Piše Jelena Zlatar Gamberožić
I'm so sick of running as fast as I can
Wondering if I'd get there quicker
If I was a man
(Taylor Swift)
Nedavno sam prijateljici Magdaleni preporučila prve sezone serije "In treatment" (2008–2021) s odličnim Gabrielom Byrneom, a koje su me prije desetak godina oduševile. Ona je odgovorila da je pokušala gledati te sezone, ali joj narativ koncentriran na sredovječnog (da, bijelog i da, heteroseksualnog) muškarca više jednostavno nije zanimljiv. Ali to je jako dobra serija, htjela sam je uvjeriti, shvaćajući da zapravo izgovaram: "Potpuno si u pravu, nova sezona s Uzo Aduba, ženskim likom u ulozi psihijatrice, zanimljivija je i aktualnija na svim razinama." To i mislim. I sumnjam da bih igdje u sebi, ma koliko tražila, za sezone s psihijatrom danas pronašla jednako oduševljenje.
No, na što zapravo mislimo pod "muškim narativom" i kako ga možemo definirati?
Mogli bismo reći da muški pogled (ili male glance/gaze) stvara muški narativ, a posljedično, kao što ćemo vidjeti, kontrolira i čitav narativ (Vanbuskirk, 2022.). O muškom pogledu vodile su se mnoge rasprave, pogotovo u filmskoj umjetnosti (vidi: Loreck, 2016.; Loofbourow, 2018; Leonard, 2021. itd.). (1) Rezultat njega je narativ u kojem žene nisu ravnopravni akteri u svijetu. Umjesto toga, njihovo djelovanje svedeno je na djelovanje erotskog ili sporednog objekta, s njihovom vrijednošću kao žene (i osobe) smanjenom: ili 1) na to koliko se dopada muškom gledatelju; ili 2) na to koliku prijetnju predstavlja stereotipnoj muškoj perspektivi. Ovo gledište također često ograničava mušku osobu na njihovu specifičnu ulogu protagonista, agresora, seksualnog progonitelja i potrošača žena (Vanbuskirk, 2022.).
Dakle, ono što primarno možemo primijetiti jest veliko ograničenje ženske uloge u tom tipu narativa na, najčešće, seksualnu dimenziju. Osvrnemo li se na filmove poput "Prozor u dvorište" (Rear Window, 1954.), "Ona je sve to" (She's All That, 1999.), "Transformeri" (Transformers, 2006–2014), "Poštar uvijek zvoni dvaput" (The Postman Always Rings Twice, 1946.) ili različite filmove iz serijala o Jamesu Bondu, vidjet ćemo kako je kamera uglavnom orijentirana na žensko tijelo i njezinu seksualizaciju kroz muški heteroseksualni pogled. Leonard (2021) primjećuje da je čak i u filmu "One su bombe" (Bombshell, 2019.) koji se bavi upravo seksualnim predatorstvom, umjesto postavljanja kamere tako da se publika poistovjećuje s Kaylom (Margot Robbie), ženom koja je žrtva, redateljev izbor postavljanja kamere i kadriranja je takav da nas umjesto toga navodi da se identificiramo sa seksualnim predatorom.
Osim seksualiziranja žene, dakle njezine izrazite erotičnosti/neerotičnosti, muški narativ u pričama o ženama vidi malo toga osim jeftinog sentimenta ili njegove suprotnosti, nezanimljive kompenzacijske propagande "ženske snage". (prema Loofbourow, 2018.). Loofbourow smatra da ženski narativi time ne postaju stvarne priče već reklamni panoi. Njih se i dalje zamišlja kao submisivne i pažljive, tašte i drske, ili pak patetično ispovjedne. Možemo očekivati da njihove priče budu sentimentalne ili melodramatične, ili čak – u primjeru serije "Djevojke" (Girls) – provokativne, nimalo laskave i ekshibicionističke. Ali, ne očekujemo da budu važne ili univerzalne, ne koliko i muške. Kao što je John Cheever rekao: "Zadatak američkog pisca nije opisati strepnju žene uhvaćene u preljubu dok gleda kroz prozor u kišu, već opisati 400 ljudi pod svjetlima kako posežu za lošom loptom."
Žene su, dakle, u redu, one svakako imaju svoje mjesto u društvu i u umjetnosti, u pričama i u filmovima, ali im nedostaje univerzalnost. One nisu Javnost.
Promišljanja muškog narativa, tj. onoga tko vodi narativ, nisu nova, ali spomenimo samo ukratko kako su se pozicionirali muškarci u odnosu na žene. Ne trebamo pročešljavati čitavu povijest filozofije kako bismo uvidjeli i da je povijest zapadne filozofije zapravo niz viđenja iz muške perspektive koja često svodi ženu i prirodu na istu stranu (ne)razuma dok "razumski dio" postojanja prepušta muškarcu (od Descartesa do Hegela možemo primijetiti takve i slične opise i "pozicioniranje" žena).
Žena je, kao što je poznato (bez, za ovu priliku, preopširnog prikaza društveno-povijesne dinamike), ušla i "ostala" u sferi privatnog, dok je muškarac zauzeo javni prostor i diskurs. Muški se pogled tako protegnuo, osim na filozofiju i ostale humanističke i društvene znanosti, i na umjetnost, pa tako i na književnost. "Muškarci su zauzeli poziciju kulture, duha, općega, logosa, nužnosti, transcendencije, označenog i smisla. Žene su potpale u drugi niz manje vrijednih članova opreka, tamo gdje se nalaze priroda, tijelo, pojedinačno, osjećajnost (alogos, odatle Freudov interes za žene), imanencija, označitelj i predmet. Muškarci su postali autori, proizvođači tekstova i materijalnih dobara, žene su bile čitateljice i potrošačice u obitelji, društvu, modi." (Oraić Tolić, 2001.).
No, je li podjela na muški i ženski narativ u umjetnosti, konkretnije književnosti, nužno "prirodna" ili se zapravo konstruira, baš kao i rod, kroz socijalizaciju, tj. pripisivanje društvenih uloga?
