Piše Danijela Lugarić Vukas
Dina Rubina (r. 1953, Taškent) pripada suvremenom rusofonom književnom kanonu koji čine "ekstrateritorijalni", odnosno "izvanteritorijalni" pisci. Riječ je o piscima i spisateljicama koji pišu isključivo na ruskome jeziku i čijoj zajednici, osim Dine Rubine, koja od 1988. živi u Izraelu, pripadaju i takva i kod nas prilično poznata spisateljska imena poput Mihaila Šiškina (Švicarska), Poline Barskove (SAD) ili Aleksandre Petrove (Italija). Ponešto specifičan slučaj u toj zajednici pisaca predstavlja nobelovka Svetlana Aleksijevič: kao što je poznato, riječ je o spisateljici koja piše isključivo na ruskome jeziku (koji smatra lingua francom postsovjetskog svijeta) i koja je rođena u Ukrajini od majke Ukrajinke i oca Bjelorusa. Toj bi se zajednici moglo priključiti i Borisa Akunina, Sergeja Lebedeva ili Vladimira Sorokina, koji većinu vremena provode u inozemstvu. Od početka ruske invazije na Ukrajinu 24. veljače 2022. brojni su drugi pisci napustili Rusiju, poput primjerice Ljudmile Ulicke ili Anne Starobinets: u Izraelu, Njemačkoj, baltičkim zemljama, Armeniji, Gruziji i drugdje stvara se nova zajednica ruske emigracije – povjesničarima književnosti i kulture tek predstoji promišljanje i osmišljavanje stvaralaštva kojemu svjedočimo u ovim novim, drukčijim geopolitičkim i kulturnim okolnostima.
Za razliku od nekih drugih pisaca koji su se u emigraciju uputili kao već etablirana imena, poput Vladimira Nabokova, Igora Bunina, Aleksandra Solženjicina ili Iosifa Brodskog, Dina Rubina postala je relevantna spisateljica tek nakon odlaska u Izrael: ona je postala popularna ne samo unatoč nego i zahvaljujući dislociranosti, odnosno poziciji izvanteritorijalnosti. Naime, Rubina je već krajem 1970-ih godina objavila nekoliko priča u sovjetskim književnim časopisima i bila je prepoznata kao novo spisateljsko ime (primljena je u Savez sovjetskih pisaca kao 24-godišnjakinja i neko je vrijeme bila njegova najmlađa članica), ali pravu popularnost doživljava objavljivanjem prvoga romana na ruskome jeziku (Evo ide Mesija! – Vot idet Messija!) 1996., kada je već značajno vrijeme živjela u Izraelu.
(Usput rečeno, na pitanje je li ruska spisateljica uvijek precizira da je umjetnica koja piše na ruskom jeziku. Naime, u ruskom jeziku postoji značenjska razlika između riječi rossijskij, koja označava nacionalnu pripadnost Ruskoj Federaciji, i russkij, koji se odnosi na rusko i Rusiju, ali ne uključuje nužno nacionalnu komponentu. Dina Rubina tako na novinarsko pitanje 2010. smatra li se ruskim, tj. rossijskim piscem, spremno odgovara niječno: "Ja sam ruski (tj. russkij) pisac, a to nije ista stvar. Ja sam nositelj ruskoga jezika, ruskog načina razmišljanja i ruskog shvaćanja života i stvarnosti. Rođena sam u Taškentu i tamo sam proživjela 30 godina. To nije Rusija, ali je grad moga djetinjstva bio prostranstvo ruskoga jezika" (http://www.dinarubina.com/interviews/rg2010.html).
Također bi za našeg čitatelja moglo biti zanimljivo spomenuti da ruski kao jezik komunikacije koristi gotovo 1,5 milijuna ljudi koji su tijekom dva vala emigracije, tzv. aliyaha, tijekom 1970ih i 1990-ih, napustili Rusiju. Dina Rubina je, uz Igorja Gubermana i prije nekoliko godina preminulog Anatolija Aleksina, najpopularnija rusofona izraelska spisateljica; njezini prozni tekstovi, prevedeni na nekoliko desetina jezika, dosežu milijunske naklade. Iako književnost rusofonih autora u Izraelu nastaje u transkulturnom prostoru i često komentira poziciju Židova u suvremenom svijetu ili prošlosti, rusofoni pisci nisu integrirani u lokalne izraelske kulturne mreže, njihovi književni tekstovi objavljuju se u ruskim izdavačkim kućama i češće se objavljuju na europske nego na hebrejski jezik.)
