Piše Jadranka Pintarić
Toliko je mrtvih bilo u međuvremenu da smo zaboravili na dječaka Alana Kurdija čija je fotografija 3. rujna 2015. začas obišla svijet i postala amblemska: na plaži kod turskog ljetovališta Bodrum potrbuške leži mrtav dječačić. Sljedeća fotografija prikazuje smrknutog turskog policajca koji nosi maleno beživotno tijelo u crvenoj majičici i plavim hlačicama. Trogodišnjak se utopio te noći kao i 12 drugih Sirijaca, među kojima i njegov petogodišnji brat, u pokušaju da se domognu grčkog otoka Kosa. Alanova obitelj bježala je od terora Islamske države, Turska im nije dala dopuštenje da napuste državu, Kanada im je odbila pružiti azil, pretrpani gumenjak skršilo je more.
Alan Kurdi (Foto: Niluefer Demir / DHA)
"Na toj slici Europa je morala prepoznati da se i sama nasukala", kaže Donatella Di Cesare, talijanska filozofkinja, profesorica teorijske filozofije na Sveučilištu La Sapienza u Rimu te jedna od najvažnijih predstavnica suvremene europske misli. Predavala je i na Sveučilištu u Heidelbergu, bila je studentica Hansa-Georga Gadamera i družila se s Jacquesom Derridom. "U roku od dva dana otkako se Alanova slika proširila, njemačka kancelarka Angela Merkel odlučila je otvoriti granice izbjeglicama koje su zapele na balkanskoj ruti" – sjetit ćete se toga: i u nas su im čak i ministri dolazili poželjeti dobrodošlicu. Probudio se bio europski humanizam, empatija i tradicija gostoljubivosti.
Nije potrajalo: samo da vas podsjetim na šestogodišnju Madinu Hussiny koja je 21. studenoga 2017. poginula u naletu vlaka pri prelasku hrvatske granice, nakon što je njezinu afganistansku obitelj hrvatska policija protjerala prema Srbiji. Ne spominje ju Di Cesare – to je naš lokalni zločin, nepojmljiva i neoprostiva neljudskost.
Madina Hussiny
No autorica ustvrđuje: "suosjećanje je brzo zgasnulo" i "odluka Vijeća Europske unije potpisana 22. rujna 2015., na valu emocija, o raspodjeli odgovornosti za prihvat izbjeglica iz Italije i Grčke ostala je mrtvo slovo na papiru. Europa se odrekla zajedničke politike prihvata. Posvuda je prevladao sitničavi suverenizam. Gostoprimstvo je postalo tabu. Migracije sve više bivaju stigmatizirane kao patologija koju treba odstraniti u ime stvarnosti nacije". Jedno mrtvo dijete s imenom i prezimenom zamijenile su tisuće bezimenih brodolomnika koje Mediteran, ta kolijevka civilizacije i razdjelnica, često ni ne izbaci na žalo; ili pak široki švenkovi po kolonama ili grupama nepoželjnih odrpanaca, tog ljudskog otpada koji će ugroziti "naš stil života" – nepoželjni su krupni kadrovi izmučenih lica da se ni slučajno ne bismo na trenutak loše osjećali, mi Europljani – ponosni izumitelji ljudskih prava, humanizma i kulturne raznolikosti; ni slučajno izbliza kakvo izubijano dijete da nam ne bi kanula suosjećajna suza. Ne, Europa brani svoje granice, svete nedodirljive granice od divljaka. Jer je to tako odvajkada. Ma je li doista?
Počela sam od sredine knjige Donatelle Di Cesare, "Domaći stranci. Filozofija migracije" (s talijanskog prevela Katarina Penđer, DAF, Zagreb, 2024.) – jer inače ne biste ni čitali do ovdje. Da, to jest zahtjevna filozofska knjiga jer autorica utemeljuje novu granu: filozofiju migracije, kao nasušnu potrebu trenutka društvenog razvoja, ali napisana je jasno, sustavno, lucidno, zapanjujuće eruditski, zahvaćajući temu od dalekih vremena do suvremenosti, ali je tekstu dala, za filozofiju neuobičajenu, dinamiku – vodi vas sigurnom rukom prema spoznajama koje su potresne.