Judith Butler u tom kontekstu uvodi razliku između spola i roda. Njezina teza je da je spol tek rodna fikcija, a zadatak je feminizma da ga kao takvog razotkrije te pokaže da spol ne postoji izvan svoje izvedbe (ne postoji nešto kao "prirodna žena" ili "prirodni muškarac"), kao što ni rod ne postoji izvan djelovanja unutar kojih se uspostavlja. Prisilna konstrukcija muškosti i ženskosti koju perpetuira heteronormativnost nema porijeklo u "prirodnom" ili "preddiskurzivnom" spolu (Butler, 1990., sve prema Mustać, 2005:25). Na ovu teoriju se nadovezuju queer teorija koja teži "uspostavljanju dinamične zajednice različitosti, fluidnih odnosa i identiteta ističući pritom artificijelnost kategorija spola, roda i seksualnosti naturaliziranih kroz moć diskursa te repetitivne činove performativnosti" (prema Mustać, 2005:25). Iznimno je važna njezina uloga u odmicanju od stereotipnih muško-ženskih odnosa, patrijarhalnih aspekata društva te narativa koje donosi dominantno muški narativ (bijelog, heteroseksualnog muškarca).
Je li dakle binarna matrica ono čemu se teži u književnosti i umjetnosti, ako pod njom podrazumijevamo ono što se smatra oprekom muškog/ženskog narativa ili bi se ona u idealnom slučaju trebala nadrasti pa bi se pisati zapravo trebalo neovisno o rodu?
Poststrukturalizam teži "izmicanju" autora (Roland Barthes), pa tako i muškog narativa. On se kreće prema odmicanju od ustaljenih kodova i perspektiva. "Pojam književnosti na koji nailazimo u običnoj kulturi tiranski je usredotočen na Autora, na njegovu osobu, na njegov život, ukus, njegove strasti..." (iz eseja "Smrt autora" R. Barthesa), no rođenje čitatelja nastaje tek sa smrću Autora, tj. uz tu cijenu. U "Vlastitoj sobi", 1929. godine, Virginia Woolf također upozorava kako bi bilo pogrešno da žene pišu kao muškarci te da je za svakog tko piše fatalno da misli o svom spolu, isto tako kao što je fatalno da autor/ica bude samo čisto i jednostavno muškarac ili žena; treba biti muškarac-žena ili žena-muškarac.
Međutim, do izmicanja autora ili muškog narativa teško je doći, upravo zahvaljujući kulturno uvriježenoj činjenici o razdvajanju spolova. Žena je dakle i dalje promatrana kroz muški pogled; muškarac vještački konceptualizira položaj žene i ulogu u kulturi koja je najčešće proizvoljna jer on projektira predstave i predrasude (ili "vječne istine") o ulozi žene u vlastitom društvu (prema Omeragić, 2013:39) i na taj način stvara i sliku "žene" koja je, kao što je naglašeno na početku, u najboljem slučaju manjkava, ali zapravo ozbiljno reducirana i osakaćena. U tome dakako dominantnu ulogu igra proces socijalizacije tj. uspostavljanje normi u kojima je razlika između spolova "normirana" i poželjna, s muškim narativom kao dominantnim i ključnim, a ženskim kao sporednim.
U ovakvoj podijeli uloga, ženski pogled i narativ javljaju se zapravo kao određena vrsta otpora ovom, dominantnom, muškom pogledu. Ženski narativ, pa tako i ženska kritika i analiza književnosti kreću u smjeru proučavanja spisateljica i njihovih narativa. Tako Elaine Showalter (prema Mustać, 2005.) piše kako je sedamdesetih godina feministički kriticizam tekao u smjeru ispitivanja ženske književnosti te žena kao spisateljica, proučavajući povijest, stilove, teme, žanrove i strukture ženskog pisanja. Ona uvodi ginokritički pristup književnosti kako bi označila feminističku vrstu književne kritike pri čemu se žene počinju promatrati kao stvarateljice svojih tekstova, a u fokus dolaze one same kao i njihova prošlost i tradicija.
"U tom kontekstu interes feminističkog istraživanja narativa i pripovijedanja ogledao bi se u otkriću jastva subjekta, ali ne bilo kakvog subjekta – nego subjekta podvrgnutog procesu sveopće de-patrijarhalizacije i razobličavanja mehanizama moći kojima se oblikuju i upisuju vrijednosti, te razotkrivanja pogubnog djelovanja podčinjenosti ženskih subjekata u mizoginom društvenom okruženju" (Omeragić, 2013: 43). U tom se smislu teži i demistifikaciji tj. raspadu dosadašnjih ženskih "obličja" kojima se opisivao ženski senzibilitet budući da je "ženska imaginacija bila esencijalizirana tobožnjim specifičnim ženskim senzibilnostima koje se savršeno uklapaju u binarnu matricu, a riječ je o stereotipima koje tvore muškarci: žene pišu iz maternice/muškarci pišu iz uma, ženske su odlike histerija, sklonost lutanju misli i sanjarenju" (Omeragić, 2013:45).
Ženska perspektiva ili narativ dakle imaju dugu povijest prikazivanja kroz muški pogled i to najčešće kao "drugotni" te nam danas nije potrebno ni klečanje muškaraca na Trgu Bana Jelačića niti izjave o ženinoj "drugotnosti" da nas na to podsjećaju. Pa ipak, uz sve napretke prisutne u društvu, još uvijek imamo i njih.
S druge strane, malo je reći da živimo u zanimljivim vremenima. Svjedoci smo mnogih društvenih previranja, promjena i pokreta (dovoljno je samo spomenuti Woke i Me Too) u kojima se dosad pretežno dominantni narativ bijelog heteroseksualnog muškarca pomiče na druge i drugo, primjerice žene, a koji su nastali kao reakcija na socijalne probleme deprivilegiranosti i pritiska nad manjinama ili određenim rasnim skupinama. Društvo, pa tako i umjetnost, svjesni su te promjene fokusa pa primjerice, u popularnoj i zanimljivoj seriji „White Lotus“ jedan od muških bijelih heteroseksualnih likova kaže (parafraziram): "Žene, preuzmite narativ, ja ionako nikad nisam ni želio biti u središtu, samo mi je neobično što me se ranije sve pitalo, sve sam odobravao, osmišljavao, vrednovao, a sada se sve što kažem omalovažava."
