Piše Tanja Tolić
Svakog radnog dana, Anna Sam (29), francuska blagajnica zaposlena u supermarketu E.Leclerc u Rennesu, 320 kilometara od Pariza, skenirala je 700 do 800 artikala po satu, podigla oko 800 kilograma robe u 60 minuta, 200 puta na dan upitala kupce “Imate li našu karticu?”, 250 puta na dan zamolila da istu tu karticu maknu s pulta i oko 250 puta na dan rekla “Doviđenja, želim vam ugodan dan”. Uz to, barem 500 puta na dan bi rekla “hvala”, a “Zahod je u onom smjeru” sigurno 30 puta na dan. Usprkos ljubaznosti i vječnom smiješku, svako malo bi naletjela na barem jednu “brižnu” majku. Onu vrstu majki koje upiru prstom u blagajnicu i kažu svom djetetu, uopće se ne trudeći šaptati: “Vidiš, ljubavi, ako ne budeš učila u školi, i ti ćeš postati blagajnica kao ova gospođa!” A kad je nisu vrijeđale majke, znala bi to činiti djeca, iako ne namjerno. Dok je jedan dan sjedila za blagajnom, u svojoj narančastoj poliesterskoj jakni, prišla joj je djevojčica i vireći preko pulta upitala je: “Jesi li ti u zatvoru?”.
Nakon osam godina, Anni je dozlogrdilo. Svjedočila je lopovima, pijancima i ljubavnicima. Trpjela je bezobrazluk, ravnodušnost i neznanje i duboko je zavirila u ono što sama opisuje kao nevjerojatan raspon ljudske gluposti i idiotizma. Navečer, kad bi se vratila kući nakon popodnevne šihte, još bi duboko u noć čula “bip, bip” u svojoj glavi, zvuk skeniranja barkodova s artikla, dok je njezin suprug Richard (30) pored nje mirno spavao. Kukanje rodbini više nije imalo smisla.
Bio je 29. travnja 2007. kad je sjela za kompjutor i počela pisati blog. Nije prošlo dugo, a Annin blog (caissierenofutur.over-blog.com) postao je nezapamćen hit, a blagajnice diljem Francuske počele su se natjecati u tome koja će opisati najgoru mušteriju i poslati Anni mailom svoja iskustva. Do danas je blog zabilježio više od milijun posjeta, a pisanje na internetu, koje je Anni Sam trebalo pomoći da olakša dušu, pretvorilo se u knjigu koja je u Francuskoj dosad prodana u 100 tisuća primjeraka. “Nevolje jedne blagajnice” (Les tribulations d’une caissière), objavljena je na francuskom jeziku prošloga ljeta, a do kraja ove godine trebale bi biti prevedene na većinu svjetskih jezika.
“Toliko je lagana za čitanje da je čak i mušterije supermarketa mogu čitati”, izjavila je Anna u jednom intervjuu, nudeći tračak sarkazma kojeg ne nedostaje na 190 stranica njezinih blagajničkih memoara. Pored knjige, u Francuskoj će se ove godine početi snimati i istoimeni film, a režirat će ga Sandrine Veysset. Istodobno, pariški glumac i redatelj Jackie-Georges Canal planira mjuzikl. Nakladnici su pak odlučili prema njezinoj knjizi objaviti strip za koji je nekoliko crtača - Anninih prijatelja, poznanika ili obožavatelja - već dalo nekoliko prijedloga u obliku skica. Gospođa Sam postala je zvijezda: na televiziji i radiju raspravlja o tome kakav je blagajnički život, u francuskom parlamentu iznosi mišljenje o tome treba li promijeniti zakon tako da trgovine rade i nedjeljom, a jednoj njemačkoj tvrtki, koja proizvodi blagajne, daje savjete za novac kako unaprijediti proizvod. Na nedavnom gostovanju u Italiji, gdje je prestavila svoju knjigu, intervjuiralo ju je 25 novina, sedam televizijskih kuća i sedam radio-postaja.
