Ana Brnardić: Kako se kaos tuge pretvara u literaturu? S vjerom da se uz pomoć umjetnosti čak i u vladavini kaosa čovjek može spasiti

Razgovarala Tanja Tolić
 
Ovu sam knjigu, piše nagrađivana hrvatska pjesnikinja Ana Brnardić (1980.) na početku svojeg prvog romana "Jezero" (Naklada OceanMore), počela pisati u listopadu, kao dnevnik. "Završila sam je u rujnu iduće godine. Negdje na pola puta pisanja, shvatila sam da više ne vodim dnevnik, nego pokušavam dohvatiti smisao onog što se neposredno odvija. Sve u ovoj knjizi stvarno je po tome što je ispripovijedano."

Pjesnikinju koja je diplomirala komparativnu književnost, kroatistiku i violinu, prevodi s rumunjskog, piše eseje i književnu kritiku, a uz druge brojne nagrade dobila je i Gorana za mlade pjesnike (1998.), život je suočio najprije s bolešću oca, a onda i njegovom smrću. "Jezero" je roman koji govori o iskustvu smrti i žalovanja, napisan stilski perfektno, vrsta literature koju čitateljica poželi da je imala uz sebe kad je njoj umro otac.

* Tatu pripovjedačice upoznajemo na početku romana, teško je bolestan, a potom iz bolesti otac naglo prelazi u stanje da ga više nema. S prvim opisom očeve smrti suočavamo se, naime, tek na trećini ovog kratkog romana. O smrti se danas teško govori (gotovo da više nema rituala koji olakšavaju umiranje…), no o smrti se i teško piše. Što je vama bilo najteže u pisanju o smrti?

– Kad sam počela pisati, to nije bilo pisanje o smrti, nego više utabavanje puta kroz ono što se događalo u stvarnosti. A dogodilo se da se moj otac naglo razbolio i da mu je, prema dijagnozi, bilo ostalo još mjesec-dva života. Pisanje je bilo nagonsko, htjela sam tada zabilježiti sve o tati, o tome što se događa, na neki način sam htjela usporiti pisanjem vrijeme koje nam je preostalo. Ono što je, u to vrijeme, u zbilji bilo nepodnošljivo i kaotično, u pisanju se smirivalo, moglo se donekle kontrolirati.

Jedino što se mijenjalo u samom pisanju, dok sam vodila bilješke, bila je sve veća odlučnost da se ništa ne ublaži niti uljepša, da se ničemu ne pokloni veća pažnja niti pripiše išta više u odnosu na to kako jest u "stvarnom" vremenu.

Na neki način, nisam htjela u pisanju pripitomiti katastrofičnost stvarnosti, nego sam joj htjela ostati blizu. Kad sam mjesecima poslije prerađivala bilješke u tekst koji je postao roman, tek u rezultatu procesa, kad se sve slijegalo, vidjela sam da je to pisanje o smrti i žalovanju.

* "Žalovanje je jezero iz kojeg se grabi dlanovima, ravno na usne", kaže pripovjedačica. Roman se zove "Jezero", na naslovnici je jezero, iznad kojeg lebdi crna kugla. Zašto je jezero metafora za žalovanje i što simbolizira kugla?

– Kad sam ugledala rješenje naslovnice Dejana Dragosavca Rute znala sam da je dao savršeni vizualni odgovor na ono čime se roman bavi. Uspio je obuhvatiti različite elemente od kojih je sastavljen roman, od smrti, tuge, ljepote koja prodire kroz žalost, rasula jastva i halucinacija koje u toku žalovanja nisu znak bolesti već normalnosti. Jedna me rečenica iz pjesme u prozi Uz drvo križa Andriane Škunce prati još od djetinjstva, pa je možda, kao slika tokom pisanja romana, nehotice izronila u moj tekst: "Svijet zatvoren kuglom koja tone".

