Djevojka u gradu: mlade žene 19. stoljeća moraju čuvati svoj "pupoljak" i paziti se čitanja i plesa

Piše Tanja Tolić

Djevojka je pupoljak: mora sačuvati svoju čistoću, ponašati se uzorno, ne prepuštati se niskim strastima – plesu i čitanju, a svrha je njezina života udati se i postati majka. To su zahtjevi koje društvo u drugoj polovici 19. stoljeća u Hrvatskoj postavlja pred djevojčice i mlade žene, ujedno tema pomno istražene i napisane nove knjige znanstvenice i izvanredne profesorice na Fakultetu hrvatskih studija Dubravke Zime. Zima je otprije poznata kao pedantna istraživačica i zanimljiva spisateljica: osim knjige "Uvod u dječju književnost" koju je napisala u suradnji s Marijanom Hameršak, autorica je i biografije Ivane Brlić-Mažuranić "Praksa svijeta".

U najnovijoj knjizi, "Djevojka u gradu" (Naklada Ljevak, 2022.), Dubravka Zima istražuje djevojaštvo u 19. stoljeću, s posebnim naglaskom na djevojačko obrazovanje, odnos djevojaka i prostora, tjelesnost djevojaka, djevojačku društvenost i kulturne prakse te djevojačku afektivnost, odnosno ljubavi i zaljubljenosti. U rekonstrukciji i interpretaciji svakodnevne i kulturne povijesti gradske djevojke tijekom 19. stoljeća Dubravka Zima oslanjala se na dostupne osobne tekstove djevojaka – dnevničke, memoarske, epistolografske i druge, kao i arhivsku građu i druge povijesne izvore, nadopunjujući ih postojećim historiografskim uvidima i interpretacijama. Pritom je tri djevojke odabrala kao reprezentativne figure gradskoga, odnosno građanskog djevojaštva – Dragojlu Jarnević, Ivanu Mažuranić i Vilmu Miskolczy (Vukelić). Sve su tri proživjele djevojaštvo do kraja 19. stoljeća u gradskim sredinama i sve su tri o tom iskustvu ostavile pisane tragove: Jarnević i Mažuranić dnevničke zapise, a Vukelić opsežan, bogat i detaljan memoarski zapis.

Kako navodi u knjizi, Dubravka Zima odabrala je drugu polovicu 19. stoljeća, odnosno period nakon 1860-ih godina jer tada, prema istraživanjima povjesničarke hrvatske građanske klase Iskre Iveljić, građansko društvo postupno zacrtava obrise građanske adolescencije i započinje percipirati svoj pomladak kao zasebnu društvenu skupinu. Tijekom 1870-ih dogodit će se i bitni pomaci u obrazovnoj, kodifikacijskoj i domeni javnog zdravstva koji će vidljivo utjecati na djevojačke živote. Simbolični dovršetak tih procesa je 1901. godina u kojoj su djevojke prvi put mogle redovno i legalno upisati studij na zagrebačkom sveučilištu (od 1895. bio je dopušten izvanredan upis djevojkama).

Do kraja 19. stoljeća u hrvatskom dijelu Austro-Ugarske Monarhije, navodi Zima, devet je gradova u civilnoj Hrvatskoj i Slavoniji: Zagreb, Rijeka, Bakar, Karlovac, Varaždin, Koprivnica, Križevci, Osijek i Požega, kojima se nakon priključenja Vojne krajine pribrajaju još i Bjelovar, Ivanić, Senj i Sisak. Zagreb je središnji urbani centar kontinentalne Hrvatske, oko sredine 19. stoljeća ima 25.000 stanovnika, a taj je broj do kraja stoljeća dosegao između 61.000 i 80.000 ljudi. Sredinom 19. stoljeća gradskog je stanovništva 7,51 posto od ukupnog, do 1880. taj je udio narastao na 7,63 posto: to je 91.085 osoba koje žive u gradovima Hrvatske i Slavonije. Prema statističkim podacima, koji su tek relativno pouzdani, sredinom 19. stoljeća u Zagrebu živi 2056 ljudi u dobi od šest do 14 godina i 2238 u dobi od 14. do 24. godine.