Anna Sam nije, naravno, planirala postati blagajnicom. Studirala je književnost u Rennesu i diplomirala na opusu Jeana Raya, kultnog blegijskog pisca kojeg nazivaju Edgarom Allanom Poeom francuskog jezika. U supermarketu se prvi put zaposlila kad je imala 20 godina. Namjeravala je raditi tek kratko kako bi zaradila novac za studij. No, nakon što je diplomirala, nije uspjela naći posao u struci pa je ostala za blagajnom. I tako osam godina u Rennesu, u dućanu iza nogometnog stadiona. U Rennesu, gdje je Anna rođena, živi 208 tisuća stanovnika, od čega je 54 tisuće studenata koji proučavaju povijest umjetnosti, sociologiju i psihologiju. Godišnje, samo književnost, diplomira njih oko 400 i svi bi oni htjeli postati učitelji. Ali nema mjesta. Umjesto toga, neki od njih postanu poštari, a drugi žive od socijalne pomoći. Mnogi – najviše žene – pretvore se u neku od 170 tisuća francuskih blagajnica.
“Mislite li da je blagajnica bogata jer joj kroz ruke svakoga dana prođe ogromna svota novca? Blagajnice su plaćene sitnišem. Da, naravno, možete reći da to nije posao za koji se traže velike sposobnosti i da radimo skraćeno radno vrijeme u smjenama. No, vrijeme između rada gotovo da i ne postoji”, počela je Anna svoju priču na blogu u travnju 2007. U prosjeku, francuska blagajnica radi maksimalno 30 sati tjedno. Za to dobije plaću od oko 850 eura mjesečno. Anna je na početku sklopila ugovor na 16 do 20 sati rada na tjedan jer je planirala naći dodatni posao, no to se pokazalo nemogućim.
“Satnica se mijenja iz tjedna u tjedan i nema šanse da nađete dodatni posao s fiksnim radnim vremenom. Jedini dodatni posao koji je moguće naći, uz ovakav raspored, jest čišćenje kuće ili glačanje od 5 do 8 sati ujutro, kao što rade neke moje kolegice. Posao na puno radno vrijeme, 35 sati, najčešće nije moguće dobiti. Ti se zahtjevi uglavnom odbijaju, jer vlasnik smatra kako je 30 sati tjedno rada dovoljno i da je sve više od toga fizički prenaporno”, objašnjava.
Dućan bi, kaže, svojim blagajnicama trebao dostaviti satnice barem 15 dana unaprijed, no u praksi se to rijetko događa. U teoriji, blagajnice ne smiju raditi više od 6 sati i 15 minuta u komadu, a po jednom danu ne smiju raditi više od 9 sati. “U praksi, ako se trgovina otvara u 9, a završava s radom u 21 sat, može nam se dogoditi da radimo od 9 do 13 sati, potom imamo pauzu od 13 do 16.30 sati, a onda opet radimo od 16.30 do 21.15 sati. Već ste radili gotovo devet sati, a ako živite nešto dalje od trgovine, to znači da na radnom mjestu ostanete više od 12 sati. U mom su slučaju, srećom, takvi dani bili rijetki.” Njezina radna satnica izgledala je uglavnom tako da je ponedjeljkom radila od 9 do 14.30 sati. Utorkom je bila slobodna. Srijedom je radila od 15 do 20.45, četvrtkom od 10.45 do 15.30, petkom od 15.15 do 21.15, a subotom u dvije smjene – najprije od 10.30-13.30, a potom od 14.30-19.30 sati.
Po satu rada, francuska blagajnica ima pravo na 3 minute pauze. Ako radi 3 sata, to znači da ima pravo na pauzu od 9 minuta, a ako radi 6 sati, ima pauzu od 18 minuta. Anna bi, tako, po cijele dane skenirala kupljenu robu, zbrajala račune i uzimala kupcima novac. “I sve to s najiskrenijim smiješkom na licu”, dodaje.
Skeniranje robe, priznaje i sama, nije nainteligentniji posao na svijetu, što ostavlja dovoljno vremena za kontemplaciju i promatranje. A to nije bio osobito ugodan prizor. Anna Sam kaže da mnogi zaboravljaju društvene norme kad stanu u red za blagajnu, počnu se prepirati i pokazivati prezir prema ženama i muškarcima koji rade za kasom. “Vidite ljude kakvi uistinu jesu. Ponašaju se kao da su u svojoj dnevnoj sobi i zaborave da ih blagajnice gledaju. Nevjerojatno!”, kaže gospođa Sam.
Mnoge mušterije odnose se prema blagajnicama kao da i ne postoje, bulje u prazno pored nje žive i zaboravljaju reći “dobar dan”. A kad progovore, čine to najčešće iz bijesa. Sjeća se kako je u listopadu 2007. muškarac koji je došao na blagajnu s nekoliko artikala, među ostalim i letvama zamotanima u najlon, napao njezinu kolegicu. “Blagajnica uzima artikle, no u trenutku kad joj je došlo da kihne, vadi maramicu i ispuše nos.
