Piše Dario Grgić
Mislim da Hrvatska nikada nije imala pisca poput Darija Džamonje, sarajevskog autora koji je umro prije trinaest godina i čije je cjelokupno djelo objavio Buybook u knjizi prikladna naslova “Ako ti jave da sam pao“. Možda je sličan Džamonji, ali u socijalnom smislu, bio Miljenko Smoje, s tom razlikom što je Džamonja topografski, osim rodnoga Sarajeva, dio svojih proza smjestio i u Ameriku, gdje je živio nekoliko godina, kao i na Jadran, gdje mu se dogodilo nekoliko epizoda, dakle, djelo mu nije striktno vezano za jednu sredinu.
U Hrvatskoj je Džamonja u odnosu na kvalitetu pisanja prilično nepoznat, i tome bi moglo biti nekoliko razloga: iako piše kratke priče, znači medij koji je harao literarnom scenom barem dvadesetak godina, sve tamo negdje do početka novog milenija, on je ostao skrivenom tajnom Sarajeva, negdje na rubu poznatosti, kao što je i u pričama, vrlo anegdotalnima, protkanima humorom i ironijom, uglavnom prepričanim zgodama iz vlastita života, bio istovremeno najbolji kratkopričač generacije i pisac koji reportažnim stilom gotovo da ugrožava umjetnički aspekt kratkopričanja, odnosno, kako bi se to u nas reklo: on je vrlo neozbiljan pisac, autor koji ne drži do svetinja, a opet nije ikonoklast jer su mu sve priče protkane najobičnijom ljudskom toplinom, on nije orijentiran spram dovođenja u pitanje ikakve mitologije, bilo one svakidašnjeg ili one zakonodavnog života.
Na stranu što je njegova neozbiljnost, njegov humor, njegova sklonost paradoksu, i to ne na logičkoj nego na ljudskoj razini, jer bi on konstatirao kvarljivost duše zamotanu u najplemenitije riječi, nešto što je u pisanju teško ostvariv ideal. I danas je moguće čuti kako se za ovog autentičnog genija govori kako nije najbolje ostvario svoj talent, kako nije napisao roman, što je primjedba iz koje je moguće zaključiti jedino kako je resantiman vječan. Bilo je nemoguće biti Pisac dok je Džamonja živ, a čini se kako na njegovo mjesto nije sjeo nitko sve tamo od 2001. kada je Džamonja, nakon što se vratio prije nekoliko godina iz Sjedinjenih Država, umro u Sarajevu.
Džamonja je pisao samo priče, rado je isticao kako nije napisao nijednu pjesmu u životu, a te su priče, moglo bi se reći, unatoč tvrdoj faktičnosti, ipak piščev drugi život, ne kao kod Kovača uvod u njega, nego baš pravi drugi život, ako se kod koga može reći da je pisao svojom kožom, onda bi to bio Džamonja – premda to svi pisci rade u većoj ili manjoj mjeri – no Džamonja je jad svoga života iznosio bez licemjernog stida, ne i bestidno, bestidnost je u pisanju skretanje s putanje, limitiranje izražajnih sredstava, oplićavanje proznih mogućnosti.
Džamonja se rodio 1955. u Sarajevu, zadnja škola koju je završio bila je osnovna škola, život je proveo po birtijama, bio je skitač u Štulićevom autsajderskom smislu da je znao svako dvorište, iako ta dvorišta nisu znala njega – on je bio neprepoznat i izvan začaranog kulturnog kruga, iako mu je cijeli grad, standardno nenaklonjen autoritetima, tepao kao Piscu s velikim početnim slovom ovog pojma.
Preživljavao je pišući kratke kolumne, netko je zapamtio i zapisao kako su urednici, dajući mu prostor u novinama, mislili kako čine dobro djelo, bilo je to objavljivanje kao oblik milostinje, a danas su iz svih tih novina preživjele jedino Džamonjine egzistencijalne šanse, njegova posljednja linija obrane.
Kada bih ga morao svrstavati, onda bih, osim Smojinog, uz Džamonju stavio i ime Duška Radovića, koji je također više urbani identitet nego pisac, odnosno koji je više nego pisac. A što imamo kod onog najpoznatijeg Radovića u “Beograde, dobro jutro“? I njegova je golema mudrost sastavljena od samih usputnosti, ako nemaš novaca posudi od susjeda žlicu kave, šećera, dvije-tri cigarete i čekaj, što je u rangu savjeta iz Veda, samo aktualnije, neapstraktnije, stvarnije.
Sva trojica pisaca pisala su odozdol, indukcijski, filozofi bi rekli da su bili nominalisti, svijet jest bio biblioteka, ali necjelovita, fragmentarna, pa su oni odmah pisali fragmente, jer ni antičku nuklearnu katastrofu nisu preživjeli čitavi komadi, mi vidimo samo dio, a oni odbijaju napisati ono što nedostaje, ne zanimaju ih izmišljaji. Što ne znači da kod Džamonje nema muljanja, da nemamo muljanje umrli bismo od istine, pa onda njegov alter ego, odnosno on sam, negdje na Floridi zasjeni razmetljivog Bukowskog, a u okolini Chicaga osupne veličinom svoga spolovila košarkaša Michaela Jordana.
