Piše Nataša Govedić
U svojoj studiji kanadske filologinje i pjesnikinje Anne Carson, američki pjesnik i kritičar David Baker ističe kako je riječ o autorici iznimno bogate narativnosti, za koju se čini da "istovremeno sluša i pripovijeda" kroz stotine kanala – "od klasika grčke književnosti do holivudske noir kinematografije ili televizijskih razgovora o samopomoći". Naravno da je to ujedno i prilično prozirna metafora božanskog sveznajućeg pripovjedača, za kojim potražnja ne prestaje, ali zapravo nije riječ (samo) o divinizaciji ove pjesnikinje, nego i o njezinoj vrlo preciznoj i k tome eruditskoj metodi. Carson je, prije svega, čitateljica. I to na "izumrlim jezicima" (filologinja). Veći dio života provela je predajući studentima grčki i latinski (čak i nakon što su zatvorili neke kanadske Odsjeke za klasičnu filologiju, pridruživši ih Odsjecima povijesti). To je isto kao da kažem da Carson može putovati kroz vrijeme i da misli mnogo kompleksnijim leksikom i raznovrsnijom sintaksom od čak i vrlo učenih autorica i autora danas sverasprostranjenog engleskog govornog područja.
Divojarčica tragedije
Sve otkad sam 2002. godine pročitala svoju prvu zbirku "drevnonove", istovremeno potpuno izmišljene i radikalno fundirane prijevodne poezije Anne Carson, naslovljenu "Ako ne, zima" i posvećenu engleskoj rekonstrukciji i dekonstrukciji grčkih fragmenata pjesnikinje Sapfe, ne prestajem je pratiti, nositi sa sobom, vraćati joj se, učiti od nje. Dosljednost eksperimenata koje provodi Carson na razini dramaturgije svojih zbirki nema premca. A tu je i njezina velika tema: žalovanje, ogorčenje, bol, gubitak. Žilavost tragedije kao ljudskog iskustva. Do nje nipošto ne stižemo dnevničkim "istresanjem" sebe na papir. Da bi uopće mogli pristupiti rani kroz književnost, inzistira Carson, trebamo i samu književnost neprekidno pozivati kao svjedokinju. Ni vrištanje ni plakanje (koliko god da su zdravi) nisu književnost. Niti je književnost kad netko sjedne detaljno opisivati svoju svakodnevnu rutinu (danas imamo gomilu tekstova koji se nisu u stanju maknuti od siromaštva vlastita jezika i jednoobraznosti vlastita svijeta). Da bi nešto postalo književnost, da bi nesreća postala "jarčeva pjesma" ili tragedija, prvo mora proći kroz brojne filtere autorskih čitanja (da, impliciram da je i čitanje, a ne samo pisanje, vrsta autorstva). Nit koju pjesnikinja uvlači u svoju iglu napravljena je upravo od tog dugog traga pročitane literarne tekstualnosti, a ne samo od potrebe da kažemo "nešto svoje".
