Razgovarala Sanja Baković
Po raskošnom opsegu objavljivanja, moglo bi se reći da je 2026. – godina Đurđice Čilić, spisateljice, prevoditeljice, profesorice polonistike na zagrebačkom Filozofskom fakultetu. Možemo čestitati na knjizi priča Vidimo se na papiru (VBZ, 2026.), na knjizi znanstvenih eseja o poeziji Radost tumačenja (Durieux, 2026.), na blistavoj antologiji poljske poezije 20. i 21. stoljeća Drugog kraja svijeta neće biti (VBZ, 2026.) i na posljednjoj objavljenoj knjizi dnevničkih zapisa Umjesto dnevnika (Buybook, 2026.).
* Vjerujem da su knjige nastajale u duljem vremenskom razdoblju pa su im se putovi sada sreli u točki vremena. Kako se u tvojem radu susreće akademski rad, znanost, prevođenje poezije, pisanje proze, preciznije dnevnika i priča?
– Moje su godine iza mene. A i te su bile moje po tome što sam se bavila drugima: ponajviše svojom djecom i pomalo roditeljima, a cijelo vrijeme i poslovima bitnijima od mene same ili mojih osobnih ambicija. Sad imam pedeset i ne umišljam si da su preda mnom novi počeci. Zapravo sam konačno dovršila poslove koje sam radila godinama. Umjesto komentara, koje stalno slušam od kolega, da sam objavila previše knjiga ove godine, moglo bi mi se prigovoriti što Antologiju poljske poezije ili knjigu znanstvenih eseja nisam objavila ranije. Ali moja su djeca tek odnedavno odrasli, samostalni ljudi pa konačno mogu raditi i navečer, i vikendom, i na godišnjem odmoru.
Prevođenje, priprema predavanja, mentoriranje diplomskih radova, pisanje referata za konferencije ili knjiga, isprepleteni su i ne tretiram ih odvojeno. Moj je život u knjigama. Život običnog tempa. Drugog nemam.
* Svoje studente često spominješ kada javno govoriš o svojim knjigama. Vjerujem da oni srž tvoga rada najbolje poznaju. Ja sam te upoznala prvo kao prevoditeljicu kroz pjesme Adama Zagajewskog u knjizi Nevidljiva ruka. Potom kroz pjesme iz knjige Druga ruža Justyne Bargielske, kasnije su došle pjesme slavne Wisławe Szymborske, Bronke Nowicke. Uvijek kroz poeziju. Godinama si i na društvenim mrežama otkrivala što prevodiš od poljske poezije. Nedavno sam čula da si ispred svojih vrata na katedri na fakultetu znala "okačiti" prijevod neke poljske pjesme. Tu sam gestu shvatila kao poziv na čitanje. Poznajem puno ozbiljnih čitatelja poezije i svi su oni antologiju Drugog kraja svijeta neće biti dočekali s oduševljenjem i stalno je, kao i ja, intenzivno čitaju. U ovoj knjizi ti si i prevodila i izabrala dvadeset i četvero autorica i autora, kronološki, od najstarijih do suvremenih, živućih… Mnoga razdoblja i poetike sljubila si u jedan svezak. Kako je taj izbor i taj proces tekao? Mi koji ne poznajemo dubinski poljsku poeziju, moramo vjerovati tvoje izboru: jesu li to najvažniji pjesnici ili najbolji? Misliš li da si nešto propustila?
– Studentice i studenti su mi važni jer su oni moji stvarni sugovornici. S njima prolazim kroz petogodišnje cikluse njihova studiranja, gledam kako sazrijevaju i kako se mijenja njihov odnos prema studiju, kako se pojavljuju interesi i pojačavaju angažmani. Kad pripremam predavanja, prevodim ili pišem o poljskoj poeziji, oni su mi na umu, njima se obraćam. Želim im pokazati barem dio poljske književnosti, dati šansu da u njoj nađu svoje sugovornice i sugovornike, knjige koje će na njih djelovati formativno ili transformativno. Poljske pjesnikinje i pjesnici gradili su moju estetsku i etičku osjetljivost, htjela bih da se to dogodi i njima.
