Piše Tanja Tolić
U svibnju 2020. godine u Izmiru u Turskoj, umjesto poziva na molitvu, s minareta džamije zaorila se pjesma "Bella ciao". Prema izvješću izmirske policije, 62 džamije pustile su partizansku pjesmu. Policija nije uspjela identificirati odgovorne. Javnost je to doživjela kao sramotan čin jer je trajao ramazan, za muslimane sveti mjesec. Uprava za vjerske poslove shvatila je to kao teroristički čin i izdala upozorenje u osamdeset jednoj pokrajini.
Banu Özdemir (1986.) iz Izmira petnaest je godina radila za Republikansku narodnu stranku (CHP), glavnu opozicijsku stranku u Turskoj. Na Twitteru je podijelila pet snimki incidenta. S obzirom na to da su videosnimke imale i zvučni zapis, uz objavu na Twitteru dodala je emojije nota. Nije joj palo na pamet da bi zbog toga mogla završiti u zatvoru. Optužena je da je povrijedila vjerske osjećaje islamske zajednice. "Ne vjerujem da su tako reagirali zato što je s minareta zasvirala pjesma. Tako su reagirali zato što je ta pjesma bila 'Bella Ciao'", govori u dokumentarcu "Bella ciao" talijanske redateljice Giulije Giapponesi koji će biti prikazan u sklopu programa Glazbeni globus na ovogodišnjem ZagrebDoxu što traje od 26. ožujka do 2. travnja.
Dokumentarac koji traje sat i pol istražuje porijeklo i utjecaj pjesme koja je već gotovo stotinu godina simbol borbe protiv nepravde, posebno fašizma. "Bellu ciao" znamo kao pjesmu talijanskih partizana, a upravo ju je od partizana – svojeg učitelja u osnovnoj školi – naučio Carlo Pestelli (1973.) iz Torina, profesor talijanske književnosti i kantautor. Oduvijek je, kaže, bio fasciniran poviješću te pjesme, do te mjere da je o njoj 2016. godine napisao i u Italiji vrlo popularnu knjigu, "Bella ciao: La canzone della libertà". U knjizi se dijelom bavi i time kako je partizanska pjesma zaposjela videosferu posljednjih godina i postala dio pop-kulture. Originalno talijanska pjesma, danas je preveden na više od 40 jezika – postoji nizozemska, grčka, kurdska, ugandska, poljska, ruska, iračka, turska i mnoge druge verzije. "To je pjesma koja lako putuje. Lévi-Strauss bio je u pravu kad je rekao da se pravi smisao mita nalazi u njegovoj konačnoj recepciji", kaže.
Jedna od njezinih zadnjih recepcija je korištenje pjesme u televizijskoj seriji "La Casa de papel" (u Netflixovoj verziji "Money Heist"). U njoj skupina od devet maskiranih pljačkaša nazvanih po imenima gradova, a koje predvodi tajanstveni Profesor, planira opljačkati Španjolsku državnu kovnicu u Madridu. "Danas mladi ljudi od 15 ili 16 godina ne moraju ništa znati o talijanskim partizanima, ali znaju napamet pjesmu zahvaljujući TV seriji", kaže Pestelli.
Pored prepoznatljive figure pljačkaša u crvenom odijelu i s Dalijevom maskom na licu u videospotu snimljenom usred Mosula u Iraku stoji Mohammed Osama Humaid Abdullah (1993.), poznatiji po nadimku Mohammed Al-Bakri. Diplomirao je likovnu umjetnost u Mosulu, a bavi se kreiranjem sadržaja za društvene mreže. Videosnimku iračke verzije "Belle ciao" snimio je sa svojom umjetničkom grupom. Pjesmu je prvi put čuo kad je imao sedamnaest godina, dok je gledao film o Drugom svjetskom ratu. Nekoliko godina poslije ponovno ju je čuo kad je emitirana serija "Money Heist". Bio je uvjeren kako pjesma govori o ljubavnoj vezi, o vojniku kojeg su okolnosti razdvojile od njegove djevojke. On i njegova umjetnička grupa nisu očekivali da će njihova snimka postati viralna izvan Iraka, tim više što u to vrijeme nisu imali dobru internetsku vezu u Mosulu. Za povijesnu važnost pjesme doznao je tek kad je video objavljen. Prvotno ju je odabrao jer mu se svidjela melodija – zvuči, kaže, kao nešto što već poznajete.
