Razgovarala Tanja Tolić
Fotografija Darko Mihalić
Na Ankicu Tomić (1972) bila sam ozbiljno ljubomorna kad sam u siječnju 2012. godine pročitala njezin roman prvijenac, “Naročito ljeti”. Ne zbog romana, niti zato što je za njega dobila 100 tisuća kuna na VBZ-ovom natječaju za najbolji neobjavljeni roman. Bila sam joj zavidna na obitelji - mami Albini, tati Ivici i blesavom bratu Tonćiju s kojim je stalno upadala u neke nevolje. Ta ljubav među njima je baš curila sa stranica romana.
Druga stvar koja mi je brzo postala jasna jest da je Tolstoj bio običan lažljivac. Sve sretne obitelji uopće nisu nalik jedna na drugu; postoji toliko nijansi i raspona sreće, a čini se da je obitelj Tomić, barem u Ankičinom djetinjstvu, bila posebno obdarena srećom. Prepoznala je to i publika i kritika, pa je Ankičin roman prvijenac nagrađen Kiklopom i nagradom Slavić. I nije, naravno, sve do obitelji. Ankica Tomić već je u prvom romanu demonstrirala talent za pisanje.
Ankicu poznajem već par godina, dijelile smo redakciju Globusa, jednu od niza redakcija dnevnih i tjednih novina u kojima je proteklih godina radila kao lektorica i redaktorica, iako je književnost njezina prva i, nadam se, doživotna ljubav. Studirala je kroatistiku na zagrebačkom Filozofskom fakultetu, nakon diplome kratko je radila kao profesorica književnosti po osnovnim i srednjim školama, a nakon romana “Naročito ljeti” (VBZ, 2011.) Naklada Ljevak upravo joj je ovih dana objavila drugi roman intrigantnog naziva - “Damen kapric”.
* Krenimo od imena romana. Jedan naš zajednički prijatelj ponizno je priznao na Facebooku da si mu morala objasniti što je - damen kapric. Molim te, objasni i za naše čitatelje.
- Damen kapric je naziv kolača, prilično jednostavnog (biskvitnog), ali ukusnog. Google kaže da smo ga preuzeli iz austro-ugarske kuharice, ali Google svašta govori. Kako mu je značenje “ženske mušice”, za naslov sam ga odabrala nakon što sam završila s pisanjem romana, jer ženski su likovi pokretači radnje u njemu. A dobro prenosi i “građansku” atmosferu života protagonista, filovanu velikim riječima, još većim očekivanjima, snobizmom, dvojbama i tajnama. Sve je to iskrsnulo “po putu”. Zato je naslov dobro dati na kraju.
* Odakle inspiracija za priču? Kad se i kako rodila prva ideja za novi roman?
- Prije početka pisanja pala mi je na pamet ideja za scenarij filma, ali sam se zatim prebacila na formu koju bolje poznajem. Zbog toga je roman zadržao “filmičnu” notu.
* U svom prvom roman, “Naročito ljeti”, pisala si o djetinjstvu. Bio je natopljen nostalgijom, smijehom, lijepim uspomenama na neki bolji život. U drugom romanu, “Damen kapric”, prilično si promijenila rakurs pripovijedanja: glavni likovi su odrasli ljudi, bračni par opterećen egzistencijalim problemima, a roman je društvena i obiteljska drama. Što se dogodilo? Jesi li naglo odrasla?
- Odrasla sam odavno. I postupno. “Naročito ljeti” priziva uspomene na djetinjstvo koje je bilo zbilja idilično do te mjere da djeluje frizirano. No, i u njemu itekako postoji “starmali” rakurs, odrasli komentari, i otvaraju se pitanja ljubavi, morala, egzistencije… Opći dojam je možda drukčiji, ali mnogo je podudarnosti.
* Glavne junake Igora i Vesnu muči majka/svekrva, Vesna je nezaposlena, opterećeni su stanom, ali možda najviše svojim iluzijama o ljubavi, braku, odnosu. Jesu li oni tipičan hrvatski par, je li naša stvarnost takva? Ili, da malo karikiram, što je pisac htio reći, na što je htio upozoriti?
- Ako u ovom romanu postoji neka (životna) poruka, ona je tu slučajno. Moja profesorica iz srednje škole (a bila je prilično opaka) govorila je da nije bitno što je pisac htio reći, nego što je rekao. To sam upamtila. Nadam se da moj roman otvara neka pitanja, a koja će se “zalijepiti” za čitatelja ovisno o tome koliko se prepoznaje u radnji i psihologiji likova. Igor i Vesna su tipičniji nego što bi htjeli biti.
* Junake “uvaljuješ” u prilično nezgodne ljubavne situacije. Vesna je prilično ambivalentna oko braka, ima tu puno nerazriješenih emocija iz prošlosti, njezin suprug Igor je sumnjičav, Vesnina najbolja prijateljica singl je cura koja muku muči s muškarcima, a čak i Igorovi roditelji imaju (ljubavne) kosture u ormaru. Nisi im baš namijenila sretne ljubavne sudbine. Zašto?
- Ljubavne situacije koje spominješ velikim su dijelom stvar njihova izbora. Ne događa se mojim likovima ništa što se ne događa svim ljudima. Da imamo uvida u tuđe dnevnike, mobitele, u krajnjoj liniji - glavu, vidjeli bismo da tu ima svega. Pa i kostura koji zaplešu kad se najmanje nadaš.
