Piše Tanja Tolić
Fotografije: ETH Bibliothek Zürich, Thomas Mann Archiv
Thomasu Mannu trebalo je dvanaest godina da napiše "Čarobnu goru"; "Buddenbrookove" je napisao u nešto više od tri godine: prva stranica datirana je u listopad 1897., a zadnju je stranicu napisao sredinom srpnja 1900. godine. Svoj prvi roman njemački pisac, kojeg je obitelj od milja nazivala Čarobnjakom, počeo je pisati kad je imao svega dvadeset dvije godine, a dovršio ga je u dvadeset petoj. Od trenutka kad su se "Buddenbrookovi" našli u izlozima knjižara, 1901. godine, do trenutka kad se Thomas Mann počeo ozbiljno nadati Nobelovoj nagradi, prošao je točno jedan njegov dotadašnji život – dvadeset i šest godina.
Zanimljiva je podudarnost da je Nobelova nagrada prvi put dodijeljena iste godine kad su objavljeni "Buddenbrookovi". Iako današnja teorija književnosti "Čarobnu goru" iz 1924. smatra važnijom od "Buddenbrookovih", predsjednik povjerenstva za dodjelu Nobelove nagrade Per Hallström nije baš bio oduševljen "estetskim aspektima romana", pa se u obrazloženju 1929. godine usredotočio na "Buddenbrookove". "Ta je činjenica zatim širom svijeta nebrojena puta ponavljana, također i u Hrvatskoj, što je vrlo vjerojatno utjecalo na prvi prijevod ovog romana iz 1950. (prev. Iva Adum) i učinilo ga 'svečanijim' i arhaičnijim nego što on to u izvorniku jest. Iz današnjeg očišta takav prevodilački pothvat u ono doba zaslužuje najveće poštovanje i svijest o tome da je vrlo upitno kako će i ovaj novi prijevod izgledati čitateljstvu i filolozima za sedamdeset i više godina", piše prevoditelj Andy Jelčić u pogovoru novog izdanja romana koji je ove godine objavila Matica hrvatska.
Novo izdanje "Buddenbrookovih" u prijevodu Andyja Jelčića objavila je 2024. godine Matica hrvatska
"Činjenica da su 'Buddenbrookovi' u mnogim aspektima autobiografski roman irelevantna je za čitateljski užitak koji pruža. Thomas Buddenbrook prikazan je na tako cjelovit i human način, čak i ako ne znamo za Mannovo objašnjenje kako je taj junak istodobno portret i njegova oca i njega samog, da ne bismo mogli zanemariti njegovu posebnu poziciju u romanu. Vitalnost i zarazna bujnost Tony Buddenbrook ne povećava se kad znamo da je tetka Thomasa Manna, Elisabeth Haag-Mann, poslužila kao model, niti je Hannov pogled na život privlačniji zato što u mnogočemu reproducira Mannovo iskustvo djetinjstva. Bogatstvo je u romanu, ne u biografiji iza njega", piše Hugh Ridley (1941.), umirovljeni germanist koji je predavao na University College Dublin, u svojoj knjizi Thomas Mann: Buddenbrooks koju je Cambridge University Press objavio 1987. godine u sklopu svoje biblioteke Landmarks of world literature.
Istodobno, nastavlja Ridley, piščeva biografija, u najširem smislu, nikad nije irelevantna za razumijevanje literarnog djela. Proces kojim se iskustvo transformira u fikciju odaje osobitu konfiguraciju piščeve literarne imaginacije, a ako piščev život gledamo kao ekspresiju konkretnih historijskih mogućnosti i ograničenja u određenom vremenu, njegovo djelo dobiva dodatne dimenzije, kao kreativno istraživanje i redefiniranje tih mogućnosti.
Paul Thomas Mann rođen je 6. lipnja 1875. u Breite Strasse 36 u gradu Lübecku koji se nalazi u blizini Baltičkog mora. Njegov otac, Thomas Johann Heinrich Mann (1840-1891) od 1863. bio je na čelu obiteljske tvrtke koja se bavila preprodajom žitarica. Istodobno je bio i počasni nizozemski konzul, a 1877. godine izabran je za jednog od senatora Lübecka. Majka Thomasa Manna (1851-1923) rođena je u Brazilu i krštena kao Julia da Silva-Bruhns, no kao djevojčicu poslali su je u internat u Lübeck. Njezin je otac porijeklom bio iz Lübecka, ali je posjedovao plantažu u Brazilu, dok joj je majka bila Brazilka portugalsko-kreolskih korijena. Julia da Silva-Bruhns bila je nadaleko poznata po svojoj ljepoti i muzičkom talentu, kao i Gerda Buddenbrook u romanu.