Prema shvaćanju Kevina Platta, sintagma izvanteritorijalnog pisca znači novu kategoriju autorstva (prema Platt 2021, The Benefits of Distance, u: Rubins, M., ur., Redefining Russian Literary Diaspora, 1920-2020, UCL Press, str. 214-243) koja se odnosi na, s jedne strane, složen geografski položaj pisaca i spisateljica: riječ je o onima koji pišu za publiku koja je udaljena od mjesta njihova življenja, i, s druge strane, na načine na koje aktivnost pisanja iz izvanteritorijalne pozicije nudi novu i drukčiju vizuru promišljanja svijeta koja se teže postiže u poziciji teritorijalne fiksiranosti.
U svjetlu takve semiotičke ekonomije valja tumačiti i u sjajnom prijevodu Tatjane Radmilo na hrvatski jezik nedavno objavljen roman Dine Rubine Na sunčanoj strani ulice (Na solnečnoj storone ulicy). Inače, taj tekst čitatelja može upoznati sa središnjim karakteristikama Rubinina stvaralaštva općenito: moguće je istaći realistične pripovjedne strategije (karakteristične za izraelsku rusofonu književnost općenito) koje rehabilitiraju reprezentaciju na način da mimeza nije imitacija ili odraz nego oblik komunikacije svega sa svime, gdje se jedno ne samo isprepleće s drugim nego i stapa/pretvara u drugo. Nadalje, roman je strukturiran na ponavljajućim motivima, poput motiva slučajnog prepoznavanja ili identifikacije, koji ima strukturalnu važnost u romanu Evo ide Mesija, a u romanu Na sunčanoj strani ulice je posebice bremenit značenjima u raspletu radnje; potom na motivu kreativne i inovativne međuigre pamćenja i zaborava koje nije samo selektivne nego i izrazito konstruktivne prirode jer zaboravljeno može, u promijenjenome kontekstu i posredstvom književne imaginacije, opet biti prizvano u sjećanje.
Shvaćajući pisanje kao sinonim pamćenju i antonim zaboravu (u romanu se govori o "dragocjenom kompostu sjećanja", 256), Rubina stvara svoje složene, ali i čitke svjetove koji pokazuju da se i u Sovjetskom Savezu – unatoč svim povijesnim traumama – živjelo, ljubilo, stvaralo, smijalo, prepiralo. U stvaralaštvu Dine Rubine doista se ne osjeća gorčina: njezini tekstovi prikazuju sovjetsku prošlost, no ne na način koji je vrlo čest u stvaralaštvu pisaca-emigranata, a koji je Milan Kundera u eseju Prozori zgodno opisao sintagmom "orvelizacija uspomena" i koja kazuje da se komunistička prošlost nakon raspada komunizma u postkomunističkim društvima često artikulira kroz ritualne formule nediferenciranog bloka užasa i tragično izgubljenog vremena. Kundera govori da takvim preambulama u promišljanju vlastite prošlosti pojedinac orvelizira uspomenu na vlastiti život – lišava ga vrijednosti ili čak u potpunosti briše. Rubinin je roman Na sunčanoj strani ulice čas nostalgičan, čas melankoličan – no ni u jednom trenutku nije ogorčen.
Čitatelj će prepoznati kinematografičnost romana, ekraniziranog 2011. godine, što uključuje brze i dinamične obrate u sižeu, koloritne junake (Rubina je u intervjuu iz 2010., a povodom objavljivanja romana Sindrom Petruške, isticala da junaci prethode tekstu: "Prvo se rađa karakter. Potom junaku dugo tražiš mjesto na ovoj zemlji", https://rg.ru/2010/11/24/rubina-poln.html), uz pokoju "laku, šlager-notu" poput ponešto melodramatskog raspleta sižejne linije Vere Ščeglove. I inače se Dina Rubina u suvremenom književnom kanonu ustoličila kao spisateljica koja uspješno i s mjerom kombinira "visoko" i "nisko". Konačno, i ovaj je roman temeljen na složenoj, ali i vrlo promišljenoj i kompaktnoj kompoziciji koja postiže narativnu konzistentnost upravo simuliranjem raspršenosti. Narativna struktura koja podsjeća na labirint s nekoliko mogućih smjerova dolaska do cilja i u kojoj se isprepleću pripovjedne perspektive, prošlost i sadašnjost, kondenzira transgresivnu proširenu stvarnost Rubinine imaginacije, dok brojni autobiografski detalji i s ukusom dozirana autorska intonacija osnažuju dojam koherentnosti priče, kod čitatelja stvaraju iluziju prisnosti i intimnosti (i u tom je smislu pisac-emigrant Sergej Dovlatov najprepoznatljiviji srodnik Dine Rubine), a kod proučavatelja književnosti su signal da roman računa s nekim oblikom povlaštene referencijalnosti.
