Piše Tončica Šiškov
“Smognete li hrabrosti biti ranjivi, ona će transformirati način na koji živite, volite, vaše roditeljstvo i odnose s drugima.“ Ovo je, ukratko, formula ispunjenog i sretnog života kojoj je dr. Brené Brown, profesorica i istraživačica na Fakultetu socijalnog rada Sveučilišta Houston, posvetila dvanaest godina svog znanstvenog istraživanja. Nakon razgovora sa stotinama ljudi koji za sebe kažu da svoj život žive punim plućima i srcem, njihova je iskustva i životnu mudrost sabrala u “istine“ koje snažno ohrabruju i potiču želju za punokrvnim bivanjem.
Takav život je postao njen svojevrsni životni moto, o čijim preduvjetima govori i u svom bestseleru “Budite odvažni i činite velike stvari” (V.B.Z., 2014.), dok su njeni TED govori na temu snage ranjivosti i srama pregledani više od deset milijuna puta.
Naslov knjige preuzela je iz govora “Čovjek u areni života“ Theodorea Roosevelta, održanog u Parizu 1910., u kojem američki političar i predsjednik kaže i ovo: “Kritika nema svoju svrhu; nema koristi od toga da se prstom upire u snažne ljude koji su posrnuli, od ukazivanja na to da je nešto moglo biti i bolje obavljeno. Zasluge pripadaju onima koji su u areni života, čije je lice prašnjavo, umrljano blatom, znojem i krvlju; onima koji griješe, posrću, padaju i ne uspijevaju ali koji se, unatoč tomu trude, i ponovno dižu. To su ljudi koji znaju da nema pokušaja (a time ni uspjeha) bez pogrešaka i neuspjeha. Zasluge pripadaju onima koji se aktivno trude i nastoje obaviti posao; onima koje pokreće entuzijazam i posvećenost, koji daju sve od sebe da bi ostvarili cilj. A kad uspiju u naumu, doživjet će trijumf velikog ostvarenja; ne uspiju li, znat će da su dali najbolje od sebe, da su se odvažili učiniti veliku stvar.“
Za tada izgovorenu poznatu, često citiranu frazu “Budite odvažni i činite velike stvari“, Brené kaže kako precizno odražava suštinu i nalaze njenog istraživanja, a koji se svi mogu satkati u jednu rečenicu, jedno ključno pitanje: zašto nam je tako teško osjećati se ranjivo, a tu ranjivost pokazati?
Stvar je vrlo jednostavna, obrazlaže nam. Jer, “osobine kao što su savršenost i otpornost ne postoje u ljudskom iskustvu. Moramo ući u arenu života, kakva god ona bila, bilo da je to novi odnos, važan sastanak, stvaralački proces ili mučan obiteljski razgovor, ispunjeni hrabrošću i spremni posvetiti se onome što je pred nama. Umjesto da stojimo sa strane i dobacujemo osude i savjete, moramo se odvažiti da iziđemo na pozornicu života i dopustimo drugima da nas vide. To je ranjivost. To znači odvažiti se na velike stvari“.
Pobjednici u areni vlastitog života su, tvrdi, oni koji će u sebi pronaći hrabrosti suočiti se sa svojom ranjivošću, prigrliti je i djelovati unatoč njoj - točnije rečeno, djelovati u suradnji s njom, punim srcem.
Naravno, ne čudi što to ne činimo rado; ranjivost je mjesto stida i srama, strogosti prema sebi, školjka u kojoj leže strah, tuga, slabosti, razočaranja, žaljenje… To su sve emocije o kojima nerado pričamo, čak i kada značajno utječu na kvalitetu našeg života i odnose s drugima, na način da nam kradu radost i zadovoljstvo.
No, svojevrstan paradoks leži u tome da je ovo tamno, tmurno mjesto istodobno i rodno mjesto ljubavi, osjećaja pripadnosti, radosti, empatije, kreativnosti, stvaralaštva, svih onih emocija kojima težimo, koje želimo iskusiti i doživljavati. Baš kao što put do zvijezda vodi preko trnja, tako i put do “velikog” života vodi putem prihvaćanja vlastite ranjivosti. Učinimo li to, ranjivost postaje hrabrost. Ili, kao što Brené kaže “priznati vlastitu ranjivost i nesavršenost zapravo je najtočnija mjera naše hrabrosti“.
