Piše Ilina Cenov
Mladi je njemačko-austrijski pisac Daniel Kehlmann u vrlo kratkom vremenu postao gotovo zvijezda književnosti njemačkog govornog područja. Ne samo da je njegov roman “Mjerenje svijeta“, objavljen 2005. godine, polučio internacionalni uspjeh. Štoviše, mnogi taj roman nazivaju jednim od najznačajnijih u njemačkoj poslijeratnoj književnosti. Postoji još nešto što je Kehlmann unio u literaturu njemačkog govornog područja, a to je nešto što smo do njegove pojave mirne duše mogli uspoređivati s Jetijem, NLO-ima, postojanjem Tarzana... Dakle s pojavama o kojima malobrojni samo nagađaju, a zapravo ih nitko nikad nije vidio. Daniel Kehlmann “izumio“ je i u književnost unio nešto sasvim novo. Njemački humor. I to odličan!
U brojnim književnim nagradama ovjenčanom romanu “Mjerenje svijeta“, pratimo bitna znanstvena dostignuća s kraja 18. i početka 19. stoljeća te privatne živote dvojice istaknutih njemačkih znanstvenika toga doba. Jedan od njih je Alexander von Humboldt (1769-1859), istaknuti istraživač Južne Amerike, znanstvenik i pustolov, koji je opisao mnoge geografske pojmove i prirodne vrste, te na taj način postavio temelje nekih grana moderne znanosti. Drugi je Carl Friedrich Gauss (1777-1855), matematičar i astronom, koji je izuzetan doprinos dao i geometriji, fizici, optici i geodeziji, a u njegovu čast jedinica inteziteta magnetskog polja danas nosi upravo njegovo ime.
Tematika i likovi vam možda zvuče dosadno? E, pa vjerujte mi da se varate!
Ne umanjujući važnost dvojice znanstvenika i njihovih neupitnih znanstvenih dostignuća, pisac nam ih opisuje kao obične ljude, doduše zanesenjake u svome poslu, ali sa svim manama i vrlinama, poput svakoga od nas.
Von Humboldt je kao tridesetogodišnjak krenuo u, do tada gotovo posve nepoznatu Južnu Ameriku, a sve pod geslom: “Kad god vas neke stvari plaše, dobra je zamisao izmjeriti ih.“ Bio je, za to vrijeme, neobičan čovjek, kao da ne pripada svijetu u kojem živi. On želi “istraživati život, shvatiti neobičnu upornost kojom prožima globus. Želi ga prozreti.“ Upravo u nastojanju da prozre tu čudnu pojavu zvanu život, “Humboldt je proučio sve što nije imalo dovoljno nogu i straha da mu pobjegne.“ Popeo se i izmjerio svako brdo na koje je naišao, izbrojio svaku uš u kosi domorodaca, sakupio tisuće uzoraka biljaka i životinja, pojeo svaku bobicu, degustirao čak i ptičji izmet, sakupljao prastare ljudske kosture duž goleme Amazone, dao da ga izbodu nebrojeni komarci, kušao otrov... Istraživanje je za njega bio sveti i uzvišeni cilj. Na sreću, preživio je sve to i doživio duboku starost.
S druge je strane osobenjak Gauss. Posve različit od Humboldta. Jedino što su dijelili, bila je strast za znanjem, jer "zagonetka, ma kako malena bila, ne ostavlja se uz rub puta.“ Nasuprot posve aseksualnom Humboldtu, Gauss je, za to doba, bio pravi seksualni predator, kojemu nisu bili strani niti posjeti prostitukama. Za razliku od Humboldta, koji je prošao nebrojene kilometre, Gauss je mrzio putovanja i smatrao ih je potpunim gubitkom vremena. Ali, zato je s jednakom strašću i s jednakim uspjehom kao i njegov kolega pustolov, istraživao i “mjerio“ svijet. Ali samo onaj njegov dio koji je mogao zahvatiti pogledom (i teleskopom).
Dvojica znanstvenika se susreću samo jednom, u Berlinu 1828. godine, već u ozbiljnim godinama, s neupitnom znanstvenom reputacijom, ali pomalo nalik Waldorfu i Statleru, poznatim starim cinicima iz Muppet Showa. Obilježeni idealizmom, vjerom u napredak i bolje sutra, svjesni ograničenja vremena u kojem žive, kao i vlastite starosti, zajednički pronalaze neku vrstu besmisla u tom “mjerenju“, kojem su posvetili živote. Jer: "Čovjek može donekle izmjeriti svijet, ali to ni izdaleka ne znači da ga iole razumije.“
Kehlmann je, najjednostavnije rečeno, napisao sjajan roman. Ali i roman izuzetnog rizika. Ponajprije zato što su njegovi likovi dvojica osebujnih znanstvenika, a to, kako se nama običnim smrtnicima čini, ne može biti previše zanimljivo. Potom, još i njemački humor. Roman njemačkog govornog područja, pa humor?! Ali rizik se isplatio. Dvojica znanstvenika su među najupečatljivijim likovima koje sam imala prilike susresti u literaturi u posljednje vrijeme. Znanstvenicima, koji su obilježili ne tako davnu povijest, Kehlmann je dao toplu, ljudsku dimenziju. I kad se Humboldt i Gauss susreću s tadašnjim novotarijama, poput leta balonom, ili uspostave mjerne jedinice metra, pisac nam to prezentira tako opušteno, s nevjerojatnom dozom zanimljivosti, neopterećenosti, ali i dubokog znanja.
