Piše Dario Grgić
Motiv oprosta provlači se kroz sve tekstove napisane nakon rata – one suvisle tekstove, jasno. Ovaj smo žanr nekritički preuzeli od Zapada, gdje se, kako piše Nezirović u romanu „Ništa lakše od umiranja“ (Laguna, Beograd, 2019.), odvio Vergangenheitsbewältigung, to jest suočavanje s prošlošću, našim svijestima potpuno stranom stanju, praktički alienu. Priznati i postidjeti se – taman posla! Podičiti se svinjarijom, ovo je puno bliže faktima koje vidimo da nam i danas rješavaju dnevnopolitičke zbrke, i to tako da su, zapravo, uzrok onoga što bi pod hitno trebalo riješiti. Tako da na Balkanu tema nije oprost nego hapšenje. Hapšenje pa i mlaćenje letvom po golim tabanima.
I Nezirovićev ratni ubojica, Johnny Aaker, kaže kako bi, da ga nije nesretnim slučajem uhapsilo, danas šetao Hrvatskom okićen odličjima, slavljen i materijalno situiran. Što kao fenomen – da osoba kojoj je mjesto na galgama paradira javnom scenom te docira i zahtijeva – možemo pratiti po medijima na svakodnevnoj bazi. Čak smo i Sabor okitili takvim lovorikama.
Elvedin Nezirović mostarski je pisac, objavio je nekoliko zbirki pjesama, zbirku priča, dva romana, „Boju zemlje“ i „Ništa lakše od umiranja“. U zadnjoj knjizi pripovijeda o švedskom mulatu koji se javio početkom rata u HVO i onda u BiH ubijao, silovao i palio kuće. Nezirović prikazuje mulata u ulozi najčišćeg neonacističkog „aktivista“, čime dobro ilustrira perverznost suvremenosti, kada su – a pod egidom povlačenja najstrožih granica između svega i svačega – baš granice nestale.
Pa više nije bitna rasna čistoća, kao prevladana stvar, nego nam evo čuvene kulturalne osviještenosti, iako se ovdje radi o neprozirnoj tami neonacizma. Da se ovakvi tipovi serijski proizvode, nije potrebno posebno naglašavati, za njima valjda postoji potreba jer postoji i jasna regulativa. Zlo protiv kojeg se najčešće u današnjici borimo poznato je zlo, iako je i danas i jučer najveći problem masovno klimanje glavom i okretanje pogleda na drugu stranu. Aakeri su, ipak i srećom, u manjini, i ne bi ih trebalo biti teško pohapsiti i onda po onim tabanima, letvom – nije njih šteta, a umjerenost treba pokazivati u svemu, pa i čovjekoljublju, osim toga, nije svatko čovjek, samo izgleda kao da jest.
No negdje ćemo pravo svakoga na sve morati demarkirati. I ne bi bilo nimalo skandalozno da se to uradi povodom ovakvih pojava, nimalo bezopasnih. Navijačke skupine – oaza regruta za sljedeće ratove – dobro je opskrbljena idiotizmom ovog nivoa. S teorijom o mlaćenju po tabanima ne slaže se, izgleda ni Nezirović, jer njegov Aaker iz zatvora završava dva fakulteta, priređuje izložbe, a svećenik čak traži njegovo prijevremeno puštanje iz zatvora, pa je ovdje, dakle, prisutno ono još sokratovsko pitanje je li sklonost zlu zapravo neznanje.
Paleći, silujući i ubijajući, a sve u ime neonacistički pojmljene čistoće, postaje nešto kao „legenda“ u susjednoj državi, a stradava pri prelasku na krivu stranu ulice u Mostaru – što je još jedan dobar detalj karikaturalnosti u okviru koje mi živimo već tridesetak godina. Bilo je dovoljno prijeći cestu da bi junak postao zločinac. Odatle se valjda – iz takve dvostruke licemjernosti – povlači i ona čuvena parola, kojom vrve hrvatski gradovi, po kojoj su gadovi heroji, a ne zločinci. Ma nemojte?