Pritom, autorica se kloni jeftine dnevne politizacije teme, ne upliće se u ideološke raspre, nego s visina drevne filozofske tradicije iznosi činjenice, a na vama je da se preispitate o tome što uopće znate (naravno, u Sokratovom smislu) o migracijama, koliko ste svjesni ispiranja mozga kojem ste izloženi, imate li snage suočiti se s vlastitim predrasudama. Autorica se potrudila objasniti složene (povijesno, etimološki, kontekstualno) filozofske pojmove i knjiga je namijenjena svakom otvorenom, humanističkom i radoznalom umu (moram to naglasiti jer sam svjesna koliko je "filozofiranje" u nas ozloglašeno i posprdno).
Na početku Di Cesare tvrdi da se "nacija ne može pozivati ni na kakvo pravo nad tlom da bi uskratila pravo na gostoprimstvo, a pogotovo ne na pravo krvi". To priziva hitlerovske "utvare, krv i tlo" i "s vanjskog ruba migrant podsjeća državu na njezin povijesni postanak, potkopava joj mitsku čistoću". Teško je priznati da se u postnacističkom dobu (autorica je završila na sudu zbog toga što je neke poteze ministara vlade Meloni opisala "kao neonacizam", dobila prijetnje smrću i naposljetku oslobođena krivnje) "čvrsto drži ideja da je legitimno odlučiti s kim ćemo živjeti. 'Svatko u svojoj kući!' Populistička ksenofobija u tome nalazi uporište, a kriptorasizam odskočnu dasku. No često promiče da je to izravna baština hitlerizma".
Knjiga je podijeljena u četiri, poput kakva otočja, razvedena poglavlja: "Migranti i država", "Kraj gostoprimstva?", "Domaći stranci" i "Suživot u trećem tisućljeću". Ovdje usput moram apostrofirati da razumijem zašto su prevoditeljica i izdavač odlučili izvornik "Stranieri residenti" prevesti kao "Domaći stranci" jer bi doslovno bilo "stranci s boravištem", sukladno našem birokratskom nazivlju. (Dodat ću i da, skrušeno priznajem katkad kritična i grintava, pohvaljujem prijevod Katarine Penđer, jer je čak onkraj pojmovno zahtjevnog tekst prepun referenci i citata knjiga koje su sve uredno navedene kad su prevedene u regiji – na što samo mogu reći "moj naklon".) Autorica nas postupno uvodi u detaljnu analizu i raz-gradnju, pomnjivo kritičko čitanje filozofskih tekstova, te propitivanje primjerenosti jezičnih struktura za reprezentacijske svrhe (namjerno nisam napisala 'dekonstrukciju', iako je ona Derridina misaona potomkinja zato što je u domaćem kontekstu taj pojam izgubio izvorno značenje, čemu su osobito pridonijeli krajnjom zlouporabom kunsthistoričari).
Dolazak na Ellis Island (Foto: Canva)
Di Cesare kreće od moderne mitske točke migracija – Ellis Islanda na kojem je od 1. 1. 1892. otvoren službeni imigracijski centar čime je dokinuto slobodno useljavanje na američko tlo. Usprkos ponižavajućoj proceduri (jer preko otoka su ulazili samo putnici treće klase, dakle, najsiromašniji), do 1924. pristiglo ih je 16 milijuna. Na svim jezicima imigranata bio je to Otok suza. Ubrzo su za Kineze i Azijce donese restriktivne mjere, a nakon 1917., osim "žutih" nepoželjni su postali i anarhisti, homoseksualci, luđaci, otpadnici i slični. Potom je zakon proširen 1924. da bi se smanjio priljev iz zemalja južne i istočne Europe – bilo je to "bjelodano rasistički" i poslužilo je kao jedno od nadahnuća za nacističke rasističke mjere.
"Najmanje 40 posto današnjih američkih građana ima pretka koji se iskrcao na Ellis Islandu." Takvi podaci su bitni da bi se došlo do teme zašto je migrant "u očima države nesnosna anomalija", kako su granice postale svete i tobožnjeg mitskog porijekla. Migrant je subverzivan jer "raskrinkava državu… propituje njezine temelje, prokazuje diskriminaciju, podsjeća državu na njezin povijesni postanak, potkopava mitsku čistoću".