Moram priznati da se, uz filmski, i moj književni ukus mijenja. Prije sam, primjerice, uživala u romanima Michela Houellebecqa, dok sam na novi, "Uništiti" (koji, čini mi se, niti temom niti kvalitetom ne odskače od prethodnih) uzdisala i mrmljala: "Uh, opet te autoerotične, samosažaljive masturbacije." Kritike su primijetile da se njegovi romani doista svode na sljedeću dinamiku koju možemo podvesti pod "muški narativ": "Muškarci su vođeni seksom i osjećaju se nepravedno podčinjenima (iako imaju najveću moguću financijsku i političku moć), žene zapravo žele u svom srcu radije biti kod kuće, odgajati djecu i požrtvovno se brinuti o bolesnim članovima obitelji." (Lenhen, 2022.) U tim se kritikama ističe kako je čitav njegov opus zapravo opis nesretnog, usamljenog muškarca unutar patrijarhata koji želi još više moći (koju već dakako ima) i više ženske podčinjenosti (koju često i dobije). Njegovo svojevrsno "iskupljenje" je upravo u tome da su njegovi likovi istinski i suštinski – duboko nesretni.
Slično sam reagirala i na Knausgårdovo "Proljeće". Opis teme i radnje tog romana je "pucanje po šavovima" muškarca koji se susreo s kućanskim poslovima i brigom oko djece zbog bolesti žene, čime bi trebao izazvati divljenje i empatiju, iako se žene susreću s jednakim teretom obaveza na svakodnevnoj razini. No, budući da se ta uloga za ženu podrazumijeva, roman o ženi sa sličnim problemom, pretpostavljam, ne bi dosegao toliku popularnost.
Manley (2023.) u tom smislu primjećuje koliko je majkama umjetnicama teško "zadržati" svoj položaj i tempo rada nakon poroda te bez obzira na to koliko brzo pronađu načine da roditeljstvo pretvore u nešto stvaralačko, sustav pronalazi načine da ospori ili delegitimizira vrijednost tog rada. Na žalost, još nema odgovora na to kako u razdoblju majčinstva, kada su izvan vidokruga, uključiti žene na svim razinama, ne samo poslovno nego i društveno, kako ono ne bi postalo "crna rupa" u njihovim karijerama. A te teme također nedostaje i u literaturi.
Drugačije sam pak reagirala na roman "Ima li još seksa u gradu?" Candace Bushnell koji iz ženske perspektive daje lepršav, ali svjež i duhovit pogled na žensko starenje te mijenjanje odnosa prema seksu, prijateljstvu (ženska prijateljstva postaje sve važnija dok muškarci padaju u drugi plan), obitelji (suočavanje sa smrću roditelja, raspadima brakova), poslu, roditeljstvu i vlastitom tijelu. Roman je to koji bi mnogi kritičari i čitatelji vjerojatno ocijenili kao chick lit. No, je li on to doista i što bi taj pojam uopće značio? Koji tip literature i zašto tako zovemo, pita se Loofbourow (2018). Radi li se doista o žanru ili o pogledu na žensko pisanje i na ženske teme iz – opet – muške perspektive? Ovo pitanje postavljam i iz ugla čitateljice muških kritičara koji olako postavljaju dijagnoze o tome kakva je razlika između "pravog", ozbiljnog ženskog pisanja i onog "neozbiljnog", "površnog", kao i da same žene moraju dobro pripaziti kakvim se narativom bave da se nekome on ne bi učinio "neozbiljnim" ili nedajbože nedovoljno dubokim (vidi, npr. sljedeće kritike: https://booksa.hr/kritike/nora-verde ili https://www.booksa.hr/kritike/kritika-44-sanja-lovrencic, u kojima kritičar postavlja razlike između onoga što bi bio chick lit i onoga što bi bilo žensko pismo, jasno otpisujući prvo kao negativno i obezvrjeđujući ga, uvijek usput kao ilustraciju ubacujući lik Carrie Bradshaw iz serije "Seks i grad", koja po njemu očito utjelovljuje svu beznačajnost takve, isprazne egzistencije i "pisma").
U našem kontekstu i društvu te na našim prostorima također je još prisutan diskurs i narativ iz muške perspektive. Uzmimo samo recentnija djela poznatijih pisaca poput Zorana Ferića, Damira Karakaša, Milka Valenta, Marka Tomaša itd. Navedene, ali i mnoge druge zapravo zanima isključivo njihov odnos prema stvarnosti; bilo da se radi o suočavanju s vlastitom prošlošću, traumom, seksom, bolešću ili svijetom općenito. Žene su u njihovom narativu marginalizirane ili pak objektivizirane, dvije krajnosti u koje ih se najčešće i najuspješnije i stavlja. Muški pogled, objektiviziranje žena i njihova stereotipizacija katkad idu i u krajnost, pa se tako u slučaju jednog recentnog romana radi i o silovanju maloljetnice od strane starijeg muškarca što se u sljedećem intervjuu smatra čak i progresivnim. Ne treba ni naglašavati koliko je taj stav problematičan i opasan kad se promovira izvan okvira samog književnog djela, kao što je u ovom slučaju, na žalost, riječ: Artikulacije br. 13, str. 53-64.
Dakako, u samoj muškoj perspektivi, narativu ili pogledu, ne mora nužno biti ništa negativno ili opasno samo po sebi. Jasno je i da je autorska vizura uglavnom subjektivna i dotiče se dosega i mogućnosti autorove percepcije i shvaćanja. Trend muškog narativa postaje opasan u trenutku kada on "pozicionira" ženu, tj. kada postoje ključan ili pak isključiv narativ prema kojem dekodiramo stvarnost, onaj kojeg smatramo "ispravnim" i konstruirajućim.
