Piše Nataša Govedić
Žanr knjiga o siročadi uspostavlja viktorijansku književnost na engleskom jeziku devetnaestog stoljeća: Dickens, sestre Brontë, George Eliot, Anthony Trollope, Willam Makepeace Thackeray, Wilkie Collins, Rudyard Kipling, pa čak i Oscar Wilde ili pjesnikinja Elizabeth Barrett Browning, ugradit će u svoj opus figuru siročeta. Jednako tako, siroče je tematizirano i u opusima ruskih klasika devetnaestog stoljeća, Tolstoja i Dostojevskog. Prikazano je kao svojevrsna kritika obitelji i kritika čitavog sustava skrbi za djecu, odnosno kao lateralna slika nebrige "velikih očeva i majki" (države i crkve) za svoju građansku dječicu (podanike, sljedbenike, vjernike).
Siroče, naime, nikad nije dovoljno "naše dijete" da ga institucije skrbi pošteno usvoje. Uvijek pratimo licemjerje sustava: da, trebalo bi brinuti za napuštenu djecu, ali mi jedva da imamo živaca i snage za vlastiti podmladak, a kamoli "ničiju djecu".
U Jungovoj psihologiji arhetipova, siroče je jedan od najjačih i najteže zbacivih arhetipova kolektivne psihe. Ono nije osoba bez vlastite obitelji, prepuštena na milost i nemilost socijalne skrbi, nego svatko tko od svojih roditelja nije dobio osjećaj bliskosti, supripadanja, supoveznosti. Kompletna retorika otuđenosti protagonista, tipična za 20. stoljeće, u suvremenoj se jungovskoj psihologiji tumači kao daljnja figuracija arhetipa siročeta, karakteristično prisutnog i u književnosti dvadesetog stoljeća – ne samo kroz likove Harryja Pottera, Froda Bagginsa, Lyre Belacqua ili Jona Snowa, nego i kroz nezaboravnu autsajdersku dobrotu Huckleberryja Finna. Komparatistica Nina Auerbach u svom tekstu "Inkarnacije siročeta" (1975) proglašava Stephena Dedalusa, protagonista Joyceova romana A Portrait of the Artist as a Young Man (1916) paradigmatskim likom dvadesetog stoljeća, prepunog likova socijalne i emocionalne siročadi.
Jezik koji kreće sa društvenog dna
Barbara Kingsolver svojim romanom Demon Copperhead otvara novu stranicu literarnog "pisma o siročićima", točnije bogatog interteksta svjetske književnosti o ničijoj djeci. Kao i u slučaju Dickensova romana David Copperfield, na koji se Kingsolver izravno naslanja kako temom, tako i diskretno parodijskim, ali i dalje posve prepoznatljivim naslovom Demona Copperheada, junak romana suvremene autorice ima istu misiju kao i Dickensov junak. Citiram iz prve stranice Davida Copperfielda: "Hoću li ispasti heroj vlastita života ili je to postignuće rezervirano za nekoga drugoga pokazat će stranice koje slijede." Kingsolver ide korak dalje. U izvanrednom prijevodu Lare Hölbling Matković, uvodne rečenice demonstriraju da je Demon morao ne samo samog sebe socijalno uspostaviti, nego da je doslovce morao i sam sebe i poroditi, ali i da je on majstor duhovite, uvijek blago autoironične jezične igre u koju nas uvlači:
Najprije sam se porodio. Dosta ih se skupilo da gleda – i oduvijek su mi bar to priznavali: najgori dio posla bio je na meni, jer mi mater ajmo reć nije bila pri sebi.
