Piše Tanja Tolić
Fotografije Frontline Books
Već me godinama nagovaraju da zapišem sve što znam o Adolfu Hitleru. Prije nekog vremena počela sam transkribirati svoje bilješke iz 1945. No, umjesto da se posvetim radu i pišem dva do tri sata na dan, počela sam postajati svjesna mnogih slojeva Hitlerova karaktera. To me bacilo u depresiju. Pogriješila sam pretpostavljajući da mogu otkriti „pravo lice“ Adolfa Hitlera. To je jednostavno nemoguće jer ih je imao tako mnogo.
Tom je bilješkom u veljači 1979. godine Christa Schröder, jedna od tri osobne tajnice Adolfa Hitlera, počela zapisivati sjećanja koja će šest godina kasnije prerasti u memoare posvećene čovjeku za kojeg je radila punih 12 godina. Knjiga „Bio je moj šef – Memoari tajnice Adolfa Hitlera“ objavljena je na njemačkom jeziku 1985. godine. Danas, gotovo četvrt stoljeća kasnije, knjiga je objavljena i na engleskom jeziku (He Was My Chief - The Memoirs of Adolf Hitler’s Secretary, Frontline Books, London, izdavač Pen & Sword Books Ltd.), i nudi jedinstven, gotovo intiman pogled na najvećeg zločinca novije svjetske povijesti. Britanski izdavač portalu Najbolje knjige ekskluzivno je prepustio objavu izvadaka iz Christine knjige, koja Hitlera prikazuje kao ljudsko biće: otkriva njegove nade i strahove, njegove mane i vrline, praktički nezamislivo za povijesnu ličnost koja je do te mjere demonizirana da je gotovo izgubila bilo kakve ljudske osobine. Hitler je, prema njezinom opisu, bio čovjek koji je imao smisla za humor, damama je ljubio ruke, strastveno je obožavao bavarski kolač od jabuke i često bio velikodušan.
„Dugo vremena on (Hitler) je bio jedini koji je povlačio sve konce u Reichu. Sve je bilo podložno njegovoj kalkulaciji i oštroumnosti. Sve do svoje smrti igrao je ulogu kazališnog redatelja. Imao je taj dar, čudnu, magnetičnu privlačnost. Imao je šesto čulo i bio vidovit, i to je za njega često bilo odlučujuće. Prebrodio je sve opasnosti koje su mu prijetile, na neki čudan način pokretao mase i fascinirao ljude s kojima je razgovarao, na način koji se ne može opisati riječima. Imao je senzibilitet medija i magnetizam hiponitizera. Kad se imaju na umu svi oni nevjerojatni obrati sreće koji su mu sačuvali život tijekom brojnih pokušaja da ga se ubije, i iz kojih je sam zaključio da ga je providnost odabrala za misiju u njegovom životu, onda je moguće shvatiti značaj stvari koje se ne mogu točno procijeniti na njegov život. Vjerujem da su to bile najznačajnije karakteristike tog čudnog čovjeka koji je gotovo uništio temelje svijeta. Nije postojao samo jedan Hitler, nego nekoliko Hitlera u jednoj osobi. Bio je mješavina laži i istine, odanosti i nasilja, jednostavnosti i luksuza, nježnosti i brutalnosti, misticizma i realnosti, umjetnika i barbara“, opisuje Christa Hitlera u svojim memoarima.
Urednik njemačkog izdanja njezine knjige Anton Joachimstahler Christu opisuje kao običnu ženu koja se našla u nesvakidašnjima okolnostima. Rođena je 1908. u njemačkom gradu Hannoversch Münden kao Emilie Christine. S majkom nije imala blizak odnos – nije joj pružila niti toplinu niti ljubav za kojom je vjerojatno žudjela. Majka joj je umrla 1926., kada je Christa imala 18. godina. Ostala je sama na svijetu. I to je sve što se zna o njezinoj obitelji.