Julia Mann-da Silva Bruhns drži na rukama kćer Juliju Mann, pored nje stoje braća Heinrich i Thomas Mann., 1879. (Foto: ETH Bibliothek Zürich, Thomas Mann Archiv)
"Mannovo je djetinjstvo bilo sretno, odrastao je kao jedno od petero djece u prostranoj kući koju je sagradio njegov otac 1881. godine u Beckergrube 52. Njegove sestre, Julia i Clara, bile su od njega mlađe, njegov četiri stariji brat Luiz Heinrich Mann (1871-1950) također je bio pisac. Treći brat, Viktor, rođen je 1890. Thomas Mann, kao ni Hanno Buddenbrook, nije volio školu i nije se u njoj dobro osjećao – što ekstenzivno možemo čitati u drugom poglavlju jedanaestog dijela romana, koje se nerijetko objavljuje i kao zasebna pripovijetka. Mann je u realki dvaput ponavljao razred i gimnaziju je napustio bez formalne svjedodžbe (Arbitur), priključujući se tako grupi njemačkih intelektualaca (među njima i Albertu Einsteinu) kojima slab uspjeh u školi nije bio prepreka za intelektualnu karijeru", piše Ridley u svojoj knjizi.
Obitelj Mann 1890. godine proslavlja, kao i u romanu, stogodišnjicu obiteljske tvrtke, no ubrzo im se svima drastično mijenja život. Najprije umire baka Thomasa Manna, a potom nenadano i njegov otac, 13. listopada 1891. Otac je oporukom naložio da se firma nakon njegove smrti likvidira, pa je ostatak obitelji to i učinio. Nikome od djece oporukom nije dopustio da nastave voditi obiteljsku tvrtku; nije da je itko od njih to želio.
Thomas Johann Heinrich Mann, otac Thomasa Manna. Poprsni portret u mladosti, oko 1870. (ETH Bibliothek Zürich, Thomas Mann Archiv / Foto: Conrad Kindermann)
Udovica Julia Mann uskoro se s četvero mlađe djece seli u München; Heinrich Mann u to je vrijeme već pokušavao ostvariti karijeru pisca. Godine 1894. Mann napušta školu i zapošljava se u tvrtki koja se bavi osiguranjem protiv požara – odjeke tog zaposlenja nalazimo u liku Huga Weinschenkena u "Buddenbrookovima". U tom je uredu Mann napisao svoje prvo objavljeno djelo, kratku priču "Gefallen". Ubrzo napušta osiguravajuće društvo i upisuje se kao izvanredni student na Tehničko sveučilište u Münchenu planirajući postati novinar.
Kratko vrijeme s bratom radi kao urednik reakcionarnog lista Das zwanzigste Jahrhundert (Dvadeseto stoljeće), a potom s njim kreće na dugo putovanje Italijom. Dok su braća bila u Rimu, Thomasu izlazi prva zbirka priča 1898. godine kod uglednog nakladnika Samuela Fischera koji mu je nakon toga sugerirao da napiše neku dulju prozu.
Putujući Italijom Thomas Mann piše "Buddenbrookove", no kad se u travnju 1898. vratio kući, rukopis nije bio završen, a on se još jednom okrenuo novinarstvu u popularnom satiričkom magazinu Simplicissimus. Urednički posao ometao ga je u pisanju romana, no "Buddenbrookovi" nisu bili jedino na čemu je radio – u to vrijeme je napisao svoje najpoznatije priče. U svibnju 1900., kad je imao svega dvadeset pet godina, završio je roman i poslao ga izdavaču. Dok je odrađivao obavezni jednogodišnji vojni rok, dobio je od Fischera prvu reakciju na roman – nakladnik ga je hvalio, ali je tražio da ga Mann drastično skrati, što je ovaj odbio. Roman je objavljen u listopadu 1901. godine, u dva toma. Dobro se prodavao, ali ne i odlično, zbog visoke cijene. Drugo jeftino i jednotomno izdanje iz 1902. donijelo je romanu široku popularnost.