Djevojaštvo u 19. stoljeću omeđeno je pak pravo-formalnim prelaskom iz statusa nedoraslosti (nakon 14. godine) do granice pravne zrelosti (do 24. godine), prema Austrijskom općem građanskom zakoniku iz 1811. godine. Djetetom se smatrala osoba do sedme godine života, od sedme do 14. godine osoba se naziva nedoraslom, a od 14. do 24. maloljetnikom. Prelazak iz dječje u djevojačku dob u privilegiranim građanskim slojevima zbivao se oko četrnaeste ili petnaeste godine života.

No tko su te djevojke, kakav je njihov život? "Razmotrimo život djevojke, kad ostavi školu – i to život djevojke modernog kova bez razlike stališa. Visoko je sunce već odskočilo, kad se digne iz kreveta; polazi iz sobe u sobu, s divana na divan, pravi toaletu, čemu treba dobrano vremena – i tako eto podne. Sad će ili malo udarati u glasovir ili pisati listove ili će u šetnju. Poslije podne prima pohode ili ih pravi, ide na glazbu, u večer u kazalište: samo dvije misli zaokupljuju cijelu njezinu dušu: toaleta i muž", ovako o djevojkama iz imućne građanske klase piše Marija Jambrišak, jedna od najutjecajnijih i najglasnijih javnih radnica u drugoj polovici 19. stoljeća – učiteljica, aktivistkinja za prava učiteljica i žensko obrazovanje, autorica brojnih članaka i priručnika o "ženskom pitanju" – u duljem članku o "ženskom životu" objavljenom u časopisu Domaće ognjište 1900-1901.

Jasno je da se ovaj imagem blazirane, tašte i lijene djevojke odnosi na situiranu, imućnu djevojku, a ne na djevojčice i djevojke koje već od navršene 12. godine života legalno mogu raditi osam sati, a od 14. godine deset sati dnevno u tvornicama. Dubravka Zima u svojoj se knjizi usredotočila na djevojke srednje i više klase, radničke djevojke slabije spominje, dobrim dijelom vjerojatno i zato što već postoji odlična knjiga na tu temu: "Kućna služinčad u Zagrebu 1880.– 1914." Katarine Horvat (Srednja Europa, 2021.).

Najpotentniji imagem građanskog djevojaštva u tom periodu je "naravna odredba", kako je naziva Dubravka Zima – ideološka, retorička i misaona figura koja pokriva cijeli spektar diskurzivnih praksi, javnih politika i kodova ponašanja pomoću kojih se upravlja djevojaštvom, a odnosi se na brak i majčinstvo kao ključnu, ako ne i jednu moguću žensku društvenu ulogu. Primjerice, Blaž Kreković u nekoliko nastavaka u Napretku 1893. godine piše o djevojci u kontekstu obrazovanja ženskog spola, te naglašava ključnu funkciju društvene reprodukcije i ženske enkulturacije u odnosu majke i kćeri: djevojka će svoju "naravnu odredbu" prepoznati, shvatiti i gorljivo prihvatiti jedino ako pred sobom ima majku kao uzor. Majka treba djevojku pripraviti za "istinitu, plemenitu i dostojnu uporabu po prirodi joj podijeljenih sredstava, da sebe i druge usreći".

