Susan Orlean, Knjiga o knjižnici

Spaljivanje knjiga djelotvoran je način ratovanja, jer knjige i knjižnice nemaju nikakvu vojnu vrijednost, ali sam čin ima razorno djelovanje. Uništavanje knjižnice vrsta je terorizma. Ljudi razmišljaju o knjižnicama kao o najsigurnijim i najotvorenijim mjestima u društvu. Kad spališ knjižnicu, to je kao da si objavio da ništa i nigdje nije sigurno. Najsnažnija posljedica spaljivanja knjiga je emocionalna. Kada gore knjižnice za knjige se ponekad kaže da su "stradale" ili da su "žrtve", kao da je riječ o ljudskim bićima. Knjige su svojevrsni kulturni DNK, kôd za ono što kao društvo jesmo i što znamo. Sva čuda i svi neuspjesi, svi junaci i zlikovci, sve legende, ideje i otkrića neke kulture vječno traju u knjigama. Uništavanje tih knjiga svojevrsni je pokazatelj da sama kultura više ne postoji; njezina povijest je nestala; kontinuitet između njezine prošlosti i budućnosti je prekinut. Oduzeti knjige nekoj kulturi znači oduzeti joj njezinu zajedničku memoriju. (…) Uništiti knjige neke kulture znači osuditi je na nešto još gore od smrti: počinje otpočetka, kao da nikada nije ni živjela.