Piše Dario Grgić
Fotografija Jürgen Bauer
Ovoga je proljeća na kablovskoj televiziji emitirana prva sezona serije “Da Vincijevi demoni“. Leonardo da Vinci u njoj je prikazan kao izumitelj ratnih sprava koji u predasima crta i interesira se za anatomiju. Osim što izumljuje ubojite naprave kojima plaća mecenat obitelji Medici, Leonardo odgoneta brojne mutne situacije u Firenzi. Njegov veliki um se, po autorima serijala, nije libio zagnjurivati u otpadni materijal svakodnevice.
Amin Maalouf napisao je romane o Maniju i Omaru Hajjamu, no on se držao tipiziranog modela prikazivanja njihovih života. Bora Ćosić napisao je roman “Doktor Krleža“, u kojemu pripovijeda alternativnu biografiju ovog pisca. Zanimljivo je da je Igor Mandić pisao čak dva prikaza ovog romana, valjda smatrajući kako u prvom osvrtu nije bio dovoljno oštar. Dževad Karahasan napisao je roman “Sjeme smrti“ u kojemu je glavni junak Omar Hajjam.
Pravo pitanje u vezi ovako postavljenih djela, gdje je nosilac radnje nekakva povijesna veličina, povezano je s više stvari, a glasi: iz kojih se razloga itko usuđuje smatrati dovoljno kompetentnim da ulazi u glavu ljudima poput Krleže, Manija, Omara Hajjama? Evidentno je da o sebi ne smijete imati loše mišljenje.
John Mortimer pisao je o Shakespeareu, ali to je bila humoristična knjiga i omogućila je mnogome čitatelju približavanje klasikovu liku i djelu. Humor u ovom Mortimerovu pojedinačnu slučaju možda nije bogohuljenje, ali ima elemente blasfemičnosti, koji su vjerojatno autoru i bili namjerom, ma kako tankom. Tako da je Omar Hajjam u “Sjemenu smrti“ i više i manje od “pravog“ Omara Hajjama. On je simbol čovjeka koji se izdiže iznad svoje sredine no koji toj sredini dopušta eksploataciju svojih intelektualnih darova, nešto slično kao kod Leonarda čiji su talenti bili upregnuti u političke pogone gradova u kojima je živio.
Omar Hajjam jedan je od najpoznatijih pjesnika i znanstvenika svoga vremena. Njegova je slava do suvremenosti stigla prije svega zbog zbirke pjesama “Rubajije“, iako je on bio i matematičar, astronom i fizičar, pravi čovjek od racija. “Rubajije“ ga demaskiraju kao mistika od formata, čovjeka koji je, stigavši do granica znanja dohvatljivih razumom, odlučio sa objektom spoznaje stupiti u intiman odnos.
Međutim, kako je bio čovjek od znanosti, umjesto standardne mističke poezije kod njega se osjeti sumnja u tvorčevu blagonaklonost prema stvorenjima, s humorom tematizira protok vremena, često sklon duhovitim obratima, gotovo da bismo ga mogli okarakterizirati kao oca sarkastične mistike. Često mjesto radnje “Rubajija“ je krčma, a ne molitveni prostor, dočim umjesto bogobojaznosti Hajjam poseže za ironijom. Mogli bismo ga zamisliti kao onodobnog Guillauma Apollinairea, s tim njegovim vrtnjama i obratima koje imaju posve moderan eho.
Kada, primjerice, njegov Hajjam izađe na ulicu biva zapanjen izgledom ljudi. Hajjam pomišlja kako svi oni izgledaju kao da su sami sebe rodili, kako su bez korijena, bez karaktera i esencije, što podjednako zvuči kao vedantska definicija šudri, ljudi izvan klasa, i kao karakterizacija modernog čovjeka s njegovom u filozofiji egzistencijalizma dobro opisanom neukorijenjenošću.