Mušterija, van sebe, viče:
- Zašto dolazite na posao kad ste bolesni! Zarazit ćete me bakcilima!
- Ne mogu prestati dolaziti na posao zbog prehlade!
- To je skandalozno! Da niste dirnuli ovo što sam kupio tim svojim zaraženim rukama!
Poslije je doznala da se muškarac žalio da je kihala u njegov kruh”, piše u knjizi Anna.
“Ne tvrdim da je većina nepristojna, ali nije niti daleko od većine. Kupci su često izuzetno vulgarni. Dozlogrdilo im je biti u dućanu pa se ispucavaju na nama. Došlo je dotle da sam imala osjećaj kako većina ljudi nužno mora proći resocijalizaciju. Netko je morao nešto konačno reći”, objašnjava Anna.
Kao primjer navodi ono što u svojoj knjizi spominje kao najdraže viceve s blagajne. Popodneva u supermarketu znaju, naime, biti često mirna i malo je blagajnica zauzeto. Strpljivo čekaju da stigne neki od kupaca. A kad stignu, neki se osjećaju pametnijima od drugih.
Anna u knjizi piše:
“U jednom sam satu pobrojala da su me:
5 puta pitali ‘Jeste li otvoreni?’;
8 puta rekli ‘Izgledate kao da vam je dosadno!’;
7 puta ljutito izvalili ‘Dao bih ja vama posla!’,
3 puta pokušali biti duhoviti s rečenicom ‘Očekivali ste me?’
Na što ja naravno odgovaram:
5 puta ‘Ja nisam, ali kasa jest.’
8 puta ‘Uopće ne, obožavam se odmarati i ništa ne raditi. To je umijeće življenja.’
7 puta ‘Nije potrebno, volim čekati.’
3 puta ‘Naravno, došla sam na posao samo zato da ne propustim vašu kupnju.’”
Kaže kako su se ona i njezine kolegice godinama šalile kako jedna od njih treba napisati knjigu u kojoj će iznijeti sve detalje njihova mučeničkog posla.
“Postoje lagane mušterije i one malo manje lagane. Bogati i siromašni, oni s kompleksima i hvalisavci, oni koji se prema vama ponašaju kao da ste nevidljivi i oni koji vas pozdravlju, oni koji ne mogu dočekati da se trgovina otvori i oni koji redovito dolaze pet minuta prije zatvaranja. I onda netko kaže da se u životu blagajnice ništa ne događa…”, piše Anna u uvodu svoje knjige.
Većine dio knjige napisan je tako da izmami osmijehe, primjerice opis kupca koji se gurao preko reda i onda se pretvarao da je duboko uvrijeđen kad su ga upozorili. Ili oni koji nastave polako kružiti dućanom iako su jasno čuli obavijest da se trgovina zatvara. Neki kupci ostavljaju prazna kolica odmah pored blagajne kako bi bili prvi u redu, drugi skrivaju CD u kutiju od camemberta. Neki su kupci, bez trunke srama, ispred nje pojeli sendvič koji su uzeli s police, drugi su bacali prazne boce vina u mračne kuteve supermarketa. Pijanci koji bi ukrali flašu vina u supermarketu, od nje bi tražili vadičep da ga mogu otvoriti. U knjizi spominje i par koji se počeo divljački svađati upravo u trenutku kad su stali pred blagajnu. Ili pak par koji je glumio da se svađa kako bi prokrijumčario ukradene kobasice. Ili par koji je pao u ljubavni zanos upravo kad ih je blagajnica zamolila da plate 9,99 eura. Ljubav nije rezervirana samo za kupce koji izmjenjuju poljupce u prolazima, stavljaju ruke jedni drugima na stražnjice kod hladnjaka sa smrznutom hranom ili prakticiraju brzinski seks pored police s detrdžentima. Neki od kupaca pokušavaju isto i s blagajnicama. Njihovi uleti su maštoviti, od direktnog “Hoćete li spavati sa mnom večeras?” do mucavog “Ovaj, ovaj, mogu li vas, ovaj, pozvati na piće?”
“Ako odgovorite negativno, slomit ćete mu srce, ali ćete zadržati vlastito”, komentira Anna u knjizi. “Odbijeni udvarač obično odjuri bez da mu stignem vratiti kusur. A vi, vi sjedite tamo, opuštenih ruku, bez riječi. Uzbudljivo, zar ne? A ljubav na prvi pogled? Možda, tko zna? No, da vas podsjetim: vi ste blagajnica i ne živite u američkom filmu”, piše Anna.