Braća Heinrich Mann (stoji) i Thomas Mann (sjedi). Thomas Mann je na poleđini fotografije rukom napisao: "Heinrich Mann / München oko 1900." (ETH Bibliothek Zürich, Thomas Mann Archiv / Foto: Atelier Elvira)
Mann je roman podnaslovio kao "Propast jedne obitelji": počinje 1835. godine kad Buddenbrookovi s prijateljima slave useljenje u novu kuću (u stvarnosti je to kuća Mannovog djeda i bake koja je danas pretvorena u muzej posvećen piscu i njegovu bratu Heinrichu, Buddenbrookhaus), a završava 1877. godine propašću obitelji. Stvarni događaji iz kojih je Mann izgradio obiteljsku sagu događaju se vremenski kasnije – stogodišnjica obiteljske tvrtke u stvarnosti se zbila 1890. a ne 1868. kao u romanu. Roman je podijeljen u jedanaest dijelova i u novom hrvatskom prijevodu broji 654 stranice.
Već u prvom dijelu Thomas Mann nagovještava svoju glavu temu – propast, degeneraciju. Iako se "Buddenbrookovi" otvaraju raskošnom gozbom u novoj obiteljskoj kući, Mann odmah sije mrvice i tragove sumnje – pitanjima o tome tko će biti nasljednik osnivača tvrtke Johanna, obiteljskim trzavicama zbog starijeg sina koji se "krivo" oženio, tužnom činjenicom da su Buddenbrookovi kupili novu kuću samo zato što je obitelj koja je u njoj prije živjela – propala. U drugom dijelu nasljednik je konzul Jean Buddenbrook koji ima troje djece: najstarijeg Thomasa koji pokazuje interes za posao, drugog sina Christiana koji već pokazuje znakove teške neuroze kroz sitne opsesije i kćer Tony koja će već u trećem dijelu podnijeti žrtvu za tvrtku/obitelj. I Thomas se oprašta od tajne mladenačke zaljubljenosti u gradsku cvjećaricu, a već u četvrtom dijelu počinje niz obiteljskih katastrofa – razvod i dvije dramatične smrti.
Thomas Mann s braćom i sestrama: Heinrich Mann, Carla Mann, Thomas Mann, Julia Mann. (Foto: ETH Bibliothek Zürich, Thomas Mann Archiv)
U petom dijelu stvari naoko kreću nabolje jer se Thomas ženi bogatom Nizozemkom Gerdom, povlači riskantne poslovne poteze što donosi dobit, kupuje zemljište i gradi novu, veliku kuću, najmoderniju i najljepšu u gradu. U šestom dijelu Tony se drugi put rastaje, Thomas strahuje da neće dobiti nasljednika jer je njegovoj neobičnoj supruzi draži njezin Stradivari (skupa violina) od potencijalnog majčinstva. Sedmi dio donosi nasljednika i naslov senatoru Thomasu, ali i još jednu smrt u obitelji i gubitak poveće svote novca. Osmi dio donosi novu sramotu krivim odabirom zeta i pogrešnom poslovnom odlukom koja je i moralno upitna. Deveti dio počinje novom smrću, nastavlja se grubom bratskom svađom i kulminira prodajom obiteljske kuće koja je Tony uvijek bila ne samo dom, nego i utočište od životnih poraza. Deseti dio gotovo je u cijelosti posvećen Thomasu, a jedanaesti, ujedno završni, njegovu sinu Hannu.
Mann svaku generaciju povezuje s karakterističnim povijesnim figurama i pokretima, što je tehnika koju je naučio od francuskih realista. Johann Buddenbrook tako reprezentira napoleonski period, njegov sin konzul utjelovljuje postnapoleonsko vrijeme, period koji je u Njemačkoj poznat kao Biedermeier (1830-1848), razdoblje kućnog mira, gotovo stagnacije, koje će eruptirati revolucijom 1848. Thomas Buddenbrook pak živi u vrijeme tranzicije u novo njemačko carstvo. Hanno, koji se igrao s dadiljom tijekom ratova koji su rezultirali ujedinjenjem Njemačke, u adolescentskoj dobi doživljava negativne posljedice tog doba. "Buddenbrookovi" tako čitatelja, historijski, provode kroz glavna politička strujanja 19. stoljeća. Iako ni u jednom trenutku romana Thomas Mann ne navodi ime grada u kojem žive, po brojnim je toponima jasno da je riječ o slobodnom gradu Lübecku, uz Hamburg i Bremen, trećem hanzeatskom gradu. Politički su događaji, međutim, u drugom planu, primjerice revolucija 1848. u Lübecku traje kratko i završava brzo oštrim ukorom konzula Jeana Buddenbrooka radnicima koji su se ponadali da će bogati trgovci odsad njih služiti.
