Razgovor s Bookerom nagrađenim nigerijsko-britanskim književnikom Benom Okrijem, o pričama koje se dobivaju u nasljeđe, o tome što je to što nasljeđujemo i koliko nas naslijeđeno određuje, otvorio je u nedjelju u Zagrebačkom plesnom centru (ZPC) sedamnaesto izdanje Festivala europske kratke priče (FEKP) koji će do 1. lipnja u Zagrebu, Samoboru i Rijeci okupiti tridesetak renomiranih imena svjetske i domaće kratkropričaške književne scene.
Tema 17. FEKP-a je “Nasljeđe” kojom festival, po riječima kreativnog direktora Romana Simića, kroz još jedno novo iskustvo čitanja i književnih susreta nastoji propitivati tu za sve nas važnu temu, ali i kontekstualizirati hrvatsku književnost u odnosu na svijet, pružiti priliku našim piscima da izađu iz mjehura i omjere se s ponajboljim svjetskim piscima.
“Pogledamo li oko čega se sve posljednjih ili više godina u Hrvatskoj i prostoru na kojem živimo lome koplja, oko čega se ljudi ‘zgušnjavaju’, to je zapravo pitanje nasljeđa. Nasljeđe je stvar svjetonazora, povijesti, klase, nacije, rase, kulture ili jezika, pa i roda. Odlučili smo ovaj festival napraviti tako da pozovemo nagrađivane, sjajne pisce, koji će otvarati jednu po jednu ladicu te jedne velike i široke teme koja nas se duboko tiče”, rekao je Simić.
O tome će tijekom šest festivalskih dana raspravljati istaknuta svjetska i domaća književna imena, a prvi je u nedjelju o pričama koje je naslijedio, pa ih iz rodne Nigerije unio u engleski jezik i svjetsku književnost, govorio proslavljeni autor Ben Okri, dobitnik Bookerove Nagrade.
Razgovor s Okrijem o “priči o nasljeđu” i “priči kao nasljeđu” počeo je razgovorom o sporosti kao nečemu čemu Okri pridaje posebnu pozornost. Pisac je kazao kako je naprosto riječ o tome da mu je važno da njegov čitatelj razmišlja o riječima i rečenicama: “Uvijek kažem da želim da moji čitatelji čitaju što sporije, da paze na svaki zarez, dvotočku, da uživaju u pauzama, jer one nam daju prostor da nam proradi mašta”, rekao je Okri.
“Sporost je nešto što se fokusira na vrijeme. Živimo u prebrzom vremenu, prebrzo govorimo, prebrzo razmišljamo, živimo, kuhamo, a sporost otvara jednu drugu dimenziju u našem iskustvu”, pojasnio je. To je dimenzija duha, vremena, misli. Kada stvari usporite, sve postaje poput jednog rituala, poput sna, i iskustvo postaje dublje, napomenuo je Okri.
Njega u pisanju nadahnjuju druge umjetnosti i voli ulaziti u dijalog s njima, istaknuo je nadalje Okri, jer “kultura nije nešto što činimo sami, to je nešto što činimo s drugima”. “Kultura je stvar suradnje, baš kao i nasljeđe, ona nije nešto što postoji samo po sebi, nego nešto što postoji u dijalogu s cijelim svijetom”, rekao je.
Govoreći o svojem autorskom glasu, Okri je istaknuo da je to za pisca najvažnije: naći svoj specifični glas. “Glas nije samo ritam, rečenica, nije samo priroda riječi koje koristite i način na koji slažete rečenice. Autorski glas je ton koji odražava vaše čitavo iskustvo, maštu, nešto pomoću čega možete savršeno izraziti što god se nalazi u vašoj glavi, što god vam leži na srcu. Meni je dugo trebalo da pronađem taj svoj glas”, kazao je pisac.
Pojasnio je da je odrastao u građanskom ratu, vidio velike strahote, mladiće koje ubijaju na ulici, susjede koje su odvodili i koji su jednostavno nestajali. “Imao sam tada šest ili sedam godina i to je izazvalo veliku traumu od koje se nikada nisam oporavio”, rekao je.
Romanopisac, pjesnik i autor kratkih priča Ben Okri dobitnik je Bookerove, Nagrade Commonwealtha i drugih prestižnih priznanja, te je prevođen na dvadesetak svjetskih jezika. Rođen je 1959. godine u Nigeriji, a nakon studija u Velikoj Britaniji, ostao je živjeti i raditi u Londonu. Njegove proze odlikuje osobita inačica magijskog realizma te ih uspoređuju s djelima G. Garcije Marqueza i Salmana Rushdija.
Govoreći o tome kako pronalazi način da ostane i dalje svjež i zanimljiv, Okri je rekao kako je “potrebno stalno biti budan u tom vrtu čudesa, koji je također i vrt strahota, jer gdje god pogledate u svijetu postoji represija, nijekanje”.
“Svijet nije savršeno mjesto. Treba se boriti, treba širiti područje borbe. Mi kao pisci uvijek trebamo postavljati pitanja i propitivati postavljeno stanje stvari. Zato je pričanje priča toliko važno. Priče su zamišljanje drugačije stvarnosti”, poručio je.
Pisac koji za sebe kaže da je uvijek nastojao zarobiti sve odjednom, “sve te misteriozne i predivne stvari koje nas čine ljudima, ali i one tragične”, Okri u svojim pričama kombinira usmenu tradiciju, magiju jezika i poeziju, pretvarajući svjetove koje inače samo on vidi u bajkovite i nježne prozne tekstove, prepune boja, ali ne bez izleta “na drugu stranu, onkraj čudovišnosti i ljudske okrutnosti”. Nagradu Man Booker dobio je 1991. za roman “The Famished Road”. (Hina)
Detaljan program FEKP-a možete pronaći na:
www.europeanshortstory.org
Podijeli na Facebook
