Piše Tanja Tolić
Muškarac u poslovnom odijelu pleše u hotelskoj sobi i približava se kameri. U pozadini svira melodija "Kirikou Logobi" francuskog elektronskog benda ParoxingBeatz. Na ekranu se ispisuje pitanje: "Doktore, zašto stalno privlačim loše muškarce?" Muškarac, i dalje plešući, prstima tipka po ekranu i prikazuju se odgovor: "Ne privlačiš loše muškarce, nego ih prihvaćaš."
To je tek jedan od mnogobrojnih videa koji bihevioralni psiholog dr. Ali Fenwick postavlja na svoju Instagram stranicu naziva @modern.day.psychologist. Recept je jednostavan i visokoučinkovit: video nikad ne traje dulje od deset sekundi, uvijek počinje pitanjem i završava konkretnim, često neočekivanim odgovorom, naravno uz ples. "Doktore, što da radim ako se on ne želi nalaziti sa mnom u javnosti, na primjer u restoranu?" Doc Ali odgovara: "Brzo s njim prekini!" Sljedeće pitanje: "Doktore, ne bih trebala dejtati s nekim tko još živi s mamom. U pravu sam, zar ne?" Odgovor: "Ali je u redu dejtati s nekim tko još živi sa svojom ženom?" Opa!
U jednom od videa dr. Fenwick, očito, odgovara na upućene kritike: "Što čuje moderni psiholog? Psiholozi ne bi trebali plesati. Ne možeš imati duboki učinak na nekoga u samo deset sekundi. Ne možeš stvoriti novu vrstu psihologije koristeći zvuk, video i ponašanje algoritma. O, vidi! Nekome to upravo jest uspjelo! I pomaže tisućama ljudi diljem svijeta svaki dan!" Tisuće su eufemizam, jer dr. Alija Fenwicka samo na Instagramu i TikToku prati dva i pol milijuna ljudi, a pojedine mu objave lajka i po sto tisuća pratitelja.
Tradicionalni, mainstream mediji o Fenwicku ne govore ništa. Dapače, jedini "ozbiljan" mediji koji je o njemu nešto zabilježio je Hrvatska televizija: Fenwick je u listopadu prošle godine nakratko posjetio Hrvatsku i tom prilikom zaključio da ljudi na Balkanu mnogo dramatiziraju. Njegov izostanak u tradicionalnim medijima posljedica je toga što je Fenwick internetska senzacija: on vlada tamo gdje sredovječni imaju slab pristup, na modernim društvenim mrežama poput TikToka. Razlog je očit: Fenwickove poruke primarno su usmjerene mladim ljudima, a nakon što sam odgledala desetak videa od deset sekundi, čini mi se da je njegova odluka o izboru medija pametna. Fenwick je često duhovit, redovito izravan i jasno je da je njegova uloga primarno edukativna – svoje znanje i doktorat odlučio je uložiti u mlade ljude i u kratkim ih porukama naučiti osnovama psihologije, odnosno dati im razumljive i primjenjive savjete kako da se zaštite i u virtualnom i u stvarnom svijetu.
Za one koji žele znati više i dublje se posvetiti vlastitom mentalnom zdravlju, dr. Ali Fenwick napisao je knjigu koju je upravo objavila nakladnička kuća Znanje. U prijevodu Nebojše Buđanovca, knjiga "Crvene zastavice, zelene zastavice: moderna psihologija za svakodnevnu dramu" praktičan je priručnik za razlikovanje toksičnih i pozitivnih ponašanja kod prijatelja, članova obitelji, kolega na poslu i (potencijalnih) ljubavnih partnera, a ta ponašanja Fenwick simbolički označava crvenim i zelenim zastavicama. Crvene zastavice znakovi su upozorenja, zelene zastavice upućuju na to da je odnos dobar ili barem ima ozbiljnog potencijala.
