Piše Nataša Govedić
Malo o čitanju poezije.
Neke pjesme pročitaš i ideš dalje: stigao je kisik, duboko udahneš, ali rijetko kad im se vraćaš. One lako uđu i postanu dio tebe, ali ti ih se kasnije gotovo ni ne sjećaš. Dobra se amnezija pretvara u bogat stvaralački humus. Ima i onih koje pažljivo prepišeš u razne bilježnice. Diviš im se. Tretiraš ih kao relikviju koju treba čuvati i prenositi dalje, oprezno, da se ne struse. To su one genijalne koje ne možeš "asimilirati", ali jasno ti je da su prijelomne i da te pri svakom čitanju lome na nove načine pa proučavaš njihove i svoje "frakture" s mikroskopom u ruci. Naravno, najviše ima zbirki koje iskreno poštuješ, ali ste na Vi. Uđeš, zahvališ na onome što Barthes naziva "ornamentom", zapamtiš, no više se u njih ne vraćaš (u mom slučaju to su posebno zbirke prepune ishitrenog jezika, uvjerenog da na čitatelja treba gledati kao na gonetatelja formulacijskih enigmi).
Mimo svega toga su neke zbirke koje te posvoje, kao da si siroče.
Nisu ohole.
Nisu opsjednute svojim velikim pjesničkim Ja.
Nisu čak ni nametljive.
Velikodušne su.
U stilu, ali i u etici koju grade.
Toliko su darežljive da se vremenom nasele u tebe i kraj tebe, kao neočekivana vjeverica u sobi, za koju naravno ima mjesta. Ostaju u torbama, pokraj kreveta, na stolu, nose se u kupaonicu i čitaju u kadi, u autobusima, na klupama u parku, nosiš ih na putu i vraćaš se s njima, posežeš za njima u najslađem trenutku kad se ništa ne mora nego baš radiš ono što ti je dragovolja i miloćeif. Knjiga posjeta Dinka Telećana meni je takva knjiga: posvajivačica.
Susretnost
Već od posvete (Rilke: "Jer ti si bio samo gostom zlata"), zbirka tematizira susrete i posjete, a i samo ime knjige upozorava da će autor slijediti Arijadninu nit posjetnosti. Naslovi pjesama često su precizne destinacije: posjet luci, planini, jezgri, novoj uvali na staroj obali, kafiću u makiji, jaglacu, forizicijama, divljim makovima, komiškoj agavi, ketenu, zecu, loriju, mačjoj pučkoj kuhinji, ali i kralju virusu te ljudskom elementu prirode: razočaranom čovjeku, nerođenome, starom prevodiocu, spavačima, pokojnom susjedu, ocu, skupu gnostičkih biciklista, Posejdonu, Issi, sebi, tebi itd. Na početku i na kraju zbirke postavljeni su okviri gostoprimstva, za što je posebno važna pjesma "Gostinska soba" i njen divan stih: Kao da ikoje druge može biti.
Etika ove zbirke je da smo uvijek nečiji gosti, nekome u dolasku ili netko stiže k nama u posjete (pjesme kao "Leptirov posjet" ili "Brankov posjet"), ali helenski govoreći, bog stanuje u susretima, to i jest filoksenija, obrednost susreta koja se sastoji od pojačane intimnosti i intenzivne stranosti, u oba slučaja istovremeno realiziranih susretom. Posjetnost je, dakle, stanje u kojem se ne zadržavamo za sebe, niti je gost netko tko dolazi biti zatvoren. Dapače, biti u posjeti znači biti u otvorenosti drugome. To je dosta ambiciozna, radikalna ideja: namjerna otvorenost. Malo kad to možemo izdržati.
Odatle i meni najdraža pjesma čitave zbirke, naslovljena "Posjet Proteju":
Treba te, za početak, spasiti od pridjeva u koji si utopljen, ali
kako te spasiti i koga uopće spasiti, kada ti nisi ti, neko omeđeno
i stalno ti? Imaš ime, ali tko je imenovan? More? Brod koji
samoga sebe cijeloga života gradi? Posjećujem li te kad umočim
prst u more ili kad zanijemim pri pogledu na nj, jer je
nijemost jedini odgovor na tu mijenu? Bio si leopard, zmija, svinja,
valjda i pliskavica. Bit ćeš bića od slobode iznjedrena, razna,
prazna i puna. Jesi ono neuhvatljivo, prijelaz, plamen zapaljenog
alkohola, trenutak u povijesti koji čeka svoj termin. Možeš se
svesti i na podsjetnik o ništavnosti imenovanja. Na fotografirano
feniksovo krilo. Ti, božanstveno ništa. Što da ti donesem na dar
ako ne znam hoće li taj dar u ruke, kandže, peraje ili mrežu?
