Piše Dario Grgić
Iako bi takozvanu dušu, po mome, prvo trebalo steći. Teorija koju je lako dokazati praksom: većinu stvari kojima smo izloženi najlakše ćemo opravdati pretpostavimo li da akteri nemaju dušu. (Occamova britva – posegni za najjednostavnijim rješenjem.) No duša, ta senzacionalna dama unutar nas, u konstantnim je problemima već par tisuća godina. Mislim da, ako zbilja postoji, uglavnom želi da ne postoji – bilo bi lakše bez nje.
Ima onaj famozni treći dio "Idiota" Dostojevskog gdje on ljude dijeli na pametne i glupe i gdje kaže, ovi drugi su sretniji. Pod pretpostavkom da je sreću moguće odvojiti od duše, moglo bi se reći da su bezdušniji sretniji od ovih s dušom, jer ovi koji je imaju sve, ali baš sve što se događa, osjećaju kao da se zbiva njima – duša se rado grli, i što je veća, ona obuhvaća, poseže za golemijim zagrljajem. Moglo bi se reći – da se vratimo Dostojevskom – kako sreća nije moguća bez mozga, da su prave ljudske radosti povezane s, evo oksimorončića, "osjećajem mišljenja".
Kako god, duša je u gabuli u ovom ovozemaljskom Sibiru i prijeko ju je potrebno spasiti, pa makar to značilo, eto, zapravo je steći, i tek onda upasti u nove, još pravije nevolje od onih prethodnih, dok se bilo bezdušnim. André-Jean Voelke (1925-1991) piše u knjizi "Filozofija kao liječenje duše" (prevela Radmila Zdjelar, 2017.) slično kao Pierre Hadot, njega također objavljuje isti izdavač, kada je filozofska literatura u pitanju nezaobilazni Sandorf. Hadot je napisao predgovor gdje je konstatirao da se ni s jednim filozofom svoga vremena nije slagao kao s Voelkeom. Filozofija ne smije biti praznoslovlje – ako ne izvodi iz briga, nije filozofija. Ovo je osnovna teza knjige, parafraza Epikurovih riječi. Nešto kao slijepa nužnost – a ovaj bi kalvinizam ozbiljno onemogućio naša nastojanja oko oslobađanja od jada – u žestokoj je suprotnosti sa, prije svega, zdravim, dobro rasvijetljenim razumom. Učiti ima smisla. Povećavati prosijano znanje koje je potrebno svakodnevno prosijavati.
Inspiraciju je Voelke našao kod Wittgensteina, u "Filozofijskim istraživanjima", gdje ovaj konstatira da se filozofije oslobađamo kada riješimo probleme – to je kao s onim lojtricama u zen-pričama: jedino budale koje su nešto prevladale sa sobom još uvijek nosaju ljestve koje im sada više nisu potrebne. Osim: za paradu, simpozij, susjedstvo. Tako da se povijest filozofije kod ovakve koncepcije (Wittgensteinove) pojavljuje u rangu običnih povijesti, nikakvo hegelovsko razvijanje ideja, nego kantovska rapsodija bez kraja i konca, zbirka mnijenja.
Stvari možda niti nije moguće riješiti logičkim rasuđivanjem, što su skeptici smatrali teškom umišljenošću, stav da jesu i da jedino tako i jesu rješivi. Možda su u pitanju, kako sugerira (tvrdi) Wittgenstein – gramatički problemi? No da bismo bili sigurni o čemu se radi, kada se oko nas počne događati neko rađanje situacije, važno je znati i što se događa, koji su nam tu sve stupnjevi na raspolaganju.
Na stazama i bogazama jastva mi se isprva srećemo s osjetom. (Tko mi? Um, aparatura, zaslon događaja, ona ciklona i anticiklona unutar vas.) On je alogos – znači da nije iskaziv u obliku suda. Tada ga tumačimo i nastaje mnijenje. No tumačenja mogu biti pogrešna. Stoga nam je potrebno još jedno sito: prolepsa, odnosno predpojam. Predpojam je jako, jako zanimljiv. Osjet postaje predpojam uz pomoć brojnih radnji, primjerice analogije, sličnosti, slaganja.
Ovdje se prvi put spominje pravi junak naše priče – rasuđivanje. On kod stvaranja predpojma odigrava neku malu ulogu, nešto on čini, ali lijevom rukom (a dešnjak je, recimo): spominje se njegov "izvjestan doprinos". No korijeni predpojma su kolektivno iskustvo, pamćenje što ga ima svatko od nas, on ima na raspolaganju goleme riznice. Stvar je u ovome: svedemo li ih na puka sjećanja oni su predmet tek pasivnog razumijevanja i tonu u zaborav. To je teren na kojemu se pojavljuje epilogizam – što je stranjsko ime za rasuđivanje. Epilogizam tovari ova sjećanja na leđa i donosi ih ispred praga svijesti, na ramenima, kao onomad što je Heraklo u Olimpiju u arenu ušao s bikom na leđima.
No to je moguće izbjeći uz malog Epilogikona, superheroja bez kojega nije ostvariv ljudski život (ostavimo na časak po strani poststrukturalističke antihumanizme) – ono što se traži sada i ovdje je – čova (čovjek od milja)! Tako sve što vam se događa više ne tone u taj pramulj nego je – prerađeno u iskustvo – stalno u akciji. Radi se, računalno, o neprestanom updateu. Nećete više, kako to evo i stari Heleni osuđuju, tumarati prazno, brbljajući o dobru.
