Piše Dario Grgić
Damir Barbarić dobro je poznat čitateljima filozofske literature. Objavio je više knjiga, kod istog izdavača (Matica hrvatska) četiri autorske i jednu priređivačko-prevoditeljsku (važno izdanje Platonova "Timeja"), tri kod poznatog izdavača filozofske literature Demetre, kao i više radova u inozemstvu. Barbarić stoji i iza objavljivanja "Hrestomatije filozofije" u 10 svezaka, važan je urednik (uređuje, između ostaloga, filozofske Matičine biblioteke Parnas i Aletheia).
"Putokazi" (Matica hrvatska, 2018.) su ukoričenje njegovih tekstova pisanih za Vijenac, od kojih ih je nekoliko, čini se, ostavljeno u netaknutom izdanju u kojemu su čitani u određenim prigodničarskim Matičinim manifestacijama i priredbama, kao npr. "Filozofija i Matica hrvatska", a svi imaju ovakav, javni povod. Kako se o prethodno spomenutim autorovim djelima lako može informirati preko neta, ovdje nema potrebe posebno ih obrazlagati, pogotovo što ova najnovija Barbarićeva knjiga ispada iz kategorije prethodno objavljenih radova, kao zbirka esejističkih tekstova pisana od strane čovjeka koji je na više mjesta u knjizi spram eseja pokazao svojevrsni zazor. Pa je onda zgodno vidjeti kako se na tom skliskom terenu našao jedan filozofski autor teške kategorije.
Prigodničarski, nazdravičarski govori, poput spomenuta teksta "Filozofija i Matica hrvatska" već svojim povodom limitiraju izvođača na nešto općenitiji ton, no i u ovako friziranim okolnostima Barbarić uspijeva iznijeti glavnu ideju cijele knjige: bez filozofije i kulture nema čovještva. Primjerice, u tekstu-referatu "Matica hrvatska u europskom obzoru" Barbarić izgovara-zapisuje važno pitanje: "Priječimo li razumnim političkim mjerama prekomjerno ekonomsko i socijalno raslojavanje, tu najveću bolest svake ljudske zajednice, to opasniju što ne dolazi izvana, već se svagda rađa i razvija iz nje same?" Odgovor znaju svi čitatelji portala: ne priječimo, dapače, potičemo ga, nasjedanjem na medijske montaže malne i sprovodimo, dok pasivnim podnošenjem omogućujemo njegovo ostvarenje.
U knjizi je sabrano sedamnaest tekstova plus uvodna "Riječ unaprijed". Već ondje čitatelju bi moglo biti jasno da u rukama drži knjigu filološkog znalca, autora čiji je osjećaj za jezik nad-standardan. Ondje Barbarić citira Aristotelov navod iz "Metafizike" te riječ (pojam) aporia prevodi kao – besputnost, što bolje zvuči od najčešće upotrebljavanih rješenja kao što su bezizlaznost, nevolja, neizvjesnost. U eseju "Riječ u prilog romantici", prema kojoj autor pokazuje značajnu sklonost, posebno je zanimljiv navod iz Schellinga – a s kojim bi se lako mogle identificirati osjetljivije internetske duše – da je priroda naletom mehaničke prirodne filozofije i znanosti "do u svoju najdublju unutarnjost usmrćena".
U tekstu "Što s humanističkim znanostima" objašnjava ustroj svijeta u kojemu živimo, a koji otpočinje kao "novovjekovna mehanička fizika te ubrzo biva iz temelja dinamizirana spajanjem s matematikom, prethodno revolucioniranom preuzimanjem aktualne beskonačnosti u svoje najdublje osnove, da bi se nakon toga sve ubrzanije sjedinjavala s kemijom i biologijom u do sada posljednji dostignuti lik sveobuhvatne dinamičke biotehnike". Tome treba dodati "načelo apstrakcije kao njezina temeljna i vladajuća značajka… apstrahiranje od svega individualnog, osebujnog, kvalitativnog na prirodnom biću". Apstrahiranje se vrši pomoću eksperimenta, gdje se sve mora "umjetno učiniti jednakima i uzajamno zamjenjivima. Upravo to se zbiva u eksperimentalnim i egzaktnim znanostima".
U ovaj nalaz treba ubrojiti i "zahtjev za općom provjerljivošću njezinih rezultata. On počiva na pretpostavci istovjetnosti spoznajnih moći svakog ljudskog individuuma", pa je u ovakvoj konstelaciji čovjek samo spoznajni subjekt s rasudnom snagom koja je "svugdje i uvijek jednaka". Ova apstraktizacija omogućila je globalno društvo, a ono autor opisuje kao "konačno povijesno ostvarenje drevnog ideala zapadnjačke metafizike i cjelokupne njezine povijesti, koja od samih početaka stremi tomu da se potpunim dokidanjem svake osebujnosti i poništenjem prostora i vremena konačno – ma koliko to paradoksalno zvučalo – smiri u vrtoglavoj brzini vrtnje istodobne pristutnosti svega".
Ističe Barbarić u knjizi i važnost nacije, posebnosti, tradicije. Ovdje asocira na radove Zygmunta Baumana, poglavito "Tekuće zlo: život u svijetu bez alternative" (TIM press, 2017, prijevod Tijana Trako Poljak), a s kojima bi se – iako je mahao rukom na sociologe – možda složio i jedan od Barbarićevih favorita, Martin Heidegger. Bauman ovu složenu situaciju (globalizacija, čovjek kao roba) opisuje kao sad već zadani dio stanja stvari, ne radi se o tumoru koji je operabilno moguće odvojiti od zdravog tkiva, nego je "urođeni dio organizma, neophodan za njegovo normalno funkcioniranje i opstanak u postojećem obliku".
