Piše Nataša Govedić
Uzimajući u obzir da pjesnici s pjesnicima skupa stanuju i prometuju, oblikujući suučesništvo stiha, počet ću razgovor o Telećanove Tri daljine (Profil, 2025.) pjesmom Lewa Welcha, u vlastitu pokušaju prijevoda:
[vidio sam da sam]
vidio sam da sam
prsten od kosti
u čistoj bujici
sveštva
i zakleo sam se da ću
ostati u otvorenosti
svemu što kroz mene
roni
jer kost u prstenu
ujedno je i tvar
od koje zvono
zvoni
Iznimno malo putopisa ima ovu kvalitetu otvorenosti, zvona, o kojoj govori Lew Welch (inače osoba koja je u jednom trenutku svoje biografije nestala u voljenim planinama, doslovce ostavivši kratku poruku da napušta prethodno ustoličeni život u korist lutanja). Najčešće je putopisac osoba koja u putovanju traži i nalazi sebe; vlastitu preispisanost. Kontakt s razlikom onoga što susreće na putu zbog toga je svjesno ili nesvjesno minimaliziran, sentimentaliziran, prebrisan. “Prsten sveštva” pretvoren je u oval zrcala. Dinko Telećan, međutim, putuje jer pristaje na tuđinstvo. Na nepoznanice triju daljina. To nisu samo prazne stranice kroz koje polako prolaze Vijetnam, Argentina i Maroko, nego i procesi komadanja stare odjeće jastva; njezina ostavljanja po putu. Možemo ga usporediti s vrhunskim prevodiocem koji ne prevodi da bi u sebe strpao tuđi tekst, samim time poništivši ono što se opire poznatom, nego je riječ o prevodiocu koji uživa upravo u neprevodivosti ili stranosti originala. Naravno, tu je zvon najjači. Kako veli Dinko:
Ledenjak Martial Ushuaiji je otprilike ono što je Zagrebu Sljeme, uza sve razlike u klimi i otvorenosti pogleda: s nogama u snijegu gledaš luku, more, čileanski otok Navarino gdje su nekad gorjele one vatre, i zato bi možda bolja bila usporedba s vrhovima Velebita zimi, ali ima nešto u takvim usporedbama glupo i nedostojno i nepravedno, jer se sve svodi na isto i poznato, i sve veliko odmjerava se spram maloga, a znamo kojeg su to duhovnog sklopa sastojci.
Procesi suprotni homogenizaciji, procesi otvaranja "viškovima" i nedohvatima percepcije, procesi guljenja sa sebe opne ranije poznatih okoliša i njihovih standardiziranih opažanja i opisivanja, sve vodi pjesnika prema potrebi da za svaku "daljinu" stvori i novu vrstu jezika, senzualnog, koliko i senzornog. Vijetnam je tako doslovce bujica senzacija, zabilježena u tekstu kao neprekidna rečenica koja se ne može obuzdati, otrgla se ideji točke. Osim toga, u Vijetnamu je pjesnik sav "u ustima". Piše ustima. Citiram:
Prašnjavi tragovi vode od obesvećenja do obesvećenja i od svetišta do svetišta, mjesta na kojima ulična buka odjednom blaženo zamre, temperatura se spusti, a u zasjenjenoj, prigušenoj unutrašnjosti tih mjesta katkad se raspozna Konfucije, katkad Buddha, katkad niz praznih krletaka obješenih u sjeni, katkad ništa poznato, i od svih tih koraka nastupi glad, i još mnogo već prilično težih koraka vodi do jednog od onih sasvim neuglednih mjesta na koja sasvim rijetko svraćaju turisti i na kojima vrijedi čekati na mjesto na plastičnoj stoličici za aluminijskim stolićem na pločniku ili u skučenoj unutrašnjosti, engleski rečeno rupi u zidu; služe se samo dva jela, a jedno od njih je moje novo najdraže jelo na svijetu, barem u toj konkretnoj izvedbi, dakle bún ch, majstorija koja nadmašuje čak i s razlogom čuveni ph, jelo u kojemu je cijeli svijet i stoga mu nikad ništa ne treba dodati, i slano i ljuto i kiselo i slatko i ono peto su tu, i čvrsto i tekuće, i Jin i Jang, i milo i drago, i uzlazni i silazni ton, i rižini rezanci i meso i juha i riblji umak i obilje mirisnog, jarko zelenog bilja na limenom pladnju, a opet ničeg previše, ništa nije prenaglašeno i sve je na mjestu, i ne treba, ako ćemo pravo, više nikad jesti ništa drugo osim bún ch, koji