Piše Tanja Tolić
U jednom istraživanju iz 2007. milenijalce su pitali što su im najvažniji životni ciljevi. Sedamdeset šest posto odgovorilo je da im je na prvom mjestu – obogatiti se. Pedeset posto reklo je da im je jedan od važnijih ciljeva postati slavan. Više od desetljeća poslije, nakon što su milenijalci odrasli, u dvama istraživanjima ponovno su im postavljena slična pitanja. Slava je sada bila niže na popisu, ali glavni ciljevi opet su bili – zarada, uspješna karijera i život bez duga. To su univerzalni i praktični ciljevi bez obzira na dob i nacionalnost. U mnogim zemljama, od trenutka kad tek progovore, djecu se pita što žele biti kad odrastu, odnosno čime se žele baviti. Kad odrasli upoznaju nove ljude, jedno od prvih pitanja je što su po zanimanju. Uspjeh u životu često se mjeri titulom, plaćom i postignućima, no to ne znači da je to i garancija sreće.
Gledajući nedaće koje svaki dan pogađaju svijet, intimne tragedije i kataklizmičke događaje, lako je povjerovati da dobar život zapravo ne postoji, ili da je moguć samo rijetko, i to za druge ljude. Naš vlastiti život rijetko se podudara sa slikom koju smo stvorili u glavi o tome kako bi trebao izgledati. Uglavnom je previše neuredan ili kompliciran da bi bio dobar. No dobar život je kompliciran život. Svima. Dobar život je radostan i izazovan. Pun je ljubavi, ali i boli. I on nikada ne teče po rasporedu; umjesto toga, dobar život teče s vremenom. To je proces. Uključuje nemir, smirenost, lakoću, teret, borbe, postignuća, padove, skokove naprijed i strašne padove. I naravno, dobar život uvijek završava smrću.
Život, čak i kad je dobar, nije lak. Jednostavno nema načina da se učini savršenim, a i da postoji, ni onda ne bi bio dobar. Zašto? Jer bogat život – dobar život – sastoji se upravo od onoga što nam ga otežava. No “tajna” dobroga života ipak postoji i time se bavi upravo objavljena knjiga dr. Roberta Waldingera i dr. Marca Schulza “Dobar život: Najveće znanstveno istraživanje sreće” (Planetopija, prijevod Nenad Patrun). Robert Waldinger psihijatar je i psihonalitičar, u braku je već trideset i pet godina, ima dva odrasla sina, a kada je slobodan, mnogo vremena provodi na jastuku za meditaciju prakticirajući i proučavajući zen budizam. Marc Schulz klinički je psiholog i profesor koji trideset godina predaje i educira nove psihologe i istraživače. I on je psihoterapeut i u dugom je braku u kojem je dobio dva sina. Upoznali su se i postali prijatelji prije trideset godina. Zajedno su radili u Centru za mentalno zdravlje u Massachusettsu, a danas su njih dvojica voditelj i suvoditelj slavnog Harvardskog istraživanja o razvoju odraslih koje je počelo 1938. godine i traje, kontinuirano, više od osamdeset godina.
Radikalno za ono vrijeme, cilj istraživanja bilo je ljudsko zdravlje, ali ne ono što ljude čini bolesnima, nego zadovoljnima. Životna iskustva sudionika zabilježena su više-manje onako kako su se stjecala, od dječjih nevolja, preko prvih ljubavi, do posljednjih dana. Kao i život njegovih sudionika, put harvardskog istraživanja bio je dug i zamršen, razvijajući se i proširujući tijekom desetljeća tako da sada obuhvaća tri naraštaja i više od 1300 potomaka prethodna 724 sudionika.
Istraživanje je pokrenuto u Bostonu, a istraživači su isprva pratili samo dvije vrlo različite skupine dječaka. Prva je bila skupina od 268 studenata druge godine na koledžu Harvard jer se smatralo da će vjerojatno sazreti u zdrave i dobro prilagođene muškarce. Druga je bila skupina od 456 dječaka iz siromašnijeg dijela Bostona, odabranih zbog toga što su odrasli u nekima od najproblematičnijih bostonskih obitelji i najsiromašnijih četvrti i što su se u dobi od 14 godina uglavnom uspjeli oduprijeti maloljetničkoj delikvenciji, u koju su upali neki njihovi vršnjaci.