Tek sam se naknadno, zapravo baš sada, dok odgovaram na Vaše  pitanje, otkrila (prisjetila se) da je tu pjesmu Škunca posvetila ocu, odusustvu oca, o kući koja bilježi to odsustvo. Kuglu koja tone. A jezero je u tekst dospjelo iz nimalo metaforičkog konteksta knjige Živa planina, u kojoj autorica Nan Shepherd piše, između ostalog, o glacijalnim jezerima u škotskom planinskom lancu Cairngorms. Autorica u toj knjizi govori iz duboke ljubavi i poštovanja prema planinskim krajolicima i surovosti divljine koju, kao planinarka, dobro poznaje. Imala sam dojam da me ona rukom vodi kroz nepodnošljivo razdoblje u mojoj stvarnosti, a njezine rečenice, poput "Nepristupačnost ovog jezera dio je njegove moći", kao da odgovaraju na moja nepostavljena pitanja. Sada sam svjesna da je filozofsko-meditativno pisanje o prirodi iz te knjige utjecalo i na moje pisanje u Jezeru i da je upravo ta rečenica iz knjige o nepristupačnosti i moći ono što vrlo dobro opisuje stanje žalovanja.

* Kći i njezina majka tuguju na različite načine. Kći je izgubila oca, ali ima supruga i vlastitu kćer; život se nastavlja. Majka je "strahovito sama". Kad nam umru roditelji, taj je gubitak uvijek i formativan – simbolički mi, njihova djeca, zasjednemo na njihovo mjesto. No gubitak partnera je nešto sasvim drugo, majka se ne uspijeva oporaviti od gubitka. Je li smrt partnera teže preboljeti?

– Žalovanje je duboko intimno i individualno, nema formule, nema izmjerljive težine. Svaka bol ima svoj privatni intenzitet i trajanje, ali ono što nas vadi iz te krajnje osame jest da se u boli zapravo prešutno solidariziramo sa svim ožalošćenima. Na ovo pitanje mogu odgovoriti upravo iz tog osjećaja solidarnosti koji pripovjedačica osjeća prema majci. Ona ne pretpostavlja svoju bol zbog gubitka oca majčinoj boli, naprotiv, preplavljuje je intenzitet majčine boli. Ali solidariziranje nije jednostavno ni lagano – ono podrazumijeva otvorene oči i sagledavanje svih promjena koje bol uzrokuje majci. Znanost definira pet faza žalovanja, od poricanja do prihvaćanja, što sugerira da se iz boli izlazi u etapama, u kontinuitetu, ali ono najteže je da je žalovanje diskontinuitet, i da je kaotično.

* Otac je, pišete, "osoba koja ti je u prsa stavila točno ovo srce", i još je držao to srce, zalijevao ga i "otvarao iz prsa da leti, bez straha". Ovdje zapravo nemam pitanje… Samo molbu da nastavite niz: što je ovaj otac ovoj kćeri?

– Otac je kćeri u romanu sunce, izvor ljubavi. U romanu nema nikakve naznake analize odnosa između oca i kćeri, nema kamenja koje bi psihoanaliza mogla izvrtati. Odnos oca i kćeri, piše i pripovjedačica, jest jednostavan i nekompliciran, i njegova se intenzivnost ne očituje u svakodnevnoj prisutnosti nego u očuvanosti principa. To je tip odnosa gdje se međusobno uvažavaju potrebe za vlastitim životima i putovima.

* Ne jednom, pripovjedačica u romanu izgovara misao kako je, nakon smrti tate, sada ona otac, postat će otac. Ni nju ni majku religija ne može utješiti, "kompromitirana je ljudima", no utjehu možda može donijeti ovaj filozofski pristup – da umrli nastavljaju živjeti u nama, da mi dijelom postajemo oni. Kako?

