Pišu Kami Garcia i Margaret Stohl
Kad sam stigao do auta bio sam potpuno mokar. Oluja se spremala cijeli tjedan. Bilo je vremenskih izvještaja na svakoj radijskoj postaji koju sam mogao uloviti, što nije bilo mnogo s obzirom na to da je krntija imala samo tri postaje, sve AM. Oblaci su bili potpuno crni, a budući da je bila sezona uragana, to se nije trebalo olako shvatiti. Ali, nije bilo važno. Morao sam razbistriti glavu i shvatiti što se događa, iako nisam imao pojma kamo idem.
Morao sam uključiti svjetla jer bez njih se ne bih uspio čak ni izvući s parkirališta. Nisam vidio dalje od metra ispred auta. Nije bio dan za vožnju. Munja je proparala tamno nebo ispred mene. Brojao sam, kako me Amma naučila prije mnogo godina – jedan, dva, tri. Zagrmjelo je, što znači da oluja nije bila daleko – pet kilometara prema Amminim proračunima.
Stao sam na semaforu kod škole, jednom od samo tri u gradu. Nisam imao pojma što da radim. Kiša je bubnjala po krntiji. Radio je bio stišan do šuma, ali nešto sam čuo. Pojačao sam ga i pjesma je ispunila slabe zvučnike.
Sixteen Moons.
Pjesma koja je nestala s moje liste. Pjesma koju kao da nitko drugi nije čuo. Pjesma koju je Lena Duchannes svirala na violi. Pjesma koja me izluđivala.
Upalilo se zeleno i krntija je krenula zaljuljavši se. Vozio sam se, a nisam imao blage veze kamo idem.
Munja je proparala nebo. Brojao sam – jedan, dva. Oluja se približavala. Uključio sam brisače. Uzalud. Nisam vidio ni pola bloka dalje. Sijevnula je munja. Brojao sam – jedan. Grom je zatutnjao iznad krntije, a kiša je počela vodoravno padati. Vjetrobransko je staklo drndalo kao da će se svaki čas raspasti, što se s obzirom na krntijino stanje i moglo dogoditi.
Nisam lovio oluju. Oluja je lovila mene i našla me. Jedva sam držao kotače na glatkoj cesti, i zadnji se kraj počeo zanositi, kližući se krivudavo između dviju traka na Route 9.
Nisam vidio ni prst pred nosom. Stisnuo sam kočnicu, okrećući se u mraku. Svjetla su zatreperila samo na čas, i par golemih zelenih očiju zurio je u mene sa sredine ceste. Prvo sam pomislio da je to srna, ali bio sam u krivu.
Netko je na cesti!
Okrenuo sam volan objema rukama, što sam jače mogao. Udario sam se o vrata.
Ruka joj je bila ispružena. Zatvorio sam oči prije udarca, ali nije ga bilo.
Krntija se uz trzaj zaustavila na metar udaljenosti. Svjetla su tvorila blijedi krug na kiši, reflektirajući se s jedne od onih jeftinih kabanica koje za tri dolara možete kupiti u dućanu. Bila je to djevojka. Polako je skinula kapuljaču, pustivši da joj se kiša slijeva niz lice. Zelene oči, crna kosa.
Lena Duchannes.
Nisam mogao disati. Znao sam da ima zelene oči; već sam ih vidio. Ali, večeras su izgledale drukčije – drukčije od svih očiju koje sam vidio. Bile su goleme i neprirodno zelene, električno zelene, kao munja u oluji. Dok je tako stajala na kiši gotovo da nije izgledala ljudski.
Iskobeljao sam se iz krntije na kišu, ostavivši uključen motor i otvorena vrata. Nitko nije rekao ni riječ dok smo stajali nasred ceste na pljusku kakav se viđa samo za vrijeme uragana ili sjeveroistočne oluje. Adrenalin mi je kolao kroz vene, a mišići su mi bili napeti, kao da mi je tijelo i dalje čekalo sudar.