Drugim riječima, onda kad ga pounutrimo, pa počnemo razmišljati u smjeru toga da je primjerice incest s maloljetnicom nešto romantično, da muškarca treba lišiti kućanskih poslova koji ga zasigurno deprimiraju i usporavaju u njegovom bitnom radu, da je žena sporedan lik u slučaju muškarčeve traume ili bolesti te se samo želi požrtvovno brinuti o njemu, da mlade žene većinom traže ulogu oca u starijim muškarcima, da se žene (vraćam se na 2. sezonu već spomenute serije "White Lotus"), koliko god bile imućne i samostalne, na odmorima bave uglavnom svojim partnerima i tome što oni misle i žele, da je rad jednog muškarca (vraćam se na prve sezone spomenute serije "In Treatment") gotovo u potpunosti neometan ičim, najmanje njegovim obiteljskim obavezama, a zapravo niti etičkim kodeksom upuštanja u intimne odnose s pacijenticom. Dakle, ovakav narativ postaje problematičan onda kada postane "normaliziran" i "prihvaćen" bez propitivanja, tj. kada postane dominantan i univerzalan.
Omeragić (2013: 40-41) u tom smislu upozorava da književni tekstovi koji ulaze u kanon (grč. kanōn – pravilo, zakon) ne reprezentiraju samo kulturu već i aktivno sudjeluju u determiniranju pa i manipulaciji konstrukcije ponavljanja normi u proizvodnji spola. Autori koji su pretplaćeni svojim spolom (i rodom) na kanon obavljaju funkciju književnih autoriteta i time negacija ženskog autorstva postaje opasan auto-patrijarhalan čin kojim se potvrđuje hijerarhiziranje muške moći. Naratološka ideologija tako nameće muški tekst kao univerzalni tekst (Lancer, 2010).
Zadržavam se stoga na ideji da, iako se u literaturi i umjetnosti često teži brisanju rodnih elemenata i narativa u pisanju, u mnogo slučajeva o razlici između ženskih i muških narativa i dalje možemo govoriti i naša je kultura još u velikoj mjeri njima obilježena. Zato bih željela izdvojiti sljedeće romane koji su me posljednjih nekoliko godina izuzetno zainteresirali i potakli na promišljanje teme ženskog narativa (pogleda) i njegova "oslobađanja" i širenja.
Vjerujem da ne treba naglašavati da je posljednjih desetljeća objavljeno vrlo mnogo literature koja se bavi upravo pitanjima ženske perspektive i narativa, feminizmom, klasnim, rodnim problemima ili seksualnim orijentacijama i u mnogima su muški narativ ili perspektiva gotovo posve prevaziđeni, no sljedeće knjige su mi zanimljive jer se na nekoj razini i dalje velikim dijelom dotiču muškog narativa ili (u nekim slučajevima) pišu iz njega, a također mi se čini da ga imaju potrebu nadrasti: Lena Andersson (Acts of Infidelity); Milica Vučković (Smrtni ishod atletskih povreda); Annie Ernaux (Samo strast); Marie Aubert (Odrasli ljudi); Vigdis Hjorth (Je li mama umrla?); Ottessa Moshfegh (Moja godina odmora i opuštanja); Vanessa Springora (Pristanak); Elena Ferrante (Mračna kći) i Sheila Heti (Majčinstvo).
U navedenim se romanima dakle ne radi o narativima koji nužno nadrastaju muški pogled i narativ u smislu da autorice pišu o emancipiranim junakinjama koje kroz svoj "razvojni luk" pronalaze svoju bit i smisao, odcjepljuju se od dosadašnjeg i nastavljaju u svom vlastitom, samostalnom smjeru odbacujući dosadašnje norme i pravila. No, čini mi se da oni to to niti ne moraju biti kako bi nam svejedno pružili važne i vrijedne uvide u svoj, autentičan narativ.
Naime, radi se o tome da je sada reflektor na njima, junakinjama. Ili to barem pokušava biti, jer u nekima od njih prepoznajemo upravo patrijarhalne obrasce; postavljanje junakinja u cipele muškaraca (partnera, očeva, starijih muškaraca koji nad njima vrše nasilje) i mjerenje svoje vrijednosti kroz njih. Ali, one konačno pokušavaju biti središnji akter svog svemira, vidjeti svijet iz svoje perspektive i ne podleći pogledu koji nije njihov. Ili su barem duboko nesretne jer još to ne uspijevaju i vezanost uz bilo koji oblik muške dominacije i muškog vođenja narativa ih ranjava, slabi i uništava, fizički i psihički. Od jednih muškarci crpe ideje, od drugih energiju, životnu radost, inteligenciju ili seks. Junakinje ovih romana su zato na neki način na "rubu" između povlađivanja muškom narativu i vlastitog oslobođenja i emancipacije. One kao da izvlače iz sebe ono što je dosad u njima bilo pohranjeno kroz pretežno patrijarhalnu matricu te to preispituju i prerađuju na vlastiti način.
Isključiv muški pogled ili perspektiva počinje im, dakle, ozbiljno smetati, kao što je svojevremeno počeo smetati Ericu Jong ili Françoise Sagan. Kako se samo Sagan usuđuje pisati o seksu tek kao užitku, pitala se javnost nakon objave romana "Dobar dan, tugo" 1954. godine. Još je davnije 1949. godine Simone de Beauvoir kao uvod za svoj "Drugi spol" napisala: "Dugo sam oklijevala pisati knjigu o ženi. Tema razdražuje, pogotovo žene, a i nije nova. Već se mnogo pisalo o raspravi o feminizmu, danas je gotovo pa zaključena. Nemojmo više o tome... Ipak, o tome se još govori. I ne čini se baš kao da su opsežne gluposti izgovorene tijekom posljednjeg stoljeća rasvijetlile problem. Uostalom, postoji li tu problem? I kakav je on? Postoje li uopće žene?"
"Tema razdražuje" i "Nemojmo više o tome" ključne su rečenice koje nam mogu vrlo poznato zazvoniti u ovom kontekstu, kao i "Postoji li tu problem?". Iskustvo čitanja, pisanja i proučavanja, kako u tadašnje doba, tako i kasnije, naučilo nas je da problem žene i njezine perspektive ipak postoji te da se i dalje pojavljivao u literaturi, a zanimljiva je i njezina izjava da tema razdražuje, pogotovo žene, jer one su te koje zapravo "trebaju" preispitati svoju poziciju i narativ te vidjeti koliko su pounutrile matricu koju su osmislili muškarci i koliko je njihova perspektiva zapravo zaista "njihova". Autorice ovih romana upravo to čine.
