Piše Tanja Tolić
Generacije koje su stasale tijekom šezdesetih, sedamdesetih i osamdesetih godina dvadesetog stoljeća odrasle su uz likove plamenih patuljaka Domaćih, Morskog kralja, šumskog čarobnjaka Stribora, Regoča i Kosjenku, male vragove Svarožiće, vladara neba Neumijka. Likovi su to iz priča Ivane Brlić Mažuranić, no za to kako smo ih zapamtili – za to kako izgledaju – imamo zahvaliti slikarici i ilustratorici Cvijeti Job, hrvatskoj majstorici minijature. Već devedesetih godina izdanja "Priča iz davnina" rasprodana su, rijetko su se mogla naći i u antikvarijatima. Taj "zaborav" ovih je dana dijelom ispravljen: Branka Hlevnjak i Rhea Ivanuš objavile su knjigu "Cvijeta Job: majstorica minijature", u izdanju Udruge za promicanje oblikovanja i umjetnosti Design Art, u kojoj je na jednom mjestu sabran bogati opus ove umjetnice, ali i široj javnosti otkriveni manje poznati detalji iz njezina života.
Odakle autoricama ideja da objave monografiju, osim očite: iduće godine navršava se stotinu godina od rođenja Cvijete Job. "Poznavala sam Cvijetu Job ponajprije preko slikovnica, kao ilustratoricu koju jednostavno ne možete ne zapamtiti, osobito po njezinim velikim slikovnicama za priče Ivane Brlić Mažuranić, za koje je i dobila najveće domaće i strane nagrade. Pamtim je i kao ilustratoricu onih minijaturnih knjižica čarobnih orijentalnih bajki koje sam voljela još kao dijete, premda tada još nisam znala da je to ilustrirala Cvijeta Job, ali ostala su mi prelijepa sjećanja na to bogatstvo njezina finog slikarskog tkanja i orijentalnu mistiku. Voljela sam i one interaktivne slikovnice s lutkom koju oblačiš, ali da je to ilustrirala Cvijeta Job saznala sam tek od njezine kćeri Vesne Balabanić radeći ovu knjigu. Dva puta sam bila u prilici raditi izložbu Cvijeti Job, 1996. u Galeriji Art Centar u Zagrebu i 2003. u Galeriji Urlich, koja je predstavljala njezinu mini retrospektivu. Vodila sam s njom i intervju za Večernji list, pisala o njezinim radovima oduševljeno i za druge novine i časopise", govori nam Branka Hlevnjak.
Onog trena kad se našla uživo s njezinim slikarskim minijaturama shvatila je, kaže, da je to vrhunski i izuzetno originalan rad. "Možete dugo gledati u jednu njezinu minijaturu i svako malo vidjeti još nešto više. Kao osoba bila je ugodna i sjetna. Svjesna svojih vrijednosti, nije ih isticala ili nametala svoje mišljenje, ali ih je voljela. Bila je ponosna na minijature po svom izboru, ratne tematike prema stihovima Živka Jeličića i romanu Petra Šegedina 'Djeca božja', ili one bračkih motiva. Od narodnih mudrih priča osobito je voljela crteže Bekri Muje, bosanskog bekrije koji je naučio turskog cara piti vino, pa se ovaj propio i pao na prosjački štap. I to je s radošću prepričavala. Njezina se duhovitost odgleda i u malim vragovima koje je na slikama posakrivala, a izjavila je kako ih crta da joj ne bude dosadno, a i kako vraga ima posvuda i nikada ne spava, pa neka iznenade i gledatelje njezinih minijatura", dodaje Branka Hlevnjak. S obzirom da je Rhea Ivanuš povjesničarka specijalizirana za Narodno oslobodilačku borbu, bilo je logično da ona razradi slikarski i karikaturalni početak Cvijete Job.