Zapravo to radi i autorica filozofskim alatima: raskrinkava državocentričnost i lažnost suvereniteta – u koncepciji države kao prirodnog i gotovo vječnog entiteta, neodrživost famoznog „društvenog ugovora“ kojim smo iz stanja divljaštva prešli u civilizaciju, stjecanje građanstva i prava koja iz toga proizlaze kao prozirnu manipulaciju, rođenje na nekom tlu ne podrazumijeva vlasništvo, krv ne jamči zajedničke pretke itd., da bi došla pretkraj i do iluzije kozmopolitizma. Pravilo je da ništa ne treba uzimati zdravo za gotovo, možda će nekima biti uznemirujuće koliko vješto, argumentirano i logički rastače koncepte za koje ste mislili da su "prirodni" (žao mi je, ali ama baš ništa u državnom ustroju nije prirodno!).
Donatella Di Cesare (Foto: Christian Mantuano)
Zadivljujuća je njezina sveobuhvatna analiza jer problem zahvaća iz toliko različitih, često iznenađujućih, kutova: povijesnih, filozofskih, socioloških, antropoloških, društvenih, jezičnih, etimoloških, lingvističkih, mitskih, religijskih, egzistencijalnih, politoloških, medijskih. Vjerojatno sam nešto ispustila, jer ona citira i književna djela – a takav joj je i stil: složen, a pitak i razložan, bujan a usredotočen, svaka stranica plijeni i izaziva iznenađenje. Ne sjećam se kad sam posljednji put bila toliko očarana filozofskim djelom, vjerojatno davno u mladosti kad smo i prijemčiviji za koncepte koji ruše uvriježeno.
Pretpostavljam da Locke, Hobbes i ostali prosvjetitelji spadaju u opću kulturu pa ću preskočiti teorije ugovora i razvoj suvereniteta, da bismo vidjeli kako je u tri drevne civilizacije definiran pojam građanina: u Ateni, Rimu i Gradu (Jeruzalemu). U grčkom mitu ljudska bića "dolaze iz utrobe zemlje" (čak i prije nego se pojavila žena, sic! – tako je Geja "lišena autoriteta") i svi su oni "sinovi zemlje" ter nema nijedne jedine kćeri. Na tom se mitu temelji autohtonost atenskih građana – genetsko jedinstvo, homogenost plemena iz čega nastaje demokracija.
Reći će Platon: "mi i naši sugrađani, braća smo rođena od jedne majke" što ih čini ravnopravnima. "Nema posvojenih sinova, nema kopiladi, uljeza useljenika" – miješanje nije dopušteno. Za razliku od Atene, Sparta je grad doseljenika, koje Platon naziva „metecima“. Zakucat će Aristotel: "građanin ne postaje građanin time što negdje stanuje" – što je i danas argument da homogenost ne smije biti poremećena strancima koji se kreću.
Rim je oskrnavio atensku svetost autohtonije: "Rim je otvoreni grad, nedovršen i nepotpun, spreman prigrliti onoga tko dolazi izvana u svoje već golemo stanovništvo slobodnih građana". Naime, već od 1. st. pr. e. Rim "kolektivno dijeli pravo građanstva slobodnim italskim narodima" – iako su poraženi nisu podčinjeni i dopušteno im je sačuvati svoju izvornost. Prvi put: "Rimljani uvode pravno građanstvo", odjeljuju građanstvo od grada, pravo od politike, pojedinca od zajednice. "Svaki Rimljanin tako ima dvostruko građanstvo: mjesto iz kojeg potječe njegova obitelj i gdje možda uopće nije rođen, niti je ikad ondje živio, i rimsko građanstvo." [Rimsko pravo osnova je svakog zakonodavstva zapadnjačkih država, ali ovu velikodušnost su izbacile u biti iz straha od ugrožavanja suverenizma, premda su sve bijedne u trajanju i postignućima pred i rimskom republikom i carstvom – moja primjedba.]