Lübeck, Burgtor (foto-razglednica), 1949. (ETH Bibliothek Zürich, Thomas Mann Archiv / Foto: Johannes Oskar Schunke)
Originalno, pojašnjava Hugh Ridley u svojoj knjizi, Mann se u romanu htio baviti vlastitim iskustvom nonkonformista u okviru tradicionalne trgovačke obitelji, esteta koji je napustio spartanski sjever i nastanio se na artističkom jugu; svojom okolinom planirao se baviti samo koliko je nužno da razradi osnovnu ideju. "No i prije nego što je započeo pisati roman, priča je krenula u širem smjeru: odlučio je vlastito iskustvo smjestiti u povijesni kontekst i okvir obiteljske tradicije. Ta promjena dijelom je izazvana njegovim interesom za tetku Elisabeth Haag-Mann koja je poslužila kao model za Tony, ali i buržoaskim uvjerenjem da je pisanje opravdano kad se autor ne bavi samo sobom, nego i 'časnom' stvarnošću", piše Ridley.
Mann je detaljno proučio obiteljske dokumente i počeo pisati o obiteljskom iskustvu kao produktu i ekspresiji društva njihova doba. U prikupljanju dokumenata pomogla mu je majka, sestra Julia poslala mu je pismo na dvadeset osam stranica u kojem detaljno opisuje život i osobnost njihove tetke, rođak Marty poslao mu je specifične informacije o ekonomskom životu grada, a čak mu je i sugerirao na koje bi tipične načine neka tvrtka u Lübecku mogla propasti.
Thomas Mann pokazao se kao izvanredno vješt kompilator koji je od različitih materijala uspio složiti stilistički konzistentan roman: primjerice, majčine recepte pretvarao je u živahne razgovore za večerom u prvom dijelu; od karikature iz Simplicissimusa stvorio je lik Permanedera… Stvarne obiteljske povijesti nije se kruto držao: tetki Elisabeth darovao je epizodu s buntovnim studentom Mortenom, izmislio je i da se vratila u Lübeck nakon propalog drugog braka, nije uvrstio u roman dvije stvarne prilike za brak koje je imala – s pruskim poručnikom i južnonjemačkim plemićem…
Julia Löhr-Mann, sestra Thomasa Manna. Julija je na poleđini rukom ispisala posvetu: "Hrabrom bratu", 1900. (ETH Bibliothek Zürich, Thomas Mann Archiv / Foto: Atelier Elvira)
Mann u čitavom romanu inzistira na hipotezi da propast dolazi iznutra, iz obitelji; ne izvana, iz društva. Propast je posljedica unutarnjih psiholoških sukoba između višeg, kolektivnog dobra (obiteljske tvrtke) i pojedinačnih težnji (ljubavnih i profesionalnih čežnji) kojima se ne smije udovoljiti jer se smatraju sebičnima (iako svaka generacija Buddenbrookovih ima barem jednu "crnu ovcu" koja se odbija pokoriti obiteljskim pravilima…). Buddenbrookovi se redovito udaju i žene iz računa i u vlastitoj povlaštenoj klasi – kako bi povećali obiteljski financijski i društveni kapital; u najboljoj namjeri se pretpostavlja da će novac i veze s vremenom donijeti bliskost i ljubav. Iako je Thomas Mann romanom želio istražiti konflikt između života umjetnika i biznismena, čitatelj na njega treba čekati sve do rođenja Hanna Buddenbrooka – prijašnji članovi nemaju umjetničkih nagnuća, izuzevši Christiana koji doduše nije umjetnik, ali je iznimno slab na kazalište i glumice.
Radnja romana najvećim dijelom zbiva se oko generacije Buddenbrookovih koju čine Thomas, Christian i Tony. Za razliku od Christiana, koji nema nikakvih radnih navika ni kontrole, Thomas je "idealan sin" – onaj koji odgovorno preuzima obiteljski posao i naoko čini konzervativne izbore jer u njih vjeruje, a ne zato što je prisiljen. Pokreće ga "obiteljski ponos", uvjerenje "da se i u malenom gradu može biti velik čovjek", "da se može biti Cezarom na osrednjem tržištu na Baltiku", ali i uvjerenje da može postići više od svojih predaka, zbog čega se Thomas ne ženi lokalnom djevojkom, nego neobičnom Gerdom iz Amsterdama.