Istraživači su tijekom godina pitali ispitanika za najljepše uspomene na majku i oca, njihovu emocionalnu vezu (ili njezin nedostatak) s braćom i sestrama. Molili su ih da potanko opišu najgore trenutke u životu i da im kažu koga bi, ako bi ikoga, mogli nazvati ako bi se usred noći probudili pestrašeni. Proučavali su njihova duhovna uvjerenja i političke preferencije, njihove odlaske u crkvu i sudjelovanje u aktivnostima zajednice, njihove ciljeve u životu i izvore njihovih briga. Mnogi sudionici istraživanja otišli su u rat, borili se i ubijali i gledali kako im ginu prijatelji; imaju i njihove izvještaje i razmišljanja o tim iskustvima.
Svake dvije godine ispitanicima šalju dugačke upitnike u kojima ima mjesta za otvorene i personalizirane odgovore, svakih pet godina prikupljaju zdravstvene kartone od njihovih liječnika, a svakih petnaest godina susreću se s njima uživo. Bilježe kako se ponašaju, njihovu razinu kontakta očima, njihovu odjeću i životne uvjete. Znaju tko je postao alkoholičar, a tko se oporavlja. Znaju tko je glasao za Reagana, tko za Nixona, a tko za Johna Kennedyja. Zapravo, prije nego što je njegove zapise preuzela Kennedyjeva knjižnica, znali su za koga je glasao i Kennedy, jer je bio jedan od sudionika u njihovu istraživanju.
Zbog kulturnih predrasuda i gotovo potpuno bjelačkog stanovništva i grada Bostona i sveučilišta Harvard 1938. godine, pokretači istraživanja za sudionike su odabrali samo druge bijele muškarce. S vremenom su u istraživanje uključili žene, sinove i kćeri izvornih sudionika, kao i ljude druge rase.
Tijekom svih tih godina proučavanja njihovih života, ističe se ključni čimbenik povezan s tjelesnim zdravljem, duševnim zdravljem i dugovječnošću. Suprotno onomu što mnogi misle, to nije uspjeh u karijeri, nije tjelovježba, ni zdrava prehrana, nije novac. Sve je to bitno, ali najvažniji su – kvalitetni odnosi.
Ljudi koji su povezaniji s obitelji, prijateljima i zajednicom sretniji su i tjelesno zdraviji od ljudi koji su slabije povezani. Ljudi koji su izoliraniji nego što žele biti smatraju da im se zdravlje pogoršava prije nego ljudima koji se osjećaju povezani s drugima. Usamljeni kraće žive. Nažalost, taj osjećaj nepovezanosti s drugima raste diljem svijeta. Otprilike jedan od četvero Amerikanaca izjavljuje da se osjeća usamljeno – što je više od šezdeset milijuna ljudi. Godine 2020. procijenjeno je, primjerice, da je uzrok 162.000 smrti proizišao upravo iz društvene izolacije.
U jednom drugom istraživanju Julianne Holt-Lunstad i njezini kolege proučili pak su 148 istraživanja provedenih diljem svijeta, u kojima je sudjelovalo više od 300.000 sudionika. Analiza istraživanja pokazala je da su, u svim dobnim skupinama, spolovima i etničkim skupinama, jake društvene veze bile povezane s povećanim izgledima za dulji život. Dapače, društvena povezanost povećavala je vjerojatnost preživljavanja bilo koje godine života za više od 50 posto.
Vratimo se malo na novac. Učinak novca, pišu Waldinger i Schulz u knjizi, toliko je važan da ljudi s visokim prihodima mogu očekivati da će živjeti deset do petnaest godina dulje od onih s niskim prihodima. Muškarci u harvardskom istraživanju nisu drukčiji; u prosjeku su studenti koledža imali znatno veće prihode od muškaraca iz siromašnih četvrti Bostona i živjeli su 9,1 godinu dulje. No istraživanje Angusa Deatona i Daniela Kahnemana s Princetona iz 2010. godine pokazala je još nešto – učinak novca na životno zadovoljstvo je ograničen. Deaton i Kahneman pokušali su, naime, kvantificirati odnos novca i sreće pomoću jednogodišnje Gallupove ankete koja je rezultirala golemom količinom podataka od 450.000 dnevnih odgovora iz nacionalno reprezentativnog uzorka od tisuću ljudi.
