Piše Tanja Tolić
“Sami smo kod kuće. Nema nikoga od odraslih. Nikoga tko bi upravljao, donosio odluke. Clinton ne bi napravio takve pogreške.” Ovim je riječima Larry Summers objasnio Peteru Orszagu u kakvim se točno, pa sranjima, Amerika našla.
Larry Summers bio je glavni ekonomski savjetnik Baracka Obame i ministar financija u vrijeme Clintonove vladavine. Orszag je bio Obamin proračunski direktor. Razgovor se odvijao na večeri u washingtonskom Bombay Clubu. Citiran je u eksplozivnoj, upravo objavljenoj knjizi koju je napisao dobitnik Pulitzerove nagrade i bivši novinar Wall Street Journala Ron Suskind.
Knjiga se zove “Confidence Men: Wall Street, Washington, and the Education of a President”, a razotkriva Obamine “ljude od povjerenja” (naslov je i igra riječi jer aludira na pojam “con men”, odnosno prevarante), koji uglavnom žive i spavaju za Wall Street, te Obamu prikazuje kao potpuno nesposobnog predsjednika koji nije u stanju donijeti niti najobičniju odluku. Knjiga nije mogla doći u gore vrijeme: američkom predsjedniku koji se proslavio rečenicom “Da, mi to možemo”, popularnost u javnosti i dalje pada, ne nailazi na podršku za svoj novi ekonomski plan, a kako stvari stoje, vjerojatno neće iduće godine biti ponovno izabran za predsjednika bivše najmoćnije države na svijetu (jer svima je jasno da je primat preuzela Kina).
Problema s Obaminim ljudima od povjerenja imala je, otkriva Suskind, i Anita Dunn, bivša predsjednikova direktorica za komunikacije. Izjavila je autoru knjige kako danas, “gledajući unazad, shvaća kako je njezino bivše radno mjesto dušu dalo da se nađe na sudu zbog neprijateljske radne atmosfere... Zapravo, to je školski primjer radnog okruženja u koje žene nisu dobrodošle”. Nezadovoljna je bila i Christine Romer, još jedna bivša ekonomska savjetnica, koja se, nakon što ju je Summers “zaboravio” pozvati na jedan od sastanaka, osjećala kao “komad mesa”. Suskind citira u knjizi kako je Romer pitala Elizabeth Warren, profesoricu na Harvardu i Obaminu suradnicu: “Zašto je uvijek sve na ženama? Zašto smo mi jedine ovdje koje imaju muda?”
Suskind piše kako je posebno teško vrijeme za žene u Bijeloj kući bilo 2009. i 2010. godine. “Uspješne žene u toj zgradi bile su u to vrijeme praktički pokošene... i često su se osjećale kao fikusi na sastancima s dečkima. S vremenom je njihovo nezadovoljstvo toliko naraslo da je postalo opipljivo, a kulminiralo je na sastanku s predsjednikom u jesen 2009. godine kad su ga posjele i rekle mu da je to problem oko kojeg mora nešto učiniti.”
Na njihovu žalost, Obama nije bog zna što učinio. Saslušao ih je, izrazio žaljenje, no na kraju sastanka im je rekao otprilike da su “Rahm Emanuel i Larry Summers – na koje su mnogo žene upućivale kao na izvor problema – njemu važni ljudi i da su mu potrebni”. Bio je to tužan trenutak, piše Suskind, jer je svaka od tih žena na sastanku bila spremna za Obamu hodati bosa po žeravici.
Vjerojatno je najveća ironija knjige što je u njezinom pisanju indirektno sudjelovao i sam Obama koji je Suskindu, autoru tri bestselera o tome kako je Busheva administracija ozbiljno naškodila kredibilitetu čovjeka za kojeg je radila, dao intervju. Razgovarali su 50 minuta.
“Područje moje uprave u kojem je, vjerujem, moje upravljanje i razumijevanje ovoga posla najviše napredovalo, ali i u kojem smo napravili najviše pogrešaka, nije bilo toliko u politici, koliko u komunikaciji”, izjavio je Obama autoru. “Vjerujem da su, kad su u pitanju prve dvije godine moje vladavine, bile najopravdanije one kritike koje su se odnosile na moj preopušteni odnos prema tehnokratskom načinu upravljanja... iz toga je proizišao niz problema koje treba riješiti.” Dodao je i kako su “i Carter, i Clinton i on bolovali od bolesti koja bi se mogla nazvati politička neodlučnost”.