Za antologiju poljske poezije Drugog kraja svijeta neće biti birala sam prema trima kriterijima: reprezentativne autore za svako razdoblje, najbolje autore po kriteriju nagrađivanja i ocjenjivanja književnokritičkih i akademskih autoriteta i, konačno, one koji su meni kao čitateljici važni. Propustila sam uvrstiti neka bitna imena, ali na to sam iz različitih razloga bila primorana. Dogovor s izdavačem me obvezivao da se držim nevelikog broja autora. Osim toga, priprema antologije je kao i prevođenje, morate se nečega odreći da biste nešto drugo sačuvali u tom prijenosu i reispisivanju. Uostalom, antologija, kao ni prijevodi, nikad nisu konačna slika neke književnosti. Samo su jedan od ulaza u njezin svijet.
Đurđica Čilić (Foto: Anto Magzan)
* Već u prvoj rečenici predgovora donosiš tvrdnju kako "možda više nego ijedna druga umjetnost, poezija živi na granici". Što je ta granica u poljskoj poeziji, i možemo li naslutiti zašto je ta poezija kod Poljaka toliko raskošna i živa?
– Poljska poezija ima visok međunarodni ugled koji je gradila dugo. Poezija je u Poljskoj u 19. stoljeću imala javnu i nacionalnu funkciju. Tada Poljska nije postojala kao neovisna država, bila je podijeljena između triju moćnijih susjednih država. Pjesnici poput Adama Mickiewicza, Juliusza Słowackog i Zygmunta Krasińskog postali su takozvani pjesnici-proroci. Njihova poezija bila je čin očuvanja jezika, pamćenja i političkog identiteta.
U 20. stoljeću, nakon što je Poljska vratila državni suverenitet, uslijedio je niz novih katastrofa: Prvi pa Drugi rat, okupacije, Holokaust, staljinizam, cenzure, emigracije... Poljska poezija nije okretala glavu od te jezive zbilje. Njezine teme bila su krivnja, zlo, pamćenje, savjest, odgovornost prema jeziku, prema slabijem, ali i sklonost eksperimentu, odvažnost u provjeri veze između riječi i onog na što se one odnose. Europske i svjetske nagrade potvrdile su da je prekoračila nacionalne okvire i da je razumiju i čitatelji koji ne dijele poljsko iskustvo jezika, povijesti i zbilje. Czesław Miłosz dobio je Nobelovu nagradu za književnost 1980., Wisława Szymborska dobila ju je 1996., poljski su pjesnici prevođeni na desetke stranih jezika i u svakome od njih našli su svoje čitatelje.
Mene u toj poeziji između ostalog privlači njezin stabilan kontinuitet. Nove generacije uvijek ulaze u dijalog sa svojim velikim prethodnicima, bilo da ih osporavaju, bilo da ih citiraju i dopisuju. A ipak u gotovo svakom novom pjesničkom naraštaju poljski pjesnici, a sad naročito pjesnikinje, uspijevaju biti svježi i relevantni. Današnja je poljska poezija posve drukčija od one s kraja 20. stoljeća, ali je jednako pomno pisana i vrlo uzbudljiva.
Marko Pogačar, Đurđica Čilić i Ivica Prtenjača na promociji knjige "Drugog kraja svijeta neće biti" (Foto: VBZ)
* Autori su predstavljeni solidnim brojem pjesama. Zanima me i ono što sama kažeš u zadnjoj rečenici predgovora, kako je i u antologiji i u umjetnosti, važno također ono čega nema. Lijepa nježnost kada se odustane od ambicije da se ulovi sve. Što je to čega nema?
– To čega nema je zapravo čitateljev prostor. Tu nastupa čitatelj sa svojim očekivanjima, ograničenjima, neznanjem, ali još više sa svojom imaginacijom, slobodom i kreativnošću.
* Sjećam se da si na promociji kazala kako se nisi usudila prevoditi pjesme Mirona Białoszewskog. Koji je to moment kada se prevoditelj ne usudi?
– Białoszewskog je teško prevoditi zato što je kod njega sam jezik glavni materijal i događaj pjesme. Osim teme, slike, ritma, u prijevodu bi trebalo sačuvati i kvar, lom, šum, zvuk, neologizme, namjernu nespretnost i ljepotu običnog govora. On piše kao da upravo otkriva jezik, čudi mu se, nesiguran je i zaigran pred njim. Ja ne znam prevoditi tako dobro kako on piše.