Školovala se za stenografkinju prije nego se preselila u München 1930. U München se javila na oglas u novinama koji je tražio tajnicu u Hitlerovom stožeru – odabrana je između 87 kandidata zbog svojih izvanrednih sposobnosti. Tri godine poslije postala je njegova osobna tajnica i ostala na toj poziciji sve do gorkog kraja 1945. Christa nije bila nacionalsocijalistkinja po uvjerenju. Znala je govoriti kako bi možda postala komunistkinja da joj je 1930. posao ponudila Komunistička partija Njemačke (KPD) umjesto Njemačke nacionalsocijalističke radničke partije (NSDAP). „Tri mjeseca nakon što sam dobila posao, rekli su mi da se moram učlaniti u partiju jer jedino članovi NSDAP-a mogu biti zaposlenici. Kako nisam imala pojma o politici, a nisam htjela izgubiti posao, ispunila sam obrazac i sve je bilo u redu. Možda sam par puta otišla na velika okupljanja, no nisam osjećala ništa zajedničko s govornicima ili masama, i vjerojatno sam se činila užasno glupom“, objasnila je Christa u svojim bilješkama.
Christa je prvi posao za Hitlera odradila 1930. Nije mogao doći do Fräulein Frey, svoje tadašnje daktilografkinje, i uskočila je Christa jer je morao nešto na brzinu izdiktirati. “Jako sam zadovoljan što ćete vi zapisivati. Ovo je samo nacrt pa nije važno ako vam se dogodi tipografska greška”, bile su prve Hitlerove riječi Christi koja je zadatak očito dobro odradila jer joj je Hitler zahvalio kutijom čokolade. Nakon toga ju je uvijek srdačno pozdravljao kad god bi ju sreo.
U prosincu 1933., nakon što je odradila za njega još jedan zadatak, zamolila ga je da joj se potpiše na fotografiju.
“Kako se zovete?”, upitao je Hitler.
“Pa Schröder!”, odogovorila je Christa, ponešto iznenađena jer je bila uvjerena da ju je zapamtio.
“Znam vaše prezime, ali kako vam je ime?”, ponovno je upitao Hitler. Kad mu je odgovorila da ima ružno ime, Emilie, on joj je rekao: “Ne smijete govoriti da vam je ime ružno. Jako je lijepo; tako se uostalom zvala moja prva simpatija.”
Hitler je tajnicama najčešće diktirao kasno navečer ili noću jer su mu tada padale na pamet najbolje ideje. No diktiranje se često znalo odgađati danima, jer je Hitler čekao na izvještaje, a to je značilo da su tajnice morale biti pripravne danima, sjediti u sobi pored stubišta, koju su zvale Stubišna soba, a nalazila se u blizini Hitlerove radne sobe u palači Radzwill u Berlinu, i čekati. Svaka od tri Hitlerove osobne tajnice - Johanna Wolf, Gerda Daranowski i Christa - imala je period u kojem je bila omiljena. One su uz njega ostale do kraja, dijelom i stoga što je Hitleru, kako se Christi jednom požalio, trebalo dugo vremena da nađe dobre tajnice. U ranim godinama svoje vladavine imao je problema jer bi tajnice često pocrvenjele u njegovom prisustvu i usplahirile se, a on bi se tada morao pretvarati da čeka na neki izvještaj dok se ne bi umirile. Prolazeći jednom pokraj Stubišne sobe u kojoj su tajnice radile, Hitler im se prirdužio na čaju i to je vrlo brzo postao ritual. Tajnička soba postala je ispovjedaonica, prostorija u kojoj je Hitler nerijetko otkrivao intimne detalje iz svog života.