Zanimljiva usporedba, jer je Jimmy Carter, koji nije uspio ponovno osvojiti izbore 1980. godine, godinama bio simbol za predsjednika za jedan mandat, koji nije imao dodira sa stvarnošću. Administracija u Bijeloj kući debelo se namučila da se izbjegne svaka javna usporedba Cartera i Obame. No... predsjednik im očito pomaže.
Iako je Suskindova knjiga objavljena tek prije tjedan dana, o njoj se naveliko piše. Bijela kuća je u panici i pokušava smanjiti štetu, pa je lansirana opsežna operacija kojoj je cilj diskreditirati autora, a administracija se ne ustručava niti zvati novinare koji pišu osvrte o njoj – zovu ih da ih upozore čak i na najmanje pogreške koje su otkrili u Suskindovoj knjizi.
Obamini bivši suradnici koji su citirani u knjizi, sad se povlače ili tvrde da nisu baš tako rekli to što su rekli, iako Suskind tvrdi da je razgovarao s više od 200 bivših i sadašnjih pripadnika predsjednikove administracije i u tim razgovorima proveo 746 sati.
Direktor Bijele kuće za odnose s javnošću, Dan Pfeiffer, u izjavi za javnost tvrdnje iz knjige komentirao je ovako: “Istina je jednostavna i dobro poznata: predsjednik Obama i njegov ekonomski tim ušli su u ured u vrijeme najveće financijske krize od Velike depresije i krenuli s odvažnim, odlučnim akcijama koje su spriječile urušavanje financijskog sustava, spasile milijune radnih mjesta i vratili ekonomiju natrag na noge, što je omogućilo rast i otvaranje novih radnih mjesta”.
Najveće rasprave u javnosti, potpuno neočekivano, izazvala je seksistička epizoda iz knjige, ona o Aniti Dunn. “Nisam to rekla autoru. Ne vjerujem u to i svi koji poznaju mene i povijest moje potpore predsjedniku kao kandidatu znaju da to nije istina”. Suskind i dalje ostaje pri tome da je točno prenio njezine riječi u svojoj knjizi, a u nedavnom je intervjuu rekao kako vjeruje da je Anita Dunn trenutno pod velikim političkim pritiskom, jer o tome kako se osjećala u Bijeloj kući sa Suskindom nije razgovarala samo jednom, nego nekoliko puta, i svaki je put ponavljala isto.
Oni pribraniji u Americi tome se beskrajno čude jer ističu da je knjiga ukazala na sasvim druge, mnogo ozbiljnije probleme od toga da li Obamini dečki poštuju ili ne poštuju žene s kojima rade. Primjerice, problem odabira ljudi na ključna mjesta nove administracije. I sam autor to ističe kao najveću slabost Obamine uprave. U knjizi se vraća u prosinac 2008. godine, kada Obama u praktičnom smislu još nije preuzeo vlast, ali je već Timothyja Geithnera izabrao za ministra financija, a Lawrencea Summersa postavio na čelo Nacionalnog ekonomskog vijeća, dva najvažnija ekonomska mjesta u svojoj vladi.
“Ne razumijem kako si to mogao učiniti”, navodno je Obami rekao demokrat iz Sjeverne Dakote, senator Byron Dorgan. “Odabrao si krive ljude!”
Obama je ignorirao njegovo upozorenje u vezi s Geithnerom i Summersom, iako su u pitanju dvojica ljudi “čija su djela pridonijela istoj onoj financijskoj katastrofi koju bi sada trebali riješiti”, piše u knjizi Suskind. Nije li, naime, Geithner bio predsjednik njujorških Federalnih rezervi, isti onaj koji je pomogao Wall Streetu da se jeftino izvuče? Nije li Summers bio borbeni pametnjaković s Harvarda koji je, tijekom svojeg boravka u Ministarstvu financija, smislio briljantnu ideju o regulaciji derivata?
Pored toga, Geithner je bio Summersov zaposlenik u administraciji Billa Clintona, a obojica su bili povezani s Robertom Rubinom, bivšim izvršnim direktorom Goldman Sachsa, koji je pak postao predsjednik Citigroupa u trenutku kad je ta banka počela tonuti u ponor. Mnogi Rubinovi članovi B-tima, kako ih Suskind naziva, prometnuli su se iz ljudi na visokim pozicijama u Clintonovoj administraciji u bogataše s Wall Streeta.