Ujedno se, pogotovo što se radi o događajima kada je islamska civilizacija bila na jednom od svojih vrhunaca, za koje je zaslužan upravo i Hajjam, slika ovako doživljenog svijeta otvara mogućim interpretacijama o lakoj političkoj manipulaciji i figuraciji tako neodređenih sklopova svijesti. Jednostavno, sve je moguće, svako otvaranje tiraniji, jednoumlju, svako buntovno pokretanje, svaka, da budemo precizni, besciljna galama koju nam se medijski posreduje kao pobunu.
Hajjama je najbolje dohvatio, njegovu suštinsku poziciju u okvirima u kojima je živio, tijekom opisa jedne njegove posjete radnome mjestu njegovih pjesama, kavani. Hajjam je usred istrage iznenadne smrti velikaša koji se nedavno oženio za znantno mlađu ženu i u kavanu je navratio na okrjepu. Međutim, umjesto uobičajenog štovanja tamo ga dočekuje poruga.
Bipolarni svijet običnog puka i iznimne osobnosti ovdje je prikazan kroz blago podsmijehivanje, koje kod Hajama izaziva čuđenje i nelagodu. Na koncu ga ironičnom intervencijom spašava znanac i objašnjava mu kako je u malim, skučenim sredinama najopasnije postanete li smiješni.
A Hajjam je tijekom prijateljske intervencije portretiran kao pažnje nevrijedan nepraktičar sklon ispitivanju očitosti. Što je možda i jedna od najstarijih definicija filozofije, najstarijih i najžilavijih: filozofija je ispitivanje onoga što se svima prikazuje u formi očiglednoga. Filozof se na tom mjestu pokreće jer zna da stvarnost laže, da se prikriva, da je sklona obmani. Hajjam je osamljen čovjek i razmišlja o svojoj osami, kako je uronjen u matematiku, ovo duševno stanje, ovu misao o samoći propušta kroz matematičke filtere i pita se: može li se samoća uvećavati onako kako se uvećavaju brojevi.
Čovjek raznih rodova mišljenja, Hajjam uživa u hibridnim konstrukcijama što mu ih omogućuju njegova brojna znanja. Svjetina stoji nasuprot sa svojom kombinacijom zdravog razuma i crnog humora, dakle i oni imaju hibride na raspolaganju. A Hajjam je smiješan jer je svima jasno kako stariji čovjek u postelji nije mogao izdržati tempo s mladom ženom.
Što se tu ima istraživati? Relativizacija Hajjamova prijatelja zaustavlja prve transmutacije javno prihvaćenog znanstvenika u clowna, no i u kući umrloga Hajjama dočekuju iste sheme: ukućani, premda je njegova istaga tajna, odreda znaju razlog njegova useljenja u dom umrloga, i otvoreno mu govore kako će ispasti smiješan i kako je, jer im taji razloge useljenja, podao čovjek i budala.
Mirhondova kćerka upozorava ga kako bi pretjerana raskrivenost razloga Mirhondove smrti bila veća sramota od tajne, implicirajući istu onu dijagnozu koju su Hajjamu zorno, uz podsmijeh, predočili u kavani. I ne samo to: Mirhond je postao ovisnikom o svojoj mladoj ženi, čime je osramotio obitelj, čime je i sam ispao nedostojna budala, netko tko je važnije stvari stavio u sjenu jedne jedine strasti. Pravo sjeme smrti bila je ta strast koja je gutala cjelokupni Mirhondov život.
Hajjam ove socijalne finese shvaća, ali njegov racionalistički um ne pristaje na rješenja što ih nude mnijenja. On na točkama socijalnih prešutnih dogovora ne staje jer mu ne nude dovoljno uvjerljiv razlog. Na koncu, i njegovo bavljenje znanošću uvijek je nastojanje da se ode dalje od prethodnika, inače ne bi imalo smisla.