“Jednom se prilikom prisjetio profesora religijskog odgoja koji je uvijek bio neuredan: odjeća mu je bila puna mrlja od hrane, a nos je brisao rupčićem prljavim od upotrebe. Gnjavio je razred jer nije kleknuo kako nalaže crkveni odgoj. Mali Adolf mu je ozbiljna lica odgovorio kako ne zna kleknuti na pravi način i zamolio ga da mu pokaže. Profesor, ugodno iznenađen ljubaznim dječkom, izvadio je svoj prljavi rupčić, rastresao ga i kleknuo na pod”, zapisala je Christa Hitlerovu nepodopštinu iz djetinjstva. U 12. godini, nastavlja, zabavljao je pak svoje vršnjake tvrdnjama da svaku djevojčicu može natjerati u smijeh za vrijeme mise. Okladu je osvojio; sve su se djevojčice smijale uvijanju njegovih nepostojećih brkova.
Kao dječak, povjerio im se, jednom je s prijateljima zapalio cigaretu, ali mu je strahovito pozlilo pa je morao otići kući. Majka je pozvala doktora koji je vrlo brzo shvatio u čemu je stvar. Nakon toga, Adolf je kupio porculansku lulu koju je pušio čak i u krevetu, no nakon što je zaspao pušeći i probudio se u zapaljenom krevetu, zakleo se da više nikada neće pušiti. Obećanje je i održao. S pićem je bilo slično – s prijateljima se nakon mature napio rakije i izgubio diplomu, koju je srećom pronašao seljak kod kojeg su pili. Nakon sramote koju je iskusio, zakleo se da više neće popiti niti kap alkohola.
Oca, piše Christa, nikada nije volio, ali ga se bojao. “Često je znao imati ispade bijesa i biti nasilan. Majka bi se u takvim trenucima bojala za svog dječaka. Nakon što je pročitao izjavu Karla Maya, kako je znak hrabrosti prikrivati bol, Hitler je odlučio da neće ispustiti ni zvuka sljedeći put kad ga otac počne tući. Majka je mislila da je poludio kad joj je s osmijehom na licu rekao: ‘Dobio sam 32 udarca od oca!’ Nije pustio ni glasa, ali ga otac nakon toga više nikada nije udario”, otkriva Christa u memoarima.
Poslije, kad je shvatio koliko je život težak, Hitler je stekao poštovanje prema ocu koji je od siročeta uspio postati carinski službenik. Za razliku od majke, koju je iznimno cijenio zbog njene požrtvovnosti obiteljskom životu, sestre je nazivao guskama. Otkrio je tajnicama kako je zaručniku svoje polusestre Angele savjetovao da raskine zaruke i “riješi se glupe guske”. Bolje mišljenje nije imao niti o par godina mlađoj sestri Pauli koju je potpuno isključio iz svojeg života. Smatrao je da su mu sestre zavidne. Blizak nije bio niti sa sedam godina starijim polubratom Aloisom Hitlerom koji je oženio Irkinju i s njom dobio dva sina. Stariji je postao poznat javnosti nakon što je 1939. napisao knjigu “Moj stric Adolf”, a drugi je poginuo na Istočnom frontu.
Licem njezinog šefa, piše Christa, dominirao je nos koji je bio jako velik i prilično isturen. On je i razlog zašto je nosio brkove. Tijekom godina prijateljstva s Adom Klein, rekao joj je: “Mnogi ljudi smatraju da bih trebao obrijati brkove, no to je nemoguće. Zamisli moje lice bez brkova! Nos mi je prevelik. Moram imati brkove!”
Christa piše kako ne zna jesu li Hitleru zubi ikada bili lijepi, no do 1945. bili su žuti i imao je grozan zadah. Ostatku tijela poklanjao je veliku pažnju i pazio je na higijenu – kupao se svakodnevno, ponekad i nekoliko puta na dan, posebno nakon sastanaka i govora, s kojih bi se vratio potpuno znojan. Koža mu je, piše Christa, bila meka. Vjerojatno se uvijek sam brijao.