Prazna, kreativna mjesta teksta
Osim Sapfe (trajne Muze ove pjesnikinje), Carson je na sličan način prevela i Katula te niz dramskih tekstova Sofokla i Euripida. No, sustvaranje kojim je pristupila Sapfi ima izravne veze s Anne Carson kao pjesnikinjom citatne i arhivske derivacije, filološkog urona u tuđe rukopise da bi tamo pronašla unikatne fragmente vlastita smisla, tako da joj upravo ti stariji i tuđi slojevi jezika donose nevjerojatnu originalnost, otkrivajući se i kao konstanta njezina rukopisa. Sve su zbirke tekstova ove pjesnikinje primarno obilježene prevodilačkim i referencijalnim znanjem. Kako sama kaže u uvodu "Ako ne, zime", stihovi sadrže mnoga rasparana i izbrisana mjesta, zbog čega je susret s izgubljenim fragmentima rukopisa i lomovima kontinuiteta unutar tuđih opusa ujedno i primarni prostor rada na jeziku, kao glavnoj inspiraciji i radnoj plohi ove autorice. Praznina slučajno ili namjerno ispuštenog dijela neke književne rečenice također je mjesto daljnje kritičke gradnje teksta, evociranja i otkrivanja "urušenih" pjesničkih značenja. Prevoditeljica Carson i pjesnikinja Carson najradije udruženo rade ne prema većoj jasnosti i razumljivosti jezičnog materijala (čemu književnost ako nam trebaju nedvojbena uputstva za uporabu), nego dižu svoju izvedbenu jezičnu pozornicu – često hibridnu u žanrovima: od dijelova scenarija i drama do kritičke esejistike i lirike unutar korica istog rukopisa – u momentima kad jezik ustrajava na vlastitoj neprozirnosti. Tada započinje arheologija iskapanja i pregledavanja tajanstvenih značenjskih manjkova i viškova, upoznavanja jezičnih objekata od nule, mirisanja slojeva zemlje kojom su prekriveni i pristanka da ih nikada nećemo moći do kraja odgonetnuti, jer su ne samo nagriženi zubom vremena, nego često i namjerno provokativno nepotpuni. Pa ipak, gdje god se nalazište pjesničkih redaka prekida ili urušava, otvara se i nova gostoljubivost teksta. Zamislite da ste viseći na restauratorskim skelama neke stare kapelice otkrili vlagom posve izjedeno mjesto crteža. To odmah postaje i lokacija kreacije. Fascinacija iskopavanjem zakopanog blaga prisutna je i onda kad Carson piše vlastite zbirke stihova, gdje ulogu "prijevodnog blaga" igraju stalno novi literarni sugovornici, čije rečenice i stihove Carson čita kao "početak" ili nastavak ili dijaloški element vlastitih rukopisa. Recimo u zbirci Suprugova ljepota sugovornik će joj biti John Keats, a u Albertini Marcel Proust (Albertina u prijevodu Miroslava Kirina dostupna je na hrvatskom jeziku u izdanju MM centra od 2019. godine).
A sada guBitak
Zbirku Decreation (2005) prevodilac Miroslav Kirin za nakladničku kuću Ljevak točno i opravdano prevodi kao Razstvaranje, premda bih se iz svoje prevodilačke vizure radije odlučila zadržati pojam "dekreacije" u naslovu teksta, zato što taj pojam u originalu sugerira smjer suprotan od kreacije, a koji i dalje ostaje stvaralaštvo (k tome služeći se autorici omiljenim latinskim korijenima riječi). Lijepa Kirinova riječ "rasztvaranje", tome nasuprot, ima zen-asocijacije koje povezuju otvaranje i otvorenost sa stvaranjem, što zapravo nije pristup Carson: ona se zbilja bavi destrukcijom, pražnjenjem, radom gubitka. Vezu tog praznog mjesta, izbrisanog mjesta i gubitka možemo pratiti od prvih zbirki Anne Carson, doslovce od knjige Eros, gorkoslatki (Eros the Bittersweet, 1986), u kojem istražuje aporiju blisku dekreaciji: kako nas žudnja može istodobno oživljavati i sahranjivati; kako nešto može biti gorkoslatko (inače termin glukupikron Carson preuzima od Sapfe); kako nešto može biti i ludilo (gubitak razuma) i uvid (um). Tome se vraća i naslovom Ekonomije neizgubljenog (Economy of Unlost, 1999), gdje joj je glavni sugovornik Celan i gdje se ideja manjka kao pokretača ne samo erosa, nego čitave naše etičke piramide najuže povezuje s iskustvom pronalaženja onoga što nismo ni tražili (možda bi točniji prijevod imena te zbirke trebao biti "ekonomija proizgubljenog" kao istovremeno pronađenog i izgubljenog).
Razstvaranje
U knjizi Razstvaranje Carson također vodi bilancu gubitaka: o bolesti i smrti majke govorit će kroz Becketta, o ljubavnim snovima usamljenika kroz Homerova Odiseja, o uzvišenom kao stalnom stradanju ili "znanosti tjeskobe" kroz Longina i filmove te glumačke heroine Antonionija. Zašto se Carson toliko dosljedno bavi tragedijom možemo saznati iz njezinih Lekcija o žalosti: četiri Euripidova komada, gdje zapisuje:
Želite li sići u najdublje ponore samog sebe potpuno sami?