Često se, kaže, dok je radila za blagajnom, pitala je li se pretvorila u nasmiješenog robota. “Između vas i kupca je taj stroj koji vas više ili manje čini nevidljivom. Osim toga, postoji i to ozračje podčinjenosti – vi sjedite, dok kupac stoji. To je razlog zašto mnoge blagajnice rade stojećki. Žele se osjećati ravnopravno…”, otkriva Anna. Iako i stari i mladi mogu biti podjednako grubi, Anna kaže da su žene načelno neljubaznije od muškaraca, “možda zato što više vremena provode u dućanu”.
U sjećanju joj je posebno ostao posjet jedne majke i njezinog sina supermarketu. Na blogu 2. veljače 2008. je zapisala: “Neke artikle je teško kupiti za druge, osobito one koji su pomalo ‘sramotni’. Tako je kad prvi put kupujete prezervative – imate osjećaj kao da cijeli svijet bulji upravo u vas.
Neki dan na blagajnu su došli majka i sin u 20-im godinama. Majka u ruci drži DVD. Čekaju sa strane jer ima ljudi. Izmijene par riječi.
- Je li to taj koji želiš? Jesi li siguran? – pita majka sina.
- Jesam, mama – odgovara on tihim glasom.
Potom opet čekaju.
Mladić je diskretan, čini se da mu je neugodno i izgleda kao da bi najradije bio negdje drugdje. Majka se ponaša normalno. Kad konačno dolaze na red, blagajnica jedva ima vremena skenirati DVD, a mladić je već pojurio sakriti ga duboko u džep.
Prije nego što je stavila karticu u aparat, majka pita:
- Trebate karticu vašeg dućana? Mogu li dobiti bodove za pornografski DVD?
Da je sin barem mogao nestati… Iznenadila me kupnja. Tinejdžeri to obično skrivaju od roditelja, no čini se da su se vremena promijenila”.
Lijepi trenuci su za njenog blagajničkog staža bili toliko rijetki da ih se sjeća do u detalje. “Jednom se 60-godišnji muškarac, s kojim sam pričala par minuta jer iza njega nikoga nije bilo u redu, nagnuo preko pulta i rukovao se sa mnom. To me zbilja raznježilo.”
Sjeća se i dječaka od 9 ili 10 godina. “Pruža mi dvije igračke. Ponosan kao pjetlić, objašnjava mi sa smješkom:
- Vidite, ova je za mene (pokazuje mi kutiju u kojoj je auto), a barbika je za moju sestru. To je poklon!
U očima mu se vidi ponos. Ali… Račun iznosi gotovo 25 eura. Pogleda me tužno i pokazuje mi novčanik:
- Imam samo 15 eura.
Kažem mu da autić košta 12,35 eura, a barbika 11,90.
Razmišlja. Broji na prste. Vidljivo je da se pokušava koncentrirati. Ponovno me pita koliko košta sve zajedno, a onda koliko igračke koštaju pojedinačno.
- Uzet ću autić – kaže konačno”, zapisala je u knjizi.
Otkaz u supermarketu dala je u prosincu 2007. godine, na isti dan kad se u lokalnim novinama pojavio kratak tekst u kojem je otkriven njezin identitet. Odjednom, tražile su je TV postaje, radio-stanice, a 13 izdavačkih kuća nudilo joj je ugovor za knjigu. Pristala je na ponudu nakladničke kuće Stock i dobila predujam od 12 tisuća eura. “U dućanu sam mjesečno zarađivala 850 eura kao blagajnica. Sada sam u jednom danu zaradila koliko ranije za godinu i pol dana dana!”, komentirala je Anna svoj uspjeh. Kad se Anna prvi put pojavila na televiziji, kupci koji su je prije ignorirala, počeli su je odjednom zaustavljati na ulici i pozdravljati. “Zato što sam postala uspješna spisateljica i blogerica, odjednom sam postala i ljudsko biće u njihovim očima.”