Sportom se nikada nije bavio. Nije volio konje, mrzio je snijeg (osobito nakon zime 1941.), a od sunčanog dana mu je bilo loše. Sunce zapravo nije mogao podnijeti, a Berghof je kupio upravo zato što je bio na sjevernoj strani Obersalzberga. Kuća je cijeli dan bila u sjeni, a debeli zidovi su osiguravali da kroz njih ne prođe toplina. Obožavao je hladnoću, iako se njegovim gostima nije sviđala. Bojao se vode i Christa je bila uvjerena kako uopće nije znao plivati.
Oči su mu, piše Christa, bile izražajne. Pogled mu je znao biti prijateljski i topao, ali je znao njime izražavati i nezanimanje i gađenje. U posljednjim mjesecima rata, izgubile su izražajnost i postale vodenaste, svijetlo plave i ispupčene. Kako je raspoložen, moglo se lako iščitati iz njegova glasa. Glas mu je znao biti miran, jasan, čist i uvjerljiv, no kad bi Hitler bio uzbuđen, ton bi mu se povisio i bio je krajnje agresivan, leden. “Leden” ili “Sada sam leden”, često je znao i sam govoriti. “Uopće me ne zanima što će u budućnosti misliti o metodama koje moram primijeniti”, Christa bi ga često čula kako govori. Često je koristio i riječ “okrutno”, fraze “s brutalnom silom” i “s brutalnom energijom”, a obraćanje je najčešće zaključivao s “potpuno idiotski!”
Istodobno, znao je očarati sugovornika i jasno i razložno iznijeti ideje. Dobro je skrivao emocije i dobro je čuvao tajne. Govorio bi: “Tajna koja je podijeljena više nije tajna.” Obožavao je čitati, detaljno je pamtio lica i pikanterije o svim ljudima koje je ikada upoznao. Iako je razumio engleski i francuski, radije je koristio prevoditelje jer mu je to davalo dovoljno vremena da smisli što će odgovoriti svojem sugovorniku.
Iako je mnogo čitao i mnogo znao, rijetko je otkrivao kako je saznao to što je govorio. Volio je na ljude ostavljati dojam da je sve to sam smislio, da je neovisan mislilac. Christa ga je, međutim, jedan dan, usred filozofske rasprave, ulovila kako od riječi do riječi citira Schopenhauera kojeg je upravo čitala. Skupivši hrabrost, upozorila ga je na tu činjenicu. Hitler, pomalo iznenađen, objasnio joj je očinskim tonom: “Dijete moje, ne zaboravi da svo znanje dolazi od drugih i da svaka osoba malenim dijelom pridonosi cjelini”.
Drugi put ga je ulovila kako oštro kritizira predstavu na kojoj uopće nije bio. Kad ga je upitala kako može suditi o redatelju i izvođačima ako nije vidio predstavu, Hitler joj je odgovorio: “U pravu ste, ali Fräulein Braun je bila i sve mi je ispričala.”
Jednom se prilikom Christi, koja je vrlo otvoreno odgovarala svojem poslodavcu i iznosila osobno mišljenje, nije svidjelo kako je nešto frazirao, a kad mu je to rekla, Hitler ju je pogledao, niti ljut, niti uvrijeđen, i rekao: “Vi ste jedina osoba kojoj dopuštam da me ispravlja!” Toliko je bila u šoku da mu je zaboravila zahvaliti.
Christa Schröder pretpostavlja da je Hitler prvo seksualno iskustvo doživio prije ili tijekom Prvog svjetskog rata. No zadovoljstvo nije doživljavao u seksualnom činu nego u udobravanju masa. Sa ženama oko sebe znao je imati erotičan, no nikada i seksualan odnos. “Moja ljubavnica je Njemačka”, često je govorio. Jedna od razloga zašto se nije upuštao u seksualne odnose možda je ležao u tome što je navodno imao samo jedan testis. Minhenski urolog profesor Kielleutner je svojedobno Henriette von Schirach, kćeri Hitlerova osobnog fotografa i prijatelja Heinricha Hoffmanna, potvrdio da je Hitler imao samo jedan testis, no da mu nije mogao pomoći jer je bio prestar. To se navodno dogodilo u 20-im godinama.
