Piše Karolina Lisak Vidović
Čudeći se planetarnom uspjehu svojega romana "Kuga" Albert Camus se znao šaliti da je kuga uzela više žrtava no što je ikada mogao zamisliti. Bila mu je to za života najpopularnija knjiga. Njegova su djela i inače bila među najprodavanijima, a s vremenom još dobivaju na vrijednosti. "Kuga" je 2020. godine opet postala bestselerom i ponajviše posuđivanom knjigom u knjižnicama, ne samo u Francuskoj. Znamo i zašto.
Camus je doživljavao umjetnost kao sredstvo kojim se može uznemiriti najveći broj ljudi nudeći im privilegiranu sliku zajedničkih radosti i patnji. Tu je sliku naših današnjih pandemijskih patnji opisao još u "Kugi" prije gotovo 80 godina. Dokazao je to na najbolji mogući način francuski časopis Le Devoir. Nedavno je objavio intervju s pokojnim francuskim nobelovcem! Za taj intervju nisu Camusa uskrsnuli iz groba, nego su jednostavno uzeli u ruke njegovu "Kugu" i u njoj pronašli sve odgovore na svoja pitanja. Odgovori su začuđujuće aktualni, kao da ih je sam Camus danas izgovorio u diktafon uzbuđenom novinaru. Na pitanja našeg vremena znao je odgovore puno prije tog vremena. Štoviše, kad čitamo i druga njegova djela ispada da je predvidio što god da se važno u svijetu dogodilo.
Camus je tako u intervjuu "odgovorio" da nas pošast izbacuje iz stupora u kojem smo se uljuljkali, da je u povijesti bilo pošasti i ratova, a ipak oni uvijek iznenade ljude. Podsjetio nas je na to koliko smo ranjivi i koliko smo međusobno ovisni, te opomenuo da bacil kuge nikada ne ugiba. Na novinarsko pitanje kakav zaključak izvodi iz te pošasti, barem u ljudskom smislu, spremno Camus/Kuga odgovara da usred pošasti naučimo kako u ljudima ima više onoga čemu se treba diviti nego prezirati, te da je jedini način borbe protiv kuge iskrenost. Možemo li to mi, ne znam.
Kad su ga 1957. članovi Švedske akademije odlučili lansirati u književni panteon obrazložili su da Nobelom nagrađuju "jedno književno djelo koje iznosi na vidjelo pitanja što se danas postavljaju ljudskoj savjesti". Iako se tada dio pariške intelektualne scene, kao i dio medija, podsmjehivao toj odluci, ističući da je laureat premlad za aureolu klasika (imao je 44 godine), to obrazloženje mi danas potpisujemo. Camusovo djelo osjećamo na vlastitoj koži, njegove romane, drame živimo i danas.
Inače, naš prvi izravni dodir s Camusom dugujemo jednoj društveno-političkoj manifestaciji, Skupu za mir i međunarodnu suradnju, koji je održan u Zagrebu 1951. Camus je trebao biti na tome skupu među 160 uzvanika iz 23 zemlje. Iako zbog bolesti nije došao, ispričao se u poruci zagrebačkom skupu. Radio Zagreb tada emitira niz tekstova o gostujućim piscima, borcima za mir. Jedna je emisija posvećena Camusu i to je možda prvi glas o Camusu u Hrvatskoj. Iste godine izlazi "Stranac" u prijevodu Dane Smičiklasa, s pogovorom Ive Hergešića, samo tri godine kasnije emitirana je prva u Hrvatskoj radio-drama prema Camusovu djelu "Pravednici".
Klasici nam uvijek mogu biti vodiči u teškim vremenima, dakle to je baš uvijek, jer koja vremena nisu teška?
* Tekst je originalno objavljen u prilogu Kritičar magazina Svijet kulture Jutarnjeg lista.
Podijeli na Facebook
