Piše Tanja Tolić
Snimke Bingo Rimér i arhiv portala
Devet milijuna ljudi živi u Švedskoj. Tri milijuna ih je kupilo neku od knjiga Camille Läckberg. Ili, možda, ne baš tri milijuna u brojku, ali je svakako toliko primjeraka njezinih knjiga prodano u Švedskoj. Uglavnom, koliko god ga voljeli, zaboravite Stiega Larssona, barem kada je u pitanju tiraža; Camilla Läckberg je, naime, najprofitabilniji švedski pisac svih vremena. Nikad čuli za nju? Niste jedini.
Njezin prvi krimić, “Ledena princeza”, upravo je objavljen u Hrvatskoj, u izdanju zagrebačkog VBZ-a, a svidjet će se svima koji vole Agathu Christie. Atmosfera u Camillinim romanima nije, naime, toliko mračna kao kod Stiega Larssona; više ćete se osjećati kao da ste ušetali u švedsku verziju “Ubojstava u Midsomeru” – radnja se odvija u ribarskom selu, Fjällbacki, 140 kilometara sjeverno od Göteborga, inače rodnom mjestu 37-godišnje spisateljice koje je, preko noći, od turističkog mjestašca s tisuću stanovnika postalo dobro znano ime na literarnoj karti.
“Ledena princeza” počinje kako joj sugerira i ime – doslovce ledeno. Usred zime, u osamljenoj kući, usred švedske divljine, pronađena je mrtva mlada žena, u kadi punoj smrznute vode. Žile na rukama su joj prerezane, no smrt ne izgleda kao samoubojstvo. Alexandra je, naime, bila mlada, bogata, lijepa i sretno udana.
Žena koja ju pronalazi je njezina prijateljica iz djetinjstva Erica Falck. Vratila se u rodnu Fjällbacku kako bi dovršila knjigu i, možda, prodala kuću u kojoj su ona i sestra odrasle. Umjesto knjige, Erica počinje pisati nekrolog prijateljici, no putem, uz pomoć policajca Patrika, otkriva da je Alex zapravo ubijena i da pitoma Fjällbacka krije strašnu tajnu iz prošlosti…
Otkako je “Princeza” objavljena, prošlo je osam godina. U međuvremenu, Camilla Läckberg objavila je čak 11 knjiga – sedam krimića koji zajedno tvore serijal o ubojstvima u Fjällbacki, jednu novelu, dvije kuharice i ovoga ljeta dječju knjigu, a na putu je i osmi nastavak o istražiteljima zločina Erici i Patriku. Njezini romani prodani su u svijetu u sedam milijuna primjeraka, u 35 zemalja, prevedeni na više od 30 jezika, a 2009. godine časopis Bookseller svrstao ju je na šesto mjesto ljestvice najčitanijih autora u Europi, odmah uz Stiega Larssona, Stephenie Meyer i Dana Browna. Prilično impresivno.
Ipak, prva stvar koja vam upadne u oči, dok surfate internetom i istražujete kako se razvijala Camillina karijera, zapravo je vrlo banalna. Možda čak pomalo i glupava. Camilla, naime, uopće ne izgleda kao Šveđanka. Iako su joj romani prepuni visokih, plavokosih i prelijepih žena, modernih valkira naoružanih pameću, toplinom i laptopom, Camilla Läckberg je lijepa, ali tamnoputa i tamnokosa. Sušta suprotnost švedskom klišeju na koji smo navikli gledajući Ingrid Bergman, Gretu Garbo, Britt Ekland, Anitu Ekberg, Lenu Olin, Agnethu Fältskog iz Abbe ili Marie Fredriksson iz grupe Roxette.
“Tipična je zabluda da su sve Šveđanke plave i visoke. Ja sam Šveđanka, ali sam brineta i prosječne visine”, odgovara nam Camilla koja se pristala predstaviti svojim hrvatskim čitateljima, odgovarajući mailom između američke turneje i priprema za objavu svoje prve dječje knjige.