No čitatelji brzo otkriva da Thomas pati od melankolije koja se s godinama pojačava; sve teže mu je slijediti obiteljski moto upisan goticom i starinskim pravopisom u kožnatu mapu s dokumentima: "Sine moj, s veseljem obavljaj dnevne poslove, no samo takve da noću možemo mirno spavati." Njegov brat Christian i sestra Tony zapravo se u romanu ne mijenjaju – ostaju podjednako neodgovorni, odnosno djetinjasti u sestrinu slučaju. Tony je "to sretno stvorenje, tako dugo dok hoda Zemljom, nije moralo progutati ništa, ni najmanju sitnicu, i onda to prevladati u tišini. Ni na što laskavo ili uvredljivo što je od života čula nije šutjela. Sve, svaku sreću i jad, izrekla je poplavom banalnih i djetinjasto važnih riječi koje su posve zadovoljavale njezinu potrebu za priopćavanjem. (…) Nije je mučilo ništa neizgovoreno, nije je opterećivao nikakav nijemi doživljaj. Zbog toga je nije mučila ni prošlost."
Elisabeth Maria Amalia Hippolita Mann, tetka Thomasa Manna koja je poslužila kao inspiracija za Tony Buddenbrook (ETH Bibliothek Zürich, Thomas Mann Archiv / Foto: Carl Buchner)
Thomas, međutim, prolazi duboku promjenu, propast se u njegovu karakteru najviše osjeća. Najstariji sin isprva je ambiciozan, pun energije i ideja, želje da se dokaže, da riskira i uvede promjene u obiteljski biznis. Pritom se obilato koristi prirođenim šarmom, inteligencijom, obrazovanjem i velikom sposobnošću komuniciranja sa svim društvenim slojevima. Thomas zna kad treba slušati, a kad govoriti i što kome i kada treba reći. No kako vrijeme odmiče, ta javna persona sve mu teže pada – postaje svjestan da čitavo vrijeme glumi i da mu ponestaje snage za društvene plezentarije. Istodobno, ima samo jedno dijete, sina Hanna, on je njegova karta za budućnost, no Hanno uopće nije poput njega – dječak je boležljiv, nježan, osjetljiv do plačljivosti, spor i u fizičkom i u kognitivnom razvoju, a jedino u čemu se ističe je glazbena nadarenost, talent za sviranje na klaviru koji je očito naslijedio od majke violinistice, od kojeg budući trgovac nema baš nikakve koristi.
"Thomas ne pati samo od živaca; on pati zašto što ne uspijeva biti svoj i živi laž, ispod umjetne maske. Očito je potisnuo svaku ambiciju da bude svoj i iako to ne jednoj razini zna, njegova je životna filozofija oduvijek bila da se razumni ljudi ne bave svojim unutarnjim procesima, o njima jednostavno ništa ne žele znati", pojašnjava Ridley. Thomas, pokušavajući očuvati glazuru vanjštine, u tom procesu gubi istinskog sebe, svoje istinsko jastvo, što je previsoka cijena za poslovni uspjeh.
Buddenbrookhaus, oko 1870. (ETH Bibliothek Zürich, Thomas Mann Archiv)
U trenutku duboke krize Thomas u kući pronalazi, iako se to izrijekom nigdje ne navodi, drugi tom knjige Arthura Schopenhauera "Svijet kao volja i predstava" i počinje čitati poglavlje "O smrti i njezinu odnosu prema neuništivosti našega bića po sebi". Naslov najvažnije Schopenhauerove knjige dobro sažima središnji sukob "Buddenbrookovih": svijet se, doista, može doživjeti ili kao volja, ili kao predstava. Voljom se kroz život probijaju svi Buddenbrookovi koji su vodili obiteljsku tvrtku: to je svijet časti i obaveza, konstantna borba za iluzorni uspjeh i sreću. Na drugoj je strani svijet kao predstava – taj svijet podrazumijeva predaju jastva, slom ideje individualnosti; jednim dijelom, pojašnjava Ridley, taj je svijet asketski i mističan, drugim umjetnički, jer umjetnik ima sposobnost nadpersonalnog pogleda na svijet. Spoznaja istine oslobađa nas tiranije volje. Thomas Buddenbrook nije imao hrabrosti za dubinu takve promjene, brzo se nakon čitanja vraća u prividnu sigurnost svojeg građanskog života; Thomas Mann pak – iako je samog sebe u pismu prijatelju Ottu Grautoffu iz svibnja 1895. godine opisa kao drugog sina "koji je samo umjetnik, samo pjesnik, tek čovjek raspoloženja, bez intelektualne moći, društveno beskoristan" – već kao mladić, na čuđenje i divljenje koje traje i danas, napisao je roman koji se razotkrio, njegovim riječima, kao "unutarnja biografija europske srednje klase".
* Esej je originalno, u skraćenom obliku, objavljen u magazinu Globus.
Podijeli na Facebook