Slava ju, međutim, nije promijenila. Iako danas mnogo zarađuje, od novca je kupila tek laptop i suprugu Richardu uplatila prekvalifikaciju za novi posao. Richard je prije radio kao kompjutorski inženjer za plaću od 8,71 euro po satu. Odlučio je postati vodoinstalater, a dok ne nauči sve o vodovodnim cijevima pomaže Anni u karijeri iz njihovog doma u predgrađu Rennesa. Razmišljali su o tome i da pokrenu konzultantsku tvrtku, potaknuti između ostaloga i Anninim gostovanjem na sastanku trgovaca u Luxembourgu. Anna Sam je tamo predložila direktorima da svako jutro pozdrave svoje blagajnice. “Nevjerojatno, kao da nikada nisu čuli za pozdrav! Svi su rekli: ‘O, da, odlična ideja!’ I potom u svoje notese zapisali ‘pozdraviti ujutro’, kako bi sami sebe podsjetili da ne zaborave.”
Anna će, naravno, i dalje nastaviti pisati. Ako joj Hoolywood zakuca na vrata, kao što se šuška, već ima spreman odgovor. Tko bi ju mogao glumiti? “Ona plava cura, ona iz filma ‘Svi su ljudi za Mary’”, odgovara. “Kako se zove? Cameron Diaz. Da, zašto ne?” No, najveće veselje i dalje joj predstavlja njena osobna mala osveta svim šefovima supermarketa. Otkako je njezina knjiga postala hit, javljaju joj bivše kolegice, počeli su je masovno dijeliti novozaposlenim blagajnicama.
Zapisi s bloga
Četvrtak, 1. studenog 2007.
Otišla sam vratiti jedan artikl na policu, kad sam iz kuta čula šaptanje:
- Pssst, gospođo!
U prvi tren mi nije jasno tko me zove, a onda sam opazila kupca skrivenog u kutu.
- Gospođo, ovamo! – poziva me.
- Dobar dan, gospodine. Mogu li vam pomoći?
- Ššššš! Ne baš!
- Nešto se dogodilo?
- Dođite pogledati.
Vodi me do kraja prolaza.
- Vidite li onog muškarca tamo?
Prstom pokazuje na mladog čovjeka u puloveru s velikim džepom sprijeda.
- Vidim.
- Upravo sam ga vidio kako je nešto gurnuo u džep. Hej, sakrijte se, ne želimo da nas vidi!
Otišla sam po osiguranje, no putem ne uhvatio smijeh. Cinkaroš je samo tražio svoju porciju adrenalina!
Ponedjeljak, 22. rujna 2008.
Nisu sve blagajnice anđeli i nisu svaki dan anđeli, uključujući i mene. Dogodilo se to u vrijeme Božića, kad se od nas traži da se smiješimo više nego inače.
Scena se odigrava, naravno, za blagajnom. Glavni likovi su blagajnica (koja se zaboravila nasmiješiti) i kupac (koji se šarmantno osmjehuje).
- Dobar dan, gospođice.
- Dobar dan.
Skeniram artikle.
- Imate li našu karticu!
- Imam, izvolite.
- Možete sad upisati vaš pin.
Upisuje pin.
- To će vas koštati 23,30 eura.
- Hvala vam, gospođice. Doviđenja i sretan Božić.
- Da, hm, doviđenja.
- (iznenađeno) Nećete mi zaželjeti sretne praznike?
- Zašto? Piše vam na računu.
Na računima u Anninom dućanu, u vrijeme blagdana je pisalo “Sretan Božić i dođite nam opet!”
Komentari blagajnica na Anninom blogu
Pascale: Mušterija je došla do mene, pogledala u moj trbuh i rekla mi da sam se udebljala. “Na vašem mjestu ja bih se držala juhe od kupusa.”
Margot: Muškarac je došao s kćerkom do moje blagajne i rekao joj: “Vidiš, ako ne budeš pisala zadaću, bit ćeš glupa kao ova žena.” Rekla sam mu da sam završila faks. “Pa, ne vidi se”, odgovorio mi je.
Evelyne: Sjedila sam za blagajnom kad je došao muškarac i počeo me fotografirati. Pitala sam ga što radi. “Hoću vašu fotku na desktopu mog kompjutora.”
Marie: Mlađi muškarac ostavio je kolica pored blagajne. Zamolila sam ga da ih vrati tamo gdje ih je našao. “Nemam vremena za to”, odgovorio je. Mušterija je uvijek u pravu.
Maryline: Žena koja je izgledala kao bogatašica rekla mi je da zavučem ruku u njenu torbu i sama potražim sitan novac. Kad sam je upitala zašto, odgovorila mi je da ona ne može, jer će si upropastiti lak na noktima.
Amandine: Radim kao blagajnica osam godina i izgubila sam smisao za humor. Ne mogu se više niti nasmiješiti. Nadam se da ću smoći hrabrosti i dati otkaz i raditi nešto drugo.
Podijeli na Facebook
