Bila jednom ženka… a Darwin o njoj nije imao pojma

Piše Tanja Tolić

Stereotipi o ženskoj pasivnosti i muškoj energiji i snazi stari su kao i zoologija – širio ih je još Aristotel, Darwin gotovo urezao u kamen. Znamo već napamet tu priču: mužjaci vode uzbudljiv život ispunjen pustolovinama i akcijom, spolno opće s kim god im se pruži prilika, vođe su čopora i posjeduju ženke. Ženke su požrtvovne majke, krotko slijede mužjake i seks im je više dužnost nego poriv. Što se evolucije tiče, mužjaci su ti koji su upravljali autobusom promjena. Mi ženke smjele smo se voziti s njima zahvaljujući zajedničkoj DNK, sve dok smo se držale zadanog obećanja da ćemo biti dobre i šutjeti.

To, međutim, uopće nije točno. "U pitanju je tek seksistička mitologija koja se duboko  urezala u biologiju i remeti način na koji percipiramo ženke životinja", tvrdi znanstvenica Lucy Cooke, koja je magistrirala zoologiju na Oxfordu, u svojoj knjizi "Bitch: revolucionarni vodič kroz spol, evoluciju i moć žen(k)e". Knjigu nagrađivane autorice dokumentaraca, TV i radio emisija, koju je Telegraph proglasio 2020. godine jednom od 50 najboljih knjiga svijeta, upravo je objavila nakladnička kuća Znanje u prijevodu Lidije Milenkov-Ečimović, a za hrvatsko izdanje knjigu su recenzirale dr. sc. Ankica Čakardić i dr. sc. Tina Perica.

U prirodnom svijetu, naglašava Lucy Cooke, oblik i uloga ženke uvelike variraju kako bi obuhvatili fascinantan spektar anatomija i načina ponašanja. Da, brižna majka jedan je od tih obrazaca, ali to je i jakana (lopočka trčkalica), ptica koja napušta svoja jaja i ostavlja ih haremu prevarenih mužjaka da ih podižu. Ženke mogu biti vjerne, ali samo je sedam posto vrsta seksualno monogamno, što daje mnoštvo promiskuitetnih ženki koje traže seks s različitim partnerima. Mužjaci ne dominiraju svim životinjskim zajednicama; u raznim su se razredima razvile alfa-ženke i njihov autoritet varira od dobronamjernog (bonobo čimpanze) do brutalnog (pčele). Ženke se međusobno mogu natjecati jednako brutalno kao i mužjaci: topi antilope upuštaju se u žestoke bitke ogromnim rogovima kako bi si osigurale pristup najboljim mužjacima, a matrijarhalne ženke merkata najveće su ubojice među sisavcima na planetu, koje ubijaju djecu svojih suparnica i suzbijaju njihovo razmnožavanje. Zatim su tu fatalne ženke, femmes fatales: kanibalistične ženke pauka koje svoje ljubavnike proždiru kao poslasticu poslije ili čak prije snošaja i "lezbijske" gušterice kojima mužjaci već odavno više ne trebaju i razmnožavaju se isključivo kloniranjem.

"Pokušajte dominantnoj ženki pjegave hijene objasniti da bi trebala biti pasivna i nasmijat će vam se u lice, nakon što ga odgrize. Ženke su promiskuitetne, natjecateljski nastrojene, agresivne i dinamične jednako kao mužjaci. Imaju jednako pravo biti za upravljačem autobusa promjena. Stvar je jedino u tome da ih Darwin, zajedno s klikom gospode zoologa koji su informacijama poduprli njegov argument, nije mogao, ili možda nije htio, kao takve vidjeti", komentira Lucy Cooke.

U posljednjih nekoliko desetljeća dogodila se revolucija u našem shvaćanju toga što znači biti ženskog roda. Knjiga "Bitch" govori o toj revoluciji. U njoj nas Lucy Cooke upoznaje s iznimnim i impresivnim buntovnicima među životinjskim ženkama i znanstvenicima koji ih proučavaju, a koji su zajedno iznova definirali ne samo ženke svih vrsta, već i same sile koje oblikuju evoluciju. Namjera je ove knjige, dodaje, pokazati da je spol izrazito promjenjiv i da su rodno određene ideje temeljene na pretpostavci o binarnim spolovima besmislice.


***


Vodeći akademski umovi viktorijanske ere smatrali su da su spolovi korjenito različita stvorenja – dijametralno suprotna jedna drugima. Vjerovalo se da su ženke zaustavljene u razvoju; nalikovale su na mladunce svoje vrste po tome što su bile manje, slabije i manje izraženih boja. Dok mužjaci svoju energiju troše na rast i razvoj, energija ženki nužna je za grijanje jaja i nošenje mladunaca. Budući da su mužjaci općenito krupnije građe, smatralo se da su složeniji i raznovrsniji od ženki te da imaju superiorne mentalne sposobnosti. Smatralo se da su sve ženke prosječno inteligentne, ali mužjaci su u tom pogledu uvelike varirali – do razine genija, kakav se kod suprotnog spola ne viđa. Ukratko, mužjake se smatralo razvijenijima od ženki. Sva ta razmišljanja i stavove Darwin je ugradio u svoje djelo "Podrijetlo čovjeka i odabir ovisan o spolu", u kojem su, kao što naslov sugerira, na temelju spolne i prirodne selekcije objašnjene evolucija čovjeka i razlike u spolovima kakve je podržavalo viktorijansko društvo.