Sve to začinjava izuzetno inteligentnim, suptilnim humorom, koji će vas natjerati da se smijuljite gotovo sve vrijeme čitanja. Kehlmann daje i dozu blage, fine, i nimalo zločeste, ironije. Čak se u jednom trenutku naruga i sam sebi, kad kroz Humboldta progovara o romanima “koji se gube u lagarijama jer autor svoje budalaste ideje stavlja u usta povijesnim ličnostima.“ A upravo je na tome pisac bazirao ovaj roman.
Kako je pisac izjavio u jednom intervjuu, postoji stanovita diskrepancija između uzvišenih ideja koje ima pojedinac i banalne stvarnosti života. U romanu “Mjerenje svijeta“ pisac se htio pozabaviti upravo tom temom: sudarom ideje i stvarnosti. Njegovi junaci žive taj sudar, oni balansiraju između znanstvenih ideala i ograničenosti svakodnevnog života tog doba. Kad samo pomislimo da, recimo, nije postojao stomatolog, već vam je pokvareni zub “popravljao“ lokalni brijač i to tako da ga iščupa, sve vam je jasno. A bili biste sretni ukoliko je dotični “brico“ ipak iščupao pokvareni, a ne, kao u Gaussovom slučaju, zdravi zub...
Kehlmann je napisao nepretenciozan roman, u duhu vremena o kojem govori. Pritom je, na nevjerojatno uvjerljiv i domišljat način, spojio stvarne činjenice i fikciju. A ta je dva naizgled nespojiva pojma isprepleo na pametan, svjež, maštovit i nadasve zabavan način. U romanu se osjeća mladost njegovog autora, ali ne kroz možebitno neiskustvo, već kroz razigranost i neopterećenost. Upravo zato se ovaj roman vrlo lako čita. “Mjerenje svijeta“ bi svakako trebao biti visoko na vašoj “to read“ listi, i to ne samo za ovo ljeto.
Nakon uvjerljivog uspjeha s romanom “Mjerenje svijeta“, Kehlmann nam se, 2008. godine, predstavlja novim romanom “Slava“. Ovdje je riječ o “romanu u devet priča“, kako to slikovito govori podnaslov ovog djela. Međutim, moj prvi zaključak nakon čitanja “Slave“ je da “Slava“ zapravo nije roman. To je zbirka kratkih priča, gdje je svaka od devet priča zaokružena, dovršena i samostalna cjelina. Doduše, priče su povezane tematikom i likovima. Pri tome će se pojedini lik u jednoj priči tek spomenuti, u drugoj će biti glavni lik, postupci koje čini u jednoj priči, u drugoj će priči otkriti svoju posljedicu i slično. Ali svaka je priča, unatoč tim poveznicama, ipak odvojena i samodostatna cjelina.
Kroz te priče Kehlmann na vrlo maštovit i blago ironičan način progovara o mnoštvu suvremenih životnih tema, koje čine našu stvarnost. Analizira slavu, posebno u situacijama kada ona postaje opterećenje, glumce i književne zvijezde, koji neprestano moraju odgovarati na ista, manje-više glupa pitanja. Secira mobilne uređaje, koji crkavaju kada nam najviše trebaju, eutanaziju, self-help literaturu, čiji autor razmišlja o samoubojstvu... Pisac ironizira kompjutorske geekove, čija je osnovna zanimacija vrijeđanje poznatih i uspješnih ljudi na različitim forumima. Naravno, oni to čine anonimno, i naravno, vrijeđaju ljude koje ne poznaju osobno. A pri tome, kao svaki prosječan (nenormalan!?) četrdesetogodišnjak, žive s mamom, koja im ne dozvoljava da imaju djevojku!
Likovi u ovoj zbirci priča su pojedinci, kojima se čini da su izgubili identitet i smisao za stvarnost. Kehlmann svoje likove ne štedi, već ih stavlja u najbizarnije situacije, često i s dozom nadrealizma. U takvim, pomalo apsurdinim situacijama, njegovi likovi pokušavaju pronaći smisao i izlaz, s promjenjivim uspjehom, a vrlo često i bez uspjeha, kakvom su se nadali...
Kehlmann ima sposobnost da čitatelja u potpunosti zaintrigira i uvuče u priču. Njegove su priče zanimljive i dinamične, njihova tematika je suvremena i nama vrlo poznata i bliska. Ipak, osim konstatacije da “Slava“ nije roman, kako nam se to iz nekog (vjerojatno komercijalnog) razloga prezentira, postoji još jedan problem. Naime, nakon “Mjerenja svijeta“ moja su očekivanja bila velika, a “Slava“ ih, nažalost, nije u potpunosti ispunila. Njoj nedostaje ona blistavost i neopterećenost, koju ima prethodni roman. Nakon čitanja, ostao mi je dojam da je Kehlmann, umjesto zbirke kratkih priča nazvane romanom, mogao napisati, neću reći devet, ali barem tri-četiri sjajna romana. Imam osjećaj da je izvrsnu, intrigantnu i originalnu tematiku zapravo “potrošio“ u ne tako atraktivnoj formi kratke priče.
Da me roman “Mjerenje vremena“ nije toliko oduševio, “Slava“ bi bila izvanredno štivo. Ali poslije tolikog oduševljenja novootkrivenim autorom, očekivala sam više. Unatoč kritici, “Slava“ nije knjiga koju biste trebali zaobići. Zabavna, duhovita i zanimljiva, ona je i više nego dobra za inteligentnu razbibrigu.
S obzirom na mladost pisca, sigurna sam da će nas u skoroj budućnosti počastiti nekim novim originalnim romanom, nekim novim “mjerenjem književnosti“, približiti nam neko zaboravljeno doba i ponovo nas iznenaditi činjenicom da se i ozbiljni i kruti Nijemci ipak znaju do suza smijati. I mi skupa s njima!
Podijeli na Facebook