Nakon što se prihod kućanstva povećao na više od 75.000 dolara godišnje, što je bilo blizu prosječnog obiteljskog prihoda u SAD-u u vrijeme istraživanja, količina novca koju su ljudi zarađivali nije pokazala jasnu vezu s dnevnim izvješćima o uživanju i smijehu, koji su bili pokazatelji emocionalnog blagostanja. Onima pak koji su zarađivali manje od 75.000 dolara godišnje, veći prihod bio je u korelaciji s više sreće. Kao što su Deaton i Kahneman napisali u svojem istraživanju: “S više se novca ne mora nužno kupiti više sreće, ali manje novca povezano je s emocionalnom boli.”
No što točno znači da su odnosi najvažniji za dobar život? Veze s drugim ljudima, naglašavaju autori knjige “Dobar život”, nisu bitne samo zato što nam pomažu da postignemo uspjeh ili se ne osjećamo usamljenima. Veze su važne jer su ustvari same sebi svrha. Naime, pokretač dobroga života nismo mi sami već naša povezanost s drugim ljudima. Voditelji harvardskog istraživanja su, primjerice, otkrili da su ljudi koji su bili zadovoljni svojom vezom (konkretno brakom) bili donekle zaštićeniji od uspona i padova raspoloženja – njihova sreća nije toliko opadala u danima kad ih je tijelo više boljelo. Kad su se fizički osjećali lošije, nisu prijavili toliki pad raspoloženja kao pojedinci koji su bili u manje zadovoljavajućim vezama. Njihovi sretni brakovi čuvali su njihova dobra raspoloženja čak i u danima kad su više patili.
Općenito, osnažujući odnos nas oživljava i okrepljuje te nam daje osjećaj povezanosti i pripadnosti koji traje i nakon što se, primjerice, rastanemo nakon kave s dobrim prijateljem. Osjećamo se bolje nego što bismo se osjećali da smo sami. Iscrpljujući odnos pak izaziva pak napetost, frustraciju ili tjeskobu i čini da se osjećamo zabirnuto ili čak obeshrabreno. Zbog takvih odnosa osjećamo se manje povezano nego što bismo se osjećali da smo doista sami, naglašavaju Waldinger i Schulz.
Mi ljudi smo društvena bića. Jednostavno rečeno, to znači da svatko od nas kao pojedinac ne može sam sebi osigurati sve što mu je potrebno. Ne možemo se povjeriti sami sebi, biti u ljubavnoj vezi sami sa sobom, učiti sami sebe ili si pomoći da pomaknemo dvosjed. Trebamo druge s kojima možemo komunicirati i koji nam pomažu, a mi uživamo kad to možemo uzvratiti drugima. To davanje i primanje temelj je smislenog života. Odnosi su nužno uzajamni sustavi. Podrška ide u oba smjera. Podrška koju primamo rijetko je točna zrcalna slika podrške koju dajemo, ali stara poslovica kaže – koliko daješ, toliko dobivaš.
No u odnose treba ulagati. Waldinger i Schulz u svojoj knjizi navode primjer. Iako se čuju svaki tjedan telefonom ili putem videopoziva, uživo se vide samo oko dva dana (četrdeset osam sati) svake godine. Bob danas ima 71 godinu, a Marc 60 godina. Pod pretpostavom da će obojica doživjeti Bobov stoti rođendan, to znači da će se u idućih dvadeset i devet godina vidjeti pedeset i osam dana. Pedeset i osam dana od 10.585 dana.
“Ako imate 40 godina i viđate osobu koja vam je važna jedan sat tjedno na kavi, to je otprilike osamdeset sedam dana prije nego navršite osamdeset godina. Ako tu osobu viđate jednom mjesečno, to je dvadesetak dana. Jedanput godišnje, otprilike dva dana”, pišu u knjizi.
A sad te dane koje posvećujete voljenim osobama usporedite s podatkom da prosječni Amerikanac (prema podacima iz 2018. godine) svaki dan provede čak jedanaest sati konzumirajući medije – televiziju, radio i pametne telefone. Od 40. do 80. godine, to je osamnaest godina budnog života. Za nekoga tko ima 18 godina, to je dvadeset osam godina života potrošenog na medije prije nego što navrši osamdeset godina.