se sliježe u stomaku u sobi u kojoj se povazdan čuje kukurikanje nekog od pijetlova što ih prodaju dolje, pod prozorom, na ulici, među inim živim i neživim životinjama, nanizanim i nagomilanim na uvijek mokrom pločniku, u sobi čiji je broj za jedan veći od 666, dakle za korak sam dalje od Zvijeri, kao car Ly Thai To kojemu je s neba bio poslan čarobni mač da otjera kineske zavojevače, mač koji je potom zgrabila zlatna kornjača i s njime nestala u jezeru da ga vrati nebeskim vlasnicima, jer je na dnu ono što je na vrhu, jer je gore ono što je i dolje, i zato ime tog jezera, čija je površina noću obasjana crvenim svjetlom mostića koji vodi do svetišta na jezerskom otočiću, znači “Jezero vraćenog mača”; i u njegovoj blizini, nakon svih tih koraka, hoću i ono što inače neću, dakle popiti pivo, to ogavno barbarsko piće, baš hoću, sjedeći na plavoj stoličici za barbarske patuljke…
Argentina je, pak, pisana plućima i dahom, usponima, pogledom prema gore, okretanjem prema planinskom lancu, divljenjem kondorovim krugovima, plutanjem na visinskom zraku kao na novom, zračnom kontinentu. Telećan:
Ne izdržavši, nazuvam odmah gojzerice i krećem stazom između tamnih stijena i stabalaca lenga i ñire prema uzvisini iznad rijeke Fitz Roy i ispresijecanih ledenjaka. A s nje se napokon, u punom sjaju, nakon niza djelomičnih vizura, pokaže on: Cerro Torre, bijela piramida koja me neodoljivo podsjeti baš na Everest. I frcnu mi suze od te silne pojave, i još ih frcne kad ugledam kondora koji polako kruži oko tog tritisućnjaka koji imponira kao osamtisućnjak, i teško mi je vjerovati da su te suze kulturno i povijesno i ne znam kako uvjetovane, kao što u pametnim knjigama čitam da jesu. Na povratku gledam dva krupna zeca kako se natjeravaju među grmovima i bivam skoro pa sretan.
(…)
i staza je u posljednjih sat vremena strma i gruba, i pojavljuju se prve plohe snijega, mokrog, zrnatog, mekog, pljackavo svijetlosmeđe blato i onda još snijega, sve bjeljeg, i onda sve sami snijeg, osim na sivim okomicama na koje se snijeg ne može nahvatati, i onda onaj najstrmiji, zadnji dio, na kojemu ljudi sopću uvis ustremljenih pogleda dok ih nosi sretno iščekivanje, evo sad će, tu je, on kojeg su cijelo vrijeme gledali i veličinu mu i lijepost slutili sada će se sav pokazati, i pokazuje se, svlači se obasjan u tom rijetkom, sretnom danu, sur u svojoj stjenovitosti i bijel u svojoj baš ničim okaljanoj snjegovitosti, tornjevit i vrletan, sa svojom nazupčanom pratnjom i dakako kondorom, glasnikom bogova koji je napravio počasni krug oko njega, da se na ovakav dan i to veličanstvo ukaže u zraku, da baš ništa ne pofali osim nje koja ne hoda ovdje uz mene i s kojom sada ne dijelim uzdisaje, u blagoslovljeno obasjanom zraku oko njega, Fitz Roya.
Dinko Telećan
Hispanoamerički kontinent je i prostor uranjanja u obiteljsku biografiju, u očevu romansu, pod kojom ne mislim samo na tatino prisno dijeljenje jastuka s jezikom i kulturom Argentine (posebno fantastičnim knjižarama i antikvarijatima Buenos Airesa), nego i s čileanskom protagonisticom tatine osobne ljubavne priče. Čileanska dama za kojom tata gine posve je slučajno ostala daleko od svog jednako strastveno odabranog mladog hrvatskog partnera. I upravo je jedna stara romeoiđulijetanska spletka, odigrana kao nepremostiva daljina mladih ljubavnika, slomila “prsten od kosti” i dovela najprije do dvostrukog žalovanja, a onda i do “utješnog” susreta autorovih roditelja, koji rezultira rođenjem Dinka Telećana. Pa ipak, odlazak u zemlju tatine životne ljubavi i možda svoje vlastite nesuđene hispanoameričke mame Dinko opisuje i kao novo zacjeljenje prstena, točnije kao put koji potvrđuje da su duboke veze također zvon koji nikada ne prestaje.
