Amis je pustio suzu jer je pročitao "Don Quijotea", Twain htio zatući Jane Austen

“Svaki put kad pročitam ‘Ponos i predrasude’, dođe mi da je iskopam i opalim po lubanji njezinom vlastitom kosti.” Tako je jedan recenzent opisao svoju “ljubav” prema najpoznatijem djelu Jane Austen. Svakako, to se nikad ne bi moglo dogoditi Shakespeareu. Ne bi? “Ako izuzmem Homera, ne postoji ugledni pisac, čak niti Sir Walter Scott, kojeg toliko predano prezirem kao što prezirem Shakespearea…” Dobro, hajde, probajmo s Johnom Steinbeckom. “Ne mogu pročitati deset njegovih stranica a da ne povratim.” O, bože…

Ne, ove riječi nisu napisali neki amateri kritičari, zavidni velikim umjetnicima na uspjehu. Shakespearea je prezirao ugledni irski dramatičar George Bernard Shaw, Jane Austen bi njezinom kosti udario Mark Twain, a mučninu je od Steinbecka dobivao James Gould Cozzens, američki romanopisac koji je osvojio Plutizerovu nagradu. Stranica www.examiner.com ovih je dana objavila neke od najupečatljivijih uvreda koje su jedni pisci lansirali drugima zgađeni, uvrijeđeni ili naprosto iznervirani njihovim književnim uracima. Kako bi rekao Jeffrey Robinson, “kritičari je piscu isto što i pas uličnoj lampi”, a koliko kritika piscu može teško pasti možda je najbolje ilustrirao Samuel Beckett koji je u svojem djelu “Čekajući Godota”, niz uvreda završio riječju – kritičaru!

Vladimir Nabokov, autor “Lolite”, tako je, primjerice, ogadio Ernesta Hemingwaya: “Što se tiče Hemingwaya, prvi put sam ga čitao negdje ranih četrdesetih, nešto o zvonima, mudima i bikovima, i mrzio sam ga.” Martina Amisa smorio je pak “Don Quijote” Miguela Cervantesa: “Čitanje ‘Don Quijotea’ može se usporediti s posjetom vašeg najstarijeg rođaka, i svim njegovim podvalama, ogavnim navikama, neprestanim reminiscencijama i užasnim boleštinama. Kad iskustvo konačno završi, i stari se konačno odjavi (što se dogodi tek na 846 stranici), pustit ćete suzu, naravno – ne suzu olakšanja, ili žaljenja, nego suzu ponosa. Uspjeli ste, usprkos svemu što vam je ‘Don Quijote’ priredio”.

Lord Byron je poeziju Johna Keatsa smatrao takvim smećem da ga je bilo sram pogledati u knjigu na stolu; Henry James je smatrao da su svi oni koji osjećaju entuzijazam prema Edgaru Allanu Poeu zapravo u primitivnoj fazi promišljanja. Gore Vidal nije podnosio Johna Updikea, a američki pisac i književni kritičar Harold Bloom smatra da bi “Harryja Pottera” J. K. Rowling, ako već morate, trebalo čitati što brže, kako bi što prije stigli do kraja.

Nabokov, osim što nije volio Hemingwaya, milosti nije imao niti prema Dostojevskom, kojem se nije mogao diviti zbog njegova “nedostatka ukusa i monotonije u opisu osoba koje pate od predfrojdovskih kompleksa”. Shaw pak nije gajio ljubav niti prema “Uliksu” Jamesa Joycea: “…oko Dublina bih postavio kordon, okupio sve muškarce u dobi od 15 do 30 godina, natjerao ih da to pročitaju i potom pitao da li, sad kad su promislili, vide išta zabavno u tom nadmenom ismijavanju i razvratnosti.”

Možda je stvar u muškarcima? A, ne! Ovako je Charlotte Brontë pisala o Jane Austen: “Zašto vam se toliko sviđa gospođica Austen? Potpuno sam time zbunjena. Što vas je natjeralo da kažete da biste radije napisali ‘Ponos i predrasude’… nego ijedan od Waverly romana? Teško da bih voljela živjeti s njenim damama i gospodom, u njihovim elegantnim, ali ograničenim kućama.”

Anatole France bio je pak posebno okrutan prema svom sunarodnjaku Émileu Zoli: “Njegovo djelo je zlo, a on je jedan od onih nesretnih bića za koje se može reći da bi bilo bolje da se nikad nisu rodili.”