Foto: Canva
Slijedi dio koji nisam znala, pa me rastužio i zaprepastio istodobno. U svetim knjigama judaizma "ne postoji status za stranca jer stranost je upisana u srž hebrejskog građanstva". Tajnu skriva riječ ger, što znači doslovno onaj koji stanuje. Ger je onaj koji je došao odnekuda i zato je jednak Židovima. U Knjizi Izlaska piše:
Ne tlači pridošlicu [ger] niti mu nanosi nepravde, jer ste i sami / bili pridošlice [gerîm] u zemlji egipatskoj. / Ne ugnjetavaj pridošlicu [ger]! Ta znate kako je pridošlici; i sami ste bili pridošlice u zemlji egipatskoj.
Jeruzalem je grad stranaca. "Utjelovljenje te uloge, štoviše njezin arhetip, nije stranac, nego strankinja: Ruta Moapka…" Ruta predstavlja vrhunac stranosti koja će činiti sastavni dio židovskog naroda. Isključena od isključenih, kopile rođeno od kćeri kopiladi, upravo je ona nada Izraela, štoviše postaje "majka kraljevskog dostojanstva jer od nje potječe davidovsko-mesijanska dinastija."
Stranac [ger] koji s vama boravi neka vam bude kao sunarodnjak [ézrah];
ljubi ga kao sebe samoga. Ta i vi ste bili stranci [gerîm] u egipatskoj zemlji.
Dakle, u političkom ustroju Tore: svi su građani stranci, svi su stanovnici gosti. Ljudi ne posjeduju zemlju, prema Levitskom zakoniku i Jahvinoj volji:
Zemlja se ne smije prodati potpuno, jer zemlja pripada meni, dok ste vi
samo stranci i gosti kod mene.
[Moj komentar: dakle, svete knjige judaizma govore protiv onoga što Židovi rade od 1948. ljudima koji čak nisu ger nego starosjedioci, rekli bi Atenjani, autohtoni. Pročitala sam tonu židovskih autora, gorke suze ronila nad svjedočanstvima holokausta, divila se genijima koje je ta nacija izrodila, ali valjda tek sad razumijem zašto je Hannah Arendt bila protiv cionizma. Bila je sekularna, ali znala je koliko cionizam niječe svete knjige judaizma.]
Hannah Arendt
Da bi utemeljila filozofiju migracije, Di Cesare se oslanja upravo na Hannah Arendt, i samu imigranticu, kao prvu koja je toj prezrenoj kategoriji ljudstva pokušala dati glas. Arendt u Eichmann u Jeruzalemu precizno detektira nacistički projekt "biopolitičkog preoblikovanja svijeta" kao genocid – istrebljenje do etičke homogenosti. Tko ima pravo odlučiti s kim ćemo živjeti? "Što ostaje od hitlerizma? Ideja da je moguće odabrati s kim ćemo živjeti." Ljudski rod obavezan je na suživot, zemlja je svima dana da opstaju na njoj. "Jer nikad nitko nije bio odabran, i na zemlji je privremeno imao mjesto gdje je prije živio netko drugi, mjesto na koje stoga ne može polagati pravo posjedovanja. Priznati prvenstvo drugoga na mjestu gdje slučajno obitavamo ne znači otvoriti se ne samo etici bliskosti nego i politici suživota."
Ali kako se vratiti na početne postavke u kojima je kretanje bio smisao života, a stranac uvijek zbrinut prema drevnim običajima gostoprimstva? Teško – jer politika i manipulacija riječima već su ljudima oprali mozak. U svakodnevni jezik uvukli su se termini "izbjeglica" i "migrant". Prvi ima prava, drugi je ljudsko smeće. Takva nomenklatura poziva se na zastarjele pojmove izgnanika – ponajprije rusku dijasporu koja je bježala od komunizma, potom i ostale bjegunce iz Istočnog bloka, a poslije i one iz Španjolske, Grčke, Čilea, Argentine, cijele Južne Amerike. Žrtve komunizma urezane su u kolektivni imaginarij. Javnost je gajila simpatije za "političke izbjeglice", "uživali su potporu i odobravanje".