– Ova rečenica ima izvorište u jednoj glumačkoj gesti, naime u gesti glumice Kerry Fox koja je utjelovila lik novozelandske spisateljice Janet Frame u filmu Anđeo za mojim stolom redateljice Jane Campion, a koja mi je ostala živa u sjećanju.

Nakon što joj umre otac, s kojim Janet Frame nije imala sasvim nekompliciran odnos, ona u jednoj sceni nazuva njegove pohabane čizme i namjesti položaj tijela uz smiješak kakav je živi otac imao. Iz nekog razloga ta mi je gesta ostala snažnija od riječi, kao epifanija. I nije jednoznačna, upravo zato što je izvedena tijelom.

Ne vjerujem u propisane rituale, ali razumijem one koji ih žele ili su ih naučili slijediti, da bi uz pomoć njih pronašli utjehu. Rečenica da se kći nada da će postati ocem prije svega je vezana uz intenzivno razdoblje u kojem nastoji pojmiti odsutnost i pronaći načina da je prihvati. Ali to je ujedno i potreba da se oblikuje smisao koji u zbiljskom poretku izostaje. To je i jedan od mogućih rituala, osobnih, intimnih rituala, koji u tom prihvaćanju i oblikovanju pomažu.

* U romanu se referirate ne "Dnevnik korote" Rolanda Barthesa. No Barthes nije napisao tu knjigu, već je ona naknadno složena od njegovih zabilješki koje je počeo pisati dan nakon smrti svoje mame. Kako se uopće bilježi smrt bližnjega i zašto – da njega ili nju zadržimo, ili da sebe zadržimo da se ne rasplinemo od tuge? Je li proces pisanja zapravo i proces reintegracije nakon gubitka?

– Kao što su nepredvidljivi oblici žalovanja, tako su i načini na koji se može pisati o gubitku. Nepredvidljivi načini pisanja – znači, svako pisanje o smrti ili tuzi prolazi put koji ne može biti unaprijed zadan, barem tako vjerujem. Nijedan već napisani tekst o tom iskustvu nije tekst koji u potpunosti pokriva vlastito iskustvo. I rekla bih da čitanje takve literature nije utješno ni ljekovito, nego prije izazovno kontra-čitanje, pa čak i kad se "pronađemo" u dijelovima drugih tekstova. Takvo čitanje je i produktivnije, i zapravo nas osnažuje i opskrbljuje novim riječima i otvara nove prostore za pisanje.

* Na nekoliko mjesta u romanu spominje se japanski animator i redatelj Hayao Miyazaki. Je li on pripovjedačici Vergilije, vodič u svijet s druge strane zavjese?

– Dopada mi se da ste na to pomislili. Ali Miyazaki nije jedini i koji vodi pripovjedačicu kroz krajolike žalovanja. Prostor koji se u romanu otvara za pripovjedačicu je posve nepoznati prostor i u njemu ona traži oslonac u piscima i umjetnicima, u romanu imenovanima ili ne, koji su taj prostor već posjetili i o njemu nešto znaju, ali i o tome kako o iskustvu tog prostora pisati, govoriti, crtati, režirati, a ujedno kako to činiti u dijalogu ili čak u otporu prema već napisanom.

* Roman je stilski besprijekoran, zapisi su kratki, precizni i nabijeni moćnim slikama. No žalovanje je u životu često neuredno, kaotično, divlje. Kako se kaos tuge pretvara u lijepu literaturu?

– S vjerom u to da se uz pomoć umjetnosti čak i u vladavini kaosa čovjek može spasiti. Doduše, kad sam počela pisati, a pisanje je išlo dnevničkim ritmom, nisam imala nikakvu jasnu namjeru, nikakav koncept o tome kako će izgledati cjeloviti tekst. Nisam u početku pisanja ni imala knjigu kao cilj. Niti sam i u kojem času razmišljala o književnoj vrsti dok sam pisala. Bilo mi je važno da se otvorio neki prostor u koji mogu smjestiti tatu koji u stvarnosti zbog nagle bolesti više nije mogao komunicirati niti je više postojao kao osoba koju smo poznavali, a koji mi je snažno nedostajao. Tata je nastavio živjeti u tekstu.