"Glavna razlika u intelektualnoj snazi među spolovima pokazuje se tako što muškarac u svemu čega se prihvati postiže viši stupanj nego što ga može dosegnuti žena – bilo da se traži duboka misao, razmišljanje ili imaginacija, ili jednostavno uporaba osjetila i ruku", objasnio je Darwin. "Tako je muškarac postao krajnje superioran u odnosu na ženu." Darwinova teorija spolnog odabira izrodila se iz ženomrstva, stoga ne čudi da su ženke životinja prikazane na deformiran način, jednako omalovažavane i neshvaćene kao domaćice viktorijanskog doba. Još više iznenađuje i nanosi štetu to koliko je teško izbrisati tu seksističku mrlju iz znanosti i koliko je duboko onečišćenje izazvala.

"Potrebna je silna hrabrost da bi se otvoreno propitivalo Darwina. On je više od legendarnog intelektualca; on je nacionalno blago Ujedinjenog Kraljevstva. Kao što mi je jedan od starijih profesora naglasio, neslaganje s Darwinom može se poistovjetiti s akademskim krivovjerjem i dovelo je do izrazitog konzervatizma u našoj domaćoj evolucijskoj znanosti. Možda je to razlog zašto je prvo sjeme pobune došlo s druge strane Atlantskog oceana i poteklo od nekolicine američkih znanstvenica koje su se odvažile razraditi alternativna viđenja evolucije, rodova i spolnosti. Sarah Blaffer Hrdy, Jeanne Altmann, Mary Jane West-Eberhard i Patricia Gowaty buntovne su predvodnice modernog darvinizma koje su se usudile informacijama i logikom suprotstaviti se muškoj vladavini u znanosti", piše Lucy Cooke u uvodu knjige.

Darwin, treba naglasiti, nije bio potpuno u krivu. Muško nadmetanje i ženski odabir doista su pokretačka snaga spolnog odabira, ali to je samo dio velike evolucijske slike. Darwin je prirodni svijet promatrao kroz viktorijansku ušicu igle. Poznavanjem ženskog spola dobivamo cjelokupnu sliku života na zemlji, u punom sjaju i raskošnim bojama, a priča je zbog toga još upečatljivija: ženke lemura na Madagaskaru tjelesno i politički dominiraju nad mužjacima; na Havajima žive zaljubljeni parovi ženki albatrosa koje prkose tradicionalnim spolnim ulogama i zajedno podižu mladunce; u vodama pored obale savezne države Washington lovi matrijarhalna ženka kita ubojice – mudra stara predvodnica svoje lovačke skupine i jedna od pet poznatih vrsta, uključujući ljude, čije ženke prolaze menopauzu.

"Znanstvena otkrića o ženkama životinja mogu poslužiti za raspirivanje prepirki s obje strane granice feminizma; mahanje životinjama kao ideološkim oružjem može biti vrlo opasna igra. Ali ako shvatimo što znači biti životinjska ženka, to nam može pomoći proturječiti lijenim argumentima i istrošenim androcentričkim stereotipima; može na kušnju dovesti naše pretpostavke o tome što je prirodno, normalno ili čak moguće. Ako se ženski rod želi definirati jednom značajkom, umjesto strogih i zastarjelih pravila i očekivanja, onda je to njegova dinamična i raznolika narav. Ženke predstavljene u knjizi pokazuju da biti žensko znači biti borac za opstanak, a ne samo pasivni prirepak", naglašava Lucy Cooke.


***


Većina biologa slaže se da životinje nemaju rod. Smatra se da je ovaj socijalni, psihološki i kulturalni pojam rezerviran samo za ljude. Kada biolozi govore o ženkama, misle na njihov spol, ali što to točno znači? Reprodukcija je na početku bila jednostavna. Najraniji oblici života jednostavno su se cijepali, stapali, izbacivali izdanke ili se klonirali i tako se razmnožavali. Potom su se pojavili spolovi, što je donekle zakompliciralo stvari. Jedinke su sada međusobno morale spajati spolne stanice – gamete – kako bi se množile. U cijelom životinjskom carstvu te su se gamete pojavljivale samo u dvije veličine: velike i male. Ovo temeljno proturječje među gametama pruža standardnu biološku definiciju spola: ženke proizvode velika jajašca bogata hranjivim tvarima, a mužjaci male pokretljive spermije. Zvuči kao čista binarna podjela. Ili ipak ne?

"Pa, ne baš. Spol je komplicirana stvar. Drevna mreža gena i spolnih hormona koji međusobno reagiraju te određuju spolove i razlike među njima mogu stvoriti kombinaciju gameta, gonada, genitalija, tijela i ponašanja koja ne uvažava binarna očekivanja. Zbog svega toga raspodjela spolova u dvije deterministički uredno odvojene ladice sve je samo ne jednostavna", naglašava Lucy Cooke.

Gledano potpuno površno, mnogi ljudi spolne organe smatraju jednostavnim pokazateljem spola. Ali problemi nastaju već sa ženkom obične krtice koja vam dubi rupe u vrtu – ona, naime, ima testise. Gonade ženke krtice nazivaju se "ovotestisima". Ovi unutarnji reproduktivni organi sastoje se od tkiva jajnika s jedne strane i tkiva testisa s druge. Strana na kojoj se nalazi tkivo jajnika proizvodi jajašca i širi se tijekom kratke sezone parenja. Međutim, kada se reprodukcijski ciklus završi, tkivo koje proizvodi jajašca se skupi, a tkivo testisa počne se širiti sve dok ustvari ne bude veće od jajnika. Tkivo testisa ženke krtice ispunjeno je Leydigovim stanicama koje proizvode testosteron, ali ne i spermu. Ovaj se spolni steroidni hormon obično povezuje s mužjacima: nabija im mišićnu masu i raspiruje agresiju.  Jednako djeluje i na ženke i daje im evolucijski stečenu prednost pod zemljom: dodatnu snagu za kopanje i pojačanu agresivnost radi obrane mladunčadi i zaliha hrane. Osim toga, daje joj i spolne organe koji se ne razlikuju od muških organa: uvećani klitoris koji se naziva i "falus" ili "penilni klitoris" i vaginu koja se zatvara izvan sezone parenja. Ženka krtice prisiljava nas da se suočimo sa starim pretpostavkama o tome što čini razliku između spolova. Veći dio godine, na razini spolnih organa, gonada i hormona, ženku krtice lako možemo zabunom zamijeniti s mužjakom. Kako onda znamo da je ženka?