Davorin Trstenjak na samom kraju stoljeća, 1896., u "Pedagogijskoj enciklopediji" piše da "žena nije žena ako nije mati", a između ostaloga piše: "Budući da je duševni život djevojke okretniji i površniji, prirodno je, što se u djevojke brže i lakše probudi interes i pažljivost za koju stvar, ali se teže uzdrži, nego li u dječaka. Mjesto težnje za spoznanjem vidi se u djevojke prosta radoznalost. Fantazija je u djevojke življa nego u dječaka i ona joj često smeta, te ne može stvari pravilno shvaćati, pa stvara sebi svijet, kakova u zbiljskom životu nema. (…) Djevojka se lakše prilagođuje svojim prilikama, tuđemu mišljenju i čuvstvovanju nego dječak, pa zato u nje nema toliko samosvojnosti i toliko jaka značaja, koliko u dječaka. (…) Djevojka u opće revnija i marljivija od dječaka, ali motivi njezini nijesu često toliko čisti i jasni. Djevojku češće potiče na marljivost taština i častohleplje, a ne toliko čisti interes za spoznanjem."

U knjizi Josipa Galla, učitelja i ravnatelja u Višoj djevojačkoj školi u Zagrebu i urednika konzervativnog učiteljskog časopisa Hrvatskog učitelja, pod naslovom "Uzordjevojka ili kako da djevojka omili Bogu i ljudem" (1881) jasno je iskazan bitan društveni zahtjev djevojkama – imperativ da se sviđaju drugima, da "omile" Bogu i ljudima, odnosno da svoje osobne kapacitete podvrgnu imperativu interpersonalnih odnosa i ideji božanskog autoriteta. Dubravka Zima "omiliti" ljudima čita kao zadatak emocionalnog rada – specifičnu društvenu dinamiku unutar koje se djevojkama postavlja zahtjev za upravljanjem ne samo svojim emocijama (zauzdavanje emocija, strpljivost, požrtvovnost) nego i briga za tuđe emocije (posebna briga za dobrobit ukućana, gostiju, starijih osoba itd.) koja se eksplicitno ili implicitno zahtijeva od njih u priručnicima.

Seksualna nevinost, čistoća, neupućenost i zazor od seksualnosti najvažniji su zahtjevi koje građansko društvo postavlja djevojkama – jedan je od prisutnijih imagema u okviru te teme rasprostranjena metafora pupoljka kojom se prispodobljuje djevojaštvo u kasnom 19. stoljeću. Osim pupoljka koji treba čuvati, druga važna tema je djevojačko čitanje i opasnosti koje čitanje potencijalno nosi. Jagoda Truhelka, Jambrišakičina učenica te potom suradnica i prijateljica, godine 1893. objavila je u Napretku kraći članak pod naslovom "Što da čitaju naše mlade djevojke" u kojem uvodi temu djevojačkog čitanja u javni pedagoški diskurs. Truhelka u tom času u hrvatskoj književnosti ne vidi štivo prikladno za djevojke. Sam čin čitanja za djevojku je potencijalno poguban, budući da ni po naravi ni po uzgoju djevojka, naglašava Truhelka, nije u stanju razumjeti da čita fikciju, nego će pročitano shvaćati kao stvarno i stoga biti nespremna za život u kojem su ljudi, karakteri, osjećaji i zbivanja bitno drukčiji nego u romanima.

"Predodžba o 'prekomjernom razdraživanju čuvstava' kao najvećoj opasnosti i najpogubnijoj mani vrlo je perzistentna u predočavanju djevojaštva. Strast, neumjerenost i pretjerivanje u predodžbama o muškom mladenaštvu bitno su pozitivnije ocrtani zato što se povezuju s voljom, snagom, radinošću i entuzijazmom mladića. Stoga se i kod čitanja mora osobita pozornost posvetiti baš pretjeranosti. 'Razdraživanje čuvstava', pritom, odnosi se, implicitno, isključivo na diskurse romantične ljubavi i strasti", piše u knjizi Dubravka Zima.

