Piše Ilina Cenov
U intervjuu što ga je Bekim Sejranović dao 2009. godine, a povodom objave romana “Nigdje, niotkuda”, rekao je “nisam baš ni sam znao što sam pokušavao reći pišući ga“. Možda autor to i nije znao, ali usudila bih se reći da nije samo pokušavao, već je itekako jasno i artikulirano rekao što misli i osjeća. Roman “Nigdje, niotkuda” izrazito je žestok roman, šokantan, prepun živopisnih likova i nevjerojatnih događaja. Roman obuhvaća vrijeme od nekih tridesetak godina pri čemu pratimo isječke iz života glavnoga junaka. On dolazi iz Norveške na dženazu amidže Alije, te se prisjeća “nestalog svijeta“.
Nižu se sličice, djetinjstvo u Bosni, dijete rastavljenih roditelja, koje zapravo niti s jednim od njih nikada nije imalo istinski odnos roditelj-dijete, dijete kojeg majka naziva “klicom“, dijete kojega se ne može riješiti, kao što se riješila muža – “sudski“. Odrastanje krajem sedamdesetih i početkom osamdesetih, dječji nestašluci, svađe, socijalizam, Tito i nogomet, glazba koja je u to novovalno doba bila nezaobilazni dio života svih pubertetlija, nepregledna galerija likova koji pripadaju dalekoj prošlosti, povijesti jedne obitelji. Odlazak u Rijeku u srednju školu i na fakultet, prijatelj Kole, punk band značajnog imena Paranoya, ali kratkog trajanja te, najzad, u ratnim devedestima, odlazak u Norvešku, težak i melankoličan život stranca na dalekom sjeveru.
Čitajući roman “Nigdje, niotkuda” obuzima vas dojam da čitate autobiografiju, međutim ovaj roman to ipak nije, jer kako objašnjava sam Sejranović u jednom intervjuu “... sve što je u tebi, u tvojim mislima je automatski autobiografski“. On uistinu koristi neke realne događaje iz svoga života, ali samo kao skice, koje književno i umjetnički oblikuje. Kako god bilo, vjerujete mu svaku riječ, štoviše u nekoliko navrata sam se, od žestine kojom opisuje pojedine događaje, osjećala kao da mi je netko dobrim udarcem istisnuo sav zrak iz pluća.
Njegov junak je nesretan od samoga početka, još kao ostavljeno i neželjeno dijete, nesreća ga jednostavno prati kao sjena, te se ne mogu oteti dojmu da mu je nekako i prirasla srcu, kao nešto njegovo, nešto što je uvijek prisutno i na što uvijek može računati. On je intelektualac, ali ne libi se prihvatiti bilo koji posao, tako da je u jednom trenutku prodavač karata na brodu, u drugom prevoditelj za tražitelje azila, a onda drži tečajeve književnosti. Poslovi njemu ne predstavljaju apsolutno ništa; to je jednostavno trenutna stanica za koju zna da neće potrajati. Tu su samo kao nužno zlo da bi mogao dalje živjeti svoju nesreću.
Izuzev djeda i bake koje, čini se, zaista voli, ostali ljudi koje sreće, jednostavno su se tu zatekli - Kole, prijatelj iz srednje škole, na čiji sprovod također odlazi; tetovirani Lars; šutljivi tesar Marko, s kojim samo nazdravlja i psuje; Sara koja zbog njega ostavlja supruga te Selma, bivša žena koja se provlači kroz njegova sjećanja tijekom cijelog romana.
Svi oni, a i mnogi drugi koji se pojavljuju, prolaze, rekla bih, kroz njega a da ga nitko od njih istinski ne dodirne, niti ih on pušta da uđu u njegov emotivno srušeni svijet. On je i dalje distanciran - sam sa sobom i svojim demonima.
Posebno su šokantni, detaljni i gotovo brutalno opisani prizori spolnog odnosa, čina koji bi mogao biti intiman, pogotovo s nekim koga se voli, a on za Selmu tvrdi upravo to. Međutim, taj njihov emotivni odnos, koji bi trebao biti nježan i pun ljubavi, zapravo je čisto tjelesno izbacivanje negativne energije i užas prepun droga i mamurluka. Kad se na kraju otkriva tragična Selmina sudbina, sve nekako biva jasnije...
“Nigdje, niotkuda” roman je teške ljudske sudbine, nesreće pojedinca, osamljenog stranca, koji ne zna gdje pripada, čovjeka zaogrnutog prazninom i boli. On je tipični predstavnik izgubljenih duša s ovih naših prostora koje je poharao vihor rata. Bijeg traži u drogama, alkoholu, tabletama i beznačajnom seksu. Roman je to o čovjeku koji nije dovoljno hrabar da nešto učini sa svojim životom, “...što je moj kenjkavi kukavičluk prema njegovoj volji?“, ili je pak iznimno hrabar pa prihvaća sve te nedaće koje mu život nosi i miri se sa svojom sudbinom najbolje što može.
To je i roman koji progovara o besmislu rata, politike i birokracije. Realistički opisuje tragične ljudske sudbine tražitelja azila, ponekad i groteskno suprotne, iz prizme bosanskog izbjeglice, koji više ne zna kuda ide, vjerovatno “nigdje“, i koji više ne zna odakle je sve stigao, “niotkuda“.