Cvijeta Job rođena je 6. kolovoza 1924. u Beogradu. Otac joj je bio dubrovački slikar Ignjat Job (1895-1936), a majka Živka Cvetković (1900-1945) makedonskog podrijetla, radila je kao učiteljica. Ignjat Job bio je ekspresionistički slikar Mediterana, na njega je, kao i na Cvijetu, utjecao rad Pietera Brueghela. Cvijetin djed Pasko Job, građevinski poduzetnik i graditelj brojnih kuća u Dubrovniku i Gružu, imao je tri sina: Cvjetana, Ignjata i Nikolu. Cvjetan, najstariji, studirao je slikarstvo u Münchenu s velikom slikarskom trojkom: Račićem, Kraljevićem i Becićem. Nažalost, poginuo je mlad, u 21. godini života, kao dobrovoljac u Prvom svjetskom ratu, protiv Austrije. Za njega je brat Ignjat Job tvrdio da je bio izuzetan talent, veći od njega. Po poginulom bratu, nesuđenom slikaru, Cvijeta je dobila ime.
Od malena, buduća slikarica duboko je povezana s ocem, o čemu piše u svojim autobiografskim zapisima "Kako je sve počelo": "Moje je djetinjstvo bilo puno ljepote, ali ne i veselja. Vezano je posve uz mog oca – slikara Ignjata Joba – Dubrovčanina. Kad mi je bilo dvije godine, umro je moj mali brat od šest mjeseci – Rastko. Taj događaj je mog oca, koji je inače bio osjetljive naravi, toliko učinio nesretnim i prestrašio ga za moj život, da je me neprestano držao pored sebe. Kao dijete nisam znala za slobodnu igru s vršnjacima."
Kad je Cvijeta imala četiri godine, 1928., obitelj se preselila u Supetar na Brač jer joj je majka tamo dobila posao učiteljice. Najveća soba u iznajmljenom stanu bio je očev atelje. Dok je otac slikao ulja na platnu, i ona je imala svoje mjesto na klupici – papir, kist, boje i slikala je svaki dan. Otac joj je, oduševljen nakon jednog njezina crteža, rekao da i ona mora postati slikarica.
"Moj je otac bio tužan čovjek, iako njegova platna puna živih boja i razigranih oblika govore suprotno. Volio je ljude i život, a umro je još mlad u četrdesetoj godini života. Sva njegova duboka tuga, koju sam u njemu osjećala, prenosila se na moju dječju psihu, a njegova ljubav za dalmatinski pejzaž bili su i ostali moj svijet. Kad mi je otac umro u Zagrebu, 28. travnja 1936., imala sam jedanaest godina. Sjećam se sunčanog popodneva na Mirogoju kad smo ga sahranjivali. Majke me je ostavila u kolima s crnom obrubljenom maramicom u ruci. Nije dozvolila da ga ispratim do groba da me to ne bi previše potreslo", citiraju njezine zapise u monografiji Branka Hlevnjak i Rhea Ivanuš.
Nakon očeve smrti, najvažniju ulogu u njezinu odgoju preuzima majka. Živka Cvetković bila je komunistkinja od studentskih dana, pa je davala Cvijeti da čita Gorkog i druge ruske pisce. Buduća slikarica postaje aktivan član skojevske organizacije u Splitu, gdje žive. Kad su u siječnju 1942. godine strijeljali Cvijetinog prijatelja Ranka Orlića jer je bio komunist-omladinac, to ju je nagnalo da se pridruži partizanima kako bi osvetila njegovu smrt.
Rukovodioci Agitaciono-propagandnog odjela KPH za Dalmaciju znali su da je kći slikara Ignjata Job pa su je uključili u redakciju Agitpropa, da crta i oprema partizanske listove. Tako još za rata počinje njezin likovni angažman u listovima Dnevne vijesti, Naš izvještaj, Žena u borbi, Omladinska borba, a za partizansku pjesmaricu grafički rješava korice. Crta i karikature s jakom političko-propagandnom porukom. Njih su razumjeli i smijali im se i pismeni i polupismeni vojnici, seljaci kao i vojno-politički rukovodioci. U redakciji su uz Cvijetu Job, slikar Joka Knežević, pjesnik Jure Kaštelan i Branko Barić, arhitekt Neven Pegvić, Braslav Braco Borozan…
Kako rat napreduje, tako se i redakcija seli, pa u jednom trenutku agitpropovci završavaju na Biokovu, a potom i na Mosoru, gdje su zatekli članove foto-sekcije pod rukovodstvom fotografa Živka Gatina. Odmah je započela zajednička suradnja na izdavanju lista Dnevne vijesti, kao i pripreme za veći pothvat: tiskanje i izdavanje prvog broja Slobodne Dalmacije. Na slobodnoj planini Mosor, u predjelu Mihanovića staja, 17. lipnja 1943. izašao je prvi broj Slobodne Dalmacije s karikaturom Cvijete Job na naslovnici. Prikazala je talijanskog fašističkog vođu Mussolinija koji kao vatrogasac s vatrogasnim šmrkom gasi plamenom zahvaćenu cijelu Dalmaciju. Ispod karikature je tekst: "Čudno! Što više gasim, ovaj požar se sve više rasplamsava!"