Krtica nije nakaza. Deseci životinjskih ženki, od grizlica koje žive u spiljama do divovskih afričkih slonova, odlikuju se dvosmislenom spolnom anatomijom koja se najčešće opisuje falusnim terminima. Kad je Lucy Cooke prvi put vidjela ženku majmuna pauka u Amazoni, pretpostavila je da se radi o mužjaku zbog njezinih impresivnih privjesaka oko spolovila, čija joj se razmetljiva veličina činila prilično opasnom dok je skakala po krošnjama. Primatolozi s kojima je bila u Amazoni ljubazno su je ispravili. Naime, penis mužjaka majmuna pauka nije vidljiv jer ga nose skrivenog u tijelu. Ženke, pak, imaju vrlo upadljiv viseći klitoris, koji se u biološkim krugovima naziva "pseudopenis". 

Spolni organi pjegave hijene, Crocuta crocuta, izazivaju pomutnju još od Aristotela. Drevni prirodoslovci vjerovali su da je hijena hermafrodit zbog stidnica ženki, koje predstavljaju spolno najdvosmislenije organe svih poznatih sisavaca. Ne samo da ženke pjegavih hijena imaju klitoris dug dvadeset centimetara oblikovan i smješten točno kao penis mužjaka, već dobivaju i erekciju. I ženke i mužjaci pjegave hijene međusobno si pokazuju i proučavaju svoje spolne nabrekline tijekom "ceremonije pozdravljanja".

Kruna sve te ženske muškobanjastosti je nešto što izgleda kao upadljivo istaknut par dlakavih testisa. Mošnje su ustvari lažne: hijenine stidne usne su se spojile i napunile masnim tkivom pa sada više nalikuju na muške gonade. To znači da je ženka pjegave hijene jedini sisavac bez vanjskog vaginalnog otvora. Umjesto toga mora mokriti, općiti, pa čak i rađati kroz svoj čudesni višenamjenski klitoris – tako je nastala ta zastarjela glasina o hijenama kao hermafroditima. U novije vrijeme znanstvenici su uočili da su mužjaci i ženke toliko slični da ih se može razlikovati jedino "palpacijom mošnji" – nešto čemu biste, šali se Cooke, zadnjem pribjegli kada pokušavate utvrditi spol životinje poznate po snažnom ugrizu koji lomi kosti.

Ženke pjegavih hijena su usto i agresivnije od mužjaka. Ovi izrazito inteligentni, društveni mesojedi žive u matrilinearnim klanovima koje čini do osamdeset jedinki koje predvodi alfaženka. Mužjaci su uglavnom spol koji obično napušta majčinsku liniju u kojoj su rođeni te predstavljaju najnižu stepenicu u društvu hijena: ponizni izgnanici koji preklinju da budu prihvaćeni i mole hranu i seks.


***


S obzirom na to kako se o spolu podučava – nastavlja dalje Lucy Cooke – bilo bi nam oprošteno kada bismo pretpostavili da se geni odgovorni za stvaranje testisa nalaze na Y kromosomu, a geni za jajnike na X-u. To bi nam bilo od pomoći. No evolucija nije učinila ništa što bi genetičarima olakšalo rad. "Cijeli proces određivanja spolnih organa obuhvaća skupinu od šezdesetak gena koji funkcioniraju poput instrumenata u orkestru. Nisu svi geni koji određuju spol smješteni na spolnim kromosomima, a pogotovo ne na discipliniran i rodno određen način na X-u ili na Y-u. U stvarnosti su nasumično razbacani po cijelom genomu", piše Cooke u knjizi. 

Gen SRY je nešto poput njihova vodiča. Ako je ovaj ključni okidač za određivanje testisa prisutan, onda on ovim genima za određivanje spola daje upute da počnu svirati po notama skale T, kao testisi. Ako SRY-a nema, svirat će po notama skale O, kao ovarij ili jajnik. Dugo su genetičari pretpostavljali da su to zasigurno dvije potpuno odvojene linearne putanje, jedna za mužjake (koju aktivira prisutnost SRY-a) i druga za ženke (koju aktivira odsutnost SRY-a). Međutim, zamisao da bi evolucija stvorila tako uredno binarno rješenje za spolove, nažalost se pokazala kao nadasve naivna.

"Tu sad spol postaje vrlo kompliciran. S izuzetkom SRY-a, ovaj orkestar od šezdeset gena koji određuju spol u osnovi je isti i kod mužjaka i kod ženki. Ti geni mogu kreirati i jajnike i testise, ali koju će spolnu žlijezdu točno proizvesti ovisi o složenoj mreži pregovaranja između gena", otkriva nam Lucy Cooke. Ovaj interno povezani kaos androginih gena objašnjava plastičnu narav spolova. Diskretna odstupanja u izražaju bilo kojeg od isprepletenih zupčanika proizvest će nove varijacije – ustrajnost koja evoluciju pokreće prema naprijed i životinjama omogućuje da se prilagode i istraže izazovna nova okruženja.