No, dobro. Očito je vrijeme za razbijanje predrasuda. Uostalom, s predrasudama se borila i sama spisateljica, i to uglavnom svojim vlastitima. Camilla Läckberg oduvijek je, naime, maštala o tome da će pisati krimiće. Kad kažemo oduvijek, mislimo od njezine četvrte ili pete godine života - voljela pričati priče i crtati, a potom svoje priče i crteže slagati u knjige. Prvu takvu knjigu, koju je nazvala “Tomten” (Goblin) napisala je, ilustrirala i sastavila, a potom i distribuirala po Fjällbacki. Radnja? Djed Mraz je ubio svoju suprugu. Gdje su, zaboga, nestali zmajevi, princeze i prinčevi, vječna opsesija svake prave male djevojčice?
“Ne mislim da je moja fascinacija mračnim temama povezana sa spolom. I svakako bi i djevojčice i dječake odmalena trebalo poticati da razvijaju maštu”, objašnjava autorica. Vješt bi psihijatar u toj opčinjenosti ubojstvima sigurno pronašao mnogo toga zanimljivog, no Camilla Läckberg za terapiju nije zainteresirana. Mogao bi je, naime, “izlječiti”, a to bi upropastilo njezinu izuzetno uspješnu spisateljsku karijeru.
Iako je ambiciozno krenula, pisanja je, međutim, za Camillu dugo vremena bio samo san. Studirala je ekonomiju na Sveučilištu Göteborg, a nakon diplome preselila u Stockholm, gdje je živjela par godina radeći kao ekonomistica u tvrtki koja se bavi energetikom. Dosta dosadno. Dosta nesretno. I dalje je maštala da postane spisateljica. I onda, konačno, jednog Božića, suprug, majka i brat poklonili su joj tečaj pisanja krimića, koji je organizirala udruga pisaca Ordfront. Na tečaj su bile “pozvane” isključivo žene. Bio je to pokušaj da se poveća broj žena pisaca krimića u Švedskoj. Prijavilo se njih 12 – dvije su uspjele kasnije objaviti romane, a samo je jedna od njih postala literarna zvijezda.
Dok je pohađala tečaj, započela je priču koja će prerasti u “Ledenu princezu”. Mentor, i sam pisac krimića, Peter Gissy, savjetovao je Camilli da radnju smjesti u okolinu koju dobro poznaje i tako je njezin dom iz djetinjstva, Fjällbacka, postao poprište okrutnog umorstva. No može li se pisanje doista naučiti na tečaju?
“Mislim da svatko tko ima priču za ispričati može postati pisac. Na tečaju pisanja krimića naučila sam, međutim, kako sastaviti strukturu priče; kako da ona bude pitka”, objašnjava nam.
Ideja za “Ledenu princezu” kuhala se u spisateljičinoj glavi nekoliko godina, sve otkako je na televiziji gledala prilog o zastari za ubojstva koja u Švedskoj nastupa nakon 25 godina. Počela je razmišljati o tome što se događa kad vrijeme za kazneni progon zločinca počne istjecati – što se događa u obitelji žrtve, a što u ubojici… To je postao kostur romana. Erica je bila prvi lik kojeg je kreirala, no negdje na sredini knjige je shvatila da joj treba još jedan glavni lik – nije bilo šanse, naime, da osoba koja nije policajac lunja uokolo i istražuje zločine. Tako se rodio Patrik.
Ericu je Camilla namjerno učinila pet godina starijom od sebe kako joj ne bi previše sličila. No, bez sumnje, Erica je mnogo posudila od Camille, ako zanemarimo boju kose i visinu.
“Imamo, naravno, zajedničkih osobina – obje smo tvrdoglave, obje smo spisateljice i obje smo udane za policajce”, šali se Camilla. Erica i Patrik – bez brige, to je sve što ćemo otkriti o radnji romana – u jednom trenutku postaju par, a njihovo partnerstvo u zločinu i u životu nastavilo se u još šest objavljenih i jednoj neobjavljenoj knjizi. U jednom od romana Camilla je Erici “posudila” i svoje iskustvo postporođajne depresije nakon rođenja drugoga djeteta, a i rođenje prvoga djeteta, sina Willea, bilo je gusto isprepleteno s pričama koje je tipkala.
