Piše Tanja Tolić
U dvije tisuće godine kršćanskim je svijetom vladalo 265 papa. Točnije, 264 pape i jedna papisa, imena Ivana, Engleskinja iz sredine 9. stoljeća koja se, prema legendi, preobukla u muškarca, postala papa i bila uhvaćena u prevari tek kad je rodila dijete.
Konzervativnom vjerniku, koji svim srcem zastupa tezu da papa može biti samo muškarac u celibatu, priča o papisi Ivani sasvim je sigurno neviđeno svetogrđe, možda i kriminal, no u dugoj povijesti papa, tužna je činjenica po ovaj svijet, bilo je mnogo više (ozbiljnijih) zločina i zločinaca, zaokrnutih u papinske halje. Dapače, kako pokazuje nova knjiga Johna Juliusa Norwicha, “Absolute Monarchs: A History of the Papacy” (Apsolutni monarsi: Povijest papinstva), koju je nedavno objavila nakladnička kuća Random House, istinski veliki pape premoćnom su većinom nadbrojani onima koji su bili korumpirani, nesposobni, podmitljivi, razvratni i mediokriteti.
Pape su, piše Norwich, u dva milenija manje bili duhovni vođe, a mnogo više simbol države, javni službenici, vojni stratezi, povremeno i generali na bojnom polju, ponekad pokrovitelji umjetnosti ali, prije svega, izvrsni diplomati. Uistinu, pravi monarsi.
Autori se divi papama koji su bili učinkoviti državnici i upravitelji, primjerice Lavu I. koji je obranio Rim od Huna, mirotvorcu Benediktu XIV. koji je omogućio Rimu da postane religiozno i kulturno središte katoličke Europe, ili Lavu XIII. koji je Crkvu uveo u industrijsku doba.
Grešnici su, međutim, kako to obično biva, bili mnogo “zabavniji” od svetaca. Pape iz obitelji Borgia dobili su svoj prostor u poglavlju nazvanom “Čudovišta”, no nisu bili niti prvi, niti posljednji, a sigurno niti najživopisniji u tom društvu svetih propalica. Biskup koji je nedavno za pošast pedofilije u svećeničkim redovima optužio slobodarsku kulturu 60-ih, svakako bi se trebao konzultirati s Norwichem oko dokaza koji potvrđuju da seksualni ispadi klera nisu povijesno zastranjivanje.
O papi Pavlu II. iz 15. stoljeća Norwich piše: “Papini seksualni nagoni pokrenuli su mnogo glasina. Čini se da je imao dvije slabosti – jednu prema zgodnim mladićima i drugu prema dinjama, iako onodobna glasina da je uživao gledati prve kako ih se muči, dok je jeo drugo, vjerojatno nije istinita”. Drugo poglavlje, tek da utvrdimo raširenost seksualnih perverzija među papama, nosi naslov “Nikola I. i pornokracija”.
Seksualni apetiti nisu jedina sramota među manje velikim papama. Klement VII., drugi iz obitelji Medici, nadgledao je najgoru pljačku Rima, još od barbarskih invazija. Papa Pavao IV. odgovoran je za najdivljačkiji progon Židova u povijesti čovječanstva, piše Norwich, tjerajući ih u geta i spaljujući sinagoge. Papa Urban VIII., ne zaboravimo njega, strpao je Galilea u zatvor i zabranio sve njegove radove.
Iako pape, većina su, s obzirom da su bili i ljudi, bili i komplicirane ličnosti. Primjerice, Inocent III. bio je jedan od najvećih srednjovjekovnih papa, no također je pokrenuo i Četvrti križarski rat, koji je za posljedicu imao i divlju pljačku Carigrada. Papa Siksto IV. imenovao je osmogodišnjeg dječaka nadbiskupom Lisabona i utemeljio Španjolsku inkviziciju, no također je naručio i Sikstinsku kapelu.
Do trenutak kad konačno zađemo u 20. stoljeće, piše Bill Keller u prikazu knjige za The New York Times, očekivanja nam nisu bog zna kakva. Strah od komunizma učinio je papu Pia XI. i Pia XII. Mussolinijevim, Hitlerovim i Francovim suradnicima. Pio XI., prema Norwichevom stavu, iskupio se zakašnjelom, ali ipak jasnom negostoljubivošću prema fašistima i nacistima, no Pio XII. odbijao je govoriti protiv masovnih ubojstava, čak i dok su puni kamioni prebacivali Židove iz Rima u Auschwitz. Ironija je sudbine da je 1965. godine započeo proces njegove beatifikacije, iako još nije završen, naglašava Norwich.
Zadnje poglavlje posvećeno je posljednjoj trojici papa – Ivanu XXIII., Ivanu Pavlu II. i Benediktu, ali i inicijativama progresivnih katolika da Crkva konačno uđe u moderno doba. “Sa svakim novim poglavarom Crkve, nadali su se da će biti učinjen korak naprijed u pristupu vodećim temama našega doba – homoseksualnosti, kontracepciji ili zaređenju žena za svećenike. I svaki put su doživjeli razočaranje”, zaključuje Norwich.
Podijeli na Facebook
