Piše Tanja Tolić
Finska umjetnica Tove Jansson bila je, recimo, nešto poput naše Ivane Brlić-Mažuranić. Recimo, jer to kako Finska tretira majku Moomina, malih bijelih trolova o kojima je napisala niz knjiga, ne može se usporediti sa statusom majke Domaćih – ona je, kao i oni, negdje u zapećku hrvatske kulture. Najplodnija hrvatska spisateljica za djecu ima kuću-muzej, Tove Jansson ima sve ostalo. Tko je bila Tove – hrvatskim čitateljima, osim o knjigama o Moominima koje je na hrvatskom objavilo nekoliko nakladnika, poznatoj i po romanu "Knjiga o ljetu" po kojem je u ZKM-u napravljena istoimena predstava – imali smo prilike saznati i prošli tjedan u sklopu 16. Vox Feminae Festivala. Besplatan filmski program u kinu Tuškanac ove je godine bio posvećen poziciji žene kroz teme poput užitka, umjetnosti i (ne)majčinstva, a u sklopu njega je prikazan i igrani film "Tove" (2020), djelo nagrađivane scenaristice i režiserke Zaide Bergroth.
"Tove" je prvi igrani film o životu ove spisateljice, slikarice, ilustratorice i autorice stripova rođene 1914. u Helsinkiju u umjetničkoj obitelji švedsko-finskog porijekla. Njezin otac Viktor Jansson bio je poznati kipar, majka Signe Hammarsten-Jansson bila je pak najpoznatija švedska ilustratorica svog vremena, a u tri desetljeća rada je, između ostalog, "potpisala" i oko 200 švedskih poštanskih marki. Prikazom obiteljskog života počinje i film: Tove zarana pokazuje umjetnička nagnuća, već s trinaest godina objavila je prvu knjigu – "Sara i Pelle i hobotnica vodene nimfe", no prvi kadrovi filma u fokus odmah postavljaju sukob između oca i kćeri: on je potiče da se bavi ozbiljnom umjetnošću, da slika umjesto što crtka.
Tove je, inače, kasnije u životu otkrila da je prvog Moomina nacrtala nakon svađe oko filozofa Immanuela Kanta s jednim od dvojice braće (stariji Per Olov bio je fotograf, mlađi Lars bio je crtač, od 1961. do 1974. crtao je i strip o Moominima). Nacrtala je, priznala je, na zid zahoda najružnije stvorenje koje postoji i ispod njega napisala "Kant".
Film Zaide Bergroth, međutim, ne usredotočuje se toliko na Janssoničinu umjetničku karijeru, koliko na njezin ljubavni život. To mu je ujedno glavna i jedina mana, jer ako ne znate ništa o Tove Jansson, iz filma nećete uspjeti dohvatiti blistavost njezina život i važnost za finsku kulturu. Glavnina radnja zgusnuta je u poraće, nakon Drugog svjetskog rata. Tove (Alma Pöysti) tada je samo slikarica, ne osobito uspješna, a na jednoj zabavi upoznaje oženjenog socijalističkog filozofa Atosa Wirtanen (Shanti Roney) i s njim se upušta u ljubavnu vezu.
Govorimo o Finskoj, i u to vrijeme netipično liberalnoj zemlji, pa se nitko u ovom ljubavnom trokutu ne ljuti: jedino što Tove ljubazno zahtijeva od Atosove supruge jest da ne zove prerano kad prespava kod nje. Atos će Tove osigurati i prvi posao: u ljevičarskom listu Ny Tid od listopada 1947. objavljivat će prvi strip o Moominima. Trokut će se ubrzo pretvoriti u četverokut kad Tove upozna i zaljubi se u udanu kazališnu redateljicu Vivicu Bandler (Krista Kosonen). Kao dodatak finskoj otvorenosti – Bandler je u suradnji sa suprugom prve tri knjige o Moominima prevela na njemački.
Većina zapleta filma prati tajnu i turbulentnu ljubavnu vezu dviju žena: Vivica će se – ne otkrivam ništa jer je to poznato – odlučiti za supruga, a Toveino srce će uskoro osvojiti grafička umjetnica Tuulikki Pietilä (Joanna Haartti), s kojom će ostati do kraja njezina života, više od pedeset godina. Tu ujedno i prestaje finska tolerancija: iako su Janssoni bili vrlo privržena obitelj i u potpunosti su prihvaćali Toveinu lezbijsku vezu, homoseksualnost je u Finskoj sve do 1971. bila ilegalna, a do 1981. se klasificirala i kao bolest. Danas, naravno, više nije tako, Finska otvoreno slavi svoju queer umjetnicu.
Film "Tove" prvenstveno nosi glumica Alma Pöysti, kojoj je ovo prva velika filmska uloga. Pöysti i fizički nevjerojatno nalikuje Tove Jansson, energično je utjelovila njezinu kreativnost i temperament, čemu svjedočimo na kraju filma gledajući arhivski isječak obiteljskog filma u kojem Tove strastveno pleše.
* Tekst je originalno objavljen u magazinu Globus.
Podijeli na Facebook