* Pjesma Adama Zagajewskog "Putovati u Lavov", koju ste i ti i Pero Mioč maestralno preveli, danas je snažnija i važnija nego ikada. Obitelj Adama Zagajewskog morala je otići iz Lavova zbog poslijeratnih promjena granica i prisilnog preseljenja Poljaka nakon Drugoga svjetskog rata. Lavov u pjesmi postoji kao alegorija iskustva egzila i izgubljenog doma, mjesto iz kojeg se odlazi bez htijenja, mjesto koje prognano iz iskustva živi kroz sjećanje, nostalgiju, bol. U zadnjem stihu Zagajewski kaže "Lavov je posvuda". U svojoj knjizi eseja Radost tumačenja, jedan si esej naslovila – "Putovati u Lavov" – živjeti u jeziku. Možeš li kazati nešto baš o toj pjesmi, o pograničju i postpamćenju koje spominješ, o mitu povratka, baš danas u svijetu u kojem su ratovi učinili to da se mnogi više nemaju gdje vratiti, a tamo gdje dolaze, nisu dobrodošli. Što je taj Lavov iz pjesme Zagajewskog koju si tematizirala u eseju?
– Zagajewski je rođen baš kad je njegova obitelj morala napustiti Lavov, pa ga nije upoznao neposredno. Naslijedio ga je kroz obiteljske uspomene i čežnju. To nazivamo postpamćenjem, kad imamo prošlosti koju sami nismo proživjeli, ali je ipak i naša jer nam je prenesena unutar obitelji. Zagajewski se u Lavov vraća jezikom. On grad ponovno stvara od tuđih priča, nostalgija, slika i fragmenata. Ali ga ne prikazuje kao isključivo poljski grad niti kao vlasništvo samo jednog naroda. Njegov je Lavov pogranični grad, višeglasan, mješovit, multikonfesionalan i obilježen različitim kulturama i povijestima.
U pjesmi postoji i mit povratka. Ali povratka koji nije moguć jer grad kakav je u sjećanju njegove obitelji, u stvarnosti više ne postoji. Zato se u njega može(mo) vratiti jedino kroz jezik i imaginaciju. Zbog toga je Lavov prikazan gotovo snovito, kao mjesto koje istodobno i postoji i ne postoji, koje je i blisko i nedostižno. Stih "Lavov je posvuda" znači da grad nije prostor u zbilji ni točka na karti, nego posvemašnje iskustvo gubitka doma, nepripadanja i čežnje za povratkom. I eto pjesme!
A ona je, osim što je potresno lijepa, danas opet aktualna. Zbog ratova, ekonomskih i klimatskih kriza mnogi ljudi više nemaju mjesto na koje se mogu vratiti, a često nisu prihvaćeni ni ondje kamo dolaze. I njihov Lavov je, u tom smislu, posvuda. Jer nose svoj izgubljeni grad u sebi i pokušavaju ga sačuvati u pričama, sjećanjima i jeziku. Izbjeglice i prognanici zapravo, kao i pjesnici, žive u jeziku.
Đurđica Čilić na promociji svoje zbirke priča "Vidimo se na papiru" (Foto: Marko Uzelac / VBZ)
* U antologiji su uvodne biografije pjesnikinja i pjesnika napisane toliko zanimljivo, živopisno, svaka je ta biografija kao priča s nekom napetošću. Imala sam fazu čitanja antologije u kojoj sam čitala samo biografije, bez pjesama. Pjesnički životi kakve je teško zamisliti, izmaštati. Dotakla si književne i osobne živote autorica i autora i dala cjeloviti kontekst njihova djelovanja. Tako se, primjerice, osim o poetičkim kretanjima u razdobljima u kojima su pjesnikinje i pjesnici djelovali, može dobiti uvid o političkim kretanjima i kontekstima. Kakav je u Poljskoj bio odnos režima i književnika, preciznije, pjesnika, posebno nakon Drugog svjetskog rata?
– Hvala ti na pomnom čitanju, ono mi puno znači. Tim više što je dobrohotno. Ali to me sad potaknulo da možda na drukčiji način – nego što bih inače – odgovorim na tvoje pitanje. Poljski pjesnici i pisci imali su cenzore. U redakcijama časopisa i izdavačkih kuća sjedili su partijski poslušnici koji su kontrolirali što se piše i je li to, iz očišta režima, prihvatljivo. Dakle, po redakcijama su sjedili neki ćate, pokorni pred vlašću, vjerni njezinim idejama i njezinoj hipokriziji, i pomno čitali poljske autorice i autore. Svaki njihov roman, pjesmu, esej.