No, pogledajmo navedene knjige malo detaljnije.
O knjizi "Acts of Infidelity" Lene Andersson pisala sam zajedno s njezinim drugim romanom "Namjerno zanemarivanje" (link: https://www.najboljeknjige.com/vijesti/namjerno-zanemarivanje-stvarnosti). Oba romana pozicioniraju ženski lik kao potpuno ovisan o muškarcu i njegovoj pažnji te ga na taj način lišavaju identiteta, slobodne volje i vlastitog djelovanja (osim ako ono nije izravno povezano s muškom figurom), što svakako ne ide u prilog ženskom narativu u smislu oslobađanja od patrijarhalnih obrazaca i osmišljavanja vlastitog života neovisno o "drugome", no također su nepobitno ženska perspektiva, isječak iz života junakinje koja nam pokazuje kako je "zaglavila" u opsesiji muškarcem koji joj ne pridaje dovoljno pažnje ili ljubavi ili joj jednostavno ne uzvraća naklonost. 
Nema ništa revolucionarno u ovoj temi, baš kao ni u temi romana "Samo strast" Annie Ernaux. Nova je možda samo njihova spremnost da o njoj progovore na otvoren, u slučaju Andersson gotovo posramljujući narativ (pri čemu sram prelazi na čitatelje), ukazujući pri tome na neposredan (ili pak posredan) način čitatelju koliko zapravo ovako prikazan, pretjeran fokus na muškarca ometa djelovanje, psihičko zdravlje, druge odnose i stabilnost žene, iako ona toga u danim trenucima možda nije niti svjesna ili čak smatra svoju strast luksuzom (privilegijom).
Sličnom se tematikom bavi i Milica Vučković u romanu "Smrtni ishod atletskih povreda", opisujući na krajnje napet i autentičan način odnos glavne junakinje s narcističnim i opasnim muškarcem, njezino slabljenje i gašenje uz njega te opetovane, a neuspješne pokušaje prekida te veze. Neke kritike ovog romana negativno ocjenjuju neizlaženje junakinje iz "začaranog" kruga ove veze i traže uzroke za to (vidi: https://booksa.hr/kritike/lako-stivo-za-tezak-sadrzaj), smatrajući da autorica "u ovom tekstu nije bila dovoljno vješta da junakinji otvori bilo kakvu mogućnost da sačuva makar djelić ljudskog dostojanstva s kojim će nas na kraju romana ostaviti". Međutim, mislim da je jako važno naglasiti da ona i ne mora biti na taj način "vješta".
Bit ženskog narativa ne bi trebala biti jednosmjeran sprint (ili možda bolje rečeno maraton) u žensku "snagu" i neovisnost te svaka knjiga ne bi trebala biti bazirana na takvom, "sretnom" kraju i "osnaživanju" čitatelja, već na onom puno važnijem – autentičnom i kvalitetnom pripovijedanju.
Ako prečaca ili sretnog kraja u nekim slučajevima nema, jer to je nekada jednostavno tako – svaka priča nema sretan kraj niti je svaka situacija dorečena – mislim da to nimalo ne umanjuje niti autoričin glas niti njezin narativ. Zahtijevanje određenog "pravca" i ideologije kojima bi ženski likovi u literaturi morali "koračati" stvorilo bi opasnu i autoritarnu jednoobraznost koja bi zapravo poništila poželjno mnoštvo ženskih glasova i perspektiva.
Kod Vanesse Springore situacija se izoštrava još i više budući da se u romanu "Pristanak" (zapravo ironičnog naziva jer nema pristanka u seksualnom odnosu starijeg muškarca i maloljetnice, riječ je jednostavno o silovanju) bavi silovanjem djevojčice od četrnaest godina koja je u toj situaciji zapravo nesvjesna da se o tome radi. Pedofil koji nad njom vrši nasilje uz to je priznat i poznat umjetnik, a okolina poprilično indiferentna ili čak potičuća za njega te se autorica tek mnogo godina kasnije usuđuje izaći iz zapravo njegova narativa kojem se priklanja kao djevojčica i ući u svoj, odrasli, ženski narativ te objasniti što se zapravo dogodilo i na koliko je to razina duboko oštećujuće, traumatično i opasno za dijete/osobu pa stoga i kažnjivo – čime nastaje i ova, odlična knjiga.
Nešto drugačijom tematikom bavi se Marie Aubert, pravo osvježenje na književnoj sceni. Iz kuta slobodne četrdesetogodišnje žene bez djece (koju, kada dozna da neće moći imati vlastito dijete, dotakne prvo razočaranje, ali zatim možda i nešto drugo) ona promatra svoju obitelj; sestru, majku i njihove partnere, jednim se dijelom uspoređujući, a drugim se odvajajući od cjelokupne dinamike i istražujući vlastiti, nov narativ i perspektivu slobode i nevezanosti uz očekivanja, izmišljene dužnosti ili društvene konstrukte. (Za zainteresirane, o ovom sam romanu također pisala: https://www.najboljeknjige.com/vijesti/zelim-da-odete-potiskivanje-i-njegovi-plodovi)
Vigdis Hjorth i Ottessa Moshfegh razloge za trenutne životne situacije dijelom traže (ili barem nalaze) u obiteljskim dinamikama u kojima traže vlastiti pogled i glas pa se tako prva na postupan, prilično usporen, ali u konačnici maestralan način razračunava s ulogom majke koja ju zapravo nikada nije voljela i time postaje slobodna konstatirajući: "Učinila sam vidljivim ono što je prije bilo nevidljivo i učinila nevjerojatnim ono što se prije činilo vjerojatnim – da me je na neki način morala voljeti." Ottessa Moshfeg pak predstavlja pravo književno iznenađenje. Autorica je to koja kroz slojeve lucidne i pametne autoironije progovara o šoku u kojem je ostala izazvanog smrću oba roditelja u vrlo kratkom vremenskom razdoblju i nevjerojatnim načinima na koje se nastoji "iznova roditi" te time započeti novu priču o sebi. Eksperiment u koji se upušta zanimljiv je, originalan i lišen bilo kakvih društvenih uzusa ili očekivanja.