Marcello Flores (1945.) iz Padove više od četrdeset godina radio je kao sveučilišni profesor. Sad je u mirovini i živi u Milanu. "Vezano uz 'Bellu ciao', znamo da je njezina popularnost i uloga enormno porasla u ovom stoljeću. Svuda je pjevaju. Istodobno, malo znamo o ulozi te pjesme u pokretu otpora. Italija je ušla u Drugi svjetski rat 10. lipnja 1940. kao saveznik Hitlerove Njemačke. Kad su se savezničke snage iskrcale na Siciliji, fašistički režim ušao je u još veću krizu, a kralj i Veliko fašističko vijeće odlučili su se riješiti Mussolinija 25. srpnja 1943. Osmoga rujna Badogliova vlada potpisala je primirje sa saveznicima i od toga trenutka Italija ratuje protiv nacista. Većina Italije tada je pod nacističkom okupacijom. Dan nakon potpisivanja primirja Mussolini je uveo vojnu obvezu – sjedište njegove Talijanske Socijalne Republike bilo je u lombardijskom gradiću Salò. No muškarci su se odupirali vojnoj obvezi – neki su se skrivali, neki pobjegli, no mnogi su se odlučili i suprotstaviti nacističko-fašističkoj vojsci. U planinama su osnovali prve partizanske jedinice." Većina njih, govori Flores u filmu, još su bili mladići, u dobi od 18 do 22 godine, i svoj su antifašizam često živjeli na sentimentalan, romantičan način.
Jedan od tih mladića bio je i Giacomo Scaramuzza, rođen u Piacenzi 1923. godine. Ratni mu je nadimak bio Giorgio. "Nikad mi se nije sviđala riječ 'partizan'. Uvijek sam više volio sebe nazivati buntovnikom", govori. S dvadeset i dvije godine bio je vojnik u jednoj jedinici, zbog čega se morao pridružiti nacističko-fašističkoj vojsci. Kad su stigli saveznici, dezertirao je sa svojom jedinicom i otišli su u planine. Prije toga, kaže, nije znao kako spavati u staji ili preživjeti tjedan dana na šaci kestena i izvorskoj vodi.
"Nismo pjevali 'Bellu ciao'. Čuli smo je tek poslije rata", kaže. No zavolio ju je tek kad je čuo Yvesa Montanda kako je pjeva. Godine 1963., kad ju je otpjevao Montand, pjesma je postala njegov veliki hit. Ne samo da je Montand bio porijeklom iz Italije, nego se i borio u francuskom Pokretu otpora. Moguće je, kaže Flores, da je tijekom rata čuo talijanske partizane kako pjevaju pjesmu.
Sama pjesma postala je popularna petnaestak godina ranije. U Pragu, Berlinu i Budimpešti 1947., 1949. i 1951. održali su se prvi veliki Svjetski festivali mladih i upravo su na njima pjevali "Bellu ciao". Vjerojatno zato što ju je vrlo lako pjevati i zato što se na melodiju može pljeskati, pojašnjava Flores. "Refren se može pjevati a da ne znate riječi pjesme ili talijanski jezik. Tako se pjesma počela širiti Europom – preko festivala mladih ljevičara koji su se održavali u poslijeratnim godinama", dodaje.
Jedan je od paradoksa pjesme, govori Pestelli, što nitko nije znao o njoj mnogo, iako su mnogi za nju znali u kasnim 1940-im godinama. Priča o "Belli ciao" hibernirala je desetak godina; tek u 1960-ima pojavljuje se ideja da se istraži njezina povijest. Povjesničar Cesare Bermani, rođen u Novari 1937. godine, za pjesmu se prvi put zainteresirao kad je već bila općepoznata. Do 1953. godine partizanska melodija stigla je do Koreje preko Kine, u kojoj se održao jedan festival mladih. No u samoj Italiji o pjesmi se malo znalo, uglavnom zato što u to vrijeme nisu proučavali popularne pjesme, osim narodne poezije. Uz to, proučavali su se samo tekstovi pjesama, ne i glazba.