Cvijeta Job u NOB-u je provela četiri godine, na raznim dužnostima, a nakon desanta na Drvar, koji je jedva preživjela, s jednom grupom boraca prebacila se na Vis. Redakcija lista Slobodna Dalmacija bila je smještena u kući književnika Ranka Marinkovića. "Tamo sam našla drugove, kasnije kolege, slikare i kipare: Ljubu Ivančića, Dalibora Paraća, Mirka Ostoju, pjesnike Živka Jeličića i Juru Kaštelana. Jednog dana Dalibor Parać mi je poklonio fine crtaće papire, tuš, krejone, boje, koje su stigle iz Splita. Prvi puta, za četiri godine, sam dobila u ruke slikarski materijal. Crtala sam po Visu masline, vinograde, partizane..."
Na Visu se Cvijeta Job sprijateljuje s književnikom Živko Jeličićem kojem ilustrira zbirku pjesama "Bijeli kum". Između dvoje mladih rađa se ljubav, koja je 1945. godine okrunjena brakom, a iste je godine rodila i kćer Stanu. Skromnom vjenčanju kumovali su književnik Šime Vučetić, slikar Nikola Ignjatov i kipar Marin Studin. Kada se upoznala sa svojim budućim suprugom, nadahnjivala se njegovim potresnim stihovima: tako su nastale njezine slike žena, pomalo bizantski izduženih lica, uvijene kose u marame, u crnini. Te žene djeluju nadnaravno i vilinski, lako je danas u njima prepoznati začetak minijatura koje su očarale generacije djece.
Po svršetku rata i nakon majčine smrti 1945., Cvijeta Job seli se u Zagreb i 1946. upisuje slikarstvo na Akademiji likovnih umjetnosti. "Naš dragi profesor Krsto Hegedušić mi je jednom za vrijeme korekture u šali rekao: 'Što vi ovdje tražite, vi ste gotov slikar!' Kako sam tada njegovu primjedbu shvatila pomalo ironičnom, gotovo sam se uvrijedila. Jer, trebalo je naučiti dobro crtati po modelu, a to nije bilo lako", piše u svojim autobiografskim zapisima. Diplomirala je 1951. kod prof. Vjekoslava Paraća te stekla naziv akademske slikarice.
S njom na Akademiji studiraju Ivan Picelj, Aleksandar Srnec, Fadil Hadžić, Valerije Michieli, Dušan Džamonja, Vlado Kristl, Miljenko Stančić, Milena Lak i drugi – svi će oni pedesetih godina postati čelne figure u dizajnu, crtanom filmu, skulpturi, slikarstvu, kazalištu. Na istoj je godini s Borisom Doganom i budućim, drugim, suprugom Zdenkom Balabanićem, s kojim će se vjenčati 1952. godine, a dvije godine poslije dobiti drugu kćer – Vesnu.
Kao studentica druge godine ALU, od 1947. godine, počela je raditi ilustracije za izdavačko poduzeće Mladost. Njezine prve ilustracije bile su za Turgenjevljeve "Lovčeve zapise", Puškinovu bajku "Car Saltan", "Čarobni konj" iz "Tisuću i jedne noći", Andersenove priče, Ljermontovljevu priči "Ašik Kerib"... Za sve te slikovnice dobila je 1967. godine novoosnovanu nagradu "Grigor Vitez", a iste je godine na Sajmu knjiga za djecu u Bologni "Šuma Striborova" uvrštena među dvadeset najljepših knjiga u svijetu.