U ovom kontekstu svakako treba spomenuti i Elenu Ferrante, pogotovo njezinu "Mračnu kći", te odmak koji od ustaljenih pogleda na majčinstvo nose njezina perspektiva i narativ. Spomenimo samo gotovo revolucionarni početak "Mračne kćeri": "Kada su se moje kćeri preselile u Toronto, gdje im je godinama živio i radio otac, smeteno sam se začudila shvativši da mi to uopće ne zadaje bol, nego da se osjećam bezbrižno... Prvi put u gotovo dvadeset pet godina više nisam osjećala napetost što se moram brinuti o njima (str. 7)." Ferrante već u samom startu tako mijenja ustaljeni narativ požrtvovne majke kojoj su djeca centar života i djelovanja i nudi nam nešto novo, zastrašujuće i hipnotično.
Da, doba "uvriježenih", stereotipnih pogleda na svijet, najčešće iz muške perspektive se, izgleda, približava svom kraju. Kao što su ženski likovi kroz povijest, kako to Natalija Iva Stepanović (2018.) konstatira u svom pregledu ruske književnosti, istovremeno bili žrtve i muškaraca i muških narativa; skončavali pod vlakovima ili prozorima s kojih su se bacili, od tuberkuloze ili od ruke svojih ljubavnika, sada možda možemo konačno reći da je s takvom jednodimenzionalnošću gotovo i da se javljaju nova, zanimljiva i uzbudljiva tumačenja svijeta.
I na našim prostorima je prisutno mnogo primjera u kojima spisateljice "preuzimaju" narativ, stavljajući dosad centralnu mušku figuru ili patrijarhalne obrasce po strani. Spomenut ću samo neke prozne autorice (uz upozorenje da poetskih ima još i više!) i to one koje sam nedavno čitala ili objavljivala njihove tekstove na internetskoj stranici Čitaj mi – Iz svijeta književnosti (https://www.citajmi.org/): Staša Aras, Lana Bastašić, Ivana Gudelj, Tena Lončarević, Marija Rakić Mimica, Katja Grcić, Magdalena Blažević, Irena Matijašević, Jadranka Pintarić, Viktorija Majačić, Suzana Bosnić Majcenić, Tea Tulić, Perina Kulić, Iva Bezinović-Haydon, Sara Kopeczky Bajić, Nives Franić... Svaka od ovih spisateljica (kao i mnoge druge) dotakle su, čini mi se, neki bitan aspekt ženskog narativa (pogleda), a time i pomogle u nastajanju i promišljanju i ovog teksta.
Detaljnije ću se pak dotaknuti romana koji u svoje središte stavlja gotovo isključivo narativ žene/autorice. To je roman "Majčinstvo" Sheile Heti (OceanMore, 2021., prijevod Maja Šoljan) koji je ubrzo nakon objavljivanja postao kultni roman, a New York Times je autoricu uvrstio na popis najutjecajnijih svjetskih književnica koje će odrediti način pisanja i čitanja knjiga u 21. stoljeću.
Zašto je upravo taj podatak bitan? Zato što se radi o romanu u kojem autorica razmatra (dijelom esejistički, velikim dijelom solipsistički) želi li imati djecu. I to radi gotovo sasvim ostavljajući po strani društvo, okolinu ili nasljeđe, kao i patrijarhalne ili općenito muške narative koji u mnogim slučajevima određuju ženin izbor po pitanju majčinstva bez postavljanja pitanja o tome želi li ga žena sama. Dapače, još se uvijek ženin izbor da nema djecu (ili partnera) često smatra sebičnim ili problematičnim te se na nju vrši jak pritisak da svoje odluke iznova preispituje, pojašnjava i opravdava.
Sheila Heti oslobođena je tog društvenog pritiska. Ona bira. Ima partnera i, koliko zna, može imati dijete s njim, no on odluku prepušta njoj (čemu pridonosi i činjenica da već ima dijete iz prve veze). "Miles mi je rekao da je odluka na meni... To je rizik, kaže on, njegova je kći zlatna, ali nikad ne znaš što te čeka. Ako želiš dijete, možemo ga imati, rekao je, ali moraš biti sigurna što želiš (str. 26)."
Ona razmišlja o sebi. O svojoj umjetnosti. O tome koliko bi dijete dovelo u pitanje njezin stil života, preferencije, interese, komfor i koliko bi njezin svijet promijenilo. U društvu u kojem se ženski rad, trud i muka ne samo podrazumijevaju već i potiču, takvu poziciju, žene koja promišlja o svom komforu, interesima, hobijima i tome da li joj je bez djeteta lakše i ugodnije živjeti, mnogi će od starta doživjeti opasnom ili upitnom. Kao čitatelji, mi ne dobivamo dojam da postoji neka važna, ključna sfera kojoj bi rađanje djeteta naštetilo, ali kod nje, čini se, ne postoji niti ta (društvena? biološka?) "potreba" za djecom, ne osjeća (pounutreni) pritisak okoline ili imperativ biologije i zato je njezino promišljanje zapravo "slobodnije" i istovremeno – i to ovu knjigu čini posebno zanimljivom – vrlo netipično za literaturu na tu temu, ali i uzbudljivo.
Ona otvara prostor pomicanju fokusa i prebacivanju narativa na ženu i njezinu perspektivu, ne iz pozicije društva (koje majčinstvo, dakako, potiče), muškaraca (koji majčinstvo često smatraju "prirodnim" i podrazumijevajućim za ženu) ili pak majki (osim onih koje žale zbog majčinstva, što je tek tabu i tema za sebe).