Tako dobijemo ženku krtice s testisima. No geni nisu jedini koji utječu na formiranje određenog spola. Kornjače, primjerice, izlaze iz mora i zakapaju jaja u pijesku tropskih plaža. Jaja koja se inkubiraju na temperaturi iznad 31 Celzijev stupanj aktivirat će gene za tvorbu jajnika, dok će ona ispod 27,5 Celzijevih stupnjeva proizvesti testise. Temperature koje se kreću između te dvije krajnje vrijednosti rezultirat će miješanom skupinom malih kornjača muškog i ženskog spola. Toplina je, naglašava Lucy Cooke, samo jedan od nekoliko poznatih stimulansa za određivanje spola. Izlaganje sunčevu svjetlu, parazitarne infekcije, razine pH, salinitet, kvaliteta vode, prehrana, parcijalni tlak kisika, gustoća populacije i društvene okolnosti – koliko jedinki suprotnog spola ima u vašem okruženju – sve to može utjecati na spolnu sudbinu životinje. 


***


"Spol nije unitarna pojava", objašnjava u knjizi nedavno umirovljeni profesor zoologije i psihologije na Sveučilištu Texas David Crews. On je četrdeset godina analizirao mehanizme koji stoje iza određivanja i diferencijacije spola kod pomno odabranih skupina divljih životinja. Dešifrirao je koji su točno geni uključeni u razvoj spolnih žlijezda kod kornjača, poticao guštere trkače bičastog repa iz porodice Teiidae (engl. whiptail lizards) da promijene spol i promatrao kako temperatura inkubacije utječe ne samo na spol, već i na seksualnu privlačnost leopard-gekona.

Prema Crewsu, postoji pet tipova spola: kromosomski, gonadni, hormonalni, morfološki i bihevioralni. Ne moraju se bezuvjetno svi slagati jedan s drugim ili čak ostati nepromijenjeni cijeli život. Ti su spolovi kumulativni i pojavljuju se u prirodi te na njih mogu utjecati geni ili hormoni, kao i okoliš ili čak životno iskustvo životinje. Takva plastičnost omogućuje veliku raznolikost spolova i spolnih izražaja koje vidimo i unutar vrsta i među vrstama. "Varijacija je temeljno tkivo evolucije. Bez varijacije ne možete imati sustav koji evoluira. Stoga je važno da postoji varijacija u spolnim karakteristikama."

Crews je dosta ljutit na promoviranje krutog determinističkog pogleda na spol, koji se fokusira na razlike između spolova, učvršćuje binarnu koncepciju i zanemaruje fantastičnu raznolikost spolnih karakteristika pronađenih u prirodi. Ta je standardna paradigma, prema njegovu mišljenju, jednostavno potrošena. Usredotočena je na sisavce, pretjerano je pojednostavljena i podcjenjuje ulogu estrogena kao spolnog hormona koji organizira i aktivira. "Ženke su podjednako diferencirane [aktivne] kao i mužjaci. Nekoliko sam puta to pokušao istaknuti. Zaključio sam da je spol predaka bio ženski. Mislim da za to ima puno dokaza. Praktički nema sumnje da su se prva bića razmnožavala kloniranjem. Najraniji reproduktivni organizam morao je biti u stanju lijegati jaja, a to je onda ženka."

Crewsova istraživanja procjenjuju da su jedina bića koja su postojala prije šesto do osamsto milijuna godina bile te klonirajuće nesilice jaja. Mužjaci su se na evolucijskoj sceni pojavili tek na počecima razdvajanja spolova, kada su se gamete počele razlikovati po veličini, a Crews računa da se to dogodilo nekih dvjesto pedeset do tristo pedeset milijuna godina poslije. S tim se razilaženjem pojavila i potreba za komplementarnim načinima ponašanja da bi se olakšalo sjedinjavanje gameta različitih veličina; jedinke su morale pronaći jedna drugu, fizički se privlačiti i razmnožavati. Stoga su se razvili dvojni spolni oblici aktivirani androgenima.

"Muškost se razvila kao prilagodba ženskosti", nastavlja Crews. "Kada su se pojavili, mužjaci su imali svrhu omogućiti reprodukciju unutar ženke. Potaknuti i koordinirati neuroendokrinološke procese na kojima se temelji izbacivanje gameta. Mužjaci potiču određen oblik ponašanja."

Ako su mužjaci izvedeni spol koji se razvio iz izvorne ženke, logično je pretpostaviti da u sebi nose evolucijske tragove proizvođača jajašaca. I to je doista tako. Crews je otkrio aktivne ostatke drevne ženskosti u samoj jezgri muškosti: u testisima. "Objavili smo prve mikroskopske snimke koje pokazuju da je testis pun estrogenskih receptora." Ispostavilo se da estrogen, primarno "ženski" spolni steroidni hormon, ima temeljnu ulogu u razvoju muških testisa i sperme. I ne samo da je "ženski" spolni hormon nužan za nastanak testisa i sperme, poznato je i da kod nekih vrsta mužjake potiče na snošaj. Stoga u evanđelju po Crewsu piše: Eva nije nastala od Adamova rebra, bilo je upravo obrnuto. Na početku bijaše ženka i ona je dovela do pojave mužjaka. Iz te alternativne evolucijske perspektive, konačni odgovor na pitanje što je ženka glasi: ona je iskonski spol. Relikvije te prvobitne polagačice jaja postoje u svima nama. I to baca sasvim novo svjetlo na ono kada kažemo da se muškarci povezuju sa ženom u sebi.


***


Ženke svih vrsta nisu oduvijek patološki čedne u očima znanosti. Na začetku zoologije Aristotel je zamijetio da se domaće kokoši rutinski upuštaju u odnos ne samo s jednim pažljivo odabranim mužjakom, već s nekoliko pijetlova. Dvije tisuće godina poslije, Darwin je u knjizi "Podrijetlo čovjeka" obrisao spolnu povijest ženki i silom im nametnuo pojas nevinosti koji im nikako ne pristaje. "U najrazličitijim razredima životinjskog carstva, u sisavaca, ptica, gmazova, riba, kukaca, čak i u rakova, razlike među spolovima gotovo točno slijede ista pravila; mužjaci su gotovo uvijek udvarači." Ženke, pak, "uz vrlo rijetke iznimke, nisu toliko gorljive kao mužjaci. Njima se općenito 'treba udvarati'; one su sramežljive". 