Roman je na ruskome jeziku objavljen 2006. godine, i to nakon što ga je pisala punih 26 godina. Objavljivanje toga romana danas se pamti kao središnji književni događaj u Rusiji 2006., a knjiga je ovjenčana i Velikom knjigom, jednom od nesumnjivo najutjecajnijih književnih nagrada (dobitnici su te nagrade, između ostalih, i kod nas čitani romani Pismovnik Mihaila Šiškina, Lavr Evgenija Vodolazkina, Manastir Zahara Prilepina, Zulejha otvara oči Guzelj Jahine i Pamćenju pamćenja Marije Stepanove). Naziv romana citat je iz jazz pjesme On the Sunny Side of the Street (L. Armstrong, s D. Fields i J. McHughom), što, kako ističu različiti kritičari toga romana, nije slučajan odabir: osim što su svi Rubinini tekstovi premreženi glazbenim metaforama (spisateljica je formalnog glazbenog obrazovanja), promjenjivi ritam jazza odražava logiku dinamične spisateljičine pripovjedne manire koju sjajno sažima sljedeća rečenica iz intervjua 2010. godine novinaru "Rossijske gazete": "Ne podnosim beskonačna, neadresirana, neutemeljena rovanja po sebi. Beskrajno me zamara dosadna književnost. Preferiram žive metafore, radnju, gestu" (http://www.dinarubina.com/interviews/rg2010.html).
U središtu su pripovijedanja dvije ženske sudbine – umjetnice Vere Ščeglove, čije slike stvaraju memorijsku riznicu Taškenta i njegovih stanovnika, i autorice, spisateljice Dine Rubine. Njihove su sudbine isprepletene na razini na kojoj je isprepletanje stvarnosti i fikcije moguće u književnosti: individualna je priča Vere Ščeglove, kao i priča strica Miške, istodobno i specifična i tipska u prevrtljivim (post)sovjetskim vremenima. Veza unutarknjiževnog (Vera Ščeglova) i izvanknjiževnog (Dina Rubina) ostvaruje se prema načelu tzv. fiktivne istine, što sjajno ilustrira sljedeći citat: "Nekoliko sam trenutaka promatrala kako se kreće prostorijom, nekoga grli, s nekim razmijeni dvije-tri riječi, istovremeno sebi u čašu nalijevajući Amaretto ne bi li smiješala onaj isti, jednostavni koktel, koji sam za nju izmislila u sredini romana – bolje rečeno, iskopala na internetu jer ništa tu ne bih ni mogla smisliti" (374).
Rubinin autobiografizam, koji karakterizira cijeli njezin stvaralački opus, razotkriva se pred kraj romana u svoj prekarnosti takvog diskursa u fikciji književnosti. Naime, kada pripovjedačica ustanovljuje "U jednom mi je trenu sinula sasvim banalna pomisao, koja od davnih vremena užasava mnoge pisce: a da možda ne pišem ja knjigu o njoj, nego ona o meni? Da nisam možda ja njezina uobrazilja, a ne ona moja?" (376), tada postavlja jedno od najteže rješivih pitanja – što je, naime, referentno polje književnoga teksta: izvanknjiževna stvarnost ili njegova vlastita, ni na što izvanknjiževno svodiva zbilja?
Opozicija svjetlosti i tame iz naslova romana odnosi se i na sudbine junakinja: svijet Taškenta je sunčana, praznična strana života, taj svijet ima posebne i upečatljive mirise i ukuse; to je svijet sretnog djetinjstva. Vera je, s druge strane, rođena u svijetu tame i u sjeni nesretne majke koja se kćeri osvećuje zbog svega što je u njezinu životu krenulo u pogrešnom smjeru. Umjetnost i ljubav bacaju zrake svjetlosti u Verin svijet, obilježen tamom. Dijaloška imaginacija, odnosno postupci dubliranja junaka i tema dvostrukih i mnogostrukih stvarnosti (koje se istodobno odvijaju u različitim prostorima – stvarnim i imaginarnim, u pamćenju, fantazijama, stvaralačkom procesu itd.), i inače su vrlo česti u Rubininoj prozi, a u romanu Na sunčanoj strani ulice dvije priče dviju umjetnica, slikarice Vere i autorske pripovjedačice, metoda su komunikacije sa stvarnošću, način njezina spoznavanja i instrument harmonizacije i racionalizacije svijeta.