Autor u knjizi jednostavno i pitko objašnjava pojmove poput narcizma, ljubomore, kontrole, bombardiranja ljubavlju, potpore, empatije, nedosljednosti, varanja, kompromisa, kompatibilnosti i mnoge druge, a poseban naglasak stavlja na digitalne medije i dinamiku društvenih mreža: s jedne strane, tamo se preselila potraga za partnerima, seksom i ljubavlju; s druge stane, od epidemije kovida svi smo pojačano uključeni u virtualne odnose.
U Noći knjige Fenwick, na poziv svojeg hrvatskog nakladnika, ponovno dolazi u Zagreb, a njegovi pratitelji i čitatelji imat će ga priliku uživo upoznati na promociji njegove knjige u zagrebačkoj knjižari Znanje u Gajevoj ulici, 23. travnja s početkom u 18 sati.
"Crvene zastavice, zelene zastavice" podijeljene su u četiri velika poglavlja: obitelj i prijateljstvo, posao, spojevi i ljubavne veze. Knjigu nije nužno čitati po redu, nego možete odmah otvoriti poglavlje, odnosno temu koja vam je aktualna, a na kraju knjige autor nudi i konkretnu vježbu kojom možete testirati što se naučili o crvenim i zelenim zastavicama te dodatno rješavati problematična područja u svojem i tuđem razmišljanju i ponašanju.
U uvodu knjige Fenwick pojašnjava: "Diljem svijeta svakodnevno se javljaju novi trendovi, a ponašanja i društvene norme koje smo nekada smatrali normalnima više nisu relevantni ili se čak smatraju neprimjerenim. Ne iznenađuje zbunjenost mnogobrojnih ljudi koji se pitaju mogu li se i dalje ponašati prema drugima ili im pristupati na isti način. (…) Stoga je važno razviti vještinu razlikovanja pravih crvenih zastavica od zelenih, osobito kada morate donijeti brzu odluku u svojoj vezi; sposobnost prepoznavanja zdravog i nezdravog ponašanja može vam pomoći da izbjegnete mnogo drame. Još je važnije moći prepoznati jeste li možda vi crvena zastavica. To definitivno nije lagan zadatak, i on zahtijeva više introspekcije, što nije svima ugodno."
Autor počinje s obitelji, koja nam je obično najbliskija, ali nerijetko i izvor problema koji se kasnije prenose na druge odnose. Jasnim riječima pojašnjava zašto je važno da roditelji puste djecu da odrastu i ne zabadaju nos u njihove živote, ali i objašnjava mladima zašto se to događa: skrbnici gube identitet i autoritet roditelja te osjećaju realan strah za svoju djecu. Potom prelazi na narcisoidne roditelje koji emocionalno ucjenjuju svoju djecu, a onda daje i vrlo praktične savjete djeci: i za one koji imaju normalno uplašene roditelje, i za one koje roditelji patološki kontroliraju. Poglavlje završava navođenjem crvenih i zelenih zastavica u odnosu roditelja i djece te konkretnim savjetom za djecu kako razmisliti hoće li ostati u odnosu ili ga nažalost moraju prekinuti. (Tu praktičnu formu ponavlja i u svim ostalim poglavljima knjige.)
Ako ste stresli na pomisao prekida odnosa s roditeljima, imajte na umu ove riječi: "Htio bih s vama podijeliti jedan važan uvid o emocionalnom zanemarivanju: to nije nešto što vam se događa u djetinjstvu – to je nešto što vam se nije dogodilo u djetinjstvu: niste dobili priznanje, prepoznavanje, predanost, ljubav ni potvrdu vrijednosti. (…) Razumijevanje razloga za nepouzdanost ili nedostupnost vaših roditelja pomaže vam da njihovo ponašanje stavite u kontekst, ali ga ne opravdava, i ne rješava posljedice utjecaja koje je to ostavilo na vas. Iako nije uvijek lako otkriti razlog zbog kojeg vam roditelji nisu pružili potrebnu skrb, pronađete li ga, imat ćete objektivnu sliku potrebnu da biste se odvojili od svoje prošlosti, ako to želite."