Okidač za roman je iskustvo novinara Miralema Mikulića, koji se kao sedamnaestogodišnjak našao oči u oči u zatvoru s Aakerom, koji je ondje osiono tražio cigaretu i nasitno vrijeđao mladog Mikulića. Dilema glasi: je li trebao upucati Aakera, budući da bi tako spriječio dva ubojstva što ih je ovaj počinio kada se vratio u Švedsku. Jer, da, naravno, of course, naturligtvis, Aaker, notorni ubojica i palikuća, razmijenjen je i onda isporučen Švedskoj, gdje nije osuđen uslijed nedostatka dokaza. Kao što će i kod nas biti oslobađani uslijed umiranja svjedoka, ili tako nečega. Ondje se uključuje u djelovanje neonacističke organizacije, pljačka i nakon jedne takve epizode ubija dvojicu policajaca.
Mikulića ždere što je mogao, ubojstvom, spriječiti ove pogibije u Švedskoj. Dilema je to poput one iz Dežulovićeva „Christkinda“, gdje narator zdvaja treba li koknuti maloga Hitlera – bi li to spriječilo ratove koje je on poveo. Ova dilema na prvu djeluje izvještačeno, no roman mora negdje početi – čudno je i kada student ubija babu ili kada duh oca sa zidina traži osvetu, pa ipak uđemo unutra, i nakon početnih opreznih koraka otplovimo gdje nikada nismo bili, iako kao da smo bili, jer nam se takve stvari skoro pa događaju ili umalo što nam se nisu dogodile – razumijemo autore, govore naš jezik, iako govore o stvarima koje nikada nismo vidjeli. Tako je i kod Nezirovića, on je pisac koji piše o stvarima koje nas se tiču. Pa je mogao u roman uvesti Šveđanina, mulata, neonacistu, heroja i zločinca. A da to bude o nama, iako mi nismo ništa od toga.
Roman je nelinearan, scene Aakerova odrastanja izmjenjuju se s prepiskama švedskog veleposlanika, pratimo i Mikulićevo emocionalno skućavanje, njegov ljubavni život, priče o djevojkama koje ubijaju majke jer su svjedočile njihovu silovanju, iskaze prebijenih logoraša, ali i rađanja ljubavi, a ima i kadrova prelijepe hercegovačke prirode. Čitajući ovu knjigu kao da gledate japanski film koji je snimio norveški redatelj – recimo. Sve je tu: ljepota pejzaža uokviruje ljudsku nesreću i svi su otuđeni kako zamišljamo da je na Sjeveru i dok sunce nemilice prži svima je hladno jer su se sreli sa zlom.
Oprost je zadnja moguća stvar ovdje, i to slutite idući kroz svaku pojedinu stranicu romana. Iako je baš on nešto što stalno činite, premda se zove drugačije: idete dalje ostajući na istom mjestu. Na kraju švedski veleposlanik podsjeća na Derridu i njegovu hiperboličnu etiku. Oprašta se onome tko ni ne traži oprost. Tko ga niti ne zaslužuje. Ne znam zašto Derrida, jer ovakav oprost je starija priča, nju nam je uvalio Isus rekavši „oprosti im, jer ne znaju što čine“. Valjda nam je ovu staru scenu potrebno ispričati na novi način, da bismo je uopće mogli osjetiti. Derrida je govorio o povratku religije, no ona nikamo nije išla. Ona je sjedila pored peći i čekala svoj trenutak, isto kao i nacionalizam.
Vremenska distribucija stanja „ne znam što ću sa sobom“ vjerojatno je najveći sekundarni europski problem. Granice nam se mreškaju od pridošlica, pore se rubovi poznatih svjetova, a mi fitnesiramo, surfamo, hvalimo i osuđujemo, post-rimski u doba pada carstva nedorasli situaciji. Nismo čak ni domaćini. Nismo ništa, u to nas uvjeravaju i najnovije teorije. Pa nas valjda neće biti ni šteta. Nemamo vremena za ovakve misli, valja odabrati novog instruktora fitnessa i kupiti bolji mobitel. Nezirović je napisao knjigu o ljudima koji se donekle razlikuju od ovog pasivnog standarda danas usvojenog kao posljednjeg modnog vapaja. Piše ekonomično, imate dojam da čitate triler nekog stranog pisca – stranog u smislu baš stranog, a ne ovako, domaćeg zapravo – i ima razlog za pisanje, kao i talent za vođenje čitatelja čak i po skrivenim lakunama naših karamboliranih savjesti.
Podijeli na Facebook