Ne baš naročito. Što ako bi to glumac obavio za vas? Nisu
li zato glumci nazivani akterima? Oni obavljaju stvari umjesto
nas. Mi ih žrtvujemo akciji. A ta je žrtva oblik najdublje intimnosti
vas samih sa vašim životom.
Možemo stoga reći da su literarni protagonisti koje Carson evocira u tekstu i glumci. Beckett iz pjesme "Beckettova teorija komedije" treba autorici da dočara opresivno komičnu repetitivnost zatvorskog kruga u kojem stalno iznova ostavlja bolesnu majku na krevetu i vraća joj se. Zatim Homer obavlja njezine poslove prolaska kroz san kao osobiti oblik stvaralaštva: sanjati je ponekad jedino što nam je dopušteno, kao što je i u snovima naizgled sve dopušteno, pa ipak čak i snovi podliježu različitim oblicima autocenzure. No jednako tako mogu biti i mjesto neotuđive vjernosti, primjerice kroz Penelopino i Odisejevo "dijeljenje snova" (ljubavi) tijekom fizičke razdvojenosti. Homer je s Carson neprekidno, kao sinonim kreacije. Navodim iz zbirke:
GNOSTICIZAM III
Od prvog vam stiha mozak poleti, tako to radi Homer,
Tako to radi Frank O'Hara, zašto
takvim korakom
muze
prave darmar po kući – evo jedne (pada u nesvijest) na ljestvama
vaše čudne BORBE BIKOVA, razmazane
gotovo približno
kao nebeski plavo
Muko moja – pollockiraj se!
Samo prionuti uza život, eto zašto.
Gustoća ove pjesme dobar je primjer dekreacije ili ulaska na mjesto vlastite poništenosti – mjesto divljenja – kao na mjesto stvaranja. Kreacija onih kojima se autorica divi ujedno je i nered Muza, "darmar po kući", mozak koji se razlijeće i polijeće, borba bikova, Pollockova akcija izlijevanja tijela bojom i boje tijelom. Osjećaj koji pjesma izaziva je kao da smo pali u vrtlog slikarskog ateliera u kojem možemo biti zavitlani i na platno i kroz prozor. U tome i jest zanos/uzvišenost dekreacije. Slična situacija pojavljuje se i u ovoj pjesmi:
VIA NEGATIVA
[svi žustro podignu i spuste zastavice]
U drevnoj kineskoj tradiciji (čula sam) postoji žanr pjesama
koje pišu duhovi. Za autore duhove pištolj je crta koja dijeli
ovo od onog, lijevo od desnog, previše od premalo, i nije ni
jedno ni drugo, ali sadrži crnilo obojeg. Crnilo u kojem ja
visim, ti visiš, a njegova se voda prodaje iza zrcala. Duhovi se
razlikuju od običnih ljudi po tome što klize, očito bez nogu.
Duhovi s lakoćom stvaraju aporije, paradokse, ismijavanje logike trajanja i prestanaka trajanja. Nije, dakle, čudno što zbirka progresira prema temi radikalno apsurdne i isto toliko uzvišene božanske ljubavi, odnosno prema susretu pjesniknje Sapfe, mistične teologinje i spisateljice Marguerite Porete (spaljene odlukom Inkvizicije 1310. godine) te mistične filozofkinje Simone Weil. Ovaj nam dio knjige sugerira još jedan mogući hrvatski prijevod naslova čitave zbirke: Iz/čeznuća, jer se finale knjige bavi sažimanjem različitih narativnih putova "prevelikih strasti" koji se sastaju u točki potrebe da Ja "vrati" svoju ljubav bogu, raspline se u božanskoj ljubavi, čime dekreacija (samoponištenje) postaje svekreacija u mnogo mističnijem smislu "ulijevanja u more" božanske kreacije. U ovom dijelu knjige ponovno dolazi do brojnih stilskih eksperimenata: pisanja dramskih dionica, scenarija, opere, dokumentarnog filma. I završetka s posvetom užitku u vlastitom radu kao jedinom čvrstom uporištu.