U poglavlju o tračanju, dr. Ali Fenwick nas uči da svi ogovaraju. Prema jednom istraživanju, prosječna osoba ogovara približno pedeset dvije minute na dan. Tračanje i širenje informacija o drugima ambivalentan je stil komunikacije, što znači da može biti i dobro i loše. Dobro je jer nas međusobno povezuje, ogovaranje oslobađa oksitocin i pomaže u psihološkoj samoregulaciji, no ogovaranje može biti iznimno štetno, čak i oblik agresije usmjeren uništavanju bliskih prijateljstava ili nečije reputacije. Zato je važno shvatiti zbog čega ljudi ogovaraju, u kojim situacijama to čine i što se može učiniti u vezi s tim.
Fenwick potom čitatelja poučava što je bliski prijateljski odnos, zašto on može postati toksičan i kada je zdravo prekinuti prijateljstvo. Slikovito: "Ljudi u životu dolaze na vaš autobus, i izlaze iz njega. Neki ostanu neko vrijeme, a drugi ostanu čitav život. S mentalnim, fizičkim i duhovnim rastom odlučujete koga želite zadržati u autobusu, a koga ne. Uvođenje novih ljudi u autobus, ljudi koji vam mogu pomoći u rastu, zahtijeva emocionalni prostor i vrijeme u vašem pretrpanom rasporedu. Mentalna promjena koju ćete morati učiniti jest da fokusirate više energije na nove ljude, a manje na popravljanje nečega što se ponekad ne može popraviti."
Imajući na umu da trećinu života provedemo na poslu te da nam posao pomaže u oblikovanju identiteta i osjećaja vlastite vrijednosti, psihološki utjecaj posla, i odnosa na radnom mjestu, na naše mentalno i fizičko zdravlja zaista je golem. "Kad odlazite na posao, na radno mjesto donosite cijelog sebe. Čak i ako možda ne pokazujete svoje pravo lice ili skrivate neke dijelove identiteta, vaš um, tijelo i srce s vama su dok radite svoj posao. Budući da niste robot ili zombi, povezani ste s poslom kojim se bavite, i imate osjećaj pripadanja radnom mjestu da biste mogli dobro odrađivati svoj posao. Nitko ne može raditi posao ako nije na neki način emocionalno povezan s njim."
Kad dobijemo novi posao, potpišemo dva ugovora: jednog smo svjesni jer su njime definirane naše poslovne obaveze i iznos plaće, drugog najčešće nismo jer je u pitanju ono što Fenwick naziva "psihološkim ugovorom". Od nove radne sredine i poslodavca imamo očekivanja, uostalom dobili smo i neka obećanja: kad vam počne padati radna energija i shvatite da plivate u nezadovoljstvu, to je najčešće zato što poslodavac krši psihološki ugovor.
"Nakon pandemije stav ljudi prema poslu drastično se promijenio. Mnogi više ne žele raditi od devet do sedamnaest niti raditi pet dana u tjednu u uredu. Tvrtke teško zadržavaju ljude. Istinu govoreći, zašto biste se vratili u tvrtku koja vas iskorištava i ne cijeni vaš trud? Većini je potrebno više od novca da bi sačuvali motivaciju za posao", piše Fenwick. To je dovelo i do masovne pojave "tihog otkaza". Tihi otkaz, pojašnjava psiholog, nije pravi otkaz na poslu, nego neulaganje viška truda ili neupadljivo izbjegavanje posla. Kad zaposlenici nisu povezani s radnim mjestom, obavljaju posao, ali ne čine ništa izvan toga. Primjeri tihog otkaza su šutnja na sastancima, nesudjelovanje u dobrovoljnim aktivnostima, odlazak točno u sedamnaest sati.