Brojna svjedočanstva onih koji su tu istinu spoznali ukazuju na ranjivost kao na dragocjeni dar: ona nas sigurno vodi putem hrabrosti, uključivanja u život i ostvarivanja povezanosti sa sobom i s drugima. Želimo li živjeti punim plućima i srcem, moramo vratiti dostojanstvo i život svim našim emocijama, jer samo tako možemo oživjeti životnu strast i svrhovitost. Da bismo uspjeli u tome, moramo naučiti kako posjedovati i kako imati, ali i kako se odnositi prema ranjivosti, i kako osjećati emocije čiji je ona pratilac.
Voljeti nekoga znači biti emocionalno izložen. Strah je to, nelagoda koja je svojstvena ljudskom rodu. Što je snaga osjećaja jača, strahujemo od potencijalno jače povrede. Unatoč tomu, koliko bi ljudi svjesno izabralo život lišen ljubavi? I kako bi on izgledao, ako bismo ga takvog i izabrali? Za većinu ljudi izbor je jasan - od ranjivosti je nemoguće pobjeći.
Zato se mnogima od nas dogodilo da se ujutro probudimo preplavljeni ljubavlju prema onoj ili onome koji spava pored nas, a kroz glavu nam svejedno proleti misao hoće li nas, i kada, prestati voljeti. Sigurni smo u to da nam je odan(a), ali ipak, kako možemo biti sigurni da nas neće prevariti? Znamo da nema garancije na vijek trajanja ljubavi i da je ona lišena sigurnosti, neizmjerno divna, a isto toliko i riskantna.
Srećom, možemo se izboriti s ranjivošću, kažu sretni ljudi. Da bismo se upustili u tu borbu, moramo pribjeći naizgled nelogičnoj ratnoj strategiji pa na bojište izići nenaoružani, bez oklopa - odbaciti taj štit iz djetinjstva, oklope koji su nam, dok smo odrastali, bili nužni za emocionalni, pa i životni opstanak. Jer, ako smo se uspješno ukalupili u njih, to samo znači da smo zdrava, snažna osoba koja je poduzela sve što je u njenoj moći da bi preživjela. A jer smo takvi, znači da možemo preživjeti i ovaj obračun!
A ako se pitate koji je smisao toga, kad ste već ionako preživjeli, odgovor sretnih ljudi glasi: previsoka je cijena uspješno izgrađenog štita. Kultura u kojoj živimo izgrađena je na sramu: ako se ne ukalupimo u društvene norme, pravila i zahtjeve i ako ih se ne pridržavamo, nismo “dobri“, a zbog toga se sramimo. Osjećaj srama ključan je saveznik socijalizacije, koji nas tjera u život mjerila kojima se nastojimo prilagoditi, čak i ako nam ne odgovaraju. Zato izgraditi štit znači i izabrati život koji nije baš sasvim “po našoj mjeri“, koračanje uhodanim stazama i izbjegavanje iskoraka. Štit podrazumijeva i da, po svemu sudeći, nismo u potpunosti shvatili tko mi jesmo kao osoba, koliko vrijedimo, koji su naši talenti, vrijednosti, sposobnosti, prioriteti. Ako smo “poslušni” i dobri, jer nam tako nameću odgoj i sredina, velika je šansa da živimo život osamljene, neostvarene osobe, koja je potisnula svoje želje i snove. Ponekad ljudi, bježeći od srama, tako snažno potisnu svoje želje i snove, da odu u krajnost zvanu bezdušnost.
Koliko nas oklijeva ili zauvijek odustaje od želje da svoje ideje, prijedloge, svojih ruku djela, svoje misli i osjećaje... podijeli s drugima? Bojimo se rizika da ono u što smo uložili svoj trud, znanje, ljubav i strast bude odbijeno, kritizirano, ismijano. Strah od povrede, ismijavanja koji će produbiti naše ljudske rane, bol i tugu jači je od poriva za stvaranjem, ostvarivanjem sebe, materijalizacijom naših talenata.
No, ne mora tako biti. Tako je samo ako ranjivost pogrešno doživljavamo, zbog čega uostalom i bježimo od nje, unatoč činjenici da nam život svjedoči da u tom bijegu upadamo u sve dublje rupe. Tako u bijegu od samokritiziranja, upadamo u zamke obrambenih mehanizama prikrivanja vlastite nesavršenosti i srama, kao što je i mehanizam kritiziranja drugih.