Zlo je sastavni dio načina našeg funkcioniranja u svijetu, jednako kao globalizacija i tehnika. No: vremena jesu odvratna (i moderna), ali nikad niste ovako lako mogli nabaviti knjigu, film i glazbu. Nikada ljudima nisu bila ovako obilato dostupna sva djela iz svih razdoblja svijeta i povijesti. Što je dodatak fluidnom – ili, kako se kaže našim prijevodom – "tekućem" zlu današnjice. Humanističke znanosti bi u ovako obeskorijenjenim okolnostima ljude trebale obučiti u traženju i nalaženju zavičaja.
No čitateljima portala najzanimljiviji bi mogao biti tekst "Što znači čitati". Barbarić čitati izvlači iz stare riječi štiti. Spominje još stariju riječ brati, koja u nas više nije u uporabi u značenju čitanja. Ili nije bila kada je Barbarić pisao ovaj esej, jer se zadnjih godina često može čuti, a povodom čitanja, "ono što sam ubrao". Ovdje se to rabi u smislu "shvatio", no ta se značenja preklapaju. Što znači brati? Sabirati, skupljati, uzimati, izdvajati, prihvaćati, preuzimati. Čitati bi značilo brati i sabirati. Barbarić spominje srodni indijski glagol bharati slična značenja, no koji još znači i nositi i donositi, što kod nas pokriva imenica breme. Čitanje čovjeka povezuje s bitnim, a najvažnija riječ cjelokupne zapadnjačke povijesti je logos.
"Uništenost filozofije od strane nauke", da citiram jednog posve drugačijeg autora od Barbarića, Johna Cowpera Powysa, "čiji nas gadni rezultati okružuju i dan-danas, rezultirala je da sve bude tako specijalizirano i tehničko, da je vrsta pisanja koja miješa poeziju i etiku, i ovo oboje s misticizmom i mitologijom, gotovo pa nestala". Možemo dodati: nestalo je i takvo široko čitanje. Barbarić piše: "Sabiranje kao smisao čitanja tumači se, ako mu se uopće pokloni pažnja, samo kao logički i gramatički regulirano zbrajanje…"
Piše dalje kako se značenje glagola čitati u smislu branja i sabiranja razvilo i uspostavilo razmjerno kasno, dok mu je prvi smisao bio brojanje slova… Pa se "pravim značenjem čitanja proglašava brojanje odnosno računanje, zaključnom tvrdnjom da je značenje u smislu latinskog legere, dakle branja kao sabiranja, tek drugotno i izvedeno". "(…) I čitanje i svi drugi fenomeni u okružju tako shvaćena jezika promatraju se i shvaćaju samo sa stajališta gramatike, sintakse, semiotike i semiologije, koje u konačnici zapravo i nisu drugo do računanje, kao primijenjena logika."
No čitanje nipošto nije samo to. U tekstu nam valja osjetiti "dubinu". "Do nje se dopire tek strpljivim zadržavanjem pri svakoj sabranoj, zgusnutoj smislenoj tvorbi u tekstu te pomnim osluškivanjem njezina odjekivanja u svim ostalima i u cjelini koja ih obuhvaća, dakle onim što tek izdaleka poznajemo i naslućujemo pod imenom mišljenja". Da je Barbarić hajdegerijanac vidi se i po načinu na koji je okarakterizirao čitanje: "Gotovo posve stranim i nepoznatim ostaje nam čitanje kao mučno hrvanje", što podsjeća na onog seljaka iz Heideggerova teksta, "Zbog čega ostajemo u provinciji", a koji ore plugom na opasnoj padini. Adorno se s pravom pitao, zašto ta padina mora redovito biti opasna, i kakav sad plug pored ovolike motorizacije.
No Barbarić aludira na čitatelja upropaštena površnim čitanjima, onim Štulićevim "a i to što čitaju, krive stvari čitaju", pa je shvatljiv njegov apel da se u čitanju okrećemo klasicima, spočetka možda teže razumljivima, no na koncu jedinima koje bi doista vrijedilo čitati. On spominje nekoliko imena: Homer, Sofoklo, Dante, Shakespeare, Goethe…
Knjiga završava autorovim odgovorom na pitanja izdavačke kuće Verlag, gdje je sumirao svoje višedecenijsko misleće i odživljeno iskustvo. "Zadivljena ushićenost", a spominje je kao rezultat čitanja Platonova "Simpozija", zaista je kao stanje u ova naša današnja vremena gotovo pa neprispodobiva čitanju knjiga. Premda ovo stanje možda nećete osjetiti čitajući samog Barbarića, ovdje se ipak radi o prigodničarskim tekstovima – iznenađujuće je koliko je toga važnoga i inspirativnoga uspio uvrstiti u ove kratke tekstove zarazne mirnoće – mogli biste ovakvom znalcu komotno povjerovati na riječ i posegnuti za njemu tako dragim Platonom – ondje prigode za padanje u epifaniju, samo ako se zna čitati, neće nedostajati.
Podijeli na Facebook