Tihi otkaz u smislu odrađivanja minimuma postoji već godinama, ali pandemija je utjecala na vjerovanja i prioritete zaposlenika u odnosu na posao. Ljudi danas osobito snažno osjećaju pritisak da moraju raditi više, a za manje novca. "Ne vjerujem da će se tihi otkaz zadržati kao trend, ali preobrazit će se u opći mentalni stav prema poslu. Mnogi ne žele raditi do smrti da bi napunili džepove korporacijama po cijenu svojega mentalnog i fizičkog zdravlja. Budući da problemi s mentalnim zdravljem rastu, tvrtke koje ne štite dobrobit zaposlenika i ne stvaraju pozitivno radno okruženje uskoro će ostati bez zaposlenika, imat će visoku fluktuaciju i dugotrajna bolovanja", naglašava autor u knjizi.
U nekim organizacijama ne govorimo o upravljanju ljudskim resursima, nastavlja Fenwick, nego o upravljanju ljudskim ostacima, jer su više usredotočene na to da iscijede posljednju kap mentalnog i fizičkog zdravlja iz vašeg tijela u ime učinkovitosti i povećanja profita.
Dr. Ali Fenwick knjigu završava poglavljima o spojevima i ljubavnim vezama. Nažalost, moderni svijet spojeva postao je iznimno dvosmislen, težak za snalaženje, pa čak i toksičan. Neki ga zovu zmijskom jazbinom. "Ako tražite nekoga za dugoročne izlaske, važno je znati što tražite. Ne traže svi u današnjem svijetu ljubav ili romansu. Moderni spojevi stvorili su nove oblike intimnih odnosa, poput ekipe za ševu, prijatelja s povlasticama i situacijskih veza (nedefinirana situacija u odnosu), pri čemu svaki od njih ima svoje prednosti i nedostatke, a definitivno nisu opcija ako tražite nešto ekskluzivnije ili dugotrajnije."
"Budući da su online spojevi tako lagani, neki misle da je u redu igrati igre u vezi sa spojevima, što stvara svakojaka toksična ponašanja, poput ghostinga (raskidanje odnosa s nekim bez objašnjenja), cookie jarringa (pričuvne veze za slučaj da prava propadne) i orbitinga (prekid veze s osobom, uz nastavak praćenja i lajkanja na društvenim mrežama). Moderni spojevi više djeluju kao 'vježbanje za razvod' nego 'vježbanje za brak'", poručuje autor.
Prije digitalne revolucije, govori autor, morali ste izaći da biste pronašli nekoga i redovito se sastajati da biste saznali nešto više o toj osobi. Trebalo je uložiti trud i bilo je normalno ići na više spojeva. Danas je normalno upoznavati osobe za kratke veze, uz lagan pristup i mnoge opcije, dok se spojevi ili sve što zahtijeva više truda smatraju napornim, čak i neobičnima (osobito za one koji odrastaju u takvoj kulturi spojeva). Zato tradicionalni koncepti ljubavnih veza i monogamije sve više nestaju, a mnogi se ne odlučuju za trajne, stabilne odnose.
Mnogi ljudi i dalje žele biti voljeni, žele nekoga s kim će provoditi vrijeme ili se žele vjenčati. No velika razlika u današnjem svijetu spojeva jest što je potrebno mnogo manje truda da bi se pronašlo nekoga. Fenwick u završnim poglavljima detaljno objašnjava psihološke razloge koji stoje iza takvih ponašanja i snažno upozorava na nove oblike zlostavljanja koje je izrodilo digitalno dejtanje: uz prije navedene, tu su breadcrumbing, odnosno davanje mrvica; pocketing ili stashing, kad vas partner skriva od njemu važnih osoba; zombifikacija; lažno predstavljanje; delikatno ostavljanje; bombardiranje ljubavlju itd.
"Crvene zastavice, zelene zastavice" sigurno se mogu koristiti kao kutija prve pomoći: ako niste sigurni je li neko ponašanje u redu ili nije, velika je vjerojatnost da ćete odgovor naći u knjizi, no u današnjem svijetu u kojem smo preplavljeni tehnologijom, a neprestani podražaji um su nam sveli na mozak skakavca, čini se kao dobra investicija u vlastito mentalno zdravlje uroniti u ovu knjigu i detaljno je proučiti.
Podijeli na Facebook