Nakon naftne krize 1973. izgnanik je drugačiji: "Manje je bijel, manje učen, manje bogat…" Proglašava ga se "lažnim" jer je siromašan. Di Cesare kaže da ne stoji podjela na političke prognanike i ekonomske migrante: "To je kao da tvrdimo da osiromašenje cijelih kontinenata nema političke uzroke."
To mi je šlagvort da ubacim obožavanog mi Josifa Brodskog, nobelovca i egzilanta koji je u jednom izlaganju 1987. povezao sudbine intelektualca u egzilu sa sudbinom siromašnih migranata diljem svijeta, koliko god se činilo nemogućim:
…ne samo zato što je književnost, kao i sirotinja, poznata po tome da brine za svoj soj, nego više zbog drevnoga i vjerojatno neutemeljenog uvjerenja da bi glavešine ovoga svijeta kad bi više čitali, smanjili loše upravljanje i teški jad koji su protjerali milijune na ulicu.
Glavešine ne čitaju, a Brodski je već tada svjestan da "stara gazdarica egzila nije više ono što je nekoć bila". Autorica će na to dodati: "Egzil nije Ovidijevo izgnanstvo iz Rima ili Danteovo iz Firence. Glasovitih izgnanika puna je povijest… Egzil i književnost tvore nerazdvojan par." No kome će današnji izbjeglice, nazvani migranti zato što su nepoželjni, objasniti da disidentski status potječe iz antike i tijekom povijesti mnogo ih se vrsta namnožilo: "izgnanici, apoliti, protjerani, bjegunci, displaced persons, prognanici, tražitelji azila…" I tradicija azila potječe iz davnih vremena – postojala su sveta mjesta na koja su se mogli skloniti nevoljnici, otpadnici, čak i ubojice. (Uostalom tako je nastao Rim.)
Ilustracija: Canva
Autorica detaljno obrazlaže kako se dogodilo da je moderno vrijeme oduzelo auru strancu; zašto migranti čine "istočni grijeh" (prostorno kretanje je anomalija, anomija, moralno zastranjenje); kako ih se proglašava nevidljivim "ilegalcima" unaprijed optuženim da su potencijalni kriminalci; zašto ne uspijevaju integracija, naturalizacija, prilagodba, inkluzija, asimilacija. Da skratim: poziva se na Foucaltov znameniti brod luđaka, njegovu heterotopiju marginaliziranih, da bi zaključila: "Migrantski brodovi novija su verzija brodova luđaka. Migranti kao luđaci, jer ishitreno iskušavaju sreću, čime zaslužuju besmislen kraj o kojem odlučuju valovi."
I kakav nam je suživot u trećem tisućljeću? Kad je pao Berlinski zid, mislili smo da će ta „krajnja hiperbola svih političkih zidova“ donijeti neko bolje doba u kojem se nećemo ograđivati od drugih. Naprotiv, sve više zidova, i "zidova", niče diljem svijeta da bi se na nekoj granici obranila ona lažna svetost autohtonosti i iluzorna nacionalna hegemonija od "ilegalne imigracije". Autorica upozorava da oni koji se ograđuju od drugih ostaju i sami ograđeni – "tragičnost segregacije" ide uz "autosegregaciju".
I onda slijedi tužna priča o Lampedusi, otoku i ljudima koji bi pritekli u pomoć brodolomcima, "prihvatili migrante nadahnuti drevnom mediteranskom gostoljubivošću" da bi ih politika iznevjerila. Za Europu "imigracijska politika" svodi se na utopljene koji bi trebali odvratiti druge u pokušaju ulaska. U međuvremenu u politički i medijski dramolet uvedeni su "trgovci ljudima". Ispada da za smrt migranata nije kriva politika ne samo nečinjenjem već i aktivnom diskriminacijom i kreiranjem negativnog javnog mnijenja prema njima, nego neki pojedinačni zločinci koji zarađuju na tuđoj nevolji.