Cenzori su znali da je književnost važna i da im dobri pisci nisu saveznici. Zamislite da danas članovi HDZ-a i DP-a čitaju domaće pjesnike i pisce, pa makar i zato da bi ih zabranili! Ali naša vlast ne čita ništa. I to se vidi.
Poljski su pisci zbog tih cenzora pisali alegorijski, ezopovskim jezikom, bavili su se aktualnim društvenim i političkim temama smještajući ih u davne povijesne kontekste. Sedamdesetih su godina pokrenuli, tzv. drugi optjecaj, odnosno nezavisno, necenzurirano izdavaštvo i cirkulaciju knjiga izvan službenog i kontroliranog državnog izdavačkog polja. Drugi optjecaj je obuhvaćao tiskanje i distribuciju knjiga, časopisa, biltena, eseja, političkih tekstova, prijevoda i zabranjenih autora koji nisu mogli biti objavljeni službeno. Jedan od najpopularnijih i najčitanijih autora na toj alternativnoj, slobodnoj sceni, bio je Czesław Miłosz.
Đurđica Čilić na promociji svoje zbirke priča "Vidimo se na papiru" (Foto: Marko Uzelac / VBZ)
* Witold Gombrowicz u svojem poznatom i provokativnom eseju "Protiv pjesnika", koji je napisao 1951. godine kada je bio u Argentini, sarkastično je pisao o kultu uzvišenosti i ceremonijalnosti koji prate poeziju. Kasnije je kazao da je pisao iz zlovolje, te da su ga varšavski pjesnici i njihova "poetičnost" jako nervirali. Bio je kapriciozan tvrdeći u svojem dnevniku da poezija mora raskinuti sa stavom pjesnika, s poetskim tonom i s pjesničkom formom. Protiv čega se zapravo borio Gombrowicz u kontekstu poljske poezije?
– Taj je tekst vrlo poljski i vrlo gombrovičevski. Poljski je jer ga valja tumačiti u lokalnom kontekstu, u kojem, kao što sam već spomenula, postoji kult pjesnika-proroka, gdje se pjesnike po romantičarsko-nacionalnoj tradiciji tretira kao uzvišene izabranike. Iako je s tim tekstom Gombrowicz izašao u javnost u Argentini još 1947. godine, on se njime prije svega obraćao poljskoj književnoj kulturi, kao uostalom i svakom svojom knjigom iz argentinske faze. S druge strane, taj tekst je gombrovičevski jer je to Gombrowiczev protest protiv forme i protiv poze.
Kad pjesnik preuzme ulogu Pjesnika, on se prenemaže, prestaje biti živ, konkretan, nespretan, jer hoće biti uzvišen i sakralan pa mu poezija postaje sama sebi svrhom, a čitatelj biva ucijenjen da se mora diviti poeziji samo zato što je poezija. Gombrowiczu je to, s pravom, išlo na živce.
* Njegov dnevnik koji od 2024. godine možemo čitati na hrvatskom jeziku u prijevodu Andriana Cvitanovića, ludo je zanimljiva škrinja s blagom prepuna razmatranja o književnosti i književnom životu. Naveo je da je pisanje dnevnika bilo za njega kao da skida oklop. Ti si također nedavno objavila dnevnik, paradoksalno naslovljen Umjesto dnevnika. Je li i za tebe to bilo skidanje oklopa? Što znači riječ "umjesto" kojom nam prilaziš kao čitateljima? Je li to ograda od stvarnosti u tekstu ili nas navodiš na nevjericu prema autoru?
– Baš zato što sam čitala dijaristiku genijalaca poput Gombrowicza u poljskoj, ili Zdravka Malića u hrvatskoj književnosti, opirala sam se ideji da i sama pišem dnevnik za javnost. Kad sam konačno pristala, na drugarski nagovor Semezdina Mehmedinovića, odmah sam u naslov utisnula taj prijedlog "umjesto", kao izliku.
Nisam privatna u toj knjizi, ne razotkrivam se, kao što se uostalom ne razotkrivam, osim flertovski, ni u drugim svojim knjigama iako su i one intonirane autobiografski.
Pišem o onom što vidim, čitam, što mi se čini vrijednim zapisivanja li pamćenja. Taj odabir je vrlo autorski. Ali ta junakinja nisam ja. Moje su knjige kao brkovi Salvadora Dalíja – one privlače pozornost, a ja iza njih radim što hoću.