Jedina iznimka u Hitlerovom odnosu prema ženama bila je Angelika Geli Raubal, kći njegove polusestre Angele, koja je pronađena mrtva 1931. u Hitlerovom stanu u Münchenu pod nerazjašnjenim okolnostima. Ustrijeljena je iz Hitlerova pištolja, a policija je zaključila kako je u pitanju samoubojstvo.
Djevojku je jako volio, no vjerojatno niti s njom nije imao seksualne odnose, iako se govorilo da jest. Nakon njezina samoubojstva, Hitler se u potpunosti promijenio i njegovi su se suradnici bojali da bi se i on mogao ubiti. Gelino samoubojstvo jako ga je pogodilo i u tom je razdoblju postao vegetarijanac. Sjećanje na nju pretvorilo se u kult. Njena soba u Münchenu ostala je nepromijenjena. Na pauzi za čaj u Stubišnoj sobi Hitler ju je često spominjao. Kad god bi ispričao neku anegdotu o njoj, uvijek bi završio riječima: “Postojala je samo jedna žena koju sam htio oženiti!” Bilo je jasno da misli na Geli. Tajnice su ga jednom prilikom upitale zašto se nikada nije oženio, a on je odgovorio: “Ne bih bio dobar otac, a smatrao bih neodgovornim zasnovati obitelj ako se ne bih dovoljno mogao posvetiti svojoj supruzi. Pored toga, ne želim vlastitu djecu. Djeci genija je najčešće jako teško u životu. Od njih se očekuje da budu kao njihovi preci i ne oprašta im se prosječnost. Pored toga, većinom ispadnu slaboumni.”
Njegov niz platonskih ljubavi nastavio se i nakon Geli – od plavuše Stefanie u Linzu, koju je obožavao izdaleka, preko Marije Reiter, Ade Klein i Sigrid von Laffert do Gretl Slezak, Leni Riefenstahl i Eve Braun. Čak je i njegova veza s Evom bila fasada. S Evom je samo izlazio, a u njegovom je životu počela zauzimati značajniju ulogu tek kad je zaprijetila da će se ubiti jer ju je počeo zanemarivati. Hitler si nije mogao dopustiti još jedno samoubojstvo mlade žene u svojem krugu. Eva je svojoj frizerki potvrdila da ona i Hitler nikada nisu vodili ljubav, a isto je rekla i Ada Klein. Ista apstinencija vrijedila je i za Gretl Slezak.
Iako nije imao intimne odnose sa ženama, Hitler je bio jako velikodušan prema njima, ali i prema svojim prijateljima.
Hitlerovo domaćinstvo od 1932. vodili su Arthur Kannenberg i njegova žena Freda, najprije iz sjedišta Nacističke stranke u Münchenu, a potom iz palače Radziwill u Berlinu. Kannenberg je imao poseban zadatak prije svakog Božića. Hitler je, naime, obožavao slati poklone ljudima koje je volio i koje je osjećao bliskima. To nije uključivalo samo trenutne suradnike i njihove supruge, nego i umjetnike koje je poštovao, stare ratne drugove, a posebno žene s kojima je prijateljevao prije nego je došao na vlast. Kad bi pio čaj s tajnicama u Stubišnoj sobi često se žalio da mu teško pada što sada, kao kancelar, ne može osobno u shopping u Berlin. “Shopping je bio predivan s Geli”, često je govorio tajnicama. Geli bi ga odvukla u trgovinu šeširima i sve ih isprobala, da bi na kraju zaključila kako joj niti jedan ne odgovara. Kad bi joj on rekao: “Ne možeš ih sve isprobati, a potom otići a da ništa ne kupiš”, ona bi se nasmijala i rekla mu: “Ali tome prodavačice i služe!”
