Razgovarala Sandra Pocrnić Mlakar
Borna Vujčić ima profinjen rukopis, a i vrlo jasne stavove o tome kako bi društvo trebalo izgledati, a kakvo jest. Intervjui koje je dao nakon promocije svojeg prvog romana "Nužno zlo" obećavaju da će taj mladi student dramaturgije nastaviti pisati i u svojim djelima ukazivati na kritične točke u društvu. Zanimalo nas je koliko ga pogađaju negativne kritike, kako na njegov rad reagiraju njegovi vršnjaci te savjetuje li se o spisateljskim iskustvima sa svojom majkom, književnicom Marinom Vujčić.
* U svojem romanu "Nužno zlo" bavite se autokratskom vladavinom u jednom razredu. Zašto istražujete autokraciju? Pretpostavljate li da obračun s jednoumljem nije okončan, iako živimo u demokratskom društvu?
- Isprva, Vladimirova autokracija služi kao kontrapunkt Maksovoj demokraciji. Ali, kako radnja odmiče, a pogotovo kada dođe svojem raspletu, shvatimo da su razlike tih tobože oprečnih sustava zapravo zastrašujuće male. Danas na papiru živimo u demokraciji, ali pogotovo otkad je nove vlasti, jasno je da se vraćamo jednoumlju.
Ne, doduše, u smislu potpune poslušnosti mase – naše društvo je malokad u povijesti bilo ovoliko podijeljeno. Pored onih koji i dalje iznenađuju svojom afirmacijom lažnog domoljublja, postoji i kritička polovica koja je svjesna da nešto ozbiljno nije u redu. Ipak, državni vrh osjetno tu polovicu pokušava smanjiti – nekad indoktrinacijom pomoću medija koji se već osiguravaju smjenama i čistkama, a drugi put pukim svojim postojanjem, koje svakim novinskim naslovom o novoj suludoj izjavi ili namjeri vlastodržaca potiče na masovnu emigraciju. Odljev mozgova vodi se kao negativan pojam, ali mislim da naša vlast priželjkuje toga i više.
* Kako vaši vršnjaci reagiraju na teme koje obrađujete? Jesu li oni isto tako angažirani, imaju li potrebu kritički promatrati društvo i djelovati na njega? Gdje nalazite sličnomišljenike i ljude koji vas podržavaju?
- Često mi znaju prigovoriti, vršnjaci i stariji, da sam preozbiljan. Pozivajući se na teme koje obrađujem, ali i mimo njih. Neću reći da su u krivu. Mladi su danas angažirani, ali često mimo svoje volje jer se posljednjih godina politika iz ozbiljne nauke transformirala u sveprisutnu senzacionalističku travestiju. To nije nikakav lokalni fenomen – SAD ima Trumpa, Srbija Šešelja, a u Hrvatskoj je teško reći tko je najbolji primjer za ovo što govorim, kad ih ima toliko puno. Zbog toga moji vršnjaci često gube interes za društvena pitanja. Ja ih ne krivim, ali sam uspijevam ostati toliko naivan da se i dalje nadam promjeni.
* Prošle godine na Velikom Brijunu izvedena je vaša drama "Pečat", distopija čija je tema također autokracija. Dojam je da u svojim djelima ne želite šarmirati publiku, već vam je važnije prenijeti poruku koja se tiče cijelog društva. Zašto birate društveni angažman? Primjećujete da su se knjževnici prethodne generacije više bavili intimnim preokupacijama?
- Nikad nisam shvaćao zašto bi trebalo biti toliko isključivo da se djelo dopadne publici, a istovremeno progovori o temama koje su važne autoru i društvu kojeg je on dio. "Pečat" bih opisao kao tihi, komoran i intiman susret troje lica u vrtlogu diktature. Oni uspostavljaju odnos prema fiktivnom režimu koji uvjetuje radnju, ali u tome ne propuštaju dati publici dio sebe, pokazati svoje karaktere u najsvjetlijim i najtamnijim trenucima.
Što se tiče mojeg društvenog angažmana općenito, sumirao bih to ovako: jednostavno si ne mogu pomoći. Društvo i pojave unutar njega me toliko fasciniraju da čak i kad se potrudim pisati o drugim stvarima, politika se i tu uspije uvući, pa makar u vidu poneke usporedbe ili slično. Razlog tome sadržan je u prvoj rečenici "Nužnog zla": "Čovjekov prirodni poriv za udruživanjem u njemu otkriva ono najbolje i najgore". Oduševljava me do kojih nas ekstrema dovodi naša želja za pripadanjem.