Kako su obrambeni mehanizmi ličnosti iznimno maštoviti u svojim pojavnim oblicima (unatoč činjenici da im je priroda i svrha vrlo jednostavna), najstrastvenije ćemo kritizirati one osobe koje nisu dovoljno dobre upravo u onim područjima u kojima se i sami ne osjećamo dovoljno dobrima. Vjerojatno i vi poznajete neku Mariju koja koristi svaku priliku da ukaže na odgojne propuste susjede Maje dok vi, kao objektivan promatrač, uočavate da im je sklona i sama Marija.
Jer se nije spremna suočiti s propustima u svom roditeljstvu, jer je to plaši, jer se toga boji i jer se srami, Marija je razvila obrambeni mehanizam zvan - pomicanje. Svaki puta kada netko učestalo, neprimjereno, prenaglašeno, strastveno prosuđuje druge, postoji valjani motiv koji ga na to potiče, a koji ukazuje na njegovu osjetljivu točku. Ukratko: kritični smo i strogi prema drugima onda i ondje kada želimo opravdati ili umanjiti svoj vlastiti osjećaj nedostatnosti, srama, nesavršenosti...
Prava je šteta da svoje živote tratimo na takve načine, dok je istina o ranjivosti toliko jednostavna. Sama po sebi ona nije ni dobra ni loša, ni tamna ni svijetla, a ono što je još važnije jest činjenica da je u osnovi svih naših emocija i osjećaja. Jer, svaki nas osjećaj, sve što osjetimo, čini ranjivima: ako vjerujemo da je ranjivost slabost, nužno vjerujemo i da su drugi osjećaji i emocije slabost (što je uvjerenje u kojem su odgajani naročito dječaci i muškarci), a rezultat je odbacivanje mogućnosti da živimo pun, proživljen život.
Brenéini ispitanici navode tri ključna oružja protiv ovog štita. Da bismo ih mogli koristiti, nužan preduvjet je odustati od ideje savršenstva (koja ionako ne postoji u ljudskom iskustvu!), a taj neostvarivi san zamijeniti dopuštenjem da se osjećamo dovoljno vrijednima.
Možete li zamisliti kako bi vaš život izgledao ako bi vam prva misao svakog jutra bila: “Bez obzira na to što uspijem obaviti, a što ne stignem, ja sam dovoljno vrijedan/na”, a zadnja, pred odlazak na počinak: “Nesavršen/a sam, ranjiv/a, ponekad i uplašen/a, ali to ne mijenja činjenicu da sam istodobno hrabar/a i vrijedan/a da me netko voli i da nekamo i nekome pripadam.”
Ispitanici naglašavaju i da im uvjerenje da su vrijedni ljubavi nije palo s neba. Ono je rezultanta svjesnog prakticiranja načela kojeg smatraju svojevrsnim svetim trojstvom ispunjenog života: hrabrosti, suosjećajnosti i povezanosti. Takav život počinje s dozvolom koju poklanjamo sebi - mogu biti ranjiv, a svoju ranjivost i pokazati. Toj sposobnosti da budu ranjivi pripisuju sve - od poslovnog i bračnog uspjeha, do naljepših trenutaka u odgoju djece.
Imamo li uvjerenje da smo dovoljno dobri da možemo reći “Ne, dosta je!“, koristimo prvo od tri oružja protiv otupljivanja - postavljanje granica. To znači da mijenjamo način razmišljanja, postupke ili emocije koji izazivaju tjeskobu, stres i udaljavanje od sebe; da pokušavamo uskladiti svoj život sa svojim vrijednostima da bismo se održali u kontinuumu cjelovitog i smislenog života. Sretni ljudi su naučili što im je važno, a što nije i što mogu zanemariti, otpustiti; oni znaju osjetiti svoje osjećaje, identificirati ih i promijeniti postupke koji otupljuju, a naučili su i kako prihvatiti nelagodu mučnih emocija.