Nećete ni ovo raditi: prazne pojmove (to su oni pojmovi kod kojih se ništa nije našlo u podlozi, npr. "djevičansko začeće") zamijeniti drugim (praznim) pojmovima, nego će se nešto iz pojma degradirati, oduzet će mu se čin, te će ga se vratiti nazad, u predpojmove, na doobuku – pa će neki direktori, poput npr. "sina Božjeg" biti degradirani na portirske pozicije – bit će oni tu, ali na doispitivanju. Odatle će – pokaže li se nedostatak evidencije, bespravni boravak nepostojećeg sadržaja u stanu pojma – letjeti zauvijek van.
Pometnje duše povezane su s praznim diskursima. Kada kažemo neku riječ, npr. "Bog", moramo provjeriti, dohvatiti što je stavljeno ispod njih. Ako za riječ ne nađemo nikakav "nešto", onda je potrebno dezinficirati rečeni mentalni prostor pokriven određenom riječju. Istinska patnja proistječe iz praznih mnijenja, smatraju ovi filozofi – a Voelke se posvetio skepticima, stoicima i epikurovcima. "Oni kojima je duša u lošemu stanju stalno su uskraćeni za sve i zapadaju u svakojake želje učinkom svoje nezasitne pohlepe." Epikur. "Iščupajmo svaku ispraznu želju i svaku ispraznu nadu…" Epikur. (Forsiramo Epikura jer ga je u doktorskom radu podržao ljubitelj kapljice Karl Marx.)
Srce zapuštenog čovjeka Epikur uspoređuje s posudom koja svojim odvratnim okusom zagađuje sve što u nju uđe. Istinosnim riječima potrebno je čistiti srca. Istovremeno je potrebno pripaziti na potrebe. "Ne dodajući onomu što čovjek ima nego režući najveći dio potreba." Ovdje kao da imamo sliku iz budizma, gdje je nirvana plijevljenje, pa je sav ovaj posao najbolje prispodobiti s održavanjem vrta. A sve to radi se mozgom, umom, mišljenjem, kako god hoćete.
Sreća je dio samog djelovanja uma koji teži da je pribavi. Ona se – po ovoj definiciji – odmah pojavljuje, no nestaje ako se zaustavi kretanje. Kretanje je bit. Cilj tradicija naziva ATARAKSIJOM. Nju treba shvatiti kao izbivanje ispraznih mnijenja ili osjećaja, ona je pozitivno stanje nerazdvojno povezano s puninom života. No većina ljudi – kako to naziva starac Diogen na natpisu zida jednog trijema u Enoandi – boluje od pamnijenja, i samo jedni drugima, "poput ovaca", prenose zarazu. Ovaj starac, za razliku od svih ljudi s kojima se družite, kani napustiti život "pjevajući lijepu himnu zahvalnicu za svekoliku puninu ugoda što mu ih je život neštedimice davao".
Pamnijenje (pseudodoxia) isto je što i spomenuto "prazno mnijenje" (kenodoxia). Starac Diogen kaže: "Otjerali smo isprazne bojazni, izrezali prazne jade." Događa se nešto što nije baš izrazivo, odnosno onkraj je riječi, čak se i riječi odjednom pokazuju suvišnima. Činom mišljenja prolazi se točke najvažnije za spokojstvo duše: "Jezik se ništi i ustupa mjesto trenutačnoj intuiciji kojoj nisu potrebne riječi." Ove punine nema bez utvrđenih granica – u operaciju stjecanja života (ili duše) uključene su brojne dijanoetičke prakse.
Sandorf je zaista izdavač s naglašenom dimenzijom "staranja o sebi". Objavljujući autore koji imaju naizgled različita stremljenja, poput Voelkea, Hadota, Foucaulta, Deleuzea i Sloterdijka – čiji se učenici žustro prepiru i odriču svaki smisao svima, osim svome učitelju, ma koji on bio – zanemaruju činjenice da se Foucault nadahnjivao Hadotom, a Deleuze uranjao u Indijce.
Stoicizam, što li je to? To je nešto što se pojavljuje već u hardveru svakoga kod koga se na zaslonu pojavljuje mišljenje. Jedan općeniti stav, uzvišena, sjetna bezbrižnost, ne samo znanje da si okružen seratorima, nego i nekakvo držanje na oku i njih i onog seratora u sebi. Deleuze je citirao Bousqueta: "Postani čovjekom svojih nesreća, nauči utjelovljavati njihovo savršenstvo i njihov sjaj." Sad Deleuze: "Ništa se više ne može reći i ništa se više nikad nije reklo: postati dostojan onoga što nam se događa, dakle to željeti i iz toga osloboditi događaj, postati čedom vlastitih događaja i tako se ponovo roditi, postići drugo rođenje raskidajući s vlastitim rođenjem."
Cilj ove knjige je, uz stjecanje duše, i oslobađanje od intelektualnih boljki. A izloženo je kao put. Ovi prvi koraci kod svih su jednostavno isti. Samo što ih većina, zaljubljena u vlastita isparenja, odbija načiniti, radije se drogira vlastitim fekalijama. A ovo o čemu piše Deleuze pojavljuje se iza ugla, odmah nakon svega kroz što vas vodi Voelke, pouzdan kao Vergilije. S noge na nogu. Učiteljski.
Podijeli na Facebook