Sve je to literatura, život je literatura, ono što nije vrijedno zapisivanja, što ne može izdržati test pisane riječi odmah treba zaboraviti, pogotovo ono što se stvarno dogodilo, i na to mjesto staviti životom ispunjeniju epizodu. “MJ je ovdje“, kaže Džamonjin gazda piscu kada ulaze u kockarnicu, eto, takva je proza Darija Džamonje, to bismo mogli staviti iznad knjige kao svjetleću reklamu: “MJ je ovdje.“
“Ako ti jave da sam pao“ sabrani je Džamonja, unutra su sve njegove za života objavljene zbirke, kojima je varirala kvaliteta, njegova sklonost iznenađivanju čitatelja na malom prostoru ovdje će imati nekome tko se otprije nije zaljubio u Džamonjino pisanje možda i negativan prizvuk, a problem je što, unatoč povremenom vrludanjima, osjetljiviji čitatelj vrlo brzo osjeti kako u rukama ima knjigu pisca koji može iznenaditi i posljednjim dahom, kako njegovu knjigu i u trenucima piščeva predaha ipak treba pažljivo čitati, jer nikad se ne zna...
Ironija sudbine i tragedija Džamonjina života je što je pisao u vrijeme epidemije karverovštine u Hrvata i Srba, kada su svi pisci hodali po svijetu literature s ospicama po licu, malim ospicama na kojima je pisalo Carver, od kojega se tražila knjiga više, a da se samo nekoliko stotina kilometara južnije jedan Džamonja borio za život, jedan majstor, dok se čitateljstvo ovdje i ondje gombalo s klimavim okušavanjima u kratkoj priči, formi u kojoj je ovome ovdje predstavljenom piscu teško naći parnjaka.
Za razliku od popularnijih američkih kolega Džamonja je bio sentimentalan pisac, pisac prosjak u onom sanjasinskom smislu da je njegova plitica uvijek bila ispružena, spremna za ljubazni milodar, za toplu riječ, pa bi onda njegove priče za neke protagoniste mogle biti pomalo i zabrinjavajuće svjedočanstvo jer testiraju općeniti osjećaj za otpadnike, strance i drugačije. Bio je on pisac koji se nije pretvarao da je čvršći nego što jest, pravi obrnuti Hemingway na istom putu kojeg je prevalio drugačijim sredstvima koje je dobro definirao jedan rock pjevač kao “polaganu kapitulaciju“.
Njegova sentimentalnost, odnosno sposobnost bilježenja svakodnevnih jada gotovo redovito ispričana je na melodramatičan način, on je pisac kratkih melodramatičnih priča. Na primjer, “Bife Titanik“, priča kojom završava knjiga, počinje kao humoristička priča, kao da nas pisac neće zamarati ozbiljnim temama, on nije pisac koji filozofira, i sve u tom stilu, pa onda objašnjava naslov kroz lik prijatelja pisca koji je kanio svoje djelo nasloviti “Na Drini ćuprija“ zbog konfuzije na posudbenom odjeljenju knjižnice, da bi već nekoliko redaka dalje Džamonja priču okrenuo prema melodramatičnom hororu, odjednom s njim za stolom sjede mrtvi prijatelji i Džamonja i oni planiraju budućnost “kao da budućnost postoji“, dodaje Džamonja.
Ili “Ljubav do groba“, koja počinje nastankom mladića, sve se prijavljuje policiji i onda njegova djevojka dobija razglednicu iz Zagreba, pa drugu razglednicu nekoliko mjeseci kasnije, sve dok se ne pronađe tijelo negdje na Igmanu, smrznuto u snijegu, ali razglednice stižu i dalje, bila je to ljubav s onu stranu groba. Melodramatičnost Džamonja nije modificirao, ali romantičnost jeste, ona se kod njega pojavljuje u ironijom izmjenjenom obliku, autor je rabi jer je nezamjenjiva, još nije pronašao nijedan drugi zadovoljavajući model, ali romantika je izgovarana kao poza, gard, obrambeni mehanizam.
U priči “Zelenooko čudovište“ pisac u vlaku sreće Aleksandra Hemona, kojeg, unatoč ljubomori koju osjeća, nudi pićem, što ovaj odbija, pa ga Džamonja pita: “Pa, gdje su oni divni američki pisci: Hemingvej? Ficdžerald? London? Po? Bukovski? Gdje su, da s njima pijem do zore?“ Hemon je rekao: “Umrli su“, i napravio taman toliku pauzu da bi me Zavist mogla definitivno ščepati i dodao: “...od pića“. Kada stignu na odredište oko Hemona zuje diktafoni i bljeskaju fotoaparati, a Džamonji prijatelj kaže da se u povratku javi otpravniku vlakova koji bi ga žarko želio upoznati. Kasnije u vlaku prilazi mu stjuardesa i kaže mu kako mora paziti na njega jer joj je to rekao otpravnik vlakova, pa Džamonja malo dolazi sebi, nakon čega čita posvetu koju su mu na knjizi napisali prijatelji.
Autoironičnost, svijest o vlastitoj kvaliteti, sučeljavanje s hipertrofiranim negativnim osjećajima, slike krcatog vagon restorana, pisac koji zna da je odličan i da će se o njegovim pričama pisati i poslije njegove smrti, koji je svjestan da će otkrivanje njegova djela potrajati, koji je uspio ostvariti onu jednu jedinu želju Henryja Millera u vezi pisanja, da piše kao što raste trava, da bude dugo svjež, to sve je Džamonja uspio, kao jedini iz svoje generacije, popisavši sve od čega se sastoji egzistencija, a da pritom nijednom nije potegao tešku riječ, osim u sprdnji težini, unatoč težini, usprkos težini. Što više reći?
* Tekst je originalno emitiran na Trećem programu Hrvatskog radija u emisiji Lica okolice
Podijeli na Facebook