Darwin je zapisao da je skromnost ženke takva da je se "često može vidjeti kako nastoji pobjeći od mužjaka". Premda je, istini za volju, zamijetio da su uloge kod nekolicine vrsta zamijenjene – ženke se natječu, a mužjaci su izbirljivi – Darwin je te pojave smatrao beznačajnim nepravilnostima. Darwin je dosljednost ovih rodnih uloga objasnio time da se sve svodi na temeljne razlike između spermija i jajašaca. Spermiji su pokretni, napomenuo je, a jajašca su manje-više nepomična i upravo u toj suprotnosti leže temelji "aktivne" muškosti i "pasivne" ženstvenosti. Darwinov stereotip o sramežljivoj ženki uklapa se u raširen način razmišljanja razdoblja. Popularne ideologije to dodatno ilustriraju – tvrdilo se da se viktorijanski "kult pravih žena" temelji na znanosti i informacijama koje ona nudi. Od "pravih žena" očekivalo se da budu pobožne, pokorne i zainteresirane jedino za kućanske poslove. Nisu osjećale strast i seks ih nije zanimao, čak ni u braku. Rađanje djece bilo je bračna dužnost koja se obavljala kao dio svetih zavjeta, bez ikakva užitka ili oduševljenja.

Ispostavilo se, međutim, da u životinjskom svijetu postoji velika razlika između društvene i seksualne monogamije. Ptice se vrlo vjerno drže društvene monogamije, a parovi nekih vrsta održavaju cjeloživotnu vezu; međutim, kada je u pitanju seks, to je potpuno druga priča. Prema tvrdnjama ptičjeg biologa Tima Birkheada, profesora bihevioralne ekologije na Sveučilištu u Sheffieldu, ovo je otkriće poljuljalo svijet ornitologije. "Bilo je to najveće otkriće u biologiji ptica u pedeset godina", govori u knjizi. "Darwin je rekao da su ženke monogamne i svi su to sto godina bezuvjetno vjerovali. Čak i kada su neki slučajevi nedvosmisleno upućivali na to da nisu monogamne, ljudi bi rekli da su pogriješili ili bi smislili opravdanje, primjerice da ženka ima problema s ravnotežom hormona. Sve se guralo pod tepih."

Danas znamo da devedeset posto svih ženki ptica redovito opći s više mužjaka pa shodno tome mladunci iz jednog legla mogu potjecati od više očeva. Ženke ptica vrlo su tajnovite u vezi sa svojim "izvanbračnim" aferama. Njihova je varljivost razotkrivena tek primjenom forenzičkih metoda analize DNK, u suradnji sa zoolozima, kako bi se utvrdilo očinstvo nad njihovim jajima. Prva koja je ovu modernu tehnologiju primijenila u istraživanju vjernosti ženka ptica pjevica bila je Patricia Gowaty, genijalna znanstvenica, sada u svojim sedamdesetim godinama, i ugledna bivša profesorica evolucijske biologije na UCLA-u. Gowaty je vatrena feministica. Ovaj nadahnuti detektivski rad jedno joj je od prvih postignuća u karijeri posvećenoj neustrašivom propitivanju onoga što naziva "standardnim modelom" razlika u ponašanju među spolovima. Bilo je to ujedno prvi put da je doživjela ignoriranje etabliranih muških kolega znanstvenika. "Zbog te sam studije pretrpjela brojne napade. Kao da sam nešto otkrila, ali je to nešto uvrijedilo nevjerojatno puno ljudi."

Na jednom od skupova Američkoga ornitološkog društva poznati profesor etologije izrazio je svoju sumnju i rekao Gowaty da su ptice plavice obuhvaćene njezinom studijom sigurno bile "silovane". To je, međutim, fizički nemoguće. Mužjaci ptica pjevica nemaju penis. Oba spola imaju višenamjenski otvor koji se naziva kloaka i služi za prijenos gameta i otpada. Da bi do oplodnje uopće došlo, i mužjak i ženka moraju izokrenuti srednji dio svoje kloake kako bi se međusobno dodirivale, što biolozi nazivaju "poljupcem kloake". To se mora izvesti dok mužjak nesigurno balansira na leđima ženke: ženka može u svakom trenutku prekinuti bilo kakve neželjene seksualne smicalice tako što će jednostavno odletjeti.

Metode ispitivanja DNK rezultirale su opozivom vjernosti i brojnih drugih ženki – od gušterica i zmija do jastoga. Tendencije poliandriji otkrivene su u svim skupinama kralježnjaka, a među beskralješnjacima je poliandrija proglašena pravilom češće nego iznimkom. S druge strane, istinska spolna monogamija – "dok nas smrt ne rastavi" – pokazala se iznimno rijetkom i pronađena je u manje od sedam posto poznatih vrsta.

Primjerice, ženka divlje čimpanze na svijet će donijeti samo pet ili šest mladunaca u cijelom životu, pa ipak će se gorljivo upustiti u šest tisuća ili više kopulacija s više desetaka mužjaka. Za vrijeme ovulacije vjerojatno će pokušati zavesti sve do jednog mužjaka u svojoj zajednici i seksati se trideset do pedeset puta dnevno. Ženke gibraltarskog makakija (Macaca sylvanus) podjednako su pohotne, a zabilježeno je da se jedna ženka seksala barem svakih sedamnaest minuta sa svakim spolno zrelim mužjakom iz svoje skupine (bilo ih je jedanaest). Dokumentirano je kako ženke pavijana iz savane za vrijeme estrusa gnjave mužjake i toliko često od njih zahtijevaju seks da njihovo pohotno nametanje često bude odbijeno.