Kako nam Sejranović ilustrira: “Tjeraju te da zauzmeš stav, da se opredijeliš, izjasniš, objasniš, da podupireš, da se odazivaš, da slušaš, da se plašiš.“ Sve što mu preostaje od njegovog identiteta su izlomljeni fragmenti sjećanja koji ga preplave s vremena na vrijeme, zamućeni različitim više-manje ilegalnim supstancama.
Sejranovićev novi roman “Ljepši kraj” samo naizgled nastavlja tamo gdje je prethodni stao. Radnja romana obuhvaća vremenski kraće razdoblje i počinje brvnarom u zabiti Bosne, gdje junak evocira svoja sjećanja, nastavlja preko Osla, Hrvatske, Srbije, Brazila, Indije. U odnosu na “Nigdje, niotkuda” ipak je ponešto statičan, s manje likova i događaja, ali ne i s manje emocija i naizgled zbrkanih, ali itekako dubokih misli.
Opet nam se predstavlja mamurni intelektualac, koji čak i predaje na fakultetu u Oslu ali, kako se nekoliko mjeseci ne pojavljuje na radnom mjestu jer je malko produžio boravak u Brazilu, dočekuje ga otkaz. Prhvaća posao poštara, što mu je sasvim u redu i ne razbija previše glavu oko toga. I dalje mu posao služi za puko preživljavanje, da tu i tamo kupi neku namirnicu i, usudila bih se reći, uživa u svojoj nevjerojatno tužnoj sudbini. On ju prihvaća toliko ravnodušno da mu je se ne da promijeniti čak i kad bi to mogao. On se s time odavno pomirio i prihvaća život kao nešto što mu je dano samo po sebi i što će, valjda, jednom proći, kao i sve zlo koje mu se događa.
U okružju bosanske zabiti, nekih bezimenih sela, prisjeća se ljubavnice, starije, razvedene Cathrine, s kojom je pokušao ostvariti normalniji život, ali sve je bio samo privid. Kako kaže: “Cathrine je prigovarala da bih, da moram birati između nje i hašiša, izabrao ovo drugo. Ponekad je to bila istina, ponekad nije.“ Seoska zabit Bosne donosi i jedan jaki ženski lik, lijepu Almu, daljnju rođakinju, koja je evidentno rođena na mjestu kojem ne pripada. Glavni protagonisti tog dalekog bosanskog sela su vehabije, s kojima lijepa Alma nema ništa zajedničko, a zatucanost i primitivizam okoline ne ubijaju njen duh, nego upravo suprotno.
Njena će snaga, bunt i hrabrost da zagrize život i suoči se s njim daleko od poznatih joj okvira, donijeti romanu i njegovu junaku toliko potrebnu vjeru da život nije baš tako ružan, da se ne sastoji samo od alkohola, droge, Valiuma i onanije. Alma uspijeva popuniti prazninu u junakovoj duši, donekle izbrisati melankoliju, usamljenost i otuđenost, zaustaviti ga u neprekidnom bijegu za koji je i on već shvatio da nije rješenje problema, dati mu “ljepši kraj“.
Sejranović piše jednostavnim i jasnim rečenicama, što nipošto ne znači da su one plošne, površne ili banalne. Upravo suprotno. Njegov se stil ogleda u jasnoći i jednostavnosti. Na brutalno realan način najbolje i najtrajnije se prenose životne istine. Sejranović je na mene prenio ono nešto, po mom skromnom mišljenju najvažnije u umjetnosti, a to je emocija. Jednostavno, dirnuo me u dubinu srca, ponekad čak, priznajem, izmamio mi je i suze. Kako sam kaže kaže u jednom intervjuu: “Jednostavno sam pisao o onome što sam osjećao...“ Smatram da ta emocija bez kalkulacija nalazi svoj put do srca čitatelja.
Sejranović je bez zadrške brutalan i žestok u opisima, često koristi psovke, ali kome to život nikada nije opsovao jednu sočnu u lice? Oba romana pisana su u prvom licu jednine, što apstrahira možebitnu neuvjerljivost koju bi nam eventualno servirao sveznajući pripovjedač. Ovako mu zaista vjerujete svaku riječ, pa čak i kad sam izričito kaže da nije riječ o autobiografskom romanu u klasičnom smislu, mogli biste se zateći kako dižete obrvu sa znakom upitnika - A da ipak nije možda sve to ... istina?
“Ljepši kraj” po mom je mišljenju nešto slabiji od prethodnika, ali samo zbog činjenice što me prvi roman šokirao, pa sam u “Ljepšem kraju” već bila pripremljena na te brutalne opise ništavila glavnoga lika. No nipošto nije neuvjerljiv, loš ili nevrijedan čitanja. “Ljepši kraj” ipak će vam, posve iznenada i neočekivano, izmamiti jedan mali, sramni osmijeh na lice i dati nadu da postoji ljepši kraj, možda zapravo početak nekog novog, drugačijeg, nadam se sretnijeg života. S obzirom na ljepotu jednostavnosti kojom me autor fascinirao, završavam najjednostavnije moguće - bravo, Bekime!
Podijeli na Facebook