Posebnu draž ovom romanu, konačno, daje organizacija arhitekture znanja kroz urbanu kulturu Taškenta, grada na marginama imperije/carstva i civilizacije koja je u prevrtljivim sovjetskim vremenima nestajala poput Atlantide. To je svijet čija su imena ulica u vremenu pisanja romana promijenjena, s ogradama od gline i slame i ulicama od ćerpiča u Starom gradu, s kanski veličanstvenim novim mramornim palačama i s carskom prostranošću avenija. To je grad koji je čovjeka štitio i čuvao (Taškent je tijekom Drugog svjetskog rata i osobito lenjingradske blokade udomio potrebite – poznati su dnevnici Lidije Čukovske o životu Anne Ahmatove u Taškentu tijekom blokade), što mu ovaj nije proporcionalno vratio: grad iz djetinjstva i mladosti spisateljice potopljen je i nalazi se na dnu oceana, zbog čega se pripovjedačica naziva roniteljicom i spisateljicom (204). Korisno je primijetiti da upravo u aspektu tematizacije urbane kulture Taškenta tijekom duge druge polovice 20. stoljeća roman sjajno ilustrira tezu o ruskome i sovjetskom društvu kao društvu obilježenom "unutarnjom kolonizacijom".
Što to znači? U svojim primjenama postkolonijalne kritike i orijentalističkoga diskursa na ruski, sovjetski i postsovjetski kontekst, poznati filolog i povjesničar Aleksandr Etkind pisao je o granicama primjene zapadnjačke pojmova kolonijalizma i orijentalizma u ruskom kontekstu. Primjećujući da su ratovi koje je Rusija vodila od 1815. do 1917. gotovo svi redom bili kolonijalni jer su se vodili oko teritorija izvan nacionalnih granica zemalja sudionica, Etkind primjećuje da se Rusija od Velike Britanije i ostalih kolonijalnih sila razlikovala "samom kakvoćom kolonizacije": s jedne je strane važno naglasiti da je, za razliku od kolonizacije u klasičnim carstvima s prekomorskim kolonijama na različitim krajevima svijeta, kolonizacija Rusije bila centripetalna, a s druge je strane Rusija tijekom različitih razdoblja bila istodobno i subjekt i objekt orijentalizma.
Drugim riječima, "Rusija je kolonizirala samu sebe, osvajala vlastiti narod. Bila je to unutarnja kolonizacija, samokolonizacija, sekundarna kolonizacija vlastitog teritorija" (2021, https://artikulacije.hr/objavljne-je-novi-12-broj-artikulacija/). Mehanizam unutarnje kolonizacije i doslovce je upisan u tkivo Rubinina romana i u prikazu taškentske zajednice funkcionira kao svojevrsni aristotelovski nevidljivi „nepokretni pokretač“. Tako stric Miša Lifšic (jedan od nesumnjivo najkoloritnijih junaka romana) Sovjetski Savez naziva imperijem koji je kolonizirao države i kulture. Stric Miša Taškent opisuje kao koloniju, a samoga sebe kao bijelog kolonizatora. Ti su "kolonijalni bijelci"-Taškenćani" posebna vrsta ljudi, uvijek spremnih za nepoznato, prilagodljivih, popustljivih i spremnih na rizik…" (326).
Međutim, stric Miša-bijeli kolonizator ujedno je i rob, odnosno bivši logoraš-zatvorenik Gulaga: na taj način Rubinin roman ilustrira mehanizam unutarnje kolonizacije u kojem su Rusi istodobno i subjekti i objekti kolonizacije. Iz perspektive književnoga stvaranja, gledište strica Miše nudi pregršt kreativnih mogućnosti jer je njegov pogled istodobno i pogled stranca, kolonizatora koji u neruskom svijetu vidi egzotiku, i pogled domaćina – jer je Taškent, nakon što mu je kao bivšem logorašu zapriječen nastavak života u ruskim urbanim sredinama, postao njegova domovina.
Ostaje nam preporučiti daljnje prevođenje i objavljivanje Rubininih književnih tekstova: primjerice zbornike Zauvijek, zauvijek (Vsegda, vsegda) ili Kod anđela (U angela), trilogiju Ruski kanarinac (Russkaja kanarejka) ili pak romane Leonardov rukopis (Počerk Leonardo) i Sindrom Petruške (Sindrom Petruški).
* Autorica je izvanredna profesorica na Katedri za rusku književnost Odsjeka za istočnoslavenske jezike i književnosti na Filozofskom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu.
Podijeli na Facebook