Bilo koji drugi dan vidli bi je van na trijemu mobilne kućice, dobri susjedi koji primjećuju, cimajući cicu nevolje kao i obično. Cijelo ono doba toplog pasjeg daha kasnog ljeta i jeseni dizali bi pogled prema planini i ugledali nju, sitnu blajhanu plavušu, koja puši svoje palmalke i visi na ogradi kao da je kapetanica svog broda gore, a sad je možda kucnuo čas da potone. Pričamo o curi od svojih osamnaest, sasvim samoj i trudnoj do zuba. Ona kad se nije pojavila, dopalo je Nance Peggot da joj lupa na vrata, upadne unutra i nađe je onesvješćenu na podu kupaonice, sa svima na sve strane, i mene kako već izlazim. Skliski talac boje ribe, skupljam prljavštinu s linoleuma, migoljim se i ritam okolo jer samo još u onoj vrećici u kojoj bebe plutaju, u prestvarnom životu.
Već se ovdje uspostavlja "Demonov jezik" kao karakteristika romana u cjelini: ne samo kolokvijalni jezik lokalizirane američke apalačke ruralne kulture, duboke planinske provincije čiji junak čitavo vrijeme čezne da barem jednom vidi udaljeni ocean, nego i jezik sloganske, komercijalne, potrošačke američke pop kulture kraja dvadesetog stoljeća (stripovi, filmovi, televizija), koja funkcionira kao Demonov primarni referencijalni sustav. Jednako tako to je i džojskovski jezik potrage za samim jezikom, za statusom jezika kao sve većeg unutarnjeg eksperimenta lika s izgradnjom vlastite prkosne persone, odnosno jezičnog stasanja protagonista u klasni sustav u kojem nije “normalno” da djeca budu u doticaju s knjigama koje premašuju uputstva za pokretanje perilice rublja. Samim time Demonov se – ionako inicijalno veoma heterogeni – jezik kroz tekst iz poglavlja u poglavlje mijenja, sve više hvatajući frekvencije "visoke kulture", pri tome se nerijetko osjećaju kao "varalica" (imposter), koja s veliki oprezom i pomnošću uči nove kôdove socijalnosti.
Hölbling Matković u svom majstorski polifonom prijevodu ne samo da precizno čuje frekvencije brojnih jezičnih podregistara teksta (od Dickensa preko pop glazbe do kultne japanske mange i kasnije animirane serije Hunter + Hunter, također zaokupljene siročetovim nadilaženjem statusnih barijera i citirane u romanu), nego pogađa i Demonov toplo-sarkastično-autoironični ton izbjegavanja stereotipnih oznaka bilo čije neobrazovanosti i ruralnosti. Svojevrsnu plemenitost reprezentacije društvenog (ne)ugleda, u kojoj Demon nikad nije na strani prezira prema slabima, jer jako dobro zna da je to kategorija u kojoj pliva otkad se pojavio na svijetu.
U ovom romanu, kao i uvijek u tekstovima ekofeministice Barbare Kingsolver, klasa nije ljudska sudbina, niti je snobizam ma u kojem trenutku prihvatljiva opcija društvenog nasilja. Demon je posebno viteški nježan zaštitnik svoje majke, ovisnice koja će sinu točno na njegov dvanaest rođendan pokloniti vlastito samoubojstvo, ali sin je ni u kojoj varijanti zbog toga neće osuđivati: čitavo vrijeme on je mnogo više napisan kao njen empatični skrbnik.
Osim toga, biti siromašan i neobrazovan u slučaju Demona Copperheada ne znači biti nijem ili nemušt. Svaka kultura ima svoje lucidne pripovjedačke lisice, a Demon je u stvari Uliks svoje pučke Odiseje. Njegova "iščašenost" formulacije mnogo je bliža poetskom registru (recimo Marije Andrijašević ili Glorije Lujanović), negoli jezicima naših Ivica Kičmanovića, što ponovno Hölbling Matković odlično prijevodno prenosi. Na razini čitavog romana u hrvatskom prijevodu, može se pratiti i razvoj jezika od malog djeteta (prožeto dijalektalnim oblicima i dječje pogrešno shvaćenim frazama) prema odraslom mladom muškarcu (uglavnom samoukom, veoma inteligentnom), što je vezano i za promjene jezičnih toponima od kraja 1980-ih do kraja 2010-ih, čime je određen kronotop pripovijedanja.