* Na poleđini knjige stoji kako su protagonisti romana opterećni muško-ženskim odnosima i vlastitim doživljajem ljubavi. Kakav je tvoj doživljaj ljubavi i muško-ženskih odnosa? Jesu li oni u stvarnosti doista tako složeni kao u tvojem romanu? Moraju li biti, ili ljubav može biti (i) lagana?
- Naravno da može. Svaka je ljubav isprva lagana. Ljubav nije mjerljiva (i o tome postoji poglavlje u “Naročito ljeti”), a neprestano je pokušavamo definirati. Veze se ne razvijaju u laboratorijskim uvjetima, mi im sami upisujemo sadržaj. Osobno ne vjerujem u Amorove strelice: da nam one lete oko glave, svijet bi bio opasno bojište. U ljubav i podršku vjerujem. Ali, ljudi nisu jednostavni, rado si kompliciraju život.
* Čitatelji često misle da pisci, stvarajući likove, zapravo u njih ugrađuju same sebe. Je li neki od likova iz “Damen kaprica” nalik tebi? I koji ti je najdraži, a koji najmrskiji, ako takav uopće postoji?
- U svim mojim likovima ima dosta mene. Ne možeš im dati psihološku dimenziju ako ih ne razumiješ. Pokušavala sam stvoriti realne ljude, s gomilom mana i vrlina. Sestra mi je rekla da u “Damen kapric” postoji samo jedan potpuno pozitivan lik, ali kako mi Ricky Martin nije nimalo zgodniji od Seana Penna, tako mi ni taj lik nije ništa miliji od ostalih “pokvarenjaka”.
* Znam da ti je jedan od omiljenih pisaca Jonathan Franzen. Sjetila sam se kako je jednom prilikom izjavio da mu je silno zabavno, dok piše, “mučiti” svoje junake, stavljati ih u nemoguće situacije i gledati kako će se ponašati. Što je tebi najdraže? Jesu li i tebi tvoji likovi živi na takav način?
- O svojim likovima znam puno više nego što u romanu piše. A budući da nisam htjela stvoriti egomanijake koji se bave samo jednim problemom i sami sobom, uz glavnu radnju, otvorili su se sporedni, ali ništa manje važni rukavci i - sve se otelo kontroli. Moglo bi se reći da sam pošteno “iscimala” vlastitu djecu.
* “Damen kapric” u jednom trenutku koketira s krimićem, kroz čitavu radnju se provlači moment bizarnosti, čak crnog humora. Istodobno, “Damen kapric” je i ljubavna priča i društvena drama. Zašto si miješala žanrove?
- I život je mješavina žanrova. Bez predumišljaja. Tako je i u godinu i pol Vesnina i Igorova života svašta isplivalo na površinu. Pa i bizarnost, krimić, crni humor… Da nije tako, bili bi roboti. Dakle, dosadni.
* Jednom si mi rekla kako si prvi roman, “Naročito ljeti”, napisala za dva mjeseca. Koliko si dugo pisala ovaj roman? Je li i on tekao tako glatko? Što su ti bili najveći izazovi?
- Autobiografske teme već su ispričane, kad stvarate izmišljeni mikrosvijet, morate paziti na štošta. “Damen kapric” zato je nastajao mnogo dulje, no mislim da pisanje “u znoju lica svog” ne bi imalo smisla. Stvarati priču, i još više likove, utemeljene na vlastitoj mašti, neviđeni je gušt.
* Kažeš kako je “Damen kapric” tvoj prvi ozbiljniji eksperiment s fikcijom. Je li fikciju bilo teže (za)pisati nego vlastita sjećanja na djetinjstvo?
- Puno je teže pisati fikciju u fabulativnom smislu. Možeš pogriješiti, biti neuvjerljiv, što s autobiografskim tekstom nije slučaj. Ali, s fikcijom ćeš se, s druge strane, mnogo teže nekome zamjeriti. Čak i kad je unutra nešto intimno, uvijek postoji joker - fikcija! U “Naročito ljeti” ljudi su stvarni, živi i imaju vlastitu istinu. Pa je pisati o njima klizak teren. Srećom, dosad me nitko nije tužio za klevetu.
* Za prvi roman si dobila dvije prestižne nagrade - Kiklop i Slavić. Jesi li osjećala pritisak prilikom pisanja drugog romana? Često se govori o “prokletstvu drugog romana”, osobito kod pisaca čiji je prvi roman prošao sjajno.
- Postoji pritisak. Najviše onaj u vlastitoj glavi. Ali, budući da je pisanje užitak, nekad moraš riskirati.
* Hrvatski pisci, u pravilu, ne mogu živjeti od svog pisanja. To ih stavlja u nezgodnu poziciju da najčešće danju rade poslove koji možda nisu toliko kreativni, a da noću ili vikendom pišu; da pisanje, na neki način, bude hobi. Kako se ti snalaziš?
- Snalazim se. U bogatijim društvima situacija je vjerojatno bolja, ali - sve su to nijanse. Koliko god je lijepo da nešto u čemu uživaš ostane u domeni hobija, rado bih da me netko mobilizira za neki lukrativniji spisateljski projekt.
* Pišeš li nešto novo? Hoćeš li ostati vjerna formi romana?
- Smislila sam dobar koncept, ali još nisam osmislila radnju. Neću forsirati. Past će mi na pamet, sigurno. Vjerojatno roman.
Podijeli na Facebook
