Piše Srđan Sandić
Fotografije Privatna arhiva
Nedavno objavljena knjiga “Karaoke kultura” (Booksa i MaMa, 2015.), koja je inicijalno bila objavljena u zbirci eseja “Napad na minibar” (Fraktura, 2010.), na puno je načina aktualna i bit će sve više: uz to što daje anamnezu fenomena, ona i anticipira buduća kretanja. Karaoke kultura ono je što živimo, ono na što smo prinuđeni, iz čega se ne može tek tako izvući. Ponekad je teško emancipirati sve moduse iste, prepoznati, zaliječiti i odstraniti sebe kao prepoznatog idealnog potrošača iz tog “začaranog kruga”.
Ugrešić u knjizi precizno pokazuje što su, a što ne, tko su, a tko ne “karaoke ljudi”. “Karaoke-ljudi su sve drugo do revolucionari, kreatori novoga ili ljudi koji će promijeniti svijet, oni su obični ljudi, konzumenti i konformisti. Pa ipak, svijet se mijenja i obični ljudi sudjeluju u tome. U samom temelju karaoke kulture založeno je egzerciranje anonimnog ega uz pomoć igara simulacije.”
“Ljude danas više zanima bijeg od sebe samih, nego spoznavanje svoga autentičnoga ja. Ja je u međuvremenu postalo dosadno, i pripada nekoj drugoj kulturi. Mogućnosti transformacije, metamorfoze i teleportacije u nešto drugo ili nekoga drugoga puno su zanimljivije od rovanja po jastvu. Kultura narcizma izmutirala je u karaoke kulturu, ili je naprosto njezina konzekvencija.”
Autorica je u intervjuu Vjesniku dodatno objasnila sam termin i namjeru eseja: “U eseju ‘Karaoke kultura’ pokušavam detektirati neke ključne oznake suvremene kulture. Da bih izbjegla termine koji su u (istina, slabom) opticaju – poput post-postmodernizma, pseudo-modernizma i digimodernizma – skovala sam svoj termin: karaoke kultura. Radi se, dakle, o kulturi koja je zahvaljujući tehnologiji (internet, itd.) širom otvorila vrata anonimnim masama. Nekadašnji pasivni konzument danas je značajan igrač u kulturnoj ekonomiji. On sve više postaje aktivnim sudionikom, na njega se sve više računa. On je kritičar-amater, koji ocjenjuje knjigu putem svojih blogova i internetskih foruma, on je pisac-amater, koji distribuira svoju knjigu preko interneta, on je kreator svoga fandoma, svoga čitalačkog kruga. Sve to, i mnogošto drugo po mome mišljenju tektonski su pomaci”.
Glas (protiv) karaoke kulture koji ovaj esej pronosi nije tek glas spisateljice koja se ne može pomiriti s tehnologijskim i diskurzivnim modelima “suvremenosti”. Upravo suprotno, glas je to čitateljice i stvarateljice koja je aktivno uključena i koja je u izvjesnoj mjeri, kao i svi mi – koautorica tog fenomena. Sjetimo se da ipak ne možemo ne biti potrošači, možemo eventualno biti tek selektivni i nešto odgovorniji konzumenti sadržaja, pojava, događaja. Autorica je duboko svjesna apurdnosti te tužbe, nemogućnosti pravičnog “suđenja” u slučaju iste, ali ipak dokumentira i diže glas kazujući:
“Dižem svoj glas protiv karaoka; dječji vrtići su karaoke, novine su karaoke, televizija je karaoke, moda je karaoke, knjige su karaoke, vrijednosti su karaoke, obrazovni sistem je karaoke, vjera je karaoke, tržište je karaoke… Dižem svoj glas protiv kozmetičke plastične kirurgije koja proizvodi karaoke-ljude; protiv političke plastične kirurgije koja proizvodi mentalno identične jedinke; protiv religija, jer sve proizvode vjerske poslušnike; protiv karaoke-političara; protiv karaoke-država i državnih sistema; protiv karaoke-ideologija i ideja; protiv globalnoga karaoke-spektakla i milijuna nas, istovrsnih volontera, karaoke-sljedbenika. Totalitarizam je mrtav, živjela totalitarizirajuća sloboda! I zato, zemljani, žalbenici svih zemalja na svijetu – ujedinimo se! Pročistimo grla, dignimo naše crvene pesnice i zapjevajmo bez rizika. Jer i naš protest je ništa drugo do – karaoke.”
Valja se sjetiti teksta Borislava Mikulića iz njegove knjige “Trg izgubljene Republike i druge uzorite priče 90-ih”, u kojem je opisao odnos “hrvatske elite” prema Ugrešićki. Ona je zbog svog (ne samo) teksta postala i direktna žrtva fenomena “karaoke kultura” i manje zabavnog, malignog nacionalizma.
Mikulić piše: “Zato je aktualni sukob na hrvatskoj književničkoj sceni – koji je izbio na vidjelo povodom eseja Dubravke Ugrešić u najuglednijem njemačkom i evropskom tjedniku Die Zeit o jednom navodno minornom fenomenu hrvatskog nacionalizma na nivou pop-kulture – o limenci ‘čistog hrvatskog zraka’ koji se pored drugih drangulija hrvatskog licitarstva prodavao na vašarskom štandu nasred novog-starog Jelačić-placa – samo sramotni pogrom književnog ceha protiv članice koja ne želi sudjelovati u novoj sreći nego, da bi ostala književnica, bira nesreću samoće. To je također više dobra hrvatska kulturna tradicija nego njezin krizni moment. Pri tome lov na vješticu suvremene hrvatske književnosti, u koji se izravno uključila ne samo glavnina aparata hrvatskog književnog ceha poput DHK-a i hrvatskog PEN-a već i mnoga nezaobilazna imena književne, kritičarske i akademske scene od Antuna Šoljana, preko Viktora Žmegača do Branka Čegeca, kao da nije pokrenut da se spali vještica koja zna i umije nešto drugo i nešto više nego što dopušta poredak stvari. Naprotiv, Dubravka Ugrešić je odabrana da s njome bude spaljen nesporazum hrvatske književne zajednice sa samom sobom. O istini uopće nije riječ.”
Cijeli esej Dubravke Ugrešić “Karaoke kultura” možete skinuti i pročitati na ovome linku:
monoskop.org/File:Ugresic_Dubravka_Karaoke_kultura.pdf
Podijeli na Facebook