I kao što je Vijetnam u ustima, a Argentina u dahu i disanju i svojevrsnom lebdenju nad visoravnima, tako je Maroko u ušima, u slušanju: pripovijedanja, drevnih arapskih instrumenata, ali najviše od svega pustinje i njezine osobite vatrene, užarene tišine. Telećan:
Suhoća. Je li to ono što me mami u ovakve krajeve i zadržava me u njima? I zašto? Odsustvo vlage: kad ništa ne trune, kad nema gnjileža i kvarenja i propadanja i ljepljivosti, to je to. Raj je tamo gdje nema plijesni, rekao je, mislim, jedan perzijski pjesnik. A ako i nije to rekao, trebao je reći. Voda je život i život je voda, da, ali voda znači i otjecanje, raspadanje, rastakanje. I ovaj ovdje pijesak nije nepropadljiv, naravno, i stijena se mrvi i rastvara se i nestaje. Ni sama vatra, ma što Heraklit, davno prije perzijskog pjesnika, mislio o tome, ta vatra koja sve sažiže i isušuje i pročišćuje i stvara pustinju, nije vječna. Što dakle? Privid vječnosti i nepropadljivosti? Tolika blizina onom krajnjem, tom zamišljenom destilatu, na kraju svih stvari iskovanom zlatu, toj neuništivosti, bijelom usijanju, da propast biva već jedva pojmljiva i osjećaš kako nema dalje, odnosno nema bliže, naime nema ničeg daljeg od ciklusa rađanja i umiranja, nema ničega bližeg vječnom, tom vječnom kojemu samo tim svojim vatrenim dijelom stremiš, a zapravo pred njim strepiš kao mrav pred lavinom, kao osamljeno govedo pred vulkanom.
Time dolazimo do komparativnog momenta koji mi je kritički važno uspostaviti: postoje samo još dva teksta koja poznajem, a koji imaju snagu i rafiniranost Telećanova putopisa. Oba su djela japanskih autora. Prvi je napisao Matsuo Bashō u 17. stoljeću; riječ je o tekstu Uska staza prema dalekom sjeveru. Drugi je Jastuk od trave, autora Natsume Sosekija iz 1906. godine. U oba teksta, putovanje je opažanje svijeta ispred onoga što ja-već-jesam. Prazna stranica ostaje “slobodni prostor” (neispisanost) čak i kad je punim rečenicama. U literarnom smislu, putnikov trag je nestabilna forma između esejistike, proze i poezije. Pritom mijena koja zanima Bashōa, Sosekija i Telećana nije građevinska zamjena stare, izlizane daska "mog broda" (Argosa) koja će na putovanju biti nadomještena svježe odrezanom i ispoliranom daskom, istom takvom kakvu smo imali na početku.
Dinko Telećan (Autor crteža: An Nguyen)
Ne, ne, ne: Bashō, Soseki i Telećan dopuštaju da brod od dasaka kojim smo krenuli na putovanje bude zamijenjen tuđinstvom. Džunglom, oblakom ili dinom. Susrećemo se s naratorima koji mogu izdržati radikalnu transformaciju, kao da je u pitanju poetska metafora. Začudnost prostora čak dovodi do njegova novog imenovanja. Bashō: "Prvog dana četvrtog mjeseca popeo sam se na planinu Dvije Divljine, koje je tako nazvao Kukai, pozvan posvetiti hram. Možda je vidio tisuću godina u budućnost, isti ovaj hram pod svetim nebom. Njegovo suosjećanje zauvijek sipi u svih osam smjerova, mirno padajući na sva četiri ljudska staleža". I Telećan ima svoje literarne sugovornike, pjesnike koje prevodi i uvodi u tekst putopisa kao suputnike. Alejandra Pizarnik, Julio Cortázar, Yunus Emre. I oni su mnogo više "sipljenje u osam smjerova", nego putni citati. Stranost uvijek iznova odnosi pobjedu, donoseći Telećanu istinski teror i užitak; zbog kojih i kreće na put. Kako veli Basho, "imaginacija i sjemenka riže rađaju se iz iste neizvjesnosti".