No njezina najveća ljubav i ujedno najveći ilustratorski opus bile su pripovijetke Ivane Brlić Mažuranić. "Lako je slikaru raditi na tako bogate teme, iako meni nije bilo lako jer sam sve radila u stilu minijature. Svaka rečenica Ivane Brlić Mažuranić bila je briljantna, puna mašte i boja. Radila sam ih punih dvanaest godina od 1962. do 1974." U razgovoru za Gloriju 2000. godine Cvijeta Job je otkrila kako je počela ta suradnja: "Otkrivši bajke Ivane Brlić Mažuranić naprosto sam se u njih zaljubila! Nisam više bila djevojčica: moja kći Vesna već je bila školarka kad me Raul Goldoni 1962. presreo na ulici i pitao da li bih za zagrebačku Mladost oslikala bajke 'hrvatskog Andersena'. Kako da ne, naravno da bih! Tada sam prvi put na dušak pročitala 'Šumu Striborovu', 'Regoča', 'Ribara Palunka', o tome 'Kako je Potjeh tražio istinu', a plamteće bakrenocrvene ovce iz 'Jagora' razigrale su moju maštu. Nisam imala uzore, preda mnom su bile samo crno-bijele vinjete Alberta Kinerta. Sama sam osmišljavala likove i strpljivo ih, vrlo tankim kistom, pa i onim izlizanim s tri dlake, zbog čega su mnogi nerijetko sumnjali da ih zapravo crtam perom, temperom prenosila na papir. Provodeći po osam sati za crtaćim stolom u našem opatijskom stanu, za približno pet mjeseci završila sam slikovnicu s jednom bajkom."
Likovna kritika prepoznala je originalan slikopis ilustracija Cvijete Job. Svaka je ilustracija, neovisno o tekstu, bila tretirana kao da je za odrasle. Nije podilazila djeci, već je znala razbuktati maštu svakome tko se zagledavao u njezine minijature na izložbama, ili tiskane kao ilustracije ukoričene u knjigama. Preciznost izvedbe, savršen osjećaj za odnose detalja prema cjelini, osjećaj za boje, ritam, strukturu, koju kao da je plela iz nekih čarobnih niti, sve je to krasilo i krasi djelo Cvijete Job, napominju u monografiji Branka Hlevnjak i Rhea Ivanuš. Bila je u tome iskrena i predana, strpljiva i uporna. Za pojedinu sliku trebalo joj je i po mjesec dana da je dovrši. Pritom je slušala glazbu Sibeliusa ili Berliozovu Fantastičnu simfoniju.
Njezini likovi nisu lijepi. Ljepota na minijaturama Cvijete Job zrači iz ukupnosti doživljaja, iz usklađenosti najsitnijeg detalja s cjelinom rukotvorine koja traži veliku vještinu i predanost (na originalnim crtežima reljefno je nanosila boju zbog čega su bili i taktilni, što se nažalost izgubilo u tiskanoj ilustraciji). Naime, pedesetih i sve do pred kraj šezdesetih godina dvadesetog stoljeća oprema knjiga podrazumijevala je veliku grafičku vještinu slikara, budući da letraset nije postojao, a knjiški blok tiskan knjigotiskom nije mogao zadovoljiti potrebu za velikim i dekorativnim naslovima, inicijalima, vinjetama i svime onime što je autor prijeloma i opreme zamislio. U to doba, kako i nije bilo školovanih dizajnera, još manje računala za ispomoć, tu je vrstu primijenjene grafike običavao raditi isti autor koji je radio ilustracije. Barem je to bilo pravilo u slikovnicama koje je ilustrirala i grafički opremala Cvijeta Job. Autorski pečat podrazumijevao je cjelovitost i sklad koji je tekao od prednjih i stražnjih korica, i naslovnice, preko ilustracija, inicijala, bordura i ornamenata, do vinjeta.