* U dnevniku sam najviše uživala u dijelu u kojem otkrivaš književni život u Poljskoj, svoja putovanja. Primjerice, opisuješ proces žiriranja važne poljske književne nagrade za poeziju. Puno toga saznajemo o atmosferi i članovima žirija: "Najzanimljivije govori Anna Marchewka. Obzirno, ali studiozno opisuje svaku zbirku i dojam o njoj. Malokad sam – a možda i nikad – sretala osobe koje tako znalački i gorljivo govore o književnosti. Kod nje me dodatno fascinira respekt koji pokazuje prema svakoj knjizi koju opisuje, neovisno je li joj se svidjela ili ne. Ta posvećenost, ta pristojnost prema svemu, odsutnost arogancije ili lijenosti da se bavi i onim što joj nije po ukusu, to je ljudski i politički stav: te knjige zaslužuju moju pažnju, taj napisani svijet mi se obraća, ne mogu ga ne čuti, ne mogu se držati kao da imam ne što važnije od toga." Naslanjajući se na Marchewku, pitam: što s književnošću koja nam se ne sviđa? Treba li je izdržati iz pristojnosti? Što s poezijom koja nam nije "na prvu loptu"? Treba li tekstu davati više šansi? Može li se iz toga nešto dobiti i kako se ti odnosiš prema takvim tekstovima i kao prevoditeljica i kao čitateljica?
– Kad sam u žiriju, čitam sve što nam je u selekciji. A kad sam izvan tog zadatka, pomno biram. Nemam vremena čitati knjige koje mi se ne sviđaju i za koje imam dojam da mi neće koristiti – mome jeziku, imaginaciji i osjetljivosti. Ne smatram to izrazom arogancije ili elitizma. To je elementarni refleks samoočuvanja i samozaštite od književnosti koja mi ništa ne daje. Tako radim i s ljudima, klonim se jednih kako bih imala više vremena za one koji me oplemenjuju, zabavljaju ili nečemu uče.
Đurđica Čilić (Foto: Marko Uzelac / VBZ)
* Nedavno je objavljena sjajna knjiga Ande Bukvić Pažin Polifonija prijevodne kritike koja između ostalog, nastoji pozicionirati ulogu prevoditelja – otvara pitanje treba li nam prevoditelj što preciznije prenijeti značenja ili on stvara posve novu umjetničku vrijednost, novi svijet jezika u kojem je prevoditelj novi autor. Na tom tragu i ti u svojoj knjizi eseja Radost tumačenja spominješ kako tvoji tekstovi prevođenje poezije ne promatraju "kao mehaničko prenošenje značenja s jednog jezika na drugo, već kao složenu interpretativnu gestu". Kako ti kao prevoditeljica balansiraš između svih zahtijeva koje dobar prijevod traži?
– Književni prevoditelj je suautor. Bez prevoditelja, taj bi tekst ostao u svome izvornom jeziku, ne bi okušao svoje mogućnosti novog života u ruhu drugog jezika, druge kulture i druge književne tradicije.
Jako volim prevoditelje, cijenim njihovu spremnost da služe tekstu, da obogaćuju svoj jezik i kulturu sami ostajući u sjeni. U sebe sam i kao autoricu i kao prevoditeljicu uvijek nesigurna, ali u tekst koji prevodim – nisam.
Biram pomno, biram rijetko, prevodim sporo. I dajem sve od sebe da u dijalogu između dva jezika ispregovaram najbolju varijantu tog teksta.
* Anna Świrszcyῄska, pjesnikinja koja je za vrijeme Drugog svjetskog rata bila radnica, konobarica, bolnička čistačica, u pismu Jaroslawu Iwaszkiewiczu piše jednu fenomenalnu rečenicu, koju navodiš u uvodnoj biografskoj crtici antologije: "Mogla bih (da nije sapuna, pranja podova i nošenja vode) pisati dvadeset sati dnevno bez pauze, takav zamah imam, ali ne mogu o tome ni sanjati!" Mnogi bi pisali, ali im životne prilike ne dozvoljavaju, moraju raditi nešto drugo, rasuti su na previše strana, imaju obitelj, stare roditelje, o kojima egzistencijalno brinu. Ti si uz sve svoje poslove i posvećenosti, našla vremena za vlastito književno pisanje, za priče i za dnevnik! Kako stvaraš vrijeme vlastitog pisanja?