* Iz spisateljske ste obitelji. Vaša majka Marina Vujčić u žiži je zanimanja javnosti zbog romana "Susjed", "Mogla sam to biti ja" i "Otpusno pismo". Čita li spisatelj Borna Vujčić romane Marine Vujčić? Savjetujete li se međusobno?
- Čitam i uživam u njima. Ne iščekujem ih ništa manje napeto nego njezina sad već mnogobrojna i vjerna publika, ali i njima i meni situaciju olakšava njezin ritam. Da se u sklopu Olimpijskih igara osim u sportu i dalje natječe i u umjetnostima, ona bi bez sumnje bila kapetan hrvatske literarne reprezentacije, ali bi s još manje sumnje bila podvrgnuta doping-testu jer tri objavljena romana u pet mjeseci ipak nisu svakidašnjica.
U svakom slučaju, kao i kod svakog obiteljskog zanata, savjeti starijeg su zlato mlađemu. Ipak, drago mi je da pišemo toliko različito, pa svatko ima svoj kutak mašte koji slobodno istražuje bez da ljudi to dovode u vezu preko mjere.
* Roman "Nužno zlo" nije prošao nezapaženo, ali kritičari nisu jednoglasni u ocjenama. Jeste li pogođeni kritikom Vladimira Arsenića koji je "Nužnom zlu" zamjerio što nije dorađenije? Koliko loša kritika može biti stimulativna mladim knjževnicima?
- Kritičari nisu potpuno jednoglasni, ali ipak prevladava pozitivno mišljenje o romanu. Među njima bih izdvojio Jagnu Pogačnik, koja me iznenadila svojom hvalom, a u miljeu književne kritike se postavila i potvrdila kao institucija. Mimo toga, jasno mi je da će loših kritika uvijek biti. U prvom redu zbog inherentne nesavršenosti mojeg rada, pogotovo kad je riječ o višeslojnom romanu u čijoj će konstrukciji, barem po nečijem sudu, pojedini elementi ostati klimavi. Ali takve nesigurnosti me ne muče – stvari koje Arsenić ističe kao propuste mnogi slave kao posebnosti romana, poput živopisnog pripovjedačkog jezika. Pišući roman, znao sam da će mi neki ovaj postupak uzeti za zlo i protumačiti ga kao moju želju za dokazivanjem, kao da mi je prioritet široj javnosti priopćiti da ne samo da sam u stanju objaviti roman ovako mlad, nego, eto, i puno toga znam.
Da odgovorim na pitanje, Arsenićeva kritika i njoj slične me pogađaju, da. Ali ne zato što loše govore o mojem radu, nego jer me svode na godište. Kritičarev je problem ako nije u stanju promatrati tekst objektivno, ogoljeno od činjenične stvarnosti koja ga okružuje. Zbog te njegove osobine očito je da od Arsenića nisam ni dobio priliku da me shvati ozbiljno, pa nije dvaput promislio, primjerice, je li neuvjerljivi element poslušnosti učenika svojem predsjedniku razreda tu s razlogom. Dobar kritičar, ako mene pitate, u tome bi prepoznao skrivenu poruku i zapitao se na koji je uopće način uvjerljivo da narod slijedi predsjednika ili premijera države, samo zato što je on nekim pseudodemokratskim procesom to postao.
Nitko Orwellu nije uzeo za zlo što u njegovom romanu životinje pišu, čitaju, komuniciraju međusobno i s ljudima, pa i na koncu, provedu revoluciju i zasnuju državni sistem u farmi na kojoj žive. Kad je u pitanju iskusniji i stariji autor, očito se jednostavno pretpostavi da iza njegove alegorije nešto stoji, kao što se za provjerenu marku automobila ni ne sumnja da će dobro voziti, pa se auto kupi i hvali.
Da zaključim, negativne kritike, pogotovo ovakve, mi ne smetaju. Jasno mi je da su kritičari svjesni kako ih se više cijeni ako su zaista kritični, pa razumijem da nekad želeći očuvati glas suverenog i strogog analitičara u tome pretjeraju.
Podijeli na Facebook