Godine 1963. Bermani je upoznao Roberta Leydija, stručnjaka za narodnu glazbu. Priključio mu se u istraživanju. Putovao je Italijom i snimao ljude koji su mu pjevali talijanske narodne pjesme. Jedna od najpopularnijih talijanskih pjevačica narodne glazbe bila je Giovanna Daffini (1914.-1969.). Daffini je kao mlada djevojka radila na rižinim poljima u Novari i Vercelliju, a probila se kao pjevačica svirajući i pjevajući sa suprugom u dvoranama za ples talijanske regije Emilija. Godine 1962. intervjuirali su je prvi istraživači "Belle ciao". Tražili su da pjeva narodne pjesme i u jednom je trenutku počela pjevati: "Jednog jutra probudila sam se rano, i primila se teškog posla okružena insektima i komarcima…" Dalje nastavlja o vlasniku koji je stajao oslonjen o štap i potom prelazi u prepoznatljivi refren: "Zbogom, ljepotice, zbogom, ljepotice…"
U čudu, istraživači su zaključili kako je partizanska "Bella ciao" potekla od ove narodne pjesme koju su pjevali povijeni radnici na rižinim poljima. Bili su oduševljeni što je radnička pjesma prerasla u himnu pokreta otpora. Nakon toga, govori Bermani, organiziran je zabavni program naziva "Bella ciao" s kojim su nastupili na festivalu Spoleto. Program, koji su organizirali Roberto Leydi i Filippo Crivelli, bio je sastavljen isključivo od narodnih pjesama. U sklopu njega postojale su dvije verzije "Belle ciao": ona s rižinih polja koju je pjevala Daffini i partizanska koju su svi već znali. Prvi put su se, na jednom od najvećih talijanskih festivala, mogle čuti narodne pjesme. Festival Spoleto godišnji je festival glazbe i opere koji se održava od 1958. godine – u pitanju je otmjeni događaj na koji su slušatelji, u poslijeratno vrijeme, znali dolaziti u večernjim toaletama, u kočijama koje su vukli konji.
Kad su na pozornicu festivala stupili narodni pjevači u odjeći za rad na rižinim poljima, bio je to priličan šok. Organizatori su prekinuli nastup već kod prve narodne pjesme "Gorizia" jer se u njoj pjevalo o "prokletim službenicima koji su željeli rat". Nastao je kaos! Vojnici u publici počeli su vikati: "Živjela vojska!" Dio dama počeo je protestirati: nisu skupo platile ulaznice zato da bi slušale svoju poslugu kao pjeva! U publici je bilo i fašista koji su pokušali prekinuti show – Giovanna Daffini zgrabila je svoju gitaru spremna odalamiti ih po glavi. Bio je to veliki trenutak – radnici su okupirali salone gospodara! Cijeli tjedan novine nisu pisale ni o čemu drugom nego o "skandalu Spoleto".
Show "Bella ciao" tjednima je bio rasprodan u Milanu, a ubrzo je objavljen i album pjesama. Zahvaljujući skandalu pjesma "Bella ciao" postala je popularna, a jednom kad je snimljena na ploču, mogla se kupiti i slušati. To je omogućilo i da je prerade izvođači iz drugih zemalja pa je dobila i čileansku, američku, čak i "domaću" verziju u izvedbi Gorana Bregovića.