No, usuđujem se tvrditi da je središte ove knjige zapravo duboko filozofično; ono nije samo promišljanje majčinstva ili majčinstvo kao takvo sa svim svojim pozitivnim i negativnim stranama već promišljanje života iz ženske perspektive. Narativ koji je kod pisaca muškog spola prisutan oduvijek – stavljanje sebe u središte i razmatranje svijeta oko sebe s te – povlaštene i samosvojne – pozicije, ovdje je prebačen na ženu i time ona određuje atmosferu, dinamiku, radnju i smisao knjige.
Narativ ove autorice je filozofičan, humorističan i da, ono što je za žene najviše zabranjeno: fokusiran na sebe, svoj identitet, djelovanje, užitak i smisao. Ona stavlja reflektor na sebe, ne postavlja se kao žrtva ili zbog želje da možda nema djecu kao problematična osoba, ne opravdava se nikome i ni od koga ne traži odobravanje. Ona razmišlja o onome što želi, sasvim svjesna svijeta oko sebe i njegovih pritisaka, odlučna oduprijeti im se pa konstatira: "Kako to oslobađa, izmaknuti se iz stiska tog svijeta i preseliti se u posve drugo podneblje – gdje ne dominiraju muške želje nego se može prhnuti pored njih (str. 236)."
Jasno, svjesna je i određenih "uvjeta" koji stavljaju ženu u takvu, gotovo privilegiranu poziciju u kojoj može početi razmišljati, a jedan od njih je ženina "neprivlačnost" koju ponajčešće određuje biološka dob. "Tek kad žena nije više privlačna muškarcima ostavit će je na miru dovoljno dugo da bi doista razmišljala (str. 236)." Time ona potvrđuje početnu tezu eseja o objektivizaciji žene i njezinu promatranju kroz leću poželjnosti/nepoželjnosti. I nastoji joj izmaći na bilo koji način.
Autorica dugo i pomno promišlja pitanje majčinstva, i to ne samo sama. Konzultira ne samo partnera, obitelj i okolinu, već baca i novčiće (kineska tehnika kojom se služimo kada se obraćamo za savjet I Chingu, sustavu proricanja), razgovara s nepoznatim ljudima kao i poznanicima, i primjećuje da je o ovoj temi svatko spreman dati savjet, svoj stav ili ideju. Zanimljivo je primijetiti komentar jedne djevojke: "Kad si žena, ne možeš samo tako reći da ne želiš dijete. Moraš imati neki veliki plan ili ideju što ćeš raditi umjesto toga. I to mora biti nešto veličanstveno. I moraš biti u stanju uvjerljivo opisati luk kojim će se tvoj život odvijati, i to prije nego se uopće dogodi (str. 51)."
Čini se da je tim komentarom dobro opisano društveno očekivanje od žene koja je odlučila nemati dijete. Od nje se ne zahtijeva samo objašnjenje nego i "plan" koji će "opravdati" takvu odluku. Toliki je, možemo i tako interpretirati, strah od žene kojoj je njezina sloboda važnija od prokreacije. Koja sebe stavlja na prvo mjesto. Ona postavlja također u početku eseja spomenutu prijetnju muškom pogledu i narativu. Ako se dovoljno dobro ne osmisli i ne opravda, njezina joj sloboda neće biti oproštena i tražit će joj se raznorazne mane koje se nikad neće tražiti ženama s djecom.
Autorica barem jednom pomisli da je ostala trudna te uzima pilulu za dan poslije nakon čega joj zapravo lakne. "Jutros sam se uplašila da sam možda ostala u drugom stanju. Snažno sam spoznala: Ali ne želim dijete! Na povratku kući iz ljekarne, dok me je obasjavalo sunce, ušla sam u park gdje su se igrala djeca i popila pilulu za jutro poslije (str. 234)." No, u nekim dijelovima romana su njezine maštarije koncentrirane upravo na stvaranje djeteta, tako da se u konačnici njezine želje nikako ne mogu ustvrditi jednoznačno, ukazujući možda i na to da jednoznačnost u temi majčinstva zapravo i ne postoji.
U skladu s tim ona opisuje i svoju vezu s muškarcem s kojim se preispitivala želi li dijete. "Sama sam se sebi toliko puta ljutito čudila: Zašto si se zaljubila u muškarca – i ostala s njim cijele svoje tridesete – s kojim je tako teško imati dijete? Ali sad se to pitanje nameće kao odgovor: jer sam htjela biti s muškarcem koji mi neće olakšati put do djece jer zapravo nisam ni željela dijete – baš kao što neke žene biraju partnera iz suprotnih pobuda, onoga s kim će dobiti dijete (str. 240)."
U jednom od zaključaka do kojih dolazi, autorica kaže i da je "pošteno priznati da nešto propuštam. Ali i da mi je možda to draže propustiti. Svim silama oduprla sam se valu koji me je vukao i uljuljkivao u drijemež – onaj drijemež iz kojeg nastaju djeca – jer doista drijemamo kad postupamo kako priroda želi. To što sam ga izbjegla izgleda mi blaženo i intimno kao da sam dobila dijete, ali suprotno od djeteta, jer se to što sam postigla zapravo i ne vidi (237-238)."
Ne moramo se slagati s autoricom i njezinim promišljanjima, ali ona zapravo, osim postavljanja biologije u negativnu i neželjenu konotaciju, što je za ženu već izrazit otpor, postavlja i pitanje ženskog "proizvoda". Naime, majčinstvo je za ženu onaj vidljiv proizvod, nešto što je "stvorila", dok se sve ono što se zbiva unutar nje, kako za vrijeme trudnoće, tako i za vrijeme majčinstva, uvelike prikriva (od problema u trudnoći preko poroda do samih teških i neugodnih nuspojava majčinstva kojih, dakako, ima mnogo). Još se možda i više toga prikriva u ženi koja nije odlučila postati majka, a do čega ženski narativi, kao u ovoj knjizi, tek trebaju stići, obrćući tako muške ili ih nadopunjavajući s mnoštvom iskustava, promišljanja, filozofiranja i preispitivanja koji su autentično – ženski.