Možda će vas iznenaditi, ali ženke svih sisavaca imaju klitoris. Kod nekih, kao primjerice kod domaće ovce, klitoris je vrlo malen i diskretan, dok je kod drugih životinja, kao kod pjegave hijene, taj organ vrlo upadljiv i sa svojih dvadeset centimetara dužine nabrekne i iskoči kao penis. Između tih dvaju ekstrema postoji bogato mnoštvo morfoloških raznolikosti. Pitanje mogu li i druge ženke sisavaca iz svojih klitorisa izvući užitak sličan ženskom predmetom je brojnih rasprava, pri čemu muški znanstvenici kažu ne, a velik broj znanstvenica uzvikuje da!

Za početak, dokumentirano je da se većina ženki primata samozadovoljava – i u zoološkim vrtovima i u divljini. Britanska primatologinja Caroline Tutin zabilježila je kako je divlja ženka čimpanze, s nadimkom Gremlin, bila "fascinirana vlastitim genitalijama" pa ih je "trljala predmetima kao što su kamenje i lišće". Ovakva zabava za jednu osobu sugerira da tu sigurno ima i nekog užitka. Jane Goodall također je uočila da se ženke čimpanze igraju sa svojim intimnim dijelovima "i pri tome se tiho smiju". Ženke orangutana pokazivale su svoju spretnost dok su masturbirale jastučićima svojih stopala, a majušne ženke tamarina služile su se svojim repovima ili „mekim površinama“ dok ne bi došle u stanje "nalik na trans". Kanadska antropologinja Frances Burton napomenula je da su kopulacije u prirodnim uvjetima puno kraće – ponekad traju samo nekoliko sekundi. Stoga se razina stimulacije potrebna da se ženku majmuna dovede do orgazma može postići jedino u divljini nakon nekoliko krugova parenja sa stimulacijom koja se akumulira. Primjerice, s nekoliko mužjaka uzastopno. Pored užitka u seksu, svrha ove kopulacije bez začeća je i zametanje tragova očinstva – ako majmuni ne znaju tko je od njih otac, manje će usmrćivati mladunce i istodobno više brinuti o dječici koja mogu ili ne moraju biti njihova. 


***


Matrijarhati u životinjskom svijetu nisu nikakav feministički raj. Često neugodan osjećaj pritajene reproduktivne tiranije manipulira tankom linijom između timskog rada i iskorištavanja. Nigdje to nije tako izraženo kao u kolektivnom životu simpatične televizijske zvijezde, merkata (Suricata suricatta), čije je nasilno totalitarističko društvo donekle u suprotnosti s njihovim preslatkim likom na ekranu, piše Lucy Cooke.

Merkati žive u klanovima s tri do pedeset članova, u kojima jedna dominantna ženka monopolizira osamdeset posto uzgoja mladunaca. Ostatak klana – njezine rođakinje, potomci i nekoliko mužjaka putnika – pomaže joj u obrani teritorija, obavlja stražarske dužnosti, održava jazbinu, čuva djecu, pa čak i doji njezine mladunce. Takav oblik podjele rada, gdje se samo malobrojne jedinke smiju razmnožavati, a ostatak skupine im pomaže, u znanosti je poznat pod nazivom "suradnički odgoj". Prividno prijateljstvo među merkatima ne postiže se ugodnom suradnjom, već prije otvorenom tiranijom. Društvo merkata temelji se na nemilosrdnoj reproduktivnoj konkurenciji blisko srodnih ženki koje u trudnoći spremno ubijaju i jedu mladunce druge ženke. Ta navika jedenja djece pod kontrolom je svemoćne dominantne ženke koja nimalo ne tolerira razmnožavanje sebi podređenih jedinki. Njezin je cilj spriječiti da bilo koja od njezinih rođakinja dobije mlade za vrijeme njezine vladavine i natjerati ih da se umjesto toga brinu o njezinoj djeci. Tako eliminira neželjenu konkurenciju svojim mladuncima i štiti ih od toga da budu pojedeni.

Kraljice suradničkog života su, naravno, društveni kukci – sve vrste termita i mrava, kao i neke ose i pčele – čija su društva čudo prokreativnog totalitarizma. Samo jedna od nekoliko desetaka tisuća ženki uopće dobije priliku postati majka. One koje je dobiju mogu biti izvrsno produktivne jer im je lijeganje jaja jedini posao. To rade u sigurnosti svoje vlastite kraljevske odaje uz pomoć, podršku i zaštitu cijelih kasta sterilnih radnika i vojnika.

Ovaj su sustav do krajnosti usavršili termiti, koji suradnički žive još od ranog jurskog razdoblja, prije nekih sto pedeset milijuna godina, kada su dinosauri hodali zemljom. Pripadnici vrste Macrotermes bellicosus ne samo da uzgajaju gljivice već i grade brežuljke visoke i do devet metara, s kontroliranom razinom vlage i temperature, u savanama zapadne Afrike. U središtu tih brežuljaka je kraljevska odaja. Za razliku od mrava i pčela, u njoj žive i kraljica i kralj, koji se s njom pari doživotno. Kod mnogih vrsta, kraljica (matica) nabuja i pretvori se u monstruozni stroj za lijeganje jaja. Njezin trbuh nabrekne više od tisuću puta i izgleda poput voštano bijele kobasice duge desetak centimetara. Cijela legija radnika mora je hraniti i čistiti njezino gigantsko tijelo nalik na crva, kako bi ona mogla svaki atom svoje energije usmjeriti na istiskivanje jednog jajašca otprilike svake tri sekunde, cijeli dan, i tako do dvadeset godina. S više od dvadeset tisuća jajašaca na dan, matica teoretski može proizvesti sto četrdeset šest milijuna termita tijekom života, što je čini u reproduktivnom smislu najuspješnijom kopnenom životinjom na svijetu.