Zabit i njezin feminist
Hölbling Matković koristi idiome i Zagorja i Zagore (svjesno birajući onu zabit koja točnije reflektira originalni kontekst romana o poljima duhana, ali na drugim mjestima i kontekst alkoholnim paroksizmima čitave jedne duboko kontinentalne, zagorsko-međimurske ekipe, koja se stoljećima zbog prevelike sklonosti kapljici smatra pomalo "drvenom"). Prevoditeljica, dakle, veoma odgovorno i prema autorici i prema muzikalnosti njezina teksta poseže za domaćim geolingvističkim, višestruko dijalektalnim kontekstima, oblikujući iznimno bogat i hibridan hrvatski jezik, blizanački jeziku Barbare Kingsolver. To je jezik u kojem Demonova majka može biti "mater", ali baka može biti "babica", jer ni u originalu dijalekt nema osobine “čistoće” jednog dijalekta, nego prljavog miješanja nekoliko njih, a dodatno i niskog registra svakodnevnog razgovornog jezika s naplavinama jezika TV reklama i filmova. Dio likova govori i izrazito "zastarjelim" jezicima, s pojačanim dijalektalnim obojenostima, za što prevoditeljica izmišlja poseban "kdajkavski", odnosno autorici simetričan jezik koji ubacuje slovo "d" na mjesta gdje ga standard ne očekuje.
Barbara Kingsolver
Moj je dojam da postoje i valjani politički razlozi zašto se ni autorica ni prevoditeljica nisu odlučile za dijalekt samo jedne stvarne američke ili hrvatske regije: to bi dalje doprinosilo (ionako prevelikoj) stereotipizaciji odabranog kraja i polako bi semantički potisnulo ili čak do kraja istisnulo heterogeni kontekst romana, koji jest bitan za razumijevanje Demonova i socijalnog i političkog Bildunga. Prevoditeljica je majstorski izbjegla i uvođenje velikog broja fusnota, nastojeći "objasniti" genezu nekog nadimka lucidno slijedeći samu autoricu, odnosno vrlo pažljivo unutartekstualno elaborirajući strani kontekst koji se ulijeva u hrvatski jezik. Primjerice:
Tko bi rekao? Mislim, Snoop Dogg, Nas, Scarface, to nisu imena koja ti mama
dodijeli. Samo sam pretpostavljao da je svagdje kao kod nas doma u okrugu
Lee, gdje većina tipova dobije nešto drugo što se zadrži. Shorty ili Grub ili
Checkout. Dosta je vjerojatno da Humvee nije od početka bio Humvee.
Gospodin Peggot je postao Peg nakon što je imao peh da mu jedan od onih
kombajna što ih upotrebljavaju u rudnicima ugljena smrska stopalo. Neko te
ime nađe i ti kao pas dotrčavaš na to ime do dana svoje smrti i onda ode u
novine skupa s tvojim službenim imenom koje su svi zaboravili. Gledao sam
parte u novinama i razmišljao o tome koliko je većina tih imena gruba. Tko želi
umrijeti kao stari Stubby samo zato što je ćopav? No u životu to nije neka
velika stvar, pa tako možeš pivom častiti najboljeg prijatelja Maggota a da se ni
jedan od vas pritom ne pita zašto ga zovemo crvom.
S druge strane, ima igara riječima u kojima "američkost" nije bitna, nego je bitno što znače i kakvi su ti likovi u Demonovoj glavi. A tamo najveće poštovanje imaju upravo žene: Demonova prva susjeda, baka Peggot, koja je fizički othranila gomilu siročadi svoje šire obitelji i Demonova biološka baka, koja je školovala gomilu mladih žena s kojima nije ni u kakvom srodstvu, birajući ih po kriteriju žrtve obiteljskog nasilja. Riječ je o bakama koje su neupitni autoriteti svojih zajednica upravo zbog tihe i nadasve pouzdane politike skrbi koju provode. No, Demon ima i duboko empatiju prema stradanju svoje mame, socijalno dezorijentirane i neobrazovane, zlostavljane ovisnice, za koju ni u kojem trenutku neće izabrati preziran ili snishodljiv ton.
