Piše Tanja Tolić
U rujnu 1957. godine, Elizabeth Eckford i Hazel Bryan našle su se na zajedničkoj slici. Nisu bile prijateljice, nisu se niti poznavale. Elizabeth je ova cura crne boje kože, u haljini koju je sama sašila, s tamnim sunčanim naočalama na očima. Hazel je djevojka iza nje. Ova s licem preplavljenim mržnjom. U trenutku kad je fotografija snimljena, viče: "Marš kući, crnčugo!"
Fotografiju je snimio Will Counts, zakupčev sin i mladi demokrat, u mjestu imena Little Rock, u trenutku dok je Elizabeth prolazila pored mjesne srednje škole, Little Rock Central High School. Njih dvije, njihovi životi koje je sudbina nakon ove fotografije ispreplela na nevjerojatan način, tema su nove knjige od 310 stranica urednika Vanity Faira Davida Margolicka, "Elizabeth and Hazel: Two Women of Little Rock", koju je upravo objavio Yale University Press.
Kad je fotografija snimljena, škola Central High upravo je trebala biti desegregirana. Lokalne vlasti odabrale su devet crnih učenika, poznatih kao grupa Little Rock Nine, koji su tog dana trebali krenuti u školu zajedno s bijelom djecom. Plan je bio da svih devetero djece uđe u školu zajedno, no večer prije svečanog dana, plan je promijenjen, a kako Elizabethina obitelj nije imala telefon, petnaestogodišnja djevojka pred školom se sutradan našla potpuno sama. Okružila ju je gnjevna gomila od 400 ljudi koja ju je htjela linčovati i Nacionalna garda koja joj je zapriječila ulaz.
Hazel, također srednjoškolka, u to je vrijeme bila omiljena među dečkima, a odrasla je uz roditelje zadrte katolike, u kući koja je tek par godina prije toga dobila vodovod. Elizabeth, užasnuta iza svojih sunčanih naočala, samo je nastavila hodati, ne obazirući se na Hazeline uvrede. Novinari nacionalnih listova – posjetitelji s drugog planeta – stajali su u potpunom šoku na taj svečani dan kad je Little Rock trebao postati tolerantan i otvoren prema drugim rasama, a Elizabeth prva crna učenica koja je ušla u južnjačku bijelu školu, piše The New York Times.
Kad je Elizabeth stigla do autobusne stanice, nije mogla prestati plakati. Novinar Benjamin Fine sjetio se svoje vlastite 15-godišnje kćeri i sjeo pored uplakane Elizabeth. Pokušao ju je utješiti: "Ne daj im da vide tvoje suze." Na kraju je morao intervenirati predsjednik Dwight D. Eisenhower. Južnjaci nisu htjeli popustiti dok nije poslao vojsku.
Bijesna Hazel promijenila je školu, ali to nije olakšalo život niti Elizabeth niti osam drugih crnih učenika – naguravali su ih po hodnicima, mučili pod tuševima, tjedan za tjednom.
Do Kennedyjeve ere, Hazel Bryan je svojem imenu dodala još jedno prezime, Massery, i postala mlada supruga i majka. U međuvremenu je i evoluirala. Posramljena fotografijom, nazvala je Elizabeth da se ispriča. Elizabeth je ispriku prihvatila, a Hazel je krenula tražiti sebe – išla je na satove trbušnog plesa, dobrovoljno pomagala crnoj djeci…
Nakon srednje škole, piše Margolick, Elizabeth je napustila koledž i pet godina provela u vojsci. S vremenom je diplomirala povijest na Državnom sveučilištu u Ohiju i pronašla posao u Little Rocku. Ustrašena od muškaraca, do 1980. već je bila samohrana majka s dva sina, izmučena depresijom koja se neprestano vraćala. Ponekad je bila toliko slomljena da "nije mogla podnijeti da bude u blizini vlastite djece", a dječaci su neko vrijeme proveli i kod udomitelja. Jednog od njezinih sinova, koji je također patio od depresije, poslije će ubiti policija u uličnom obračunu. Elizabeth, piše autor, često je bila zlovoljna i nedruštvena, a na kraju joj je postavljena dijagnoza posttraumatskog stresnog poremećaja.
Nakon što je jedan novinar pronašao Hazel 1997. godine, dvije su se žene ponovno srele i zajedno fotografirale. Vjerojatno više zbog medija, opet su se sprijateljile i zajedno odlazile na seminar rasnog iscijeljenja. "Elizabeth do tad nije uopće shvaćala koliko je bila paralizirana bijesom i mržnjom", piše Margolick. "Bila je mnogo bolje obrazovana… mnogo pametnija od Hazel", no Hazel je bila "bolje prilagođena".
Prijateljstvo je ojačalo, a dvjema ženama, primjeru iscijeljena, ponuđeno je da zajedno drže predavanja, a planirale su čak i zajedno napisati knjigu. No, kako je raslo Elizabethino samopouzdanje i njihovo prijateljstvo, počela je je u Hazelinoj priči otkrivati "rupe i nelogičnosti". Primjerice, Hazel je uporno odbijala priznati koliki su joj fanatici roditelji bili. "Elizabeth je bila kao svrdlo. Vidjela je stvari jasno, precizno se sjećala svega. Što se više oporavljala, to je više osuđivala", otkriva autor. Naprosto nije mogla oprostiti.
Usprkos tome, obje su žene 1999. godine gostovale kod Oprah u emisiji. Podjednako su se, piše Margolick, osjećale iskorišteno nakon što su se kamere ugasile. Oprah Winfrey, navodno, nikako nije mogla prihvatiti prijateljstvo dviju žena.
Podijeli na Facebook