Postoje, naravno, i životinjske vrste koje prakticiraju liberalniji seks. Dok su čimpanze patrijarhalne i ratoborne, bonobe su matrijarhalne i miroljubive, a seksualni život im je kreativan i nesputan. Mužjaci uživaju u druženju i „mačevanju penisima“, što znači da se međusobno trljaju "mačevima" dok zajedno vise s grane. Kod ženki je najučestalija i najdraža seksualna aktivnost G-G trljanje (skraćeno za genito-genitalno trljanje), koja će im biti draža od seksa s mužjakom ako im se obje mogućnosti ponude istovremeno. Nema bonoba koji su isključivo heteroseksualni ili homoseksualni. Svi su biseksualni. Bonobe se, pored toga, prodorno gledaju u oči, strastveno se ljube jezikom, prakticiraju oralni seks, pa čak i izrađuju igračke za seks.

I orke imaju liberalan pristup seksu. "U biti se svi seksaju sa svima", govori u knjizi dr. Deborah Giles iz organizacije Wild Orca. Nije neobično da sinovi adolescenti svoje prvo seksualno iskustvo imaju sa svojim majkama ili starijim matronama. Poznato je da se mužjaci upuštaju u "mačevanje" s drugim mužjacima. Nije još jasno rade li to kako bi naučili baratati svojim spolnim organima dugim sto osamdeset centimetara i svladali izazovnu vještinu četverodimenzionalnog seksa u vodi, ili im to jednostavno pričinjava zadovoljstvo. Ali ono što jest jasno je da to sasvim sigurno nisu ženke. Ženke orke koje su ušle u menopauzu vode vrlo aktivan seksualni život i često ih se može vidjeti kako mlade mužjake pozivaju na seks.


***


U životinjskom carstvu nalazimo širok raspon različitih spolnih varijacija, pri čemu su zastupljeni svi oblici koje uopće možemo zamisliti i mnogi koje vjerojatno ni u najluđim maštarijama ne bismo mogli zamisliti. Jedna od najistaknutijih znanstvenika koji promiču vrijednost proučavanja sve te predivne raznolikosti je teoretičarka ekologije, doktorica Joan Roughgarden, koja je u svojoj knjizi "Dugine boje evolucije" (Evolution’s Rainbow), objavljenoj 2004., prva dokumentirala i dešifrirala dobar dio te raznolikosti.Ona je Lucy Cooke ispričala priče o nematodama, hermafroditskim oblim crvima, koji se razmnožavaju "samooplođivanjem" (da, i to postoji), o homoseksualnim zajednicama mačo američkih muflona i interseksualnim medvjedima koji rađaju kroz vrh svojeg "penisa".

"Potiskivanjem cjelovite priče o rodu i seksualnosti niječe različitim ljudima njihovo pravo da se osjećaju usklađeno s prirodom", tvrdi ona. "Istinita priča o prirodi duboko osnažuje ljude manjinskih rodnih i spolnih izričaja."

Prema njezinu mišljenju, homoseksualno ponašanje među životinjama evoluiralo je kao "društveno-inkluzivna osobina". Kao što heteroseksualni odnosi nisu uvijek motivirani isključivo razmnožavanjem, tako i istospolni odnosi mogu imati mnoge socio-seksualne svrhe koje padaju izvan okvira izvorne Darwinove teorije. Među mužjacima dupina seks se smatra sredstvom pregovaranja o dominaciji. Među ženkama makakija seks potiče pomirenje nakon sukoba. Za mužjake maslinastih pavijana je uzajamno diranje osjetljivih dijelova tijela izraz uzajamnog povjerenja, koje potiče suradnju, kao što članovi bande "polažu zakletvu". 

Postoji puno različitih teorija o neposrednom uzroku istospolnog ponašanja među životinjama koje uključuju genetiku, razvoj i životni tijek. Najnovija istraživanja rasprostranjene pojave istospolnog ponašanja kod životinja dovela su do zaključka da ne postoji samo jedan razlog ili djelovanje i da se takvo ponašanje može shvatiti samo kao raznovrsni zbir pojava s različitim uzrocima. S evolucijskog gledišta, u studiji provedenoj 2019. iznesena je hipoteza da je na samim začecima seksa spolni nagon naših predaka možda bio bez diskriminacije i usmjeren prema svim spolovima. Taj suptilni pomak perspektive briše svaki oblik "evolucijske zagonetke" u vezi s prisutnošću istospolnog seksualnog ponašanja. U cijelom je životinjskom carstvu istospolna seksualna aktivnost stoga jednako normalna i očekivana kao heteroseksualna.

Dodatno, kod nekih vrsta mužjaci i ženke poprimaju različite spolne oblike i identitete, za koje Roughgarden tvrdi da bi se trebali smatrati različitim rodovima. Većina biologa odbija ovaj ljudski kulturalni i psihološki koncept primijeniti na životinjsko carstvo. Međutim, u Roughgardeninoj knjizi, rod je kod životinja drugačije okarakteriziran, što ona definira kao "izgled, ponašanje i životnu povijest tijela sa spolnim obilježjima". U knjizi "Dugine boje evolucije" Roughgarden navodi mnoge vrste – od lososa do vrabaca – za koje smatra da imaju tri, četiri ili pet zasebnih rodova; to su, dakle, životinje koje pripadaju istom biološkom spolu, ali različito izgledaju i iskazuju različito spolno ponašanje.

Uzmimo za primjer plavoglavu usnjaču (Thalassoma bifasciatum) – šarenu hermafroditnu ribu za koju Roughgarden smatra da ima tri roda. Jedan od njih rađa se kao mužjak i ostaje mužjak cijelog života, drugi se rađa kao ženka i ostaje ženka. Treći započinje život kao ženka, ali se poslije mijenja u mužjaka. Ti su mužjaci znatno veći od onih koji su rođeni kao mužjaci. Oni agresivno čuvaju teritorij i ženke. Manji, nepromijenjeni mužjaci uspjeh u seksu postižu sklapanjem saveza i timskim radom na pronalasku partnerica.