Činjenica da je Demon Copperhead dobio i Pulitzerovu nagradu i Woman’s Prize nagradu čini mi se ima veze upravo s načinom na koji autorica vrlo slojevito gradi jak kritički kontekst Demonove osude društva u kojemu je "normalno" da provincijski nasilnici gaze po svojim partnericama, žene nemaju nimalo samopoštovanja i ako čak i odu za boljim obrazovanjem, velika je šansa da će ih ponovno dostići neka vrsta partnerskog zlostavljanja, naprosto zato jer je to prenaučeni obrazac.
Društveni izbori mladih ženskih likova u romanu posebno su oskudni: već krajem srednje škole mnoge su bake, majke, sestrične i prijateljice koje Demon upoznaje "izabrale" jedino što se nudilo: redukciju na vrijednosti petparačke melodrame, "teen-ljubavi do kraja života", koja se u kontekstu svekolikog ekonomskog i kulturnog siromaštva pretvara u tipično zlostavljanje žena u kontekstu patrijarhalnih, pijanih muževa. Citirajmo iz teksta:
Počinje na uobičajen način, cura se gadno zateleba u krivog lika. To je bila
Mariah Peggot. (…) Dok je taj Romeo opasan koliko je zgodan. Izgled manekena
iz časopisa, kao oni likovi u reklamama J. C. Penneysa. (…) Skroz nabildan,
ubojit osmijeh, lavlja griva, sve kako treba. Tko zna zbog čega je Romeo pogledao
u njenom smjeru, ali Mariah se osjećala kao da je dobila na lutriji, a Romeo se isto
tako ponašao: kao da je ona dobila na lutriji. Ako ne želi ispustiti taj zgoditak, smije kao prava sretnica primati dar njegova zlatnog kurca kad njemu odgovara, a u druga vremena bez pritužbi obavljati poslove za njega. Spoj s Romeom mogao je
značiti da ode njemu doma da mu opere veš. Imao je onakvu brvnaru u obliku
slova A s dvije spavaće sobe gore u šumi, na padini kod Duffielda, i uspješan
posao automehaničara s vlastitom opremom u furgonu. (…)
Gospođa Peggot nije budala, pa kaže "Šljokice nisu zlato, srce", i zabrani to. A
kako je Mariah još u srednjoj, ne vidi izlaza osim da ide potajno. Možda sekica
ipak želi biti kraljica bar na jedan dan, a možda ga zaista voli. Nema veze, ona
ga ne ostavlja. Ako samo i pomisli na to, on nabaci onaj osmijeh i ona se
rastopi. Treći razred prođe kao jedna neprekinuta svađa u kući Peggotovih u
stilu "Ti ga ne poznaš, zbiljam je drag" i "Zbiljam drag malo morgen, on je lisac
u kokošinjcu", i "On je drukči kdaj smo samo nas dva", a uvijek završi na istom
mjestu: "Upozorila sam te, curo, nemoj meni doći plakati". Do Drugog
poglavlja, u kojem je Mariah već trudna i useli se u njegovu brvnaru u šumi kod
Duffielda.
Jaka rezistentnost lika
U tekstu je veoma važan i lik učitelja Armstronga, kao prve osobe koja shvaća da Demon ima izrazito pojačanu osjetljivost za crtanje i pripovijedanje, odnosno da ne spada u djecu koja "zaostaju" za ostatkom razreda jer im je mama bila ovisnica i ubila se, pa nemaju nikakvo kućno uporište i naprosto ne shvaćaju gradivo (što je uobičajeni stav), nego u darovitu djecu, kojima treba osobita motivacijska pomoć i podrška, jer su i emocionalno i akademski dublja i ranjivija od ostatka ekipe.