Cvijetin je rukopis, kako je zapisao beogradski slikar, povjesničar umjetnosti i likovni kritičar Aleksa Čelebonović 1954., "po ukusu i savršenoj izvođačkoj tehnici bio do tada neviđen". "Njen svijet, onaj za koji se odlučila u ilustraciji je mitski svijet bajki i narodnih umotvorina. Čak i kad ilustrira jedno realistično djelo kao što su 'Lovčevi zapisi' od Turgenjeva, njen crtež poprima draž nepoznatog i čudnog, mada u granicama sasvim adekvatne koncepcije fascinira gledatelja. Ali, njen pravi domet je ipak istočnjačka minijatura. Sa preciznošću i dosljednošću nekog indijskog ili perzijskog majstora ona ostvaruje svoju neiscrpnu slikarsku fantaziju u vjernom predstavljanju one druge fantazije iz teksta."
Za knjigu "Izabrane narodne pjesme" iz 1952. godine sačuvan je originalna ugovor s izdavačkim poduzećem Mladost iz kojeg je vidljivo da su odnosi prema ilustratorici prilično nepovoljni. Po 7. točki ugovora svi originalni crteži postaju vlasništvo izdavača. Kod Cvijete Job to znači otuđenje originalnih minijatura! S druge strane, pod 8. točkom ugovora ilustratoru pripada samo jedan besplatan primjerak tiskane knjige-slikovnice. U 5. točki ilustrator (ipak) ima pravo na naknadu kod eventualnog drugog izdanja. Kroz deset godina ovi će se odnosi promijeniti te će u ugovoru za "Šumu Striborovu" iz 1962. autorica imati pravo na deset autorskih primjeraka, a svi originali "ostaju u vlasništvu autora i vraćaju mu se nakon dovršenog tiska".
Već kod ugovora za knjigu-slikovnicu "Ribar Palunko" iz 1965. nakladnik zadržava tri originala, a ostale vraća autorici. Također, nakon drugog izdanja nakladnik više nije obvezan obeštećivati autora za njegov udio u knjizi i "stječe pravo neograničenog objavljivanja ilustracija iz ovog Ugovora". Iste godine, 1965., za knjigu-slikovnicu "Regoč" sve se vratilo na stanje iz 1952.! Izdavač zadržava sve originalne minijature, a autorica dobiva jedan besplatan primjerak slikovnice.
Devedesetih godina, kad su se rasprodale slikovnice koje je ilustrirala, zagrebački nakladnik Hena primijetio je da među popularnim pričama Ivane Brlić Mažuranić, koje je Cvijeta Job ilustrirala za Mladost, nedostaje priča "Sunce djever i Neva Nevičica" te je od umjetnice naručio ilustracije. Ona sama je priču dugo izbjegavala zbog ljepote koja je trebala obilježiti glavne likove. Ipak, prihvatila se tog posla i slikovnica je objavljena 2001. godine. Bila je to ujedno i zadnja velika narudžba ilustracije dječjih slikovnica. "Rekli su mi jednom prilikom da radim ružne likove, ali nikada nisam željela raditi ljepotane. Najteže mi je bilo raditi priču 'Sunce djever i Neva Nevičica', koju sam stalno izbjegavala jer je zahtijevala velike pripreme, a i likovi su trebali biti lijepi", objasnila je u intervjuu Vjesniku 2005. godine.
S obzirom da će se iduće godine navršiti stotinu godina od njezina rođenja, priprema li se izložba radova Cvijete Job? "Za sada njezine kćeri Stana Jeličić i Vesna Balabanić pripremaju malu izložbu uz promociju ove monografije u Supetru na Braču, možda i u Opatiji i Splitu, gdje je Cvijeta dugo godina obitavala. Činjenica da se radilo o bezobraznom običaju nakladnika da zadržava sve originalne minijature nakon tiskanja knjige, te dakle otuđenju brojnih originala, te da se objektivno radi o malim formatima, što ne znači da se ne može napraviti izvrsna izložba, zagrebačke galerije nisu do sada pokazale zanimanje, iako im je bilo ponuđeno", odgovara nam Branka Hlevnjak.
(Sve fotografije preuzete su iz knjige Branke Hlevnjak i Rhee Ivanuš "Cvijeta Job: majstorica minijature")
* Tekst je originalno objavljen u magazinu Globus.
Podijeli na Facebook