Naime, “Ledena princeza” rođena je iste godine, 2002., kada je i Camilla rodila svog prvog sina, Willea, a objavljena godinu kasnije. Prvi je roman napisala radeći puno radno vrijeme kao ekonomistica, drugi roman, “Predikanten” (Propovjednik) dovršila je dok je bila na porodiljnom dopustu s drugim djetetom, kćerkicom Mejom. U međuvremenu je dobila otkaz, ali i čvrsto odlučila da će slijediti svoj san i postati spisateljica. Godine 2005. uslijedio je treći nastavak umorstava u Fjällbacki, “Stenhuggaren” (Kamenorezac), a 2006. godine “Olycksfågeln”, u slobodnom prijevodu “Zlokobna ptica”.
U travnju 2007. na red je došao njezin peti roman, “Tyskungen” (Njemačko dijete), a u svibnju 2008. objavila je čak dvije nove knjige: jedna je bila “Sjöjungfrun” (Sirena), šesta knjiga u serijalu o Patriku i Erici, a druga je bila kuharica koju je objavila u suradnji s kuharskom zvijezdom i prijateljem iz djetinjstva Christianom Hellbergom, “Okusi iz Fjällbacke”, odnosno “Smaker från Fjällbacka”. U međuvremenu je napisala i sedmi krimić, “Fyrvaktaren” (Svjetioničar), potom novelu u stilu Agathe Christie “Snöstorm och mandeldoft” (Mećava i miris badema), još jednu kuharicu s Hellbergom “Fest, mat och kärlek” (Proslave, hrana i ljubav) i ove godine prvu knjigu za djecu, priču o bebi superheroju, “Super-Charlie”. U rujnu bi trebala biti objavljena osma knjiga u serijalu krimića, Änglamakerskan” (Tvorac anđela).
U međuvremenu se promijenilo ponešto i u njezinom privatnom životu. Iako odbija govoriti o razlozima, Camilla se razvela od svog prvog supruga, oca Willea i Meje, onog istog koji joj je uplatio tečaj pisanja krimića. Na svojoj web stranici tek otkriva da joj je bio velika podrška u pisanju “Ledene princeze”. Kad bi se opterećivala time je li dobra majka i ne bi li, umjesto da piše, trebala brinuti o obitelji, bivši suprug bi joj znao reći: “Samo sjedi i piši, a prljavo posuđe i rublje ostavi meni”.
Nakon rođenja drugoga djeteta, pisati je bilo puno teže, jer se borila s depresijom, a možda i tugom zbog braka koji se raspada, teško je procijeniti. “Sam Bog zna kako sam uspjela pisati uz dvoje male djece. Kad pogledam unazad, ni meni samoj nije jasno. Na neki način, posljednje sam godine provela u nekoj izmaglici. Postporođajna depresija ništa od toga, naravno, nije olakšala. Nekad bih samo jecala i pisala, i cijelo se vrijeme podsjećala da pokušavam ostvariti svoj san i da to nije lako”, otkriva na svom engleskom blogu, koji redovito piše i preko kojeg komunicira sa svojim čitateljima iz cijelog svijeta.
Godine 2005. sve se iznenada poboljšalo. Na promociji svoje četvrte knjige upoznala je Martina Melina, policajca i švedskog “celebrityja”, otkako je 1997. pobijedio u njihovoj verziji “Survivora”. Zamolila ga je za pomoć oko policijskih detalja prilikom pisanja romana.
“Upoznali smo se preko posla. Pomagao mi je i pomaže oko istraživanja. Ali samo oko istraživanja, ja pišem”, objašnjava nam Camilla. Godinu dana nakon što su se upoznali, Camilla i Martin su postali par. U kolovozu 2009. Martin ju je zaprosio u Parizu, a prošle ljeto su se i vjenčali. U međuvremenu su dobili i zajedničko dijete, sinčića Charlieja, koji je mamu inspirirao za dječju knjigu, a tatu za - tetovažu na nadlaktici.
Ukupno, par sada ima petero djece, jer i Martin ima dvoje djece iz prijašnjeg braka. Kako Camilla stigne pisati, uz tako brojnu obitelj?
“Nastojim biti jako disciplinirana dok pišem, upravo zato da bih imala vremena za svoju obitelj. Suprug mi je velika podrška a, naravno, potrebno je jako mnogo planiranja da bi sve funkcioniralo”, odgovara nam.
U slobodno vrijeme, kaže nam, voli kuhati, “priprema najbolji rižoto na svijetu”, i provoditi vrijeme u njihovoj novoj vikendici, opušta se uz čašu crvenog vina i tamnu čokoladu, voli gledati romantične komedije, čitati krimiće, iako joj je najdraža knjiga “The Secret History” američke autorice Donne Tartt, a emotivna je do te mjere da ju rasplače gotovo sve.