Lenina kosa vijorila je na vjetru, natopljena kišom. Zakoračio sam prema njoj i zapljusnulo me. Mokri limuni. Mokri ružmarin. Najednom mi se san počeo vraćati, poput valova koji mi se razbijaju iznad glave. Samo ovaj put kad mi je kliznula kroz prste – mogao sam joj vidjeti lice.
Zelene oči i crna kosa. Sjetio sam se. To je ona. Stajala je točno ispred mene.
Morao sam biti siguran. Zgrabio sam je za zapešće. Bile su ondje: sitne ogrebotine u obliku mjeseca, baš ondje gdje su moje ruke uhvatile njezino zapešće u snu. Kad sam je dodirnuo, kroz tijelo mi je prostrujao elektricitet. Munja je pogodila drvo ni tri metra od mjesta na kojemu smo stajali, rascijepivši deblo točno napola. Stalo se pušiti.
"Jesi li ti lud? Ili si samo užasan vozač?" Odstupila je od mene, zelene su joj oči sijevale – od bijesa?
"To si ti."
"Što si pokušavao učiniti, ubiti me?"
"Stvarna si." Imao sam čudan osjećaj od tih riječi u ustima, kao da su pune pamuka.
"Stvarni leš, zamalo. Zahvaljujući tebi."
"Nisam lud. Mislio sam da jesam, ali nisam. To si ti. Stojiš preda mnom."
"Ne zadugo." Okrenula mi je leđa i krenula niz cestu. Nije išlo onako kako sam zamišljao.
Potrčao sam da je sustignem. "Ti si ta koja se pojavila niotkuda i istrčala nasred ceste."
Odmahnula je teatralno rukom kao da odmahuje ne samo na tu ideju. Prvi sam put ugledao dugački crni auto u sjeni. Mrtvačka kola, s podignutom haubom. "Hej! Tražila sam nekoga da mi pomogne, pametnjakoviću. Ujakov mi je auto krepao. Mogao si samo proći. Nisi morao pokušati pregaziti me."
"Ti si bila u snovima. I pjesma. Čudna pjesma na mom iPodu."
Okrenula se. "Kakvi snovi? Kakva pjesma? Jesi li pijan ili je ovo neka šala?"
"Znam da si ti. Imaš tragove na zapešću."
Okrenula je ruku i zbunjeno je pogledala. "Ovo? Imam psa. Prestani."
No, znao sam da nisam u krivu. Sad sam tako jasno mogao vidjeti lice iz svoga sna. Je li moguće da ne zna?
Podigla je kabanicu i započela dugu šetnju od Ravenwooda po kiši koja je lijevala. Sustigao sam je. "Jedan savjet. Sljedeći put ne izlazi iz auta nasred ceste za vrijeme oluje. Nazovi 911."
Nije prestala hodati. "Nisam htjela zvati policiju. Ne bih čak ni smjela voziti. Imam samo privremenu dozvolu. Ionako mi je mobitel krepao." Očito nije bila iz ovog kraja. U ovom će te gradu zaustaviti samo ako voziš pogrešnom stranom ceste.
Oluja se pojačavala. Morao sam nadvikivati pljuštanje kiše. "Daj da te odvezem kući. Ne bi smjela biti vani."
"Ne, hvala. Čekat ću sljedećeg tipa koji će me zamalo pregaziti."
"Neće biti sljedećeg tipa. Mogu proći sati prije nego što itko prođe."
Opet je počela hodati. "Nema veze. Hodat ću."
Nisam je mogao pustiti da sama luta dok kiša lijeva. Mama me nije tako odgojila. "Ne mogu te pustiti da pješačiš kući po ovakvom vremenu." Kao na znak, grom je zatutnjao iznad nas. Kapuljača joj je spala od vjetra. "Vozit ću kao moja baka. Vozit ću kao tvoja baka."
"Ne bi to rekao da znaš moju baku." Vjetar se pojačavao. Sad je i ona vikala.
"Hajde."
"Što?"
"Uđi u auto. Sa mnom."
Pogledala me i na čas nisam bio siguran hoće li popustiti. "Valjda je sigurnije nego hodati. Barem kad si ti na cesti."
Podijeli na Facebook