Ako ronite oko grebena, četvrtina riba koje ćete susresti vjerojatno serijski mijenjaju spol. Plavoglava usnjača samo je jedna od mnogih riba duginih boja na koraljnom grebenu koje u odrasloj dobi prolaze prirodnu promjenu spola. Poznati kao sekvencijski hermafroditi, ove ribe život započinju kao pripadnici jednog spola i onda ih na promjenu potakne neki društveni razlog, kao što je gubitak dominantne jedinke ili relativna raspoloživost suprotnog spola.

Za neke, primjerice za šarenu ribu papagaja, promjena je trajna – jednom kada se promjena dogodi, do kraja života ostaju toga spola. Drugi su pak fleksibilne spolnosti i tijekom života mogu više puta mijenjati spol. To je vrlo praktično ako, poput koraljnih glavoča, živite u pukotini i ne da vam se baš izlaziti jer se bojite da vas ne pojedu. Ako u nekom trenutku naiđe drugi glavoč, uvijek se možete pariti, bez obzira na to kojeg je spola, tako što ćete jednostavno zamijeniti gonade i prilagoditi se novom partneru ili partnerici. Neke od tih riba mogu mijenjati spol zapanjujuće učestalo. Poznato je da Serranus tortugarum, neonski plava karipska riba veličine vašeg palca, mijenja spol i do dvadeset puta dnevno. Ove ribe to ne rade kako bi se seksale bez obaveza s kim stignu; upravo suprotno – promjena spola njihov je recept za uspješnu vezu. Poznate su po tome što su neuobičajeno vjerne svojim partnerima i smatraju se više ili manje monogamnima. Njihove navike promjene spola koordinirane su s njihovim dugoročnim partnerima. Istraživači vjeruju da smjenjivanjem u polaganju jaja, koja su veća i čija proizvodnja iziskuje više energije od sperme, održavaju jednakost reproduktivnih napora i ulaganja. Svaka riba oplodi onoliko jaja koliko ih proizvede. To dokazuje da čak i kao riba u vezi dobijete onoliko koliko dajete.

Većina riba koje mijenjaju spol su protoginozne – to znači da život započinju kao ženke i kasnije postaju mužjaci. Ima, međutim, i nekoliko protandroznih vrsta, koje rade obrnuto. Riba klaun, poznata i kao anemona (iz potporodice Amphiprioninae), jedna je od rijetkih koja se rađa kao mužjak i istraživačima pruža jedinstvenu priliku da prouče mehanizam po kojem nastaje ženka. Ove male dvobojne ribe postigle su svjetsku slavu kao zvijezde filma "Potraga za Nemom". Animirani film iz produkcije Disney, koji je ostvario velik uspjeh, priča dirljivu priču o mladom mužjaku ribe klauna (Nemo) kojemu je barakuda ubila mamu i koji se upušta u nevjerojatnu pustolovinu da bi se na kraju ponovno susreo sa svojim brižnim ocem (Marlin). 

Nije potrebno posebno naglašavati da si film uzima prilično veliku umjetničku slobodu u odnosu na stvarni život ribe klauna. Ovi monogamni stanovnici koraljnog grebena zasnivaju zajednički dom unutar vlasulje, čiji bodljikavi krakovi pružaju zaštitu ribljem paru i njihovim jajima. Ratoborna ženka vodi glavnu riječ u toj vezi – njezin je posao braniti teritorij dok se mužjak brine o jajima. Ove ribe žive iznenađujuće dugo – i do trideset godina – unutar iste vlasulje, često s nekoliko mladih mužjaka. Ako ženka nestane, recimo ako je zgrabi barakuda, mužjak će se preobraziti u novu dominantnu ženku, a jedan od mladih mužjaka sazret će u njezina novog partnera.Biološki točna verzija ovoga uspješnog filma stoga bi izgledala nešto drugačije: Nemov otac, Marlin, pretvorio bi se u ženku i počeo se seksati sa svojim sinom, što tom obiteljskom filmu kod Disneyjeve konzervativne publike baš i ne bi priskrbilo veliku popularnost.

Lucy Cooke u svojoj nas knjizi upoznaje s desecima ženki koje prkose Darwinovim krutim binarnim stereotipima. "Od tih smo ženki naučili da spol nije ni statična ni deterministička značajka, već dinamična i fleksibilna, baš kao i bilo koja druga, a koju oblikuje svojstvena interakcija zajedničkih gena s okolišem te je dalje klešu razvojna i životna povijest životinje u kombinaciji s igricom slučaja. Umjesto da o spolovima razmišljamo kao o potpuno različitim biološkim cjelinama, trebamo ih promatrati kao pripadnike iste vrste, s fluidnim, komplementarnim razlikama u određenim biološkim i fiziološkim procesima povezanim s razmnožavanjem, ali inače su manje-više jednaki. Došlo je vrijeme da odbacimo štetna i, iskreno rečeno, zabludjela binarna očekivanja jer žensko iskustvo u prirodi postoji u bezrodnom kontinuumu: promjenjivo je, izrazito je sposobno poprimiti novi oblik i odbija se pokoriti arhaičnim klasifikacijama. Prihvaćanjem ove činjenice možemo samo obogatiti svoje shvaćanje prirodnog svijeta i kao ljudi ojačati empatiju jedni prema drugima. Ustrajanje na tvrdoglavom vjerovanju u zastarjele spolne razlike služi samo za poticanje nerealnih očekivanja od žena i muškaraca, raspirivanje loših odnosa među spolovima i podupiranje spolne nejednakosti."

Podijeli na Facebook