Ništa od posjeta, znam: samo zapis kistom umočenim u more na
vrelom betonu na kojemu se sve učas osuši, i samo dvoje-troje
dokonih promatrača svađaju se oko toga što je to maločas na
njemu zapravo pisalo i je li išta pisalo. Eto kako se pomiriti
s jednim od svih ponuđenih imena, eto kako znati da je sve tek
posjet, sjena sjećanja, unaprijed otpisana slutnja.
Posjetiti Mjenu, znati da je nećeš moći ni dodirnuti ni imenovati, ali ipak se uputiti prema nečemu što upravo nestaje: savršeno nemoguć zadatak. Što se tiče jezika, proznost ove pjesme nadasve je varljiva. Mogla bi biti i drugačije napisana/prelomljena, ali Telećanova odluka da sve "maskira" proznim nizovima gustih rečenica nenametljivo začudnog stiha također spada u sistemsku skromnost ove zbirke, u njenu svjesnu horizontalnost ili averziju prema okomitim hijerarhijama. A već i sama odluka da se s protejskom naravi egzistencije bude u pjesničkom dijalogu, unatoč tome što pjesnički glas ne čuje verbalni (samo djelatni) odgovor druge strane, pa ipak joj se nastavlja obraćati mimo molitve ili bilo kakvog oblika zahtjevnosti, iz čistog povjerenja u "prijelaznost" kao nešto u čemu želi sudjelovati i što prepoznaje kao svoju vrijednost (iz pjesme "Posjet luci": "Ne poštuj ništa što ne izbacuje iz ravnoteže"), govori o vrsti susreta/posjeta u kojem se "granice rastvaraju" (to je opet iz pjesme "Posjet luci") samo zato što se u stvari svemu – i svakome – moguće primaknuti. Slažem se s tim idealizmom. Nekim se bićima moguće primaknuti a da pri tom ostaneš u pokretu, kao u pjesmi "Posjet divljim makovima":
Nije nužno da pred njima
staneš, kao pred starom maslinom, pred rascvalom trešnjom ili
pred Giottovom freskom: najbolje se gledaju u hodu. (…)
Morat ćeš živjeti, ako si već
poživio, s onima koji ih smatraju korovom, to da. I s onima koji
će prolaziti pored njih kao da se ništa nije dogodilo, ili kao da
se dogodilo baš isto što i prošlog travnja ili svibnja, ili kao da ima
boljih i važnijih tema, boljeg i važnijeg društva od tih crvenih
kometa. Ne mari, živ si ako si poživio, i makova može biti,
divljih makova, i ti si ih vidio.
Opet kretanje, opet protejska ljepota, kao i ispijanje čaja u "Posjetu čajani u Binhajiu", pjesmi koja bilježi mimikriju stare Kine u mastodontskim neboderima nove Kine. Telećan je putnik, to znamo i od ranije, ali ono što bilježi nije putopisna proza već metafizička susretnost s različitim oblicima života, od smrdljivog martina do kolege pjesnika, od posjeta očevu grobu do "Leptirova posjeta", odakle citiram: "Volio bih reći: susret, kad to ne bi bilo preuzetno. Bio bih volio reći: ostani, kad to ne bi premašivalo sve što jesi. (…) Trebat će mi cijeli život da siromašnim okom ispratim tvoj let prema tamarisima."
Mirovnjaštvo
Možda je stvar u istovremenom prihvaćanju i sposobnosti da ono što je pjesnički glas prihvatio nema potrebu posjedovati, zadržati, ali svakako me Telećanova emocionalna zrelost momentalno pretvara u učenicu njegove vrlo duboke i rafinirane etike nenasilja, nezadržavanja, neguranja, neprisiljavanja, neforsiranja, nenametanja, nezaposjedanja (iz pjesme "Posjet mjesecu": "Neću na tebe."). Za to inače civilizacijski nemamo osobito razvijene kapacitete. Malo koja od naših ruku zbilja rastvara kaveze, otključava zatvore, razmiče ograde. Čak su i najslobodniji, pjesnički jezici, nerijetko puni granica, kao i iskrenog grabeža te autentičnih ispada ljubomore, zavisti, posesivnosti.
Telećan je, tome nasuprot, antiratnik. A kako sebe ubrajam u postojano borbenu čeljad, mogu posvjedočiti da me njegov rukopis odgaja kao da sam budalasto dijete kojemu moraš pokazati da mač zapravo služi tome da pridrži mlado drvce. Naravno, ja ću ga ubrzo opet iščupati iz tla i pojuriti u borbu, ali stablo se u međuvremenu možda malo primi i naraste. Zbirku je, dakle, moguće čitati i kao neku novu Nikomahovu etiku, u kojoj se figura autorskog glasa kao oca i učitelja odnosi na njegu svijeta.