Izbjeglice ispred Lampeduse (Foto: Sky News)
Osim što se podižu zidovi, iz prošlosti su reinkarnirani i logori, ne zovemo ih koncentracijski nego npr. sabirni, prihvatni i sl. I njih je Arendt prva razlučila na: Had, Čistilište i Pakao. Premda su logori izumljeni prije totalitarizma (španjolski kolonizatori su bili prvi, u 16. st.), "zadržat će se u demokracijama kao brzo rješenje za problem prenapučenosti i ekonomskog viška". Istodobno rasizam poprima nove oblike (jer genetika je uništila stare): "novi rasist postnacionalističkog doba pribjegava obmanama i varkama, izvrće riječi, igra na dvosmislenost u pokušaju da izbjegne cenzuru antirasizma." Znate ono "nisam rasist, ali… dosta mi je tih došljaka, ali ima da se svatko drži svoje kuće."
Donatella Di Cesare jasno je objasnila, saževši Heideggera, što zapravo znači obitavati negdje. Naime, to nije zaposjedanje prostora (tla) i trebali bismo u trećem tisućljeću napokon shvatiti da smo na zemlji samo u prolazu, jer smo smrtni, pa ništa ne možemo "zaposjesti".
Obitavati znači boraviti, zadržavati se nakratko, kao na putovanju, onoliko koliko je dovoljno da se naviknemo, da se udomaćimo, a da se nikad dosta ne vežemo i ne ukorijenimo. Jer putovanje uvijek zahtijeva odmak. Obitavati znači migrirati… za Heideggera migriranje ne označava samo "zemni" boravak smrtnika, u metafizičko-kršćanskom značenju, ne označava početak i kraj, nego zahvaća u egzistenciju, u "ek-statično obitavanje", u neprestano izlaženje iz sebe, odvajanje od sebe samih, koje je vječno kretanje.
Vjerojatno je naivno očekivati da bi se kriptorasisti, neonacisti, suverenisti i sl. mogli zamisliti nad Heideggerovom misli da obitavati ne znači posjedovati nego biti, za što se on nadahnuo himničkim pjesmama Friedricha Hölderlina. Autorica iskreno priznaje da je bila optimistična u pogledu projekta Europske unije, ali da se danas "o tome može govoriti samo u kondicionalu". Nema zajedništva. Europa se utopila sa svakim potopljenim čamcem ili brodom u Mediteranu.
Upad domaćeg stranca kršenje je nomosa zemlje, provala u državocentrični poredak svijeta. Jer domaći stranac priziva praiskonski egzil svih, podsjeća sebe i druge da su na zemlji, neprisvojivoj i neotuđivoj, svi podstanari i privremeni gosti. Nema te arheologije koja bi dokazala suprotno: nitko nije autohton.
Baš kad sam završavala čitanje ove mudre i otrežnjujuće knjige, nabasala sam na informaciju (ništa nije slučajno) da je nedavno u Rotterdamu otvoren Fenix, muzej posvećen migracijama. U zgradi koja je bila skladište pomorske tvrtke, na dokove kojih su pristizali milijuni migranata, uređen je moderan muzejski prostor s površinom od 16 tisuća četvornih metara, podijeljen u 6 tema: Migracija, Identitet, Bogatstvo, Granica, Bijeg i Dom.
Kimsooja, Bottari Truck - Migrators, 2007. (Foto: Fenix Museum)
Među brojnim vrijednim djelima, nalazi se i slika Man in Wainscott (1969.) Willema de Kooninga, slikara nizozemskog porijekla koji je emigrirao u SAD, a njegov život paradigmatska je emigrantska priča: "Život je započeo u siromaštvu u sjevernom Rotterdamu, ukrcao se na brod prije gotovo stotinu godina kao slijepi putnik, a završio je kao proslavljeni umjetnik u New Yorku." Tamo je i novootkriveni portret Erazma Roterdamskog nastao oko 1532. godine u radionici Hansa Holbeina Mlađeg. A Erazmo je napisao: "Ja sam građanin svijeta, svugdje kod kuće, ili bolje rečeno, stranac svima", i dokazao je to putujući po cijelom europskom kontinentu.
Zato, ponovimo Levitski zakonik:
Zemlja se ne smije prodati potpuno, jer zemlja pripada meni, dok ste vi
samo stranci i gosti kod mene.
Podijeli na Facebook