Dojmila me se u tom kontekstu i ono što je u vrlo intimnom dokumentarnom filmu snimljenom o njemu, kamerom iz ruke, izgovorio Hayao Miyazaki, da čak i smrt bližnjih daje novu energiju za stvaralački rad, ma kako to surovo zvučalo. Jako je važna ta blizina, da si jako blizu opipljivoj boli, za pisanje. Da bi je se zahvatilo što je dublje moguće treba joj se izložiti svjesno i pratiti to izlaganje, a to je ujedno i jedini način da se ne propadne u nju. 

To je i jedan od mogućih načina preživljavanja. Trebalo je pronaći smisao u nečem posve besmislenom i neobjašnjivom kao što je smrt ili umiranje ili patnja. Boriti se protiv nijemosti u koju te može ubaciti iskustvo smrti voljene osobe.

Na koncu je roman nastao iz energije žalovanja i boli, i kad sam mu se vraćala uređujući ga, najviše mi je bilo stalo da su fragmenti, ma koliko se međusobno razlikovali, budu povezani, i da teku, dinamički, ritmički, ali da fino teku, i da na neki način zapravo govore o stvarnom vremenu koje teče ne linearno već na sve moguće načine. I doista sam htjela da čitatelji dobiju priču, ne onu klasičnu, s početkom, zapletom, vrhuncem i krajem, već priču koja u jednom času razvije mini-filozofsku raspravu o žalovanju, dok u sljedećem govori o stidljivoj djevojci koja odrasta u malom gradu, a ispod svega je čitavo vrijeme prisutan odsutni otac, koji je u tekstu i koji putuje sa svojom kćeri-pripovjedačicom.

* "… nemoguće je razmišljati o kraju, ili uopće, razmišljati linearno, svjesna da će se linija završiti u metafori, izvan tijela", piše pripovjedačica. Francuski moralist La Rochefoucauld rekao je da se u smrt, kao ni u sunce, ne može netremice gledati, no ipak… Čemu vas je "Jezero" poučilo o smrti?

– Svatko od nas razmišlja o smrti i ima svoj imaginarij što se tiče kraja života. Možda nas zapravo najdublje određuje upravo naš odnos prema smrti, i to kako je zamišljamo i vrstu straha koju osjećamo, a koja se posije još u djetinjstvu.

Strah je i neka vrsta grčevite potrebe da se ovlada nečim čime se ne može ovladati. O tome, ne bez humora i ironije, piše i Elizabeth Bishop u svojoj pjesmi One Art; mudrije bi bilo priznati poraz, jer će se gubici nastaviti gomilati, bez obzira na to što čovjek čini. No ono što mi je donijelo pisanje ovog romana jest formiranje drukčijeg odnosa prema vremenu – ne filozofskog ili religioznog, već opipljivog odnosa, onog  jedinstvenog, kada uspiješ zgrabiti vrijeme i staviti ga pred sebe i sagledavati ga – što je.

Takav odnos koji se neminovno gubi u našoj svakodnevici gdje služimo tuđem vremenu, gdje smo kotačići u sustavu. Na neki način, katastrofalni trenutak života, smrt bližnjeg, uvodi te u vrijeme koje je oslobođeno jarma, tuđeg, kapitalističkog vremena, to je jedini period kad mu doista uspiješ ne pripadati, jer kao da mu propadneš kroz prste u najdublji i najtiši dio sebe same. Sve drugo postaje manje važno, zapravo nevidljivo. To je vrijeme koje teče izuzetno sporo, i zato ga vrijeme profita i produktivnosti ne može ni percipirati. I nema formulu za nj.

* Intervju je originalno objavljen u Jutarnjem listu.

Podijeli na Facebook