Kada mu ispričaju priču o Azrailu, anđelu koji uzima duše i koji se stoga boji da će biti prezren od ljudi, za razliku od ostalih anđela, Hajjam bijesno odgovara: Zar je to objašnjenje!? Isto tako, kako se širi krug osoba koje je podvrgao ispitivanju Hajjam dolazi do spoznaje kako se paralelno s brojem ispitanih povećava i broj osumnjičenih. Svi su sumnjivi jer je svatko imao svoje razloge, ili ih je mogao imati, zbog kojih bi Mirhondova smrt bila poželjna.
Osim toga, postoji čitav niz različitih načina oplakivanja. Netko se s preminulim oprašta sjećajući se njegovih mana, netko dozivajući u pamćenje njegove najbolje osobine. To su varijante u procesu oproštaja s umrlim. A na čuđenje Abu Seida, znanca koji ga je spasio većih neugodnosti u kavani, Hajjam nije u stanju shvatiti ove nijanse, kod njega je na djelu ljudska glupost, on neke stvari nije u stanju vidjeti. On živi u svijetu matematičkih istina, a one su jednodimenzionalne, i znatno se razlikuju od višedimenzionalnog svijeta stvarnosti.
A ovu je višedimenzionalnost Karahasan vrlo umješno odradio karakterizacijom likova, od Abu Seidova ludičkog životnog stila iskićenog anegdotalnim elementima, do opisa svijeta Mirhondova vrtlara, čovjeka koji govori onako kako govore ljudi što pričaju uglavnom sami sa sobom, pa je to onda izlomljeno, pretiho, eliptično.
Karahasan je ovim romanom otvorio mogućnost uspjelog igranja na stranim tržištima, već priređenima spomenutim Maaloufovim romanima na ekspertize iz života veličina s Bliskog i nešto daljeg Istoka, iz udaljenih vremena. “Sjeme smrti“ tematizira dosta ideja s kojima živimo danas: fundamentalizam, vjerski i znanstveni polemički klinč, odnos čovjeka koji misli svjetske ideje na mjestu koje je periferijina periferija.
Metafora cijelog Hajjamova života je u prebacivanju motke sunčanog sata s pogrešnog mjesta na kojemu se nalazio u dvorištu na izračunato pravo mjesto. No nepoznati netko motku predano vraća na krivo mjesto. Hajjam, a s njim i Karahasan, s pravom se pita tko ima koristi od sata koji pokazuje krivo vrijeme, kome odgovaraju dezinformacije. Ovdje Karahasan zaigra na socijalnu notu, premještavatelj motke je gospodin, a Bog je stariji od gospodina, i važno je da vrijeme koje pokazuju svi naši raznovrsni satovi bude pravo vrijeme.
Karahasan bi možda rekao: vrijeme svijeta i vrijeme spletke ipak nisu jedno te isto vrijeme. Kao što i moć ima svoje dvostruko dno: Karahasan piše o moći koja stoji iza moći, o pravoj moći koja od ove funkcijske, ritualne, pravi tek lutkarsko kazalište: tako i bagdadski kalif nije ništa više od bespomoćne lutke u rukama moćnih vladara svijeta, kratkotrajnih, često promjenjivih, o kojima je kalif ovisan i izvan čijih mreža nema nikakvih ovlasti.
Svijet što ga nastanjuju Karahasanovi likovi svijet je u tranziciji, ukidaju se stari principi vlasti, mijenjaju se mape viševjekovno podijeljenih prostora, pojavljuju se prve u modernom smislu goleme mastodontske imperijalne tvorevine. “Sjeme smrti“ završava kao ljubavna priča, što romanu daje neobičan i neočekivan završetak poprilične efektnosti. Karahasan može biti zadovoljan prvim dijelom trilogije, kao što mora biti i oprezan, jer će nastavcima morati držati dosegnuti visoki nivo, a i jer je opasno dugo stanovati u tako pametnoj glavi kao što je Hajjamova.
* Tekst je originalno emitiran na Trećem programu Hrvatskog radija u emisiji Bibliovizor
Podijeli na Facebook