Manirizam
Kritički komentar ove zbirke mogao bi se ticati načina na koji Carson uživa u postmodernističkoj ornamentaciji svojeg rukopisa. Nigdje nema pristanka na običnost. Kao da jezik nužno mora težiti stanju povišenosti, uzvišenosti, stalnog pre/ukrašavanja intermedijalnim i intertekstualnim referencama, šumu tehnološki najnaprednijih satelita i izgovaranju naglas fragmenata najstarijih biblioteka. Ali problem začudnosti je što ona radi samo kao otklon, pa ako nema običnosti, ako postoji samo "začudno", samim time i začudnost prestaje, odnosno postaje normativna. Zbog toga se ponekad čini da Carson čita starije pjesnike zato što se oni ne boje jednostavnosti i neposrednosti. Nemaju pred sobom imperativ kompleksnosti. Samim time postaju izvor ili "sirovina" u korijenima svake njezine zbirke. Na razini čitavog teksta Razstvaranja, koji inzistira da je uzvišeno i određena mjera učenosti, najbolja su mjesta u kojima erudiciju kidaju ili probijaju živa bol, neko neposredno ispovjedno priznanje ili gorki humor. Njih nema puno; jako su pažljivo i škrto dozirana. Što ponovno naglašava koliko je ovoj pjesnikinji važno "utkati" se u tuđe tekstove i na taj način nestati, pretvarati se da si dio jezičnog megatkanja i da ovo što upravo radiš nije autorstvo, nije kreacija. Ne bih rekla da me Carson u tu svoju skromnost ikada uvjerila. I u ovoj zbirci, kao i u mnogim drugima, mnogo mi je zanimljivija njezina stilska žestina, koju recimo po inovativnosti postupaka možemo usporediti s Godardom. Zbog toga odgovor na pitanje "je li uzvišenost istinski cilj umjetnosti", koji Carson postavlja kompletnim Razstvaranjem, za mene glasi: ne, nije. Taj pseudoreligiozni diskurz zapravo je neka vrsta socijalne ili jezične traume, u koji se autorica zamata da ne bi radila s materijalom otvorene rane. Mjesta gdje joj apsolutno vjerujem su zbirke Autobiografija crvenog (1998) ili Nox (2010). U Razstvaranju je pred nama u prvom redu stroga učiteljica, a ne bakantica. I koliko god da je i ta strogost veoma zavodljiva, na kraju te ostavlja pred vratima religioznog patosa, dakle ne samo zavezanih ruku i nogu, nego i začepljenih usta. Čitatelj/ica ostaje klečati, uz autoričinu pohvali samoukidanju, nestajanju, samoponištenju. Na tom mjestu sklapam knjigu i definitivno zaključujem da nisam toliko uzvišena da se utopim u velikoj himni literarnim i neliterarnim bogovima. Uzimam kruh i putar i krećem pisati pjesmu o mravu koji moj doručak promatra jednako neuzvišeno, dapače gladno, kao i ja – kao i o mogućnosti da pregovaramo o mrvicama, čak i mimo homerskog konteksta. Sav taj razgovor o vječnosti kao da zahtijeva neposrednu sadašnjost. Što ne znači da tekst Anne Carson nije i dubok i majstorski istkan, poput kakvog visokog oltara književnosti. A onda opet – i ona sama također govori o primarnom "prijanjanju uza život". Možda je, dakle, skrivena namjera ove knjige provesti nas mistikom samozaborava da bismo se sjetili koliko nam je važna upravo svjetovnost? Kao dugogodišnja čitateljica Anne Carson, rekla bih da je njezina najveća vrlina u tome što pokreće misaone eksperimente kojima ne istječe rok trajanja. Ne samo stilski, već i filozofski, vratit ćemo joj se bezbroj puta. I zaključiti da u toj neiscrpivosti teksta također djeluje nešto… uzvišeno. I strašno. O da, neka "dekreacija".
* Nataša Govedić je teatrologinja, spisateljica i profesorica na Akademiji dramskih umjetnosti u Zagrebu.
Podijeli na Facebook