– Posao i moje izvannastavne i izvanfakultetske zadaće nisu odvojeni, tako da radim i kad ne radim, pišem kad prevodim, prevodim kad pripremam predavanja, pripremam predavanja kad pišem članak za znanstveni časopis, kad pišem znanstveni članak to mi daje ideju za pripremu tribine, kad pripremam tribinu čitam literaturu koja me interesira... Ne stvaram vrijeme za rad, ja ga imam. Privilegirana sam osoba koja je uglavnom plaćena za ono čime se bavi. Da prevodim službene i neslužbene susrete poljskih i hrvatskih desničara koji sve češće otvoreno surađuju na štetu i poljskog i našeg društva, vjerojatno bih bila puno bolje plaćena, ali grozno nesretna.
* Prema knjigama tvojih priča Fafarikul i Novi kraj u Hrvatskom narodnom kazalištu u Zagrebu nastala je predstava Fafarikul. Mnogi čitatelji obožavaju tvoje kratke priče: povezuju se s našim prostorima i načinom života, sa zajedničkim iskustvom, nadasve s emocijama koje su u tvojoj prozi vrlo prisutne. Treća knjiga priča nedavno objavljena, naslovljena je Vidimo se na papiru. Priče obuhvaćaju sve: obitelj, ljubav, putovanja, promatranje svijeta iz najbliže okoline... odnos s ocem, odlazak majke, razgovore s djecom... No, u svakoj temi nešto je u podtekstu, i jasno i podvučeno: srećemo subjekt koji pomaže, uskače, popravlja, nastoji, angažira se. Tvoje nas priče navode da svatko može neki mali korak napraviti prema boljem svijetu. Svatko može spasiti jednu pticu, jednu mačku, jednog dječaka, jednu obitelj… pružiti nešto. Može li književnost ikoga spasiti ili su takve misli naivne?
– Ovisi kako razumijemo spašavanje. Knjige ne mogu zaustaviti rat, izliječiti bolest, nadomjestiti konkretnu pomoć. Ali mogu utjecati na način na koji vidimo svijet, ljude, druga živa bića. Mogu nas učiniti pažljivijima prema nečijoj boli ili prema nepravdi.
Likovi u mojim pričama često nešto pokušavaju popraviti i nekome pomoći, ali ne vjerujem da se svijet može urediti nizom dobrih djela.
Može se popraviti malo, nakratko, u bljesku nesebičnosti i solidarnosti. A čak i onda kad su pokušaji nedostatni, zakašnjeli ili neuspješni, oni ipak govore o tome kakvi želimo i pokušavamo biti.
* Svoje si priče dugo pisala na društvenoj mreži Facebook. Tako su prve dvije knjige i nastale, djelomice i treća. U jednom trenutku odlučila si povući svoju prisutnost iz virtualnog prostora. Kako izgleda vratiti tekst iz virtuale na papir? Zašto si odustala od objavljivanja tekstova na društvenim mrežama? Vidiš li taj medij u kontekstu književnosti kao nešto korisno, dobro ili nešto drugo?
– Bivajući aktivna na Facebooku često sam se osjećala nezrelo, kao da sam u tinejdžerskim godinama gdje stalno tražim potvrdu i prihvaćanje svojih vršnjaka. To me nerviralo i držalo u stanju nesigurnosti, bez obzira na činjenicu da sam imala mnoštvo blagonaklonih čitatelja. Međutim, mene je od te društvene mreže nepovratno odbila razina zlonamjernosti, neodgovornosti i afekta koja je svako malo izbijala zbog različitih povoda i već sam rubni uvid u to trovao me, mada nisam participirala u svađama i prozivkama fejzbučne vojske. Odlaskom s Facebooka dobila dodatno vrijeme za stvaran život i smislene poslove.
* U dnevniku pišeš kako hraniš ptice sjemenkama. Životinje su postale tvoji prijatelji, ravnopravna bića, ponekad omiljenije društvo od ljudi. Polako kao da smo svjesniji da je vrijeme strogog antropocentrizma neodrživo, ono je isteklo i u životu i u poeziji. U antologiju, primjerice, uvrštavaš pjesme posvećene životinjama, kao što su "Patnja životinja" Adama Zagajewskog. Kakav je tvoj odnos prema životinjama? Kako ih vidiš kao temu i središte pjesničkih tekstova?