Sve tri djevojke/žene koje uzima za primjer u svojoj knjizi, strastvene su čitateljice; uostalom, kasnije su postale spisateljice. Njihovo se čitanje, posebno u slučaju Jarnević i Vukelić, razlikuje od pretežnog čitanja toga doba – čitaju da bi se samoobrazovale. Naime, u to vrijeme za djevojke je obavezno samo pučko obrazovanje, četiri godine osnovne škole. Do 1892. u Hrvatskoj nema djevojačke škole koja bi bila pandan gimnazijskom obrazovanju za dječake, a tek u četiri grada djeluju više djevojačke škole koje pružaju rudimentarno obrazovanje nakon četverogodišnje pučke škole.

Dragojla Jarnević rođena je u Karlovcu 1812. godine; oskudno školovanje na njemačkom jeziku primila je u Karlovcu, a nakon završene četverogodišnje pučke škole nastavlja se samoobrazovati, učeći samostalno hrvatski jezik, na kojem već od 1840-ih piše fikcionalnu književnost (npr. roman "Dva pira", 1864.), kao i nefikcionalne tekstove. Već od 1833. Jarnević počinje pisati dnevnik, u kojem pažljivo, redovno, gotovo svakodnevno, bilježi pojedinosti svojeg života u Karlovcu, dajući tako raskošan uvid u običajne, intelektualne i prakse svakodnevice djevojke iz srednje građanske klase već u prvoj polovici 19. stoljeća. Dnevnik je isprva pisala njemačkim jezikom, no od 1841. piše ga hrvatskim jezikom.

Ivana Mažuranić rođena je 1874. u Ogulinu, a djevojaštvo je provela u Zagrebu, kamo je njezina obitelj doselila u ljeto 1882. godine. Ivana je u Zagrebu polazila školsku obuku u pučkoj školi i u višoj djevojačkoj školi (jednu školsku godinu), a nakon toga proživjela je tipično građansko djevojaštvo u krugu obitelji, sudjelujući u društvenom i kulturnom životu zagrebačke elite. Upada u oči kako je obitelj Mažuranić – obitelj intelektualaca čiji će otac obitelji biti predsjednik JAZU-a u jednom mandatu – svoju najstariju kćer Ivanu školovala samo u okviru propisanog obrazovanog minimuma što njoj, kako se čini, u djevojačko doba nije smetalo i nije se nastavila samoobrazovati. Krajem 1880-ih godina četrnaestogodišnja Ivana započinje pisati dnevnik u koji unosi obilje informacija o zagrebačkoj svakodnevici djevojke iz više građanske klase. Zapisi u dnevniku pisani su većinom hrvatskim. Nakon zaruka u ljeti 1891. Mažuranić sa zaručnikom, brodskim odvjetnikom Vatroslavom Brlićem, održava redovitu i prilično obimnu pisanu korespondenciju, iz koje se također mogu razabrati djevojačke prakse svakodnevice. Mažuranić se udaje u travnju 1892., na svoj 18. rođendan, te nakon udaje odlazi iz Zagreba u Brod na Savi.

Opširan memoarski tekst Vilme Miskolczy, poslije udane Vukelić, rođene u Osijeku 1880., velik dio posvećuje osječkom djevojaštvu i školovanju u Osijeku i Beču te potom u razdoblju djevojaštva u Osijeku i u kraćim ili duljim posjetima Zagrebu. Vukelić je svoje memoare napisala na njemačkom jeziku. Iz zapisa Ivane Brlić-Mažuranić, konkretno pisma majci, tako doznajemo o podvojenim javnim stavovima o vožnji biciklom: Ivanina sestra Aleksandra Mažuranić 1898., u dobi od dvadeset godina, za vrijeme posjeta sestri u Brodu odbila je voziti bicikl smatrajući da je to "jako grdo i prosto", kako pomalo podsmješljivo Ivana priopćuje u pismu majci. U to je doba Ivana stara 24 godine i s velikim zadovoljstvom i bez zazora vozi vlastiti bicikl.