Potrebno je naglasiti i kako autorica ne promatra svoj izbor ili život kroz bilo kakvo osuđivanje onih koji su izabrali različito od nje. I sebe i ostale ona samo promatra, fenomenološki, i razmišlja o tome što bi bio pravi izbor za nju. Pažljivijem čitatelju/ici na kraju knjige zapravo postaje nebitno hoće li se autorica na kraju odlučiti za put majčinstva ili ne, budući da je shvatio/la da bit ove knjige (a i ženskih narativa općenito) nije u tome za što će se žena odlučiti nego da ima potpuno pravo i slobodu donijeti koju god odluku želi, bez nametnutosti da se za svoje izbore i odluke opravdava ili da ih mora ikome specijalno objašnjavati.
Potreba je to da žene autonomno, iz svog motrišta, (re)interpretiraju vlastiti život, ciljeve, ideje i uvide, kao i iskustvo vlastite podređenosti. Upravo je zato važno i nužno da autorice poput Sheile Heti određuje način pisanja i čitanja knjiga u 21. stoljeću; neovisan o muškoj figuri, o autoritetu bilo koje vrste, o muškom narativu, društvenim normama i očekivanjima.
Za sam kraj ovog eseja, evo i jedne crtice (osvrta) na moje vlastito pisanje: Jedna od mojih zbirki ("Strani gradovi", CeKaPe, 2018.) dobila je, između ostalih i feminističku kritiku u kojoj je jedna zanimljiva zamjerka bila upravo koncentracija na osmišljavanje ženskih identiteta kroz "drugog" i "drugo", pogotovo muške osobe, perspektive ili muško-ženske odnose (brakove, veze), kao i "tipsko" prikazivanje žena (vidi npr. https://booksa.hr/kritike/varijacije-i-kopije).
Tada možda nisam u dovoljnoj mjeri, ali sada razumijem što se time mislilo; doista nije lako izaći iz socijalizacije koja je kroz institucije, umjetnost i obrazovanje najčešće i najglasnije progovarala kroz muškog naratora, nudeći njegov svjetonazor i arbitražu kao ispravan, a su-postavljajući tome ženu kao onu koja to mora razumjeti i cijeniti.
Tako sam, primjerice, u nekim pričama u toj zbirci puno jasnije i promišljenije ocrtavala mušku perspektivu od ženske, ostavljajući ženske likove pomalo blijedima, stereotipnima i – točno ono što čini muški narativ – jednodimenzionalnima. Ulazeći u mušku perspektivu i često pišući iz muškog lika, muški narativ postajao mi je blizak, no zapravo se nisam morala pretjerano truditi jer on mi je već bio blizak; kultura i društvo su me njime vrlo dobro zadojili. Na pohvale o uvjerljivom pisanju iz muške perspektive mogla sam zato samo odgovoriti: Ali, sve možemo tako pisati. To je zapravo mnogo lakše.
Očito se mijenjam jer mi ta perspektiva, kao i muški narator, postaju sve nezanimljiviji, a otvaraju se novi, puno zanimljiviji prozori i horizonti.
Zanimljivo je i lijepo mijenjati se. Ako se pitamo kakav je svijet iz neistraženih perspektiva, neustaljenih pravila, normi i ideja, iz ženskih narativa koji nisu podređeni muškom pogledu koji smo kroz odrastanje sigurno u nekoj mjeri pounutrile i ako želimo nešto novo, još neistraženo, ali baš zato uzbudljivo, knjige poput "Majčinstva" mogu biti prvi korak prema tome.
(Na samom kraju, želim zahvaliti svima na čitanju eseja, a pogotovo Asji Korbar i Tanji Tolić – hvala na poticaju za dublje promišljanje teme, usmjeravanju i primjećivanju nedostataka. Ako postoje kvalitetni dijelovi ovog eseja, oni su tu zahvaljujući vama.)
Fusnote:
(1) Sam koncept muškog pogleda (male glancea) uvela je znanstvenica i redateljica Laura Mulvey u svom eseju iz 1975. "Visual Pleasure and Narrative Cinema"
Literatura:
* Barthes, R. (1968.), Smrt autora, u Beker, M. (1999) Suvremene književne teorije, Matica hrvatska, Zagreb.
* Beauvoir, Simone de (2016.), Drugi spol, Naklada Ljevak, Zagreb.
* Butler, J. (1990.), Gender Trouble: Feminism and the Subversion of Identity, Routledge, London/New York.
* Lanser, S. (2010.), Ka feminističkoj naratologiji. ARS, br. 5-6 (2010): 168-173.
* Lehnen, C. (2021.), Nesreća muškaraca: Roman Michela Houellebecqua "Uništiti". Preuzeto s: DW
* Leonard, K. (2021.), What is the Male Gaze? Definition and Examples in the Film. Preuzeto s: Studio Binder
* Loofbourow, L. (2018.), The male glance: How we fail to take women's stories seriously. Preuzeto s: The Guardian
* Loreck, J. (2016.), Explainer: what does the 'male gaze' mean and what about a female gaze? Preuzeto s: The Conversation
* Manley, J. (2023.), What Would it Mean to Really Make Space for Mother-Artists? Literary Hub.
* Mustać, A. (2015.), Književnost, jezik i svijet: odnos književnosti i društva i uloga književnosti u procesima spoznaje. Diplomski rad; Sveučilište u Rijeci, Filozofski fakultet.
* Omeragić, M. (2013.), Žensko pismo i re/konstrukcija ženske književne tradicije. Zeničke sveske – Časopis za društvenu fenomenologiju i kulturnu dijalogiku 18:38-47.
* Oraić Tolić, D. (2001.), Muška moderna i ženska postmoderna. Kolo 2 (2001), Matica Hrvatska. Online izdanje.
* Showalter, E. (1981.), Feministički kriticizam u divljini: pluralizam i feministička kritika, u Kramarić, Z. (1998) Književnost, povijest, politika, Svjetla grada, Osijek.
* Stepanović, N. I. (2018.), Iz Rusije s ljubavlju: (anti)junakinje suvremene ženske proze. Preuzeto s: Krilo
* Vanbuskirk, S. (2022.), What is the Male Gaze? Preuzeto s: Very well mind
* Woolf, V. (2003.), Vlastita soba. Zagreb: Centar za ženske studije.
Podijeli na Facebook