Foto: Pixabay
Učitelj će također Demonu objasniti da je izrazito emocionalno oporan i da je to mnogo važnije nego biti bogat ili imati roditelje ili biti učenik sa svim peticima. Otpornost znači da ustaneš nakon što padneš onoliko puta koliko je potrebno, bez obzira što svi oke tebe navijaju da ostaneš na podu. Rezistentnost, dakle, uključuje i borbenost i upornost i blagost prema neprijateljima i stav da svako ljudsko biće ima pravo na novi pokušaj, što je (ispravno veli učitelj) vrlo, vrlo rijetka zbirka darova.
Završno, riječ je o romanu dubokog osnaživanja protagonista. Bolnog Bildunga, kao i krivudavog post-traumatskog rasta. Demon je fizički i psihički zlostavljano i kronično zanemareno dijete, koje je prošlo put od izrabljivanja na seoskim farmama lažnih udomitelja do sustavnog gladovanja i organizacijskog, birokratskog nasilja samih institucija skrbi za djecu. Pa ipak, njegov stav ni u jednom trenutku nije da je trauma “konačna” destinacija našeg postojanja, kojoj se moramo (psihoanalitički poslušno) vraćati do kraja života. Demon, naime, ima rezistenciju i na društvene laži, kao i na različite oblike licemjerja institucionalnih protokola koji “sortiraju i škartiraju” ljude prema statusu iz kojeg potječu.
Kao pravi lisac, prozret će manipulatore i suprotstaviti se sistemu golom znatiželjom baš prema onome u čemu se u njegovoj zajednici ne govori. I cura u koju će se zagledati potpuna je suprotnost praznoglavoj lutkici kakve dominiraju njegovim okružjem, što je također element protagonistove otpornosti na stereotip socijalnog dna o barbikama koje su tu da ih kenovi mlate.
Zmajevi s rečenicama iz književnosti
Posebno mjesto u tekstu ima Demonov odnos prema književnosti. Ona se u "čistom obliku" pojavljuje kroz lik Demonova hendikepiranog, bolesnog, pa ipak socijalno iznimno poštovanog prastrica Dicka, brata njegove bake u invalidskim kolicima, koji po čitave dane čita, a knjige koje osobito voli pretvara u zmajeve. Točnije, nakon što završi čitanje, na papirnate zmajeve ispisuje rečenice iz knjiga koje obožava i zatim ih pušta da odlete, na taj način vraćajući autorima dug (Kingsolver to zove "uzvraćanje blagoslova"). Na Demonovog će zmaja, prilikom rastanka s dječakom, Dick napisati:
Nikad ne budi podao ni u čemu. Nikad ne budi neiskren.
Nikad ne budi okrutan.
I uvijek ću moći imati nade u tebe.
Siroče, stoga, u ovoj knjizi nije figura autorskog moraliziranja "užasnog djetinjstva", a nije ni heripoterovska figura siročeta kao prerušenog Krista Spasitelja. Demon Copperhead je ono što Dubravka Ugrešić u svom romanu naziva "lisicom" ili piscem, osobom koja slijedi Leontesovo geslo iz Shakespeareove Zimske priče: "Simply the thing I am shall make me live". Ovdje se to može prevesti na način da je Demon od samog početka svoje "samonarativizacije" prihvaćao bilancu nule osobnih prilika i nule socijalne nade bez imalo ogorčenosti, slaveći to što je elementarno živ, tako da ga je baš ta pomirenost s perspektivom najnižih grana društvene ljestvice uspostavlja i kao lik velike empatijske inteligencije, sličan recimo Huckleberryju Finnu. Zbog toga je tekst posebno zahvalan za srednjoškolsku publiku, kojoj kronično nedostaje primjera nadmudrivanja sustava nasilja, kao i izgradnje samosvijesti mimo kapitalističke demagogije o novcu koji "otvara sva vrata". Ne, veli Kingsolver, novac je tu nebitna stavka. Važna je skepsa prema "općim mjestima" i općeprihvaćenim lažima, jer ona otvara zatvorska vrata, a kad iz njih iskoračite, znat će naći i svoj i pravi put.
Podijeli na Facebook