– Moj odnos prema životinjama se mijenja, od nekadašnje ignorancije ili pak pojedinačnih naklonosti prema nekim životinjama, do sadašnjeg poštovanja i odgovornosti prema svim. Čitam o njima, promatram ih s novim interesom, shvaćam da ih ne poznajemo i ne razumijemo. Možda me zato osviještenost o njihovoj sveprisutnosti i njihovim potrebama uči da moram biti pažljivija prema njima i skeptičnija prema ideji vlastite odnosno ljudske važnosti.
Imam psa već sedam godina i u tom sam odnosu naučila koliko je bitno da budem prisutna, nježna, pouzdana i da prepoznam njegove potrebe, pogotovo kad one nisu ni nalik mojima.
U književnosti su me nekad životinje zanimale samo kao ukrasi ili kao simboli ljudskih osjećaja ili priča. Sad me zanima njihova perspektiva. Naravno, književnost je uvijek pisana ljudskim jezikom i donosi svijet viđen ljudskim okom, pa zato postoji rizik da čak i kad pišemo o životinjama pokušavajući predstaviti njihovu optiku, mi im u stvari pripisujemo vlastite misli i emocije. Ali njihovu živost, potrebe, strahove, boli i radosti ipak možemo prepoznati ako razvijemo pažnju i zaboravimo na sebe. I sigurno možemo osvijestiti patnju koju im čovjek zadaje. I opet, književnost možda ne može ukinuti tu patnju, ali može rasturiti našu ravnodušnost. Može nas natjerati da drukčije mislimo o bićima koja smo navikli smatrati manje važnima i doživljavati samo kao hranu, kao dekor ili ljubimca. Čovjek nije gospodar svega, on s drugim živim bićima dijeli isti prostor, istu ranjivost i isti – jedan jedini – život.
Đurđica Čilić (Foto: Marko Uzelac / VBZ)
* Za kraj, iako je trebao biti početak, Szymborska! Svoju knjigu eseja u kojoj se baviš čitanjem, razumijevanjem, prevođenjem i kontekstualiziranjem poezije, naslovila si Radost čitanja, što upućuje na slavnu pjesmu Szymborske, "Radost pisanja". Čak i ako ne znamo ništa o poljskoj književnosti, o poljskoj poeziji, svi smo čuli za nobelovku, pjesnikinju slobode, Wisławu Szymborsku. Izbor iz njezine poezije prevela si 2020. godine i naslovila ga Svijet koji nije od ovoga svijeta. Što je u njezinoj poetici i jeziku tako snažno da je toliko omiljena, važna, čitana?
– Szymborska piše jasno i duhovito o smrti, povijesti, ljubavi, našem mjestu među drugim bićima, našoj nesavršenosti. Iza njezinog razgovornog, pristupačnog jezika stoje intelektualna i etička preciznost i osjetljivost. Ironična je, lucidna, ne govori svisoka, ne nudi velike istine ni konačne odgovore, radije postavlja pitanja, sumnja, kaže da ne zna. Nepovjerljiva je prema moći i autoritetima, nacionalnim mitovima, militarizmu i ideologijama koje pojedinca žrtvuju u ime navodno višeg cilja.
Szymborska uvijek radije vidi konkretnog čovjeka nego nacionalni ili ideološki mit. Bliska joj je ideja jednakosti, zanimaju je obični ljudi preko kojih gaze vojske i povijesni prevrati, žene koje su izostavljene iz velikih nacionalnih priča, životinje čiju patnju ne primjećujemo i priroda koju pogrešno promatramo kao svoje vlasništvo.
Čovjek u njezinoj poeziji ne da nije centar svijeta, nego je obično nesavršeno, ranjivo i često smiješno stvorenjce.
* Hvala ti na strpljenju! Pitanje bih ti mogla postaviti o svakoj pjesmi, svakom tekstu, svakom detalju. Neka nešto ostane i čitateljima iz svih ovih raznovrsnih tekstova i knjiga. Vidimo se na papiru, nadam se u nekoj novoj knjizi!
– Hvala tebi, Sanja, na pomnom i dobrohotnom čitanju. I na ovom razgovoru. Opet se potvrdilo moje uvjerenje da nas svako usamljeničko čitanje na kraju dovede u plodonosan dijalog s drugima.
Podijeli na Facebook
