seže,
A posred polja cesta reže
            Put tornjeva u Kamelotu;
Njom prometuje mnogo svijeta,
Pa gledaju gdje lopoč cvjeta,
Po rubu ade dolje, sprijeda,
            Po otoku Shalottu.

List vrbe svijetli se, bjelasa,
Treperi jasik, rosopasan,
I lahor ne bi minut časa,
I rijeka tu se zatalasa
            U toku do Kamelota.
Uz kule četiri i bedem
Svud cvjetovi se rasporede,
Tih otok sav se ukrug plete
            Uz gospu od Shalotta.

Gdje obalom se steru vrbe
Teglenice plove grube,
Njih sporo vuku konji, trpe,
A svilen-jedro od šalupe
           Proletje put Kamelota.
No ona je li ikad kome
I mahnula na oknu svome?
Tko uopće zna u kraju tome
           Za gospu od Shalotta?

Tek kosci kad u zoru ranu
Sred bradatoga ječma stanu
Nju znaju čuti raspjevanu
Dok jeku nosi postojanu
           Rijeka prema Kamelotu.
Kad umorni uz mjesec jasan
Snop s voza slažu ispod glasa
Kroz šapat kažu, "Što je krasna
           Gospa u Shalottu."

II
Tu ona je sred jarke pređe,
Tka danomice i prepleće,
Jer kletvi, glas joj tihi reče,
Umaknuti se nikad neće
          Pogleda li u Kamelot.
Što kletva jest, to ona ne zna,
Tka povazdan i ne bi prestat,
I ničeg drugog nije svjesna,
          Ah, gospa od Shalotta.

U pokretu, no jasni, čisti,
U zrcalu što pred njom visi
Su sjene svijeta i obrisi.
Tu gleda kako cesta klizi
          U zavoju za Kamelot:
Tu riječni vir se miješa, pjeni,
Tu mršti svat ozlovoljeni,
Piljarice se plašt crveni
          Kad napušta Shalott.

Zna opat proći tromim kasom,
I gospođicā četa, glasno,
Pa pastir s kosom kovrčastom,
Il' paž u grimiz-ruhu krasnom,
          Put tornjeva u Kamelotu;
Il' vitezovi po dva jezde,
U zrcalu se modro krijese,
Ni jedan vitez nije njezin,
          Gospe u Shalottu.

I sveudilj s užitkom veze
U zrcalu taj čar što bljesne,
Jer muklim mrakom pogrebi se
Provezu često, s perjem, s kresjem,
          Uz muziku put Kamelota:
No mjesec kad visoko zasja,
I netom vjenčan par obasja:
"Već zlo mi je od sjenki", kaza
          Gospa od Shalotta.

III
Na strelomet od streha s cvijećem
On jahaše kroz klas posječen,
Kad sunce probi kroz drveće,
Mjed oklopa ko vatrom kreće
          Po smjelome Sir Lancelotu.
Na štitu vitez s crven-križem
Pred gospom kleči, vazda niže,
Na žutom polju, i sve bliže,
          Nadomak Shalottu.

Dragulji mu duž uzda siju
Ko zvijezde dok ih gledaš sviju
Razgranatih kroz galaksiju,
A praporci o uzde biju
          Dok jahaše put Kamelota.
O remen s grbom rog mu pada
Od srebra, silan i napadan,
Dok jaše, oklop zvoni skladan
          Nadomak Shalotta.

Gle, oblaka ni jednog nema,
Na sedlu alem do alema,
A šljem i perje na vrh šljema
Ko jedan plamen suknu prema
          Cesti za Kamelot.
Ko noću kad kroz purpur sine,
Pod urojenim zviježđem mine,
Meteor s bradom od svjetline,
          Dok prelijeće Shalott.

Po čelu mu se sunce prospe,
I kopita ga sjajna nose,
A ispod šljema rasulo se
Ko ugljen crne bujne kose,
          Dok jahaše u Kamelot.
Od obale, iz smjera rijeke,
U zrcalu se bljesak stekne,
Dok "tira lira" pored rijeke
          Pjevaše Sir Lancelot.

I pusti ona stan i pređe,
U tri koraka sobu prijeđe,
I vidje lopočevo cvijeće,
I vidje perje, šljem i vjeđe,
          I pogleda put Kamelota.
Vez izleti i ušir sukne,
Ogledalo dužinom pukne,
"Sad ukleta sam", zajaukne
         Gospa iz Shalotta.

Ilustracija Williama Holmana Hunta za “The Lady of Shallot”, Moxonovo izdanje Tennysonovih pjesama, 1857. (The British Library)

IV
Dok istočnjak olujom prijeti,
I bljedožuti list se rijedi,
Tok nabujao dok se jedi
I kiša nisko dok se cijedi
          Nad tornjevima Kamelota;
Tad siđe ona u opravi,
Čun uze gdje se vrbik plȁvi,
Duž cijelog pramca slova stavi
          Gospa iz Shalotta.

Niz rijeku gdje se pruža s tminom,
Ko suđenica smjelo, silno,
Kad suoči se sa sudbinom,
I s očima ko ocaklinom,
          Zagleda se u Kamelot.
Kad sumrak se do kraja spusti,
U čun leže, kretom žustrim
Niz široku se struju pusti,
          Iza nje Shalott.

U snježno bijelom leži ruhu
Što razlebdje se po uzduhu –
A vjetar po njoj lišća puhnu –
Svi noćni zvuci joj u uhu
         Dok plutaše put Kamelota:
Sam od sebe se pramac ravna
Uz vrbe i uz polja plavna,
Kad ču se pjesma oproštajna
         Gospe iz Shalotta.

Ču žalobna se pjesma sveta,
Čas glasno, čas se čuje jedva,
Dok krv joj mrzne, leden-ledna,
A mrak joj oči zaposjeda
         Uprte u Kamelot.
Jer prije no što s plimom stiže
Gdje kuće rijeci su najbliže
Dah ispusti, ni glasa više,
         Iza nje Shalott.

Balkone gdje dubina guta
I kulu, pa uz obzid vrta,
Uz blistave oblike pluta,
Pa ispod kuća, bijela, mrtva,
         Nijema nasred Kamelota.
Na gat silaze vitez, dama,
I građani sa sviju strana,
Na pramcu, vide, napisana
         Gospa od Shalotta.

Tko ovo jest? i ovdje što je?
U osvijetljenom dvoru stoje,
Zamuknuše na prizor dolje,
Prekrižiše se jer se boje
         Vitezovi Kamelota.
Tek Lancelot im reče svima,
"Gle, kakvo lijepo lice ima,
Uz milost Božju oprost prima
         Gospa od Shalotta."

(Prevela Tatjana Jukić)

Alfred Tennyson, uz Roberta Browninga, najistaknutiji je viktorijanski pjesnik. Tatjana Jukić, redovita profesorica na Odsjeku za engleski jezik i književnost Filozofskoga fakulteta u Zagrebu, prevela je na hrvatski jezik njegovu pjesmu "Gospa od Shalotta" iz 1832., i to revidiranu verziju koju je Tennyson objavio deset godina poslije, 1842. Posrijedi je jedna od najpoznatijih Tennysonovih pjesama, koja je i danas emblematska za recepciju viktorijanske kulture.