Mnogo od te ljubavi i sklada koju je pronašla u drugome braku pretočeno je i u njezine romane. Ono što ju definitivno izdvaja od drugih autora švedskog “noira”, mračnog krimića, jest što njezini glavni likovi nisu izmučeni niti depresijom, niti alkoholom, niti usamljenošću, a niti propalim brakovima.
“Volim opisivati ljubavni odnos i svakodnevni život mojih likova. To nije neuobičajeno, ali svakako ima veliku ulogu u mojem uspjehu”, objašnjava nam. Kako ona objašnjava toliku popularnost švedskih krimića posljednjih godina? I zašto Šveđani uopće toliko vole pisati krimiće? “Mnogi ljudi imaju pomalo romantičnu sliku o Švedskoj, pa su vjerojatno zbog toga i kriminalističke priče smještene u švedski okoliš pomalo egzotične. Pisci krimića postigli su najveći međunarodni uspjeh od svih švedskih pisaca, pa je vjerojatno slika o švedskim piscima pomalo nerealna, u smislu da najviše pišu krimiće”, odgovara nam.
I, konačno, slon u sobi – Stieg Larsson. Je li ga čitala? Je li joj on uzor? Uspoređuju li je s njim? I tu se, opet, krije predrasuda. Stieg Larsson došao je, naime, mnogo, mnogo kasnije nego Camilla Läckberg. Ona je u Švedskoj već bila uspješna spisateljica kad je objavljen njegov prvi roman.
“Pročitala sam sve Stiegove romane. Mislim da su izvaredni. I, da, s obzirom da smo oboje postigli međunarodni uspjeh, često nas uspoređuju. No mislim da naš stil pisanja nije osobito sličan”, pristojna je.
U jeku žučnih rasprava o tome hoće li četvrti, nedovršeni Larssonov roman ikad ugledati svjetlo dana, logično je i pitati do kad ona namjerava nastavljati krimi-sagu o Erici i Patriku. “U Švedskoj ljudi kažu da je deset granica. Ne znam. Nisam se još umorila od Erice”, odgovara na svom blogu, a nama dodaje kako će o Erici i Patricku pisati dokle god ima inspiracije i dokle god joj pisanje o njima bude zabavno.
Erica i Patrik, uostalom, ne žive više samo na stranicama romana. Prve dvije knjige u međuvremenu su dramatizirane i prikazane na švedskoj nacionalnoj televiziji. Prema “Ledenoj princezi” je 2007. snimljena mini-serija koja je potukla sve rekorde gledanosti, a u ožujku 2010. Camilla je osnovala filmsku kompaniju s produkcijskom tvrtkom Tre Vänner koja će početi snimiti “Ubojstva u Fjällbacki”, dosta nalik “Ubojstvima u Midsomeru”. Iako će glavni likovi biti isti – Ericu će glumiti Claudia Galli, a Patrika Richard Ulfsäter – priče se neće bazirati na romanima, nego će Camilla napisati potpuno novi scenarij. Snimanje počinje u kolovozu. Istodobno, zajednička filmska tvrtka otkupila je filmska i televizijska prava i za snimanje filmova prema tri posljednja Camillina romana, a ugovor se odnosi i na sve buduće romane koje će Camilla napisati.
Stignem napisati 500 krimića prije nego pobijem sve stanovnike Fjällbacke
Kad je tek počela pisati, Camilla je pomalo strahovala kako će njezini bivši sumještani gledati na to da je mirna, pitoreskna Fjällbacka, u kojoj nikada nije zabilježeno umorstvo, postala poprište krvavih zločina, no kaže da se stanovnici s time jako dobro nose, dapače ponosni su, zbog čega je Camilla 2004. godine izbrana i za Fjällbackinju godine. Često je, kaže, pitaju koliko točno stanovnika jednog malog sela može ubiti prije nego njezini krimići postanu neuvjerljivi. “Obično im odgovorim da s tisuću stanovnika i prosječno dva umorstva po knjizi, mogu napisati 500 krimića prije nego mi ponestane žrtava!”, kaže Camilla na svojoj web stranici.
Podijeli na Facebook