Iskra Iveljić pak navodi svojevrsnu bitku koju liječnici vode s majkama 19. stoljeća nastojeći ih nagovoriti da djevojke puste na tjelovježbu, ali i da im za tu priliku nabave prikladnu odjeću. Uobičajena se građanska djevojačka haljina u to vrijeme sastoji od duljeg donjeg dijela i vrlo čvrsto stisnutog korzeta u gornjem dijelu, koji djevojkama ograničava kretanje i posve je neprikladan za gimnastiku. Prema zapisu Vilme Vukelić, "bokovi i grudi smjeli su bujno previrati preko čvrstog steznika od fišbajna i čelika, samo ako je struk imao propisanu mjeru koja nije smjela prekoračiti opseg od pedeset centimetara" (!). U 1880-ima stražnjica je u haljini višestruko predimenzionirana – naziva se cul de Paris ili pariška stražnjica, a kod dobrostojećih se žena mogla sastojati od čak petnaest metara tkanine i težiti do dvadeset kilograma.

Osim čitanja, djevojkama se ne preporučuje ni ples – Jambrišak navodi, doduše, šest fizioloških koristi (mozak se oslobađa težine, san je bolji, mišići jačaju…), ali puno je dulji popis opasnosti (proizvodi slabost i kljenut, dolazi do slabokrvnosti i blijedobolje, povećava se srce, rašire se protunaravno pluća i dolazi do teškog disanja, tijelo se nagrđuje jer se razvijaju samo neki mišići). No bitno su strašnije, smatra Jambrišak, pedagoške i ćudoredne štete od plesa, a odnose se na hipertrofirano djevojačko uzbuđenje i taštinu i uopće prekomjerno povlađivanje plitkim i neumjesnim strastima što truje tijelo i dušu. Bez obzira na to, ples i plesne zabave ostaju najomiljenije i najatraktivnije mjesto adolescentske društvenosti u drugoj polovici 19. stoljeća, osobito za građanske djevojke.

Iskra Iveljić kao omiljene društvene i kulturne aktivnosti dokolice navodi glazbu, kazalište, posjete muzejima, javne ili privatne plesove, društvene posjete u privatnim domovima, šetnje po promenadama te druge svečanosti i zabave (proštenja, maskenbali, izleti u prirodu, posjete parokupalištima ili kupalištu na Savi, različiti vjerski rituali, javni događaji, bavljenje sportom, lov, posjećivanje gostionica, krčma i kavana). No središnji je djevojački zadatak i dalje udaja: Jarnević u dnevnik zapisuje nekoliko prosaca koji joj nude brak ili neki oblik ljubavne veze, a njezino tvrdoglavo odbijanje prosaca ubrzo je dovodi na izrazito loš glas u karlovačkoj sredini (nikad se nije udala).

Usprkos krutoj obiteljskoj kontroli i strogim javnim zahtjevima od djevojaka, one ipak nalaze svoje prostore slobode: u hodanju gradom i šetnjama prirodom (o čemu Zima opširno i zanimljivo piše), čitanju, dodatnom obrazovanju kad je postalo moguće i druženju s vršnjacima. Ivana Mažuranić u dnevniku svjedoči o ponekom prisnijem razgovoru s vršnjakom, Jarnević najbliži susjedi Ignjat Neralić i Antun Vranić govore o Ljudevitu Gaju i ilirskoj ideji, a Vukelić druženje s mladićima vidi kao intelektualno poticajno. Ivana Mažuranić tako s prijateljem Milanom razgovara o neformalnim, dapače subverzivnim kodovima prividnoga udvaranja, a Vilma s mladićima s kojima je prijateljevala od djetinjstva – Rudijem, bratićem Vilmine prijateljice, njegovim kolegom Fritzom i posebno zanimljivim Vladom – najradije razgovara o složenim muško-ženskim odnosima, ali i, za razliku od nerevolucionarne Ivane, o feminizmu, anarhizmu, individualizmu i temama slobodne ljubavi. 

* Tekst je originalno objavljen u magazinu Globus.