Zašto je Obama odabrao Geithnera i Summersa kad je mogao stvoriti vlastiti prvoligaški tim na čelu s Paulom Volckerom, bivšim predsjednikom Federalnih rezervi, jedno je od najčešće postavljanih pitanja u turbulentne prve dvije godine njegove vladavine.
Iako se Suskind u knjizi dominantno bavi “vražjim paktom” koji su sklopili Bijela kuća i Wall Street otkako je Obama došao na vlast, samog predsjednika ipak prikazuje sa simpatijama. Obama je, prema Suskindu, briljantan amater, iskren čovjek koji nije bio pripremljen za toliku moć.
“Tijekom mnogih dana krize u njegove prve dvije godine, Obama je često osjećao pritisak – morao je igrati ulogu predsjednika, biti samopouzdan i imati kontrolu, svaki dan, i to pred svojim ponosnim, natjecateljskim timom, čiji su mnogi članovi do jučer služili prethodnome predsjedniku”, piše Suskind. U knjizi tvrdi da se Obama, nakon jednog privatnog “izljeva” slabosti, povjerio jednom od svojih najbližih suradnika: “Ne mogu dopustiti da me ljudi vide ovakvog, ne želim da me tim vidi ovakvog. No ustajem svakoga dana. Težak je to teret.”
Izoliran unutar ružičastog oblačića Bijele kuće, Obama je, na naki način, postao talac ljudi koje je odabrao za najbliže suradnike, a onda preuzeo i pasivnu ulogu, dok su njegovi suradnici vodili glavnu riječ. Glavni majstor debate bio je, naravno, Summers, a prilikom jedne, osobito žestoke rasprave u ožujku 2009. godine, iscrpljeni i pokoreni Obama napustio je sastanak kako bi otišao na šišanje i večeru s obitelji. “Kad se vratim, želim da ovo bude riješeno”, navodno je rekao.
Summers i Geithner, piše Suskind, dugo su tvrdili da ekonomija, kao i bolestan pacijent, treba liječnika koji će slijediti Hipokratovu zakletvu – “prvo, ne čini nikakve štete”. Slijedom toga su obojica savjetovali Obamu da ne poduzima korake koji bi mogli imati nepredvidljive posljedice, no zaštita od nepredvidljivih posljedica uglavnom se odnosila na banke, a ne na milijune koji su zbog njihova profita ostali bez posla, zdravstvenog osiguranja i krova nad glavom, pa su se tako, primjerice, Summers i Geithner protivili mjeri za koju se zalagao Volcker, da se bankama zabrani trgovanje za vlastiti račun (proprietary trgovanje).
Zapravo, optužuje Suskind, Obamin tim je direktno ignorirao ili barem usporavao njegove direktive o restrukturiranju banaka koje su izazvale financijsku krizu. Obama je, navodno, još početkom 2009. godine naložio da se složi plan koji je trebao dovesti u red “brojne velike, problematične banke, počevši sa Citigroupom”, no mjesec dana kasnije je otkrio da je Ministarstvo financija potpuno ignoriralo njegov nalog.
Geithner, kojeg je jedan od bankara nazvao “našim čovjekom u Washingtonu”, jer je pomagao da se izbjegnu sistemske promjene koje bi mogle utjecati na Wall Strett, odbacio je Suskindove tvrdnje, rekavši kako su u pitanju izmišljotine. Larry Summers, čiji je citat “Sami smo kod kuće, nema nikoga od odraslih” zapravo središnji dio knjige koja portretira Obamu, također danas tvrdi da tako nešto nikada nije rekao i da je ta “glasina”, koja mu je pripisana, “kombinacija fikcije, iskrivljavanja i riječi izvađenih iz konteksta”.
Suskind ostaje i pri tom citatu. Tvrdi da ga je čuo od izvora iz Bijele kuće koji je pouzdan i da je ta Summersova rečenica nekoliko puta ponovljena. Suskind je pri kraju pisanja knjige razgovarao i sa samim Summersom, i obavijestio ga da će iskoristiti taj citat u knjizi. “Nikada to nisam rekao”, povikao je najprije Summers, ali onda i odgovorio na drugo Suskindovo pitanje: “Što ste mislili pod time kad se to izjavili?” Odgovor se, kaže autor, nalazi u knjizi.
* Tekst je originalno objavljen u tjedniku Globus.
Podijeli na Facebook