Kako je Hitler ipak htio osobno odabrati darove, Kannenberg je donosio odabrane umjetnine iz najekskluzivnijih berlinskih dućana, a potom bi Hitler među njima odabirao. U nekoliko navrata dopustio je i Christi da mu pomogne. Svega je bilo: slika, porculana, večernjih torbica, dalekozora za operu, sušila za kosu, putnih torbi, stolnih lampi, servisa za kavu i čaj, srebrnih žlica, zlatnih satova, knjiga i okvira za slike, predmeta za pisaći stol, tepiha… Potom bi gledao na listu prijatelja i odabirao darove, istodobno pazeći da im ne pokloni isto što i lani, što je također bilo zabilježeno na popisu.
Christino prisjećanje završava zapisom sloma Trećeg Reicha.
“Na Hitlerov 56. rođendan, 20. travnja 1945., Berlin je bilo opkoljen, a prvi ruski tenkovi došli su do predgrađa. Više nismo napuštali bunker. Johanna i ja smo šefu radile društvo do nakon ručka. Raspoloženje nije bilo vedro. Te večeri, nešto prije 22 sata, Hitler nas je ponovno pozvao. Rekao nam je da se situacija u protekla četiri dana dramatično promijenila”, piše Christa. Kad ga je 16. travnja na ručku u Stubišnoj sobi upitala hoće li svi oni ostati u Berlinu, Hitler joj je odgovorio: “Naravno da hoćemo! Nemate se čega bojati!” Odgovorila mu je kako se ne boji jer se pomirila sa smrću. No sada je situacija bila drukčija. Toliko se promijenila, rekao je, da mora raspustiti svoje suradnike. Budući da su njih dvije bile s njime najduže, one će prve otići. No Christa nije imala obitelj i htjela je ostati u Berlinu. Već je bila odlučila da će uzeti kapsulu cijanida koju je kupila za bocu viskija. Dok su se pakirale, zazvonio je telefon. Bio je Hitler. Slabašnim glasom im je rekao: “Djeco, spremite se, požurite, avion će poletjeti čim se zagrije.” Glas mu je zvučao ravno i pukao je usred razgovora. Christa ga je zazvala, no on je već prekinuo poziv. Bio je to jedini put da ju je nazvao telefonom u 12 godina koliko je radila za njega. I posljednji put da ga je čula ili vidjela. Christa i Johanna uspjele su pobjeći u Berghof, iako ne avionom. Tamo je doznala za Hitlerovu smrt, dan nakon što se ubio.
Christina sudbina
Po završetku ratu, Amerikanci su Christu klasificirali kao ratnog zločinca prve kategorije i tri je godina bila internirana u bivšem odmaralištu nacista, kampu Augsburg blizu konc-logora Dauchau. O tome što je točno radila za Hitlera, ispitivao ju je Francuz Albert Zoller, časnik za vezu sa Sedmom američkom armijom, koji je sve bilješke nastale na temelju razgovora sa Christom Schröder 1949. objavio u knjizi „Hitler Private“ pod svojim imenom, opisujući knjigu kao zapise Hitlerove „tajne sekretarice“. U prvom izdanju svojih memoara, opsesivno se stoga bavila ispravljanjem njegovih grešaka, kao i grešaka bojnih povjesničara koji su se bavili njome, piše u predgovoru engleskom izdanju Roger Moorhouse.
Iz radnog kampa puštena je 1948. uz objašnjenje da je optužena za ratne zločine prve klase na temelju proceduralne pogreške. „Optužena se ni u kojem slučaju ne može smatrati ratnom zločinkom prve klase... od početka do kraja bila je zaposlena isključivo kao daktilografkinja“, zaključio je sud u svibnju 1948. Reklasificirana je u suradnika grupe četvrte razine i puštena na slobodu. „Sve do danas ne znam odgovara li moja krivnja mojem kajanju“, rekla je mnogo kasnije.