Još jedna antologijska pjesma naslovljena je "Posjet tebi":
Uvijek otvoriš druga vrata. I zato moram biti druga, a ista. I ništa
ne smije okoštati. Maska zgužvana u džepu. Organi, izronjeni
iz formalina. I ti, kao nikad, nitko, ništa prije i poslije. Uvijek se
ponudiš drugom osjetilu. Mnoga još treba izmisliti. Jezik je jedan
i dovoljan je. Tek treba nastati sve što se reklo. Uvijek druga vrsta
i drugi odsjaj tvog lica. Premalo je ja da vidi ti. Premalo ruku
za sve kvake. Trčat ću, bdjeti, obilaziti i ulaziti. I znati da je sve to
uvijek premalo. Sve do jednom. A jednom – nije li već stoput
bilo? Kako god, pripravljam se za kucanje, rumena u licu. A prsti
bijeli, bijeli od stiska, od strepnje da će samo djelić tebe dotaknuti.
Tako je: da bi se bilo koji (a posebno ljubavni) susret dogodio, preduvjet je dizanje mnogih brana i (o)branica. Telećan je i filozof koji nas pita kako u stvari pripremamo taj stol ili tu postelju intimnog zajedništva. Jesmo li spremni ući u "vihor u kojem puca užad svih sidara" (definicija ljubavi iz pjesme "Još jedno slovo o posjećivanju")? Ili bismo radije natrag u čahuricu? Zbirka se otvara svim stvorenjima, od kukaca do duhova. Pokazuje se da je gotovo klaustrofobično ljubav vezivati samo za romantično partnerstvo, kad je "zona posjeta" toliko prenaseljena svim mogućim predivnim stvorenjima.
To ne znači da Dinko Telećan ne vidi katastrofu, u sebi ili oko sebe. Pojedine pjesme bilježe je kao prostor pustoši, razaranja i/ili samorazaranja. Ali to nije fokus ove zbirke. U mirovnjaštvo spadaju i načini na koje se otrežnjujemo od različitih prenaučenih nemoći i vječnih nezadovoljstava. Po tome je Telećan mnogo više azijski nego europski pjesnik, začaran raskošnim obiljem svega što suživotno dijelimo s biljkama i životinjama.
Još iz zbirke Vrtovi i crvena mijena (2003), u pjesmi za Issu, pjesnika koji mu je duboko srodan i kojemu se obraća i u Knjizi posjeta, Telećan:
pauku mome
smeta svjetlo u sobi;
počinut ćemo.
Šintoist, dakle, mnogo više nego pripadnik triju velikih religioznih tradicija starog Jeruzalema. Naravno, poznajemo ga i kao prevodioca s kineskog, a tragovi čitanja na španjolskom, engleskom i kineskom prožimaju i Knjigu posjeta. Ipak, ne bih rekla da je u pitanju pjesnik koji nas guši svojom erudicijom, niti čak da je intelektualna (posebno filozofska) kapacitiranost ovdje ponuđena kao zalog pisanja. Telećanovo znanje u stihovima u prvom je redu empatijsko. Uvid je veoma dubok i emocionalan. Ni u jednom trenu nema ni pridika, moraliziranja, prozivki. Ako se javlja, ironija je upućena sebi.
Zusammenheit
Zato se ova zbirka i naseljava u čitatelja. Njena uspostavljena gostoljubivost je – začudo – bezuvjetna. Politički, pojavljuje se u vremenu kada je prelazak granica iz arapskog i afričkog kontinenta prema Europi sve nasilniji, mukotrpniji, obilježeniji brojnim žrtvama kako matičnih ratnih totalitarizama, tako i ksenofobije zemalja prema kojima se putuje. Suverenitet gosta posvuda je podrovan europskim, ali i američkim i azijskim rasizmima. Kantova ideja vječnog mira utemeljenog na kozmopolitizmu i gostoljubivosti u mnogim je zemljama zamijenjena politikama mržnje i isključivosti.
Pheng Cheah u svom tekstu "To Open: Hospitality and Alienation" (2013), posvećenom otvorenosti koja stvara svako gostoporimstvo, kaže da se doma ionako možemo osjećati samo u (nekom) Drugome, u tome da li nas Drugi prihvaća, da li pristaje s nama dijeliti unutarnji i vanjski prostor. Na istom je tragu mnogo ranije bio i D. H. Lawrence, koji je u Ljubavniku lady Chatterley, dakle jednoj inicijalno zabranjenoj i još uvijek relevantnoj knjizi, piše da se strancima prilazi kao srnama: s darom u rukama, strpljivo, brižno. Lawrence: Tko god želi život, mora prilaziti tiho, onako kako bi prilazio srni i lanetu što leže podno stabla. Jedna nasilna gesta, jedno nasilno nametanje samovolje i život odlazi…
U tom stvaranju života Telećan je majstor.
S time da on ne pripitomljuje, nego “podivljuje” susrete.
I vrlo je strpljiv oko mogućnosti da je svačija divljina teška, pa ipak bez nje nema zajedničke intimnosti. Jednostavno ga čitate ponovno i ponovno. Pa i zato da dotaknete svoju (što mekšu, što znatiželjniju) posjetnost.
Podijeli na Facebook