To, međutim, nije bio kraj istrazi o porijeklu pjesme. Fausto Giovannardi (1952.) iz Firenzuole po struci je inženjer. U lipnju 2006. godine, na kraju kratkog odmora u Parizu, u second hand shopu kupio je CD s klezmer glazbom. Klezmer je tradicionalna židovska glazba koja se veže uz Aškenazi Židove srednje Europe. Giovannardi svira klarinet i ljubitelj je klezmera jer se često izvodi upravo na klarinetu i violini. Nekoliko tjedana poslije, dok se vozio u autu, pustio je glazbu s tog CD-a i ostao u šoku – ulovio je samoga sebe kao fućka uz "Bellu ciao". Osim što na CD-u nije pisao naziv te pjesme, nego "Koilen" glazbenika Mishke Ziganoff, a pjesma je datirana u 1919. godinu.
"Bella ciao" nije mogla postojati 1919. godine. Otkrio je da je "Koilen" napisan na jidišu. Pjesma govori o tome kako je važno imati malu vreću ugljena kako bi zimi bilo toplo. Tekst "Koilena" nema nikakve veze ni s partizanima ni s rižinim poljima. Njegov skladatelj Ziganoff rođen je u Odessi 1889. godine, a mnogi ljudi iz Odesse, doznao je Giovannardi, emigrirali su u New York. Kad je Ziganoff stigao u New York, zarađivao je za život svirajući harmoniku i bio u tome dosta uspješan jer se uz njegovu muziku moglo lako plesati. Giovannardi je uvjeren kako je melodija "Belle ciao", koja očito ima porijeklo u klezmeru, nekako iz Amerike stigla natrag u Europu, možda preko emigranata, a potom dospjela i do partizana. Među partizanima je bilo Rusa i Poljaka, netko od njih je moguće znao melodiju koja će poslije postati "Bella ciao".
Carlo Pestelli uvjeren je pak kako nema smisla tražiti izvorište "Belle ciao". Po njemu je ona kombinacija talijanskih narodnih pjesama, a ako se čovjek baš zainati, mogao bi njezine izvore tražiti sve do normansko-francuskog napjeva iz 1530-ih godina naslovljenog "La belle se siet au pied de la tour" (Ljepotica je sjela u podnožje tornja).
"Bella ciao", uostalom, danas ima sasvim novi život. Prije nekoliko godina pjevale su je proruske snage u Donbasu, danas je pjevaju Ukrajinci koje napadaju Rusi. "Pjesma nema specifičnu ideološku konotaciju, nije za jednu ili drugu stranu, zbog čega biste pomislili da će izgubiti značenje. No baš suprotno, dobiva još više značenja kroz godine jer je u pitanju pjesma koja pomaže onima kojima je pomoć potrebna", govori u intervjuu za Cineuropu redateljica filma Giulia Giapponesi.
"Danas je partizan svatko tko se odupire bilo kojem obliku fašizma u svijetu", govori Hazal Koyuncuer (1988.), glasnogovornici kurdske zajednice koja živi u Milanu. Kaže da zna mnogo verzija "Belle ciao": kurdsku, talijansku, tursku, čula ju je na arapskom jeziku, a pjesma je vrlo popularna u područjima gdje žive Kurdi. Kurdi nemaju vlastitu državu – žive dijelom u Turskoj, Iranu, Iraku, Siriji i maleni broj u Armeniji. Na sjeveroistoku Sirije žive i bore se u području koje je na kurdskom poznato kao Rojava – to je središte kurdske politike. Kad kurdska populacija govori o demokraciji, feminizmu ili ekologiji, postoji opasnost, kaže, da bi mogla "zaraziti" susjedne narode. "Rojavu je najprije napala sirijska vlada, a potom ISIS – čisti fašizam naših dana. Kad su ISIS-ovci ušli u kurdska sela, najprije su okupili cijelo stanovništvo, muškarce i žene. Mlade žene u reproduktivnoj dobi odvajaju od ostalih i prisilno ih udaju za ISIS-ove borce. Automatski se cijelom selu nameće šerijatski zakon: žene moraju nositi burke, a svi muškarci se moraju pridružiti ISIS-u. U Rojavi jako često pjevamo 'Bellu ciao'. Stalno pjevamo tu pjesmu jer nam pomaže da ne odustanemo", govori.
* Tekst je u skraćenom obliku originalno objavljen u magazinu Globus.
Podijeli na Facebook