Tri daljine su i tekst kružne dramaturgije čitanja. Iako smo prošli s pjesnikom zadane zemlje, osjećamo da ćemo uskoro opet krenuti ispočetka, jer je tekst jednako "živo mjesto" kao i sami prostori u kojima boravi: jednima i drugima želimo se vraćati. To nas navodi na pitanje što je u stvari putopis. Cirkularna meditacija? Ali to je svaki majstorski tekst. Iz perspektive kolonijalnih studija, putopis je od rimskih vremena do kraja devetnaestog stoljeća bio način Europljana da apropriraju i "egzotiziraju" ne-europsko i da različitim orijentalizacijama potvrde svoju imperijalističku "premoć" nad udaljenim kulturama, jezikom arogancije čak prozvanih "primitivnima".
U dvadesetom stoljeću, međutim, putopis postaje "dragovoljno prljava", heterogena kronika interkulturalne sadašnjice ili način na koji bilježimo susrete između različitih načina postojanja, znajući da zapravo nemamo pojma jedni o drugima i da je za početak potreban interes i pristanak na međusobno učenje. 1977. godine objavljen je putopis Brucea Chatwing U Patagoniji, koji spaja eksperimentalnu prozu, memoaristiku, humorne i analitički fundirane povijesno-analitičke dionice proze u vrstu teksta koju zapravo piše i Telećan u svom putopisu: riječ je o prisnoj suradnji etnografije i autobiografije, kroz koje shvaćamo da istovremeni spoj i unutarnjeg i vanjskog kretanja stvara i jake proboje "ograničenog", granicama sputanog mišljenja.
U knjizi Iana Chambersa Travellers’s Tales: Narratives of Home and Displacement (1994) susrećemo upravo ovu telećansku etiku putovanja: napustiti bilo turistička bilo carinska poimanja mjesta, njihove politički isključive identitarne čvorove, geometriju onoga što se konvencionalno smatra bilo "našim" bilo "tuđim", ideju centra nasuprot periferije, povijesne razgraničenosti koje su tobože nepremostive. Umjesto toga, prepustiti se protugraničnosti. Dinko:
Kada ti je od nastambe u kojoj su ti krevet i radni stol potrebno tek četvrt sata da se nađeš tamo gdje pod štedrim suncem na vidiku više nema ni slutnje ljudskog obitavanja i djelovanja, čak ni u vidu onih opisanih tragova i otpadaka... Kad se zatim popneš na pješčanu krestu duž koje su nanizane glatke bazaltne stijene, pa kad staneš i počneš kružiti oko svoje osi i blago širiti ruke, i iz tijela ti polako nestaje težina, hlape tamne tekućine, i u tebi se stane širiti osjećaj koji ne znaš imenovati drugačije nego kao slobodu, ne svoju slobodu, nego slobodu naprosto, i onda stiže onaj sljedeći, ključni trenutak, koji je zapravo prvi, vajkadašnji, kada prestaju i imenovanje svake vrste i svaka potreba za njim, kada prestaju i sumnja i odsustvo sumnje, i misao i odsustvo misli... ne ushit, ne ekstaza, ne zanos, nego samo, golo, čisto, do kosti jednostavno jest, jestvujuće jest. I tada se otvori, sine – ne meni, tebi, nekome, nego naprosto sine – da netko ili nešto što se može, ako se još hoće ikako nazivati, nazvati bogom ili Bogom, da je to biće ono najjednostavnije, najdjetinjastije dijete u kojemu nema sjene i koje ne baca sjenu i koje ne zna za sjenu, za skriveno, za zatajeno, i tada, u tom času koji nije čas jer već oduvijek jest i bijaše da bude, bivaš baš to dijete, biva bog, ono tek rođeno iz kojega sve se rađa, i ono kaže ne govoreći: anal-aqq, ja sam bog, ili ja sam istina, kaže pješčanim ustima tu dječju herezu, herezu u kojoj je ja tako malo da je sve, u kojoj pustinja gleda samu sebe u svojem iskonski jednostavnom beskraju. Nikakva mistika, već ono osnovno, prvotno, elementarno, pred čime se muca ili šuti ili piše tako da se ruka koja je maločas gladila zaprepašćujuću pustinjsku biljku plavih cvjetova koja je procvala ne vidjevši ni kapi kiše barem od lani, da se ta ruka pusti da sama piše, pa što bude, ako uopće treba biti. Oko se oštri, sluh se oštri, metafore odnosi pješčana oluja.
Podijeli na Facebook