Za razliku od prezaposlene majke, poslovne žene i domaćice koja kaže: “Kad djecu spremim na spavanje, napravim kavu kako bih odgovorila na e-mailove. Kad je problem na poslu, ustajem i u četiri ujutro, a mobitel mi je uz krevet i dok spavam“, osoba koja je razvila vještinu postavljanja granica reći će: “Prestala sam slati nepotrebne e-mailove, a zamolila sam i prijatelje da mi ih ne šalju. Ako je nešto važno, želim da me nazovu. Na pozive, osim ako je hitan slučaj, što uobičajeni problem na poslu nije, ne odgovaram u slobodno vrijeme“.
Drugo oružje protiv otupljivanja je učenje, točnije rečeno - učenje otpornosti na stid, kao važna stepenica na putu hrabrosti. Za neke ljude to znači naučiti nešto što nisu znali ranije, što su propustili naučiti, a za neke to podrazumijeva novo učenje, odnosno reprogramiranje pogrešnih učenja. Učenje je zasnovano na svjesnoj odluci da se nećemo slijepo pokoravati pravilima, a podrazumijeva i kritičnu svjesnost (sposobnost objektivnog provjeravanja pravila). Ovo je učenje u praksi i kroz praksu, što znači da ćemo ih primjenjivati kad god osjetimo da se u nama počinje javljati stid, ali i onda kada nas potpuno obuzme.
Uzmimo za primjer menadžera kojem je naloženo da otpusti djelatnike. U ovoj osjetljivoj, neugodnoj situaciji neki će podleći stidu, koji se očituje u izjavi: “Ne bih trebao biti emocionalan kad moram otpustiti nekoliko ljudi”, dok će menadžer koji primjenjuje otpornost na stid dozvoliti sebi ranjivost i suosjećajnost koja izvire iz nje: “Ne nasjedam na tu poruku. Radio sam s tim ljudima pet godina. Poznajem njihove obitelji. Smije mi biti stalo do njih.”
Ili, ženi koja je morala poslom otputovati stid šapće na uho: “Nisi dobra majka, propustila si predstavu svog djeteta.” Odluči li provjeriti pravilo i jačati otpornost na stid, njen će unutarnji monolog biti sažet u zaključak: “Jasno mi je što govoriš, ali ne želim komunicirati na takav način. Moj odnos s djetetom daleko je obuhvatniji od jedne predstave. Slobodno otiđi.”
Treće oružje je angažiranost, odnosno aktivnost, djelovanje, koja podrazumijeva da skinemo oklope zaštite, pojavimo se u javnosti, preuzmemo rizik i dopustimo sebi da nas drugi vide. Ovo traži od nas da istupimo kao vođe, roditelji i učitelji na nove i neugodne načine. Ne moramo biti savršeni, već samo angažirani i predani usklađivanju svojih vrijednosti sa svojim djelovanjem. Da biste se aktivnije uključili u svoj život (a to znači i u društvo i živote drugih), važno je da vrijednosti koje primjenjujete budu u skladu s očekivanjima koja postavljamo u svojoj kulturi. Bilo da je riječ o vašem domu i obitelji, poslu ili odnosima s drugima, dugujete sebi dati pravo i dozvolu da smijete biti nesavršeni i griješiti. Bitno je samo da ispravite pogrešku kad god to možete.
U tom smislu, Brené je dužnu pozornost posvetila i u našem društvu široko rasprostranjenom sindromu zlosutne radosti, koji se očituje u sklonosti da lijepim osjećajima gotovo po automatizmu pridružimo slike katastrofe. Sama po sebi, zlosutna radost je ništa drugo doli izričaj društveno ukorijenjenog uvjerenja koje ubija odvažnost; znamo da “nakon sunca dolazi kiša”, pa se ne usuđujemo radovati, da ne bismo “prizvali” nešto loše. Kako smo već upoznali mehanizam zaštite od ranjivosti, jasno je zbog čega se ne usuđujemo sasvim, puna srca otvoriti prema radosti. Zato, kada vam se ponovno dogodi da, dok stojite nad krevetom usnule djece, preplavljeni nježnošću pomislite: “Toliko vas volim da ne mogu disati“, da bi vas potom preplavile slike opasnosti koje bi ih mogle zadesiti u životu, podsjetite se da je 85 posto ispitanika u Breneinom istraživanju doživjelo takvo iskustvo.