Na slobodi je nastavila raditi kao tajnica, sve dok nije oboljela od raka, nakon čega je otišla u mirovinu i živjela povučeno u Münchenu sve do svoje smrti 28. lipnja 1984. Nikad se nije udavala, iako je imala priliku za to. Godine 1938. zaručila se za jugoslavenskog diplomata Lava Alkonića, iako je znala da se to neće svidjeti Hitleru. Godinu dana kasnije pitala ga je za mišljenje: „Mein Führer, što biste mislili o tome da se jedna vaša tajnica poželi udati za Jugoslavena?“ Hitler je odgovorio da to ne dolazi u obzir. Christa mu je odgovorila kako bi tajnica mogla napustiti poziciju u Reichu, no Hitler je odgovorio: „Znao bih to spriječiti“. Alkonić se, međutim, sam spriječio. Bio je upleten u sumnjive poslove u Beogradu, zbog čega je Gestapo došao ispitati i Christu. Zaruke se razvrgnute 1941.
Svađa oko pušenja
O jednoj od svojih omiljenih tema, pušenju, Hitler je taj put počeo opisujući kako se arterije sužavaju zbog konzumiranja duhana. Potom je nastavio s time kako sigurno odvratno izgleda želudac pušača. Pušači nemaju obzira prema drugima, tjerajući ih da udišu zagađeni zrak, dodao je. Zabavljao se idejom da zabrani pušenje u cijeloj Njemačkoj. Kampanja bi počela tako što bi na svaku kutiju cigareta odštampao mrtvačku glavu.
“Da ikad otkrijem da Eva potajno puši, imao bi osnova da se od nje rastanem jednom i zauvijek”, često je govorio, naglašavajući koliko mu se gadi pušenje. Kad mu se njezina sestra Gretl zaklela da nikada više neće pušiti, poklonio joj je safirni prsten optočen dijamantima.
Christa je u to vrijeme mnogo pušila. Hitler se često žalio kako su i vojnici na ratištu, koji prije nisu pušili, propušili jer su im besplatno dijelili cigarete. Trebali su im dijeliti čokoladu, a ne cigarete, ponavljao je. Svi su kimali glavom slažući se, no Christa više nije mogla izdržati: “Ah, mein Führer, pustite jadne dečke da uživaju, nemaju ništa drugo!”
Ignorirajući njezin ispad, Hitler je nastavio o tome kako nikotin i alkohol uništavaju zdravlje ljudi i zbunjuju im um. Christa nije odustajala: “To baš nije točno, mein Führer. Hoffmann puši i pije po cijele dane, a svejedno je agilan”. Hitler je na to bez riječi ustao i otišao hladna izraza lica. Christa više nije postojala za njega. Prošli su mjeseci prije nego joj je oprostio pogrešku.
Uzaludna molba za Židovke
Na druženju za Veliki petak 1943. između Henriette Schirach i Hitlera izbila je prepirka. Tema je bila događaj u Amsterdamu od prije par dana. Henriette je usred noći probudila buka i s hotelskog prozora je promatrala kako nacisti odvode žene koje su neutješno plakale. Idućeg dana je od prijatelja doznala da su nacisti deportirali Židovke. Obećala je da će problem izložiti Hitleru i upravo je to sada činila. Hitler joj je oštro uzvratio: “Tišina, Frau von Schirach, nemate pojma o tome! Sentimentalni ste. Što je vas briga što se događa Židovkama? Svakoga dana deseci tisuća mojih ljudi poginu dok inferiorni preživljavaju. Tako se remeti ravnoteža u Europi. A što će biti od Europe za stotinu ili tisuću godina?” Tonom koji je odavao dojam kako smatra da je rasprava završena je dodao: “Moja dužnost su moji ljudi i nitko drugi!”
Podijeli na Facebook