Kako onda ulagati u odnose? Autori knjige kažu da nam za početak može pomoći – znatiželja. “Prava, istinska znatiželja o tome što drugi ljudi doživljavaju veoma je važna u odnosima. Ona pokreće razgovore, kroz njih učimo o drugima i sebi. Još važnije, kad vođeni znatiželjom pokažemo iskreno zanimanje za druge ljude, njima to daje osjećaj da su važni, da ih netko razumije i poštuje. Ključni trenutak u povezivanju s drugima upravo je onaj kad svoje novo razumijevanje prenosite natrag njima. Ovdje se događa mnogo magije; veza između ljudima postaje čvrsta, vidljiva i smislena. Čuti točno razumijevanje vlastita iskustva koje dolazi od druge osobe, izgovoreno njezinim riječima, može biti uzbudljivo, pogotovo kad se osjećamo otuđeno u društvenom okruženju. Pažnja je naša najdragocjenija imovina, a odluka o tome kako je uložiti danas jedna je od najvažnijih odluka koju možemo donijeti”, pišu u knjizi.
No ako ste poput većine ljudi, teško vam je, barem katkad, razumjeti ljude koji su dio vašeg života – od onih koje najviše volite do onih koje jedva poznajete. Teško je stvarno se povezati s drugim ljudima i upoznati ih. Teško je voljeti i biti voljen. I teško je suzdržati se od odgurivanja ljubavi. Riječ intimnost dolazi od latinske riječi intimare: dati do znanja. Intimno poznavanje druge osobe obilježje je romantične ljubavi, ali i više od toga. To je glavni dio ljudskog iskustva, a počinje mnogo prije našeg prvog poljupca, mnogo prije nego što razmišljamo o braku, u najranijim danima života. Počinje u našim obiteljima.
Autori knjige “Dobar život” veliku pažnju posvećuju obiteljskim odnosima – posvetili su im cijelo jedno poglavlje. Bili ti odnosi dobri ili loši, članovi naše obitelji često su ljudi koji su najviše uključeni u naš život dok smo mladi i u razvoju i koji nas dugo poznaju. Naši su roditelji prva ljudska bića koja vidimo kada stignemo na svijet, prvi ljudi koji nas drže i njeguju, i mnogo toga što očekujemo od bliskih odnosa naučimo od njih. Naša braća i sestre, ako ih imamo, među našim su prvim suvremenicima koji nam pokazuju kako se ponašati, ali i kako upasti u nevolje. Naša proširena obitelj često određuje kako razumijemo značenje zajednice. No kakav god bio sastav naše obitelji, to je više od skupine odnosa; to je, na vrlo stvaran način, dio onoga što jesmo. Dakle, ti odnosi dolaze s vrlo visokim ulozima. Njihova narav može imati drastičan učinak na naše blagostanje.
Harvardsko istraživanje obuhvaća golem raspon obiteljskih iskustava tijekom mnogih desetljeća i može pomoći da se rasvijetli kako obitelj doista funkcionira tijekom vremena. U njemu se prikazane bliske veze, obiteljske svađe i razni uspjesi i borbe. Istraživači imaju zapise odnosa između roditelja i djece viđene i s jedne i s druge strane.
Imaju “tradicionalna” nuklearna obiteljska kućanstva, kućanstva s jednim roditeljem, kućanstva s više naraštaja, obitelji s posvojenom djecom, obitelji razvedenih roditelja u drugom braku te obitelji s braćom i sestrama koji više funkcioniraju kao roditelji. No obitelj, napominju autori knjige, nisu samo naši krvni srodnici. Dok se za jednu osobu obitelj može sastojati od bioloških roditelja, braće i sestara i djece, za drugu to može značiti posvojiteljske veze ili golem raspon šire obitelji – tazbina, rođaci, rođaci u drugom koljenu, nećakinje i nećaci. Za druge bi se moglo proširiti i dalje, na važne veze koje nadilaze krvno srodstvo. Oni koji nisu osjetili toplinu i prisutnost više članova obitelji, čiji su ih članovi zlostavljali ili nisu razumjeli, mogu pronaći druge osobe koje osjećaju kao obitelj i pružaju im ono što im nedostaje. Jedna osoba možda nema odnos sa svojim ocem, ali može biti vrlo bliska s ujakom, ili bakom ili djedom, ili drugom odraslom osobom iz svog djetinjstva, poput nogometnog trenera ili majke bliskog prijatelja. Ili bi mogli pronaći obitelj u sasvim drugoj zajednici.