Unatoč tome što se ne možemo zaštititi od takvih asocijacija, valja znati da ih možemo kontrolirati i konstruktivno usmjeriti. Neugodan osjećaj ranjivosti koji često prati trenutke radosti trebamo koristiti kao podsjetnik, a ne kao upozorenje. Priroda tog podsjetnika ukazuje nam da je ranjivost poticaj, poziv za zahvalnost prema svemu što imamo, za ono što se u tom trenutku događa, prema toj osobi, događaju… Da bismo mogli postati i ostati radosni, važno je biti zahvalan.
Osim što je zahvalnost put do života ispunjenog radošću i pozitivnim emocijama, pomaže nam i razviti osjećaj da smo dovoljno dobri i da imamo dovoljno. Moć zahvalnosti očituje se i u tome što je ona i snažno oružje u borbi protiv oskudice, jer nam pomaže nadići ukorijenjeni mit/uvjerenje da nečega nema dovoljno (ljepote, novca, luksuza, sposobnosti...). Ona je prirodna protuteža kulturi sna o savršenstvu, način na koji priznajemo da imamo dovoljno i da smo dovoljno dobri. A da bi ona postala više od stava ili osjećaja, da bi je upili u stanice tijela, razvili i pretvorili u konstruktivno oružje djelovanja, ljudi koji žive punim plućima osmišljavali su i redovito primjenjivali različite načine/tehnike njenog izražavanja kao što su vođenje dnevnika zahvalnosti, prisjećanje trenutaka u kojima su je snažno osjetili, različitim osobnim i obiteljskim ritualima, proslavama, a i običaj molitve ukućana prije obroka ima ovu svrhu.
Knjigu Brene završava s “manifestom cjelovitog odgoja“, proglasom za odgoj svoje djece koji je napisala kao mjerilo kvalitete, molitvu i meditaciju koju koristi kad se bori s ranjivošću. Pišući ga, rukovodila se motom: tko jesmo i kako se angažiramo u svijetu mnogo su čvršći pokazatelji toga kakva će biti naša djeca, nego ono što znamo o odgoju.
Nadasve vam želim reći da ste voljeni i vrijedni ljubavi. Naučit ćete ovo iz mojih riječi i djela - pouke ljubavi temelje se na tome kako se odnosim prema vama i kako se odnosim prema sebi.
Želim da se u svijetu angažirate iz osjećaja vlastite vrijednosti.
Svaki puta kad vidite kako sam suosjećajna prema sebi i kako prihvaćam vlastite nesavršenosti naučit ćete da ste vrijedni ljubavi, pripadanja i radosti.
U našoj obitelji hrabrost ćemo primjenjivati tako što će se pojaviti, dopustiti drugima da nas vide i poštovati ranjivost. Pričat ćemo o svojim borbama i snazi. U našem domu uvijek će biti mjesta i za jedno i za drugo.
Učit ćemo vas suosjećanju tako što ćemo biti suosjećajni najprije sa sobom, a onda jedno s drugim. Postavit ćemo i poštivati granice. Poštovat ćemo naporan rad, nadu i ustrajnost. Odmor i igra bit će obiteljske vrijednosti, kao i obiteljske metode.
Odgovornosti i poštovanju naučit ćete se promatrajući me kako griješim i ispravljam pogreške, promatrajući kako tražim ono što mi je potrebno i govorim o svojim osjećajima.
Želim da upoznate radost kako bismo zajedno mogli izražavati zahvalnost.
Želim da osjećate radost kako bismo zajedno učili kako biti ranjivi.
Kad nas posjete nesigurnost i oskudica, moći ćete crpiti iz duha koji je dio vašeg svakodnevnog života.
Zajedno ćemo plakati i zajedno se suočiti sa strahom i tugom. Željet ću otkloniti vašu bol, ali ću umjesto toga sjesti s vama i poučiti vas kako da je osjetite.
Smijat ćemo se i pjevati, plesati i stvarati. Uvijek ćemo imati dopuštenje da jedni s drugima budemo to što jesmo. Bez obzira na sve, uvijek ćete pripadati ovamo.
Kad krenete na svoje putovanje cjelovitosti, najveći dar koji vam mogu dati jest da živite i volite cijelim srcem i da se odvažite na velike stvari.
Neću vas poučavati ili voljeti savršeno, ali ću vam dopustiti da me vidite i uvijek ću smatrati svetim dar što vas mogu vidjeti. Što vas uistinu i duboko vidim.
Podijeli na Facebook