Primjerice, navode u knjizi, u New Yorku, Detroitu i mnogim drugim urbanim područjima u SAD-u, bogat primjer netradicionalne obitelji može se pronaći u “kulturi plesne dvorane”, u kojoj se članovi LGBTQ+ zajednice, od kojih su većina Afroamerikanci i Latinoamerikanci, pridružuju skupinama poznatima kao “kuće” i organiziraju svoj život oko međusobnog podržavanja i zajedničko sudjelovanja u drag natjecanjima po plesnim dvoranama. Kuće pružaju prijeko potrebne veze koje nalikuju obiteljskima i temelje se na zajedničkim iskustvima, ciljevima i vrijednostima. Svaka kuća funkcionora slično kao krvna obitelj, s kućnom “majkom” ili “ocem” koji preuzimaju mnoge uloge tradicionalnog roditelja i osiguravaju dio pozitivne strukture i povezanosti koja je mnogoj “djeci” iz te kuće možda nedostajala u njihovu životu.
Ako vam je život na početku bio težak, ili ste se kasnije susreli s nedaćama, možda se upravo sada pitate može li se uopće išta učiniti. Jesu li osobine koje nas čine društvenima ili sramežljivima jednostavno usađene u našu osobnost? Jesmo li predodređeni da budemo voljeni ili usamljeni, sretni ili nesretni? Određuju li nas iskustva iz djetinjstva zauvijek? Često to pitaju voditelje harvardskog istraživanja. Zapravo, većina pitanja svodi se na strah: je li prekrasno za mene?
“Ne, nije. Nikad nije kasno. Naši geni i naša iskustva oblikuju način na koji vidimo svijet, način na koji komuniciramo s drugim ljudima i način na koji reagiramo na ‘negativne’ osjećaje. Mogućnosti za ekonomsko napredovanje i osnovno ljudsko dostojanstvo nisu podjednako dostupne svima, a neki od nas rođeni su znantno nepovoljnijem položaju. Ali naši načini postojanja, naši životi nisu uklesani u kamen. I ne, naše djetinjstvo nije naša sudbina”, odgovaraju autori knjige.
Djetinjstvo nije jedino razdoblje u životu kada je iskustvo formativno. Sve što doživimo, u bilo kojem trenutku, može promijeniti naše iskustvo. Često se događa da snažno, pozitivno iskustvo ima korektivan učinak na prijašnje, negativno iskustvo.
I ne zaboravite: prijatelji su također obitelj. Dapače, prijatelji su obitelj koju biramo. Veliko longitudinalno istraživanje u Australiji otkrilo je, primjerice, da ljudi stariji od 70 godina s najvećim krugom prijatelja imaju 22 posto manju vjerojatnost da će umrijeti tijekom istraživanja (deset godina) on onih s najmanjim krugom prijatelja. Longitudinalno istraživanje na 2835 medicinskih sestara s rakom dojke otkrilo je da su žene s deset ili više prijatelja imale četiri puta veću vjerojatnost da će preživjeti od žena koje nisu imale bliskih prijatelja. Longitudinalno istraživanje na više od 17.000 muškaraca i žena u dobi od 29 do 74 godine u Švedskoj otkrilo je da jače društvene veze smanjuju rizik od smrti od svih uzroka za gotovo četvrtinu u razdoblju od šest godina.
Nijedna od ovih statističkih brojki, naravno, ne može dočarati dirljivost stvarnog, živog iskustva. Knjiga “Dobar život” u mnogo čemu otvara oči: najvažnije je sigurno da sada imamo i znanstveno pokriće za ono što smo svi intuitivno osjećali – da nas kvalitetne veze s drugima ljudima čine zdravijima i sretnijima, no naljepši dio i knjige i istraživanja su zabilježeni životi ljudi. Ono što se dogodilo brojnim mladim istraživačima koji se tijekom fakulteta ili nakon njega uključuju u harvardsko istraživanje, dogodit će se, vjerujem, i čitateljima – očarat će ih sudbine Rose i Henryja, koji su oboje odrasli u siromaštvu, vjenčali se u dvadesetima i zajedno odgojili petero djece; ili pak usporedni životi Lea DeMarca koji je “ulovio” sreću usprkos teškom početku i Johna Marsdena koji ju nije uspio dohvatiti usprkos odlično plaćenim poslovima i dvama brakovima. Ti životi čitaju se kao najnapetiji romani.
Podijeli na